Pogledajte “kancelariju” u kojoj stvaram i moju teglu za 2017.godinu. Nabavite i vi vašu…
Uz pucketanje šporeta
Ne mogu se zanimljivi, okrepljujući, motivacioni i oni koji raduju druge – poslovi obavljati u hladnim i sivim kancelarijama i sobama. Isto tako i obratno … ne mogu se hladni, nemaštoviti, rutinski odrađeni poslovi obavljati u toplim kućama, među jarkim bojama i sitnicama koje vam znače.
Ovo je kancelarija mog bloga… U ovom kutku stvaram svoje najdivnije priloge. Nekad bih mogla da ugrabim vremena da ponešto napišem i na poslu ili negdje drugo ali to nikada ne bi bila ista priča. Uz ovaj šporet, blizu kuhinje, sa pogledom na moju porodicu … nastaju najdivnije ideje…
Tu je i moja tegla za 2017. Nekada se dnevnik pisao u svesku, a od ove godine ponešto što napišem odlažem u ovu teglu… I tako neko pravi zimnice sa ajvarom, turšijom i ostalim specijalitetima, a moj špajz će kroz deset godina na te police imati tegle pune fotografija, stihova, bioskopskih ulaznica i fotokopije naslovnica pročitanih knjiga… Moja baka bi možda bila razočarana….
U ovo bogojavljensko veče poklanjam vam svoju prvu pjesmu koja je ušla u moju teglu 2017.
Hvala što dijelimo sitnice koje zapravo znače život.
***
On je ne-pjesnik
“Ja nijesam pjesnik.”…
šaputao mi je na jastuku
u iskricama Badnjega dana.
“Ja nijesam nikad napisao
niti jednu pjesmu…”
nastavio je.
“Ali ne zato što možda ne bih umio
već zato što ne želim
da ljubav saplićem o slova.
I ne zato što sam lijen
već ne želim da tu istu ljubav
pod teretom riječi
osudim na tamnovanje
dok god zvijezde ne padnu sa svoda.
I umjesto da kao pjesnik
poklonim ti stih
ja ću na uho da otpjevam ti strofu.
I umjesto da ti na papir
napišem rimu,
ja ću ti od iste hartije
napraviti ružu.
I ne mrzi me što nijesam pjesnik.
Ti si moja poezija
a ja želim da ti recitujem
ono što vidim
dok god me ima.”
A ja volim mog ne-pjesnika…
Jelena, Badnji dan, 2017.
