Nedavno sam stajala pred ogledalom sa natpisom “Da li ličiš na svoj san?” Rad je dio izložbe Maje Bulatović koja nas zaustavlja u trci svakodnevicom i tjera na pogled u sebe. S obzirom da volim ljude koji nas opominju, podstiču i nenametljivo mijenjaju na bolje, poželjela sam napraviti ovaj razgovor sa autorkom izložbe.
Najbolje od Maje
Jeseni 2015. sam čitala knjige koje potpisuje Nikolas Sparks.
U jednoj od njih je pisalo: “Da li bi prepoznala ženu koja ti sada uzvraća pogled u ogledalu?” (“Najbolje od mene”). Sjećam se da je ta misao ostavila dubok utisak na mene.
A onda sam nedavno, u ovoj 2018.godini, saznala da u Kuslevovoj kući jedna dama predstavlja svoju izložbu pod naslovom “Da li ličiš na svoj san?” I eto me pred ubrzo pred ogledalom Maje Bulatović, jer treba nekad stati i dozvoliti da vas neko upita.
U recenziji izložbe Svetlana Koprivica je zapisala da “Maja pronalazi smisao u neobičnim oblicima, neočekivanim predstavama, nesvakidašnjim kombinacijama.” To me uputilo da napravim predstavu o Maji kao neobičnoj, drugačijoj djevojci, svjesnoj svoje jedinstvenosti koju svi posjedujemo.
Kada sam je pitala kako bi se predstavila, mudro je to ostavila da svako donese odgovor za sebe:
- Ne mogu svi da upoznaju Maju Bulatović, ali kada bi se htjeli predstaviti svijetu šta biste rekli za sebe?
Izvjesno je da bih od svijeta očekivala da istražuje i samostalno donese sud o tome ko je i kakva je Maja Bulatović.
- Šta za Vas znači raditi i stvoriti?
Obično stvaraoci vjeruju da raditi znači živjeti. U mom svijetu raditi znači osjećati, stvoriti znači osjećati i stvoreno osjećati.
Volim ljude kod kojih osjetim da ulaze u srž sebe, zato Maju želim da pitam sljedeće:
- Da li mislite da je nekada teško prepoznati i definisati svoj san, a onda kada to i uspijemo – šta je značajno za čovjeka da bi ga sačuvao?
Prepoznavanje i definisanje svojih snova obično znači distanciranje od sebe samog i objektivna tačka gledišta postaje mjesto odakle posmatramo svoje snove, tada ih lakše definišemo i lakše prepoznajemo. Da bi čovjek sačuvao svoj san važno je da ga dosljedno sanja na javi.
Maja u umjetnosti
- Odakle ljubav prema umjetnosti?
Vjerujem da se senzibilitet i ukus u izvjesnoj mjeri mogu njegovati, ali se sa njim rađamo i pitanje je trenutka kada će ljubav prema umjetnosti napustiti prostor duboko skrivenog i naseliti prostor stvaralačkog poriva.
- Kako izgleda dan umjetnika? Imam osjećaj da ste stalno u procesu stvaranja, da li sam u pravu?
Dan umjetnika je dan čovjeka, noć je možda za nijansu drugačija… Kada ne slikam,obično promišljam i u mislima vizualizujem motive nekih budućih radova.
- Šta vam je važno kao čovjeku, a šta kao umjetniku?
I kao čovjeku i kao umjetniku oduvijek i zauvijek važno je biti integrisan sa svojim snom i posmatrajući odraz u ogledalu na pitanje: “Da li ličiš na svoj san?”-odgovoriti: “Da, ličim!”
Majin crno-bijeli svijet
Boraveći među Majine radove brzo postaje jasno da kod umjetnice ništa nije slučajno. Tako su na jednoj strani slike sa crnim okvirima, a na drugoj sa bijelim. I to nije slučajno. A u sredini je slika sa naslovom Jezgro. I ni to nije slučajno, pa ni poruka da baš ta slika nije dostupna eventualnim kupcima. Nema slučajnosti u crno-bijelom svijetu, baš kao ni na šahovskoj tabli koja je takođe dio izložbenog prostora.
I to Maja objašnjava:
“Bijeli okviri su namjerno postavljeni na slikama, jer sve što nam se dešava, čak i ako nam se u tom trenutku čini da nije dobro… Jeste…Dobro je… dobro za naš rast… za našu svjesnost. Otuda i bijeli okviri kao bijeli oblaci, kao svjetlost koja nas čuva u svemu što se dešava.
Slike sa crnim okvirima su naše rane, strahovi, patnje, mane… ali moraju biti tu… jer mi ne bi bili mi da nema naše prošlosti… našega iskustva…
Samo je jedna slika sa zlatnim okvirom. To je slika JEZGRO. Ona predstavlja NAS, našu suštinu, naše biće, onakvima kakvi trebamo biti na posletku.
Duboki naklon za jezgro!… Jezgro nije na prodaju…”
Maja u svom ogledalu beskonačnosti
- Izložba je prošla. Imate li podatak koliko je ljudi pogledalo?
Izložbe obično jesu trenutak okupljanja ljubitelja slikarstva, dosadasnje su prošle zapaženo, a statistike, brojke, podaci.. bas nisu u domenu mojih interesovanja.
- Kakva je reakcija ljudi koji su je vidjeli? Da li upoređuju prethodne izložbe sa ovom?
Iako ne stvaram isključivo u komercijalne svrhe, interesovanje ljudi da posjeduju neke od mojih radova je izuzetno intenzivno. To najbolje svjedoči o njihovim pozitivnim reakcijama na moj rad. Izložbe nijesu za uporedbu jer je svaka od njih bila poseban trenutak i za mene i za posjetioce.
- Ja lično nijesam ispratila Vaše prve dvije izložbe, ali ova mi se dopala iz razloga što volim izložbe, knjige, ljude koji nas opominju, podstiču i nenametljivo mijenjaju na bolje. Da li ste vi zadovoljni kada se pogledate u ogledalu i da li je porasla Maja u ogledalu sa ove treće izložbe u odnosu na Maju kakva je bila na prethodnim svojim izložbama.
Prostora za lični rast i razvoj čovjek ima od rođenja do nestanka, a možda i nakon toga. Nijesam sigurna u kojoj mjeri se razlikuju Maja sa prve i Maja sa posljednje izložbe ali sam sigurna da je uvijek riječ o Maji sposobnoj da se nesebično daje do svoje beskonačnosti.
Maja Bulatović je rođena 1983. u Podgorici. Autorka je nagrađenog performansa „All person of nature“ – sofisticiranog rada snažne i uzbudljive višeznačnosti. Bavi se i instalacijom, fotografijom, crtežom.
Napomena: Maji se iskreno zahvaljujem na ovom razgovoru… I želim joj da sanja… jer ona zna da jedino tako i može da postoji! I želim joj da uvijek liči na svoj san, a onda osviješćena u tom saznanju da i nas podsjeća na isto.
Majo, srećno!
Pripremila: Jelena Petrović, 4. april 2018.
Fotografije: Marija Brajović Milić
