Pročitajte: Tvrdila je da su njen život i njena umjetnost rođeni iz mora. Govorila je, plesala i živjela umjetnost. I onda kada joj je bilo najteže. Jedne večeri sjela je u automobil i da bi se zaštitila od vazdušne struje obavila je dugačak šal oko vrata, ne uočivši da je jedan njegov kraj ostao van kola. Automobil je krenuo, kraj šala se zapleo u točak i…
Prvi ples pod uticajem ostriga i šampanjca
Govorila je: “Postoji predstava koju o nama imaju naši prijatelji, zatim predstava koju mi imamo o sebi, a i predstava koju o nama imaju naši ljubavnici. Postoji, takođe, i predstava koju o nama imaju naši neprijatelji”. Upravo su to četiri ugla iz kojih želim da predstavim njen lik. Kao poklon njoj za sve borbe koje je vodila i sve pobjede i poraze koje je iznijela iz istih. Ona koja je govorila o umjetnosti, plesala umjetnost, živjela umjetnost. Ona, Isidora Dankan.
Upoznavanje sa likom Isidore Dankan započinje njenom autobiografskom knjigom “Moj život“ (u prevodu Vide Ognjenović). Knjiga počinje riječima: “Karakter djeteta se začinje još u majčinoj utrobi. Prije no što sam ja rođena, moja je majka prolazila kroz velike duhovne patnje i tragične okolnosti. Nije mogla da uzima ništa od hrane izuzev ostriga na ledu i rashlađenog šampanjca. Kad me ljudi upitaju kad sam počela da plešem, odgovaram: “Još u majčinom stomaku, možda pod uticajem ostriga i šampanjca – Afroditine hrane”. Onda i dodaje: “Moja majka je preživljavala tako strašne dane za vrijeme trudnoće, pa je često govorila: “Ovo dijete koje treba da se pojavi na svijetu zasigurno neće biti normalno”. I tako je, tog proljeća 1877. godine, rođeno to nemirno dijete. U San Francisku, kraj mora, uz damare talasa. Sama je, mnogo kasnije, izjavila: “Moj život i moja umjetnost rođeni su iz mora”.
Isidorini roditelji su se razveli dok je ova bila još beba. Živjeli su siromašno – njena majka sa četvoro djece. Siromašno ali srećno. Oskudno, ali u ogromnom duhovnom bogatstvu. Njena majka, pijanistkinja i umjetnik, ušuškavala ih je muzikom i poezijom. Isidora nikako nije voljela školu, već je njeno pravo obrazovanje zapravo počinjalo uveče kada im je majka svirala Betovena, Šumana, Šuberta, Mocarta, Šopena, ili im naglas čitala Šekspira, Šelija ili Bernsa.
Još od najranijeg djetinjstva je pokazala svoju hrabru i preduzimljivu prirodu. U knjizi “Moj život” je opisala zanimljivu situaciju: “Sjećam se da sam jednom, dok sam još bila sasvim mala, zatekla majku kako gorko plače zbog nekih stvari koje je bila isplela za prodaju, a u radnji joj ih nijesu primili. Zgrabila sam od nje korpu, stavila pletenu kapu na glavu, a na ruke navukla par rukavica, pa krenula od vrata do vrata da prodajem kao mali trgovački putnik. Prodala sam sve do posljednje stvarčice i vratila se kući sa dvostruko više novca nego što bi majka dobila u radnji”.
Ukrućena gimnastika baleta
Od malih nogu je počela da pleše. I od malih nogu željela da podučava plesu. A onda ju je majka kao djevojčicu povela kod najčuvenijeg učitelja baleta. Izdržala je tri časa, a potom napustila učionicu sa namjerom da se više nikada ne vrati u istu. I bilo je tako. Naime, “ta ukrućena i uopštena gimnastika koju je on nazivao baletom samo mi je rastjerala snove. Ja sam sanjala o drugačijoj vrsti igre”.
Sa dvanaest godina je napustila školu i započela borbu za svoje snove. Ušuskana podrškom svoje porodice krenula je u svijet. Putovao je “Klan Dankanovih”. Krenuli su od Čikaga, preko Njujorka do Londona. A onda i dalje i svuda. Na tim putovanjima upoznavala se sa najistaknutijm ličnostima intelektualnog i umjetničkog svijeta. Bili su to ljudi iz sfera slikararstva, filosofije, književnosti, muzike.
Sa sestrom je davala časove plesa. Učila je druge i sebe. “Satima bih stajala nepomično sa rukama skrštenim između grudi, na solarnom pleksusu”. I osluškivala sebe, dok bi potom svoje spoznaje prenosila svojim učenicima govoreći: “Poslušajte muziku. Oslušnite je vašom dušom. E, sad, dok je slušate, zar ne osjećate kako se duboko unutra u vama nešto budi. To je moć muzike, koja podiže vašu glavu, pokreće vam ruke i vodi vas da lagano hodate naprijed prema svijetlu!”
Putuju po Evropi. U krvi joj se miješaju jutra Berlina, Beča, Budimpešte. U Budimpešti je voljela i patila. Radovala se i dala prva obećanja – da nikada neće napuštati svoju umjetnost zbog ljubavi. Nije baš uvijek ostajala pri svom stavu, ali se trudila. Zasigurno je bila jedna od malobrojnih koja je barem nastojala da svoj “bol, patnju i razočarenja preobraća u svoj umjetnički izraz”. U Firenci je danima sjedjela ispred Botičelijevog „Proljeća“, u Atini se iznova rađala, a svuda čitala, proučavala, istraživala.
“Duh kad se jednom slomi – slomljen je zauvijek”
Godine 1905. prvi put odlazi i u Rusiju. Kuda god da je išla hranila je svoju dušu uzvišenim idealima.
Na jednom prijemu u Rusiji neko od gostiju joj je prorekao “veliku slavu, ali na žalost, izgubit će i dva bića koja će najviše voljeti na cijelom svijetu!”. Kako joj je samo u tom trenutku to proročanstvo bilo poput prave zagonetke.
A onda 1906. godine rađa svoje prvo dijete. Malu Diedre. Tada je zapisala: “Sad tek poznajem ogromnu ljubav, koja uveliko nadilazi ljubav prema muškarcu”. „Osjećala se kao sam Bog, visoko iznad svakog umjetnika”.
Sa malom Diedre, a onda i bez nje nastavlja svoju umjetnost. Nastavlja svoju borbu protiv svega izvještačenog i neprirodnog, često ostajući neshvaćena. Ali i dosljedna sebi. Selila je svoju školu iz Njemačke u Rusiju, iz Rusije u Englesku, pa u Ameriku. Stigla je u Vašington i pred predsjednikom Ruzveltom. Isti je kasnije izjavio: “Šta li su ti sveštenici našli loše u Isidorinom igranju? Ona meni izgleda nevino, kao kakvo dijete koje, izjutra skakuće po bašti i mašta da bere cvijeće!” Nakon šest mjeseci turneje po Americi, vraća se ponovo u Evropu. Odlazi u Veneciju i u katedrali Svetog Marka doživljava proviđenje – među ljepotom ikona razaznaje i lik malenog dječaka. Njenog budućeg sina. Prvog maja 1910. godine rodila je malenog Patrika.
Pod pokrivačem ljubavi svoje djece i ljepote umjetnosti veličala je plesom svoj duh. A onda su počele da se naziru i crne slutnje. Morili su je loši predosjećaji, dok se slutnje nijesu i obistinile aprila 1913. godine.
Njeno dvoje djece, zbog nepažnje vozača, je poginulo zajedno sa dadiljom u Seni. Proroštvo ruskog slikara se obistinilo – doživjela je veliku slavu, ali je izgubila i dva bića koja je najviše voljela. Zapisala je: “Ja vjerujem da bol može da ubije, iako neki ljudi produžavaju da žive i poslije velikih žalosti. Možda tijelo može dotrajavati na svom teškom zemaljskom putu još neko vrijeme, ali duh kad se jednom slomi, on je slomljen zauvijek”. Od ove nesreće sve se mijenja – i Isidorin život i ona sama. Gubila se u depresiji, nestajala u bolu, umirala u tuzi. I želeći da povrati smisao svom životu, u avgustu 1914. rađa i treće dijete. „Koliko god da su ogromni bili moj strah i užas u ovoj strašnoj godini, sad je sve to iščezlo u jednom velikom naletu sreće“. Nakratko. Maleni dječak je ubrzo nakon porođaja umro, a Isidora opet ostala u potpunom bezumlju. Počeo je i rat. “Istinski sam čeznula samo za tim da pobjegnem od cijelog svijeta, jer sam bila ubjeđena da su ljubav i svijet za mene mrtvi.“ I tako je Isidora nastavila svoju potragu za barem prividnim mirom, gubeći se i moralno posrćući. Gubitak djece nikada nije mogla preboljeti.
„Teški dani dolaze kasnije, mnogo kasnije, kad ljudi počnu da govore: „O, ona je to već preboljela!“, ili, „Sad je ona dobro. Sve je prošlo. Tada čovjeka, za večerom, koja se može nazvati sasvim prijatnom i veselom, bol stegne svojom ledenom rukom pravo za srce, ili ga pak zgrabi za grlo usijanom kandžom. Led i vatra, pakao i očajanje, sve to treba savladati, podići čašu šampanjca, i sve te jade valja pretvoriti u zaborav – kakav takav.“
Uspjela se vratiti umjetnosti, jer upravo ona “daje oblik i harmoniju onome što je u životu haotično i neskladno”. U proljeće 1921. godine prima poziv od Rusije. Obezbijedili su joj studio, dali sredstva za rad i mogućnost da ponovo osnuje svoju školu. Prije nego je otišla, opet su joj prorekli: “Predstoji vam dugo putovanje. Imaćete mnogo neobičnih doživljaja, bićete u nevolji, a onda ćete se i udati!”. I ovo proročanstvo je izgledalo nevjerovatno. Najviše ta udaja, jer ako je neko bio protiv instutucije zvane brak, bila je Isidora. I tako kreće u najnoviju etapu, a tim odlaskom se i završava njena autobiografija. Analizom njenih posljednih šest godina života saznajemo da je u tom periodu igrala po Rusiji, osnovala školu i upoznala mladog ruskog pjesnika Sergeja Aleksandroviča Jesenjina. Uspjela je da ispuni proročanstvo i uda se za njega, ali i da se razvede.
“Igrom sudbine posljednji ples koji je Isidora odigrala na sceni, Vagnerova “Izoldina smrt”, kao da su nagovjestili njen tragičan kraj.
Uveče 14. septembra 1927. godine u Nici Isidora je sjela u brzi sportski automobil. Da bi se zaštitila od vazdušne struje obavila je dugačak šal oko vrata, ne uočivši da je jedan njegov kraj ostao van kola. Automobil je krenuo, kraj šala se zapleo u točak, stegnuo Isidorin vrat i slomio kičmu. Dva dana nakon pogibije kremirana je u Parizu uz zvuke, po sopstvenoj želji, Bahovog d-dur konceta.“ Počiva kraj svoje djece, na čuvenom pariskom groblju Per Lašez.
Kažu da je, izlazeći iz kuće, dobacila svojim prijateljima: “Doviđenja, dragi moji, odlazim u slavu”. Možda je rekla, možda i ne. Ali je u slavu otišla zasigurno. Jer od tada, kada se pominje taj 14. septembar i vezuje za velika imena ovog postojanja, njeno se pominje uz ime Dantea Aligerija. Otišli si istog dana. Različitih vjekova. Na isto mjesto – u slavu.
Za sve koji žele pročitati više, Plava zvijezda je pripremila:
>>>> Isidora Dankan – Umjetnost Botičelijeve Venere <<<<
>>>> Isidora Dankan – Ljubav Botičelijeve Venere <<<<
Prilog pripremila: Jelena Petrović
