Jelena Vojvodić – Nekad sam mogla Durmitor da rušim

Ono o čemu danas govore treneri za lični razvoj i bračni savjetodavci, meni je u jednom intervjuu ispričala baka od skoro punih 95 godina. Razgovor pun životnih pouka i ljubavi. Jelena Vojvodić me primila u svoj dom.

1
100

Prijateljica me nazvala i rekla: „Upoznala sam teta Jelenu. Vjeruj mi da se mnogo toga može naučiti od nje, a ima 94 godine“. Pošla sam da je upoznam i pitam šta je važno u životu i kako biti dugovječan. Jelena Vojvodić me primila u svoj dom.

Teta Jelena, došla sam da me podučite, date mi savjet kako da mudro koračam životom i otkrijete tajnu šta je ono što je važno da znam?
Četvrtoga marta naredne godine ću napuniti 95 godina. Vojničkim korakom koračam naprijed do stote. Đe ću stati, ne znam, ali koračam.

A bilo je puno toga u mom životu, i lijepoga i ružnoga. Život je takav. Ali i pored toga, napunila sam ove godine a nikada ni jednu tabletu nijesam popila. Ne znam ni da me glava zaboljela. Protiv ljekova sam, ali nauku poštujem i cijenim. Treba čovjek biti vrlo pametan pa biti ljekar sam sebi. Mada ima tu dosta i genetike, ali i čuvala sam se.

Ljepota žene se ne da sakriti ni na starici koja ima skoro 95 godina. Teta Jelena nema lift u zgradi i sama se spušta sa trećeg sprata bez štapa da bi kupila namirnice u prodavnici, iako je tokom svog života imala tri saobraćajna udesa. „Spustim se do prodavnice, trgujem, razgovaram, donesem, skuvam.“ A kada joj dođu sin i snaha pa se zadišu penjući se do trećeg sprata ona im kaže: „Sram vas bilo“. I to sve čini iz fizičkih razloga: da bi imala pokretljivost zglobova i mogla da se kreće. Čak mi je i demonstrirala da može stojeći da se savije i rukama dohvati prste na nogama. Kosa joj je, kada je rasplete, do ispod pojasa i nikada je nije farbala niti prala šamponom. „Samo dječijim sapunom. Poslušajte me.“, rekla mi je.

sa Jelenom Vojvodić

Je li Vam i danas važno da izgledate lijepo?
Do toga puno držim. Do toga bi trebalo svaka žena da drži: da bude spremna u svakoj situaciji, ali to znači da je spremna i lijepo da izgleda i da ne izgleda. Sve zavisi od situacije, Jelena. Navešću primjer italijanske glumice Đine Lolobriđide jer i danas se sjećam tog njenog filma koji mi je dao vrlo lijepog povoda da mislim da baš takva žena treba da bude: Đina je u tom filmu znala da bude sve što se od nje očekuje – dama, gospođa, seljanka. To je vrlo važno da žena zna. Ne može se biti samo gospođa, treba se znati i spustiti pa govoriti i sa neukom ženom koja možda nema isti rečnik kao gospođa.

Dok smo teta Jelena i ja razgovarale, njena snaha me počastila:

„Ovo je prirodni sok od naših jabuka, prirodni liker od naših drenjina, a ovo je prirodna i moja svekrva Jelena u toj službi 38 godina.“, reče mi ozarena i vrlo visprena snaha Milica Vojvodić koja će me do kraja ovog razgovora oduševiti svojom razboritošću, ljubavlju prema svekrvi, duhovitošću i talentom za pisanje.

Kakvi ste bili kao mladi? Kako je tada izgledalo biti mlad?
Potičem iz bogate trgovačke porodice Zekovića koja je sarađivala sa čitavom Bokom, Rumunijom, Mađarskom i drugim državama, ali sam vaspitavana kao u najvećoj sirotinji. Nikada se nijesam isticala zbog bogatstva svoje porodice. Od svoje majke sam naučila šta je plemenitost, kako se poštuje rod iz kojeg djevojka izlazi i kuća u koju je došla. Moja majka mi je dala primjer kako se poštuje okolina u kojoj se nalazim i da tajnu čuvam i beskonačno dugo nosim. Moje djetinjstvo su dani kojih se najradije sjetim.

A onda je nastavila:

Završila sam školu u Nikšiću i svih svojih drugarica i drugova se sjećam. Učitelj mi bio Ivo Mačković. To je bio pedagog za primjer i vjerujte mi da ga pamtim tako živo, kao da nije prošlo toliko godina od tada. A poslije rata, ženili smo se, udavali, odlazili kud koji.
I tada sam držala do sebe, da budem pedantna i uredna. Nosili smo uniforme, kecelju i kapu i vjerujte da nikada nijesam dozvolila da mi kecelja bude ni najmanje neuredna. Razredna je znala da me stavi ispred đaka i pokaže kao primjer drugima po urednosti i pedantnosti. To puno volim kako tada, tako i danas. I to je važno da žena zna.

Jelenin razum je vrlo bistar, sve pamti i sve zna o sadašnjosti. Ovog ljeta je sa porodicom bila u rodnom mjestu svog muža, gdje je nekada suprug vodio i pričao joj o rođacima koji su tamo živjeli. I danas se sjeća svih tadašnjih priča i kumstava koja su bila vrlo poštovana. A ako bi joj danas neko od mlađih pokušao podmetnuti svoj podatak ili prepravljenu istoriju teta Jelena bi se vrlo jasno suprotstavila: „Moj Božo meni nije tako pričao, nego ovako… “ Tada bi svima održala čas.

Ne dozvoljava ni da mlađi pišu porodični rodoslov. Požalila mi se kako „ovi mlađi zaborave u rodoslov staviti ponekoga jer ne znaju“. Zato ih teta Jelena sve dopunjuje. Nekad i sebe zaprepasti mogućnošću da pamti sva imena, ali je i ponosna zbog toga.

A šta biste mi rekli o sebi?
Neko kaže da je po opredjeljenju ateista, ali vjerujte da nema čovjeka koji neće u datom trenutku reći: „O, Bože, pomozi“. Poštujem deset Božijih zapovijesti i znam bonton lijepog ponašanja. To svaki čovjek mora da zna. Ne vjerujem u gatanja, to je uvijek bilo daleko od mene. Uvijek se i vi klonite toga.

Vjerujete li u sudbinu?
Desiće se ono što treba da bude. Zakon prirode je jasan i od njega niko ne može pobjeći. Svi mi nekad kažemo: „To je neka sudbina“, ali mogli bi dugo pričati koliko je to zapravo tačno.

A imali ste oko 16 godina kada je rat počeo?
Samo što sam diplomirala Učiteljsku domaćinsku školu u Nikšiću, počeo je rat. Upraviteljica škole mi je bila Pavić, sve ih pamtim.
Kada su bile žestoke borbe i kada je 1943. godine poginuo Sava Kovačević, ja sam bila u partizanima i radila poslove iz vojne oblasti drugog udarnog korpusa. Kada je bilo oslobođenje, kao mlada partizanka sam ušla u Cetinje sa ostalim mojim drugaricama i drugovima. Poslije sam se i udala tamo.

Bračni par Vojvodić

Jelena je bila udata za Božidara Vojvodića iz Konjuha, opština Andrijevica. Po zvanju Božidar je bio diplomirani pravnik, a obavljao je funkciju zamjenika ministra u prvoj crnogorskoj vladi Blaža Jovanovića na Cetinju. Znao je svojoj ženi da pošalje poruku (tzv. depešu, kako su se nekad zvale brze vijesti) da dođe u hotel, gdje bi se sakupili na nekoj proslavi svi fukcioneri, i da se pri tome obuče najljepše što može. Božidar se zorio svojom suprugom, jer je Jelena bila natprosječno lijepa o čemu svjedoče sačuvani dokumenti. Teta Jelena posjeduje bogat album sa fotografijama.

Uz svu ljepotu koju je imala, na prvom mjestu joj je bilo važno da bude uzorna domaćica, supruga i majka. A ponosni Vasojević je umio da pokaže Jeleni svoju emociju i bio je srećan što uz njega u svim prilikama može da stane dama.

Zanimljiv mi je i istorijski podatak da je djed Jeleninog muža bio vojvoda Lakić Vojvodić koji je sa 18 godina postao plemenski kapetan, a 1909. godine ga je knez Nikola postavio za ministra unutrašnjih djela.

„Ja sam u ovoj kući 38 godina kao snaha, kaže mi Milica, i reći ću ono što ja znam za svoju svekrvu: Jelena je sve manire dame donijela iz svoje porodice Zekovića iz koje je došla. Te manire su imale i Jelenine sestre, od kojih je nažalost ostala još samo jedna. Svih njih šest su bile par excellence dame. Ima jedna stara crnogorska izreka koja kaže da ako je ženi sve u kući čisto a ona sama zarozana i neuredna, muž kad dođe nema đe da pljune nego na nju. To su žene koje sebi dozvole da se zapuste, a to moja svekrva nikad nije htjela sebi da dozvoli i tome je i mene odmah učila.“

Teta Jelena, kako ste se upoznali sa budućem mužem, pamtite li detalje?
Upoznali smo se u današnjem hotelu Grand na Cetinju, gdje je bila zabava i gdje su prisustvovali svi funkcioneri – od Blaža Jovanovića do ostalih koji su bili na položajima. To je bilo odmah poslije rata. Sve smo djevojke bile lijepe, da se nije znalo koja je od koje ljepša, a mene su te večeri pozvali da povedem kolo kao najljepša. Eto, tu smo se upoznali.
Kasnije, kada se saznalo od kojih je moja porodica, ko su njegovi i dali svi saglasnost, vjenčali smo se u Cetinju. Mada kratko je to trajalo: mog muža su uhapsili tokom informbiroa koji je djelovao od 1948. godine, a i do tada smo malo bili zajedno jer svi funkcioneri su bili angažovani na obnovi zemlje. Mnogo puta nijesam ni znala gdje je.

Jelenin muž je uhapšen ’48 godine, a pušten ’50. Nakon toga nastaje period izolacije u selu, a onda i rad po kazni u Rožajama. Spasavajući balvane za fabriku, koji su plovili rijekom Ibrom u februaru ’55.godine, stradali su mu krvni sudovi i narednih šest godina je bio nepokretan. Bez obzira na trud teta Jelene koja ga je vodila u svim većim bolnicama bivše Jugoslavije, Božidar Vojvodić je umro 8.novembra 1961.

Jelena je sa svojih 36 godina ostala udovica, sa dvoje djece. Otkada joj je muž uhapšen ’48.godine nastalo je vrijeme kada je „morala biti više na posnoj nego na mrsnoj hrani“. Šila je 24 sata i od ruke joj je išlo da svojim prstima i trudom zaradi hljeb. Borila se za svoju djecu, čuvala prezime i ugled muža, a proganjana je sa svih strana zbog ljepote, ali i držanja i dostojanstva koje je nosila.

„Kada žena ima nesalomiv duh i drži se visoko i dostojanstveno u svom bolu, kao što je moja svekrva sa dvoje male djece u kući, onda ljudi znaju da prišiju razne epitete koje vrijeme pokaže da su neistiniti. Jelena je čuvala ugled kuće kao udovica i to je ono što će vam svi potvrditi. To joj je bilo važno. Dizala je porodicu svoga časnog muža gdje god je stigla, a vjerujte da ja znam da joj nije bilo lako na srcu.“

snaha Milica Vojvodić prva s lijeva, teta Jelena u sredini i ja

Bili ste u kratkom braku i rodili dvoje djece. Šta ste i u kratkom braku naučili?
Ako bračni drugovi ne znaju poštovati jedno drugo, ne trebaju stupati u brak.
Dalje, šta god da se dešavalo između moga muža i mene, nikad to niko nije saznao. A dešavalo se da se posvađamo, kao što se to dešava u svakom braku i danas. Ali nikad to nijesam rekla svojim roditeljima ili nekome drugome. Moj brak je moje lično i intimno pitanje i nikad nijesam htjela da drugi stvaraju ružnu sliku ili loše mišljenje o mom mužu. A o tome kakav je on bio, reći ću vam da je bio čovjek, u pravom smislu te riječi i u svakom pogledu. Ako je čovjek mogao da se rodi sa takvim najboljim kvalitetima, onda je to bio moj suprug. I to vam ne govorim sada kao njegova žena i udovica, nego će vam to potvrditi svi koji su ga znali.

Jeste li bili puno zaljubljeni?
Svidio mi se, to je istina. Ali u svemu treba imati granicu, pa i u ljubavi. Ta ljubav nije bila kao one što govore da bi se za njih život dao. Postojale su granice i te granice moraju uvijek da postoje bez obzira koje je doba.
Muž mora da vas cijeni, a mene je moj muž cijenio. Dao mi je sve najbolje epitete kao ženi i zato čuvam ljubav koju smo imali.

Jeste li htjeli dozvoliti sebi da se požalite nekome da vam je teško kada ste ostali sami?
Uvijek sam bila sa malo zadovoljna i nikada nijesam rekla da nemam. I ako bi tog dana moja djeca jela samo supu za ručak ili malo masti i hljeba kako se nekad jelo, ja bih govorila da imamo pečenje i bivala zadovoljna. Svoju porodicu sam uvijek veličala, jer to je moje.
Ali ne, nije bilo mnogo puta lako. Možda tamo gdje sam i mogla da se požalim, možda ne bih bila dobro shvaćena, pa onda nijesam ni tamo. Bolje je bilo ćutati. Zato sam izabrala da čuvam svoje dostojanstvo. Kada se žena toga drži onda može pobijedi u svakoj situaciji.
Uzgred, bila sam zdrava, mlada, okretna, čila i spretna žena. Mogla sam Durmitor da rušim. Zato nijesam pristajala da budem egoista i nijesam pristajala na pomoć mojih roditelja.

Jelena je sama djecu izvela na put, boreći se da im stvori krov nad glavom. Kucala je na sva važna vrata noseći sačuvanu dokumentaciju svoga muža i tražila da dobije stan. Naposljetku ga je i dobila, 41 kvadrat kojim je bila „srećna kao da je stan na Dedinju“. Tako je došla da živi u Podgorici.

Imala je i veliku tragediju u rodu jer je izgubila brata jedinca koji je bio vojno lice. Nađen je mrtav u Rijeci, a ni danas se ne zna da li je umro ili ubijen. To je Jelenu i njen rod polomilo. Kada je snaha Milica upoznala svoju današnju svekrvu Jelenu, ova je bila u dubokoj crnini koja se tada nosila u Crnoj Gori.

„Čak je i crnu maramu nosila“, kaže Milica.

Pošto je u stanu dok smo radile ovaj intervju bila prisutna i Milica Vojvodić zamolila sam i nju da mi kaže šta je za 38 godina naučila od svoje svekrve. I tako mi je snaha ispričala ovu priču:

„Naučila sam prvo pravopisno izgovaranje jer je moja svekrva bila učiteljica.
Potom, kulinarstvo na najvišem nivou. Moju svekrvu nikada nijesu zanimale strane kuhinje već se držala onoga što je tradicija i što je naše. Svoje je uvijek najbolje jer ne može nikome biti bliža košulja od podkošulje. Sve što nam je moja svekrva skuvala i umjesila je bilo za nas najslađe na svijetu. Umijesila je bezbroj torti, a to čini i danas sa svojih skoro punih 95 godina: svojoj praunuci Anđeli koja sad ima godinu i mjesec dana je za rođendan napravila tortu. I to ne mikserom, nego svojom rukom je naša Jeka mijesila tortu. Imamo joj na mnogo čemu biti zahvalni, a ona nama ni na šta.“

Zašto?
To što mi učinimo pažnju pet ili deset minuta, ne znači ništa. Lako je svakome pokazati i odglumiti toliko dugu pažnju. Ali da neko ima skoro 95 godina a da pri tome ne traži ništa, e to je za poštovanje.

A onda je Milica nastavila dalje o svemu što je naučila o svojoj svekrvi:

„Od svoje svekrve sam naučila da vrata zatvaraju sve ono što se u kući dešava i da to ostaje tu sa ove strane vrata.
Naučila sam puno lijepih recepata, priča i razgovora.
Naučila me da žena mora biti mudra u odnosu sa supružnikom. Meni je trebalo dugo, veoma dugo da razumijem ono što je pokušavala da me nauči u ovome segmentu, ali zahvalna sam joj što je uspjela da me nauči i to.
Moja svekrva nikada ni jednu ružnu riječ nije rekla o meni, a Boga mi, možda i jeste imala povoda. Budimo realni, ni jedna kuća nije bez trnja, ali moja svekrva nikada ni jedan trn ne dozvoljava da drugi vide. I ja sam joj na tome zahvalna.
Moja svekrva nema ni na šta da kaže nekome hvala, iako ja priskočim koliko mogu.“

Na ovo je teta Jelena kaže: „Kada mi nema Milice fali mi, jer kada je tu jača sam. Ne mogu je voljeti kao njena majka, ali mogu posle majke.“

Svaki teta Jelenin rođendan se obilježi. Za 90ti rodjendan je porodica napravila slavlje, a tada umjesto da njoj održe zdravicu, teta Jelena je zdravicu održala svojoj snahi. Dok razgovaramo, teta Jelena iz svoje male torbice vadi razglednicu koju je dobila od unučadi za svoj 90ti rođendan.

Njena snaha mi je pročitala i pjesmu koju je napisala svojoj svekrvi kao poklon za 94. rođendan. „Ja svoju poeziju pišem srcem i ljudima koji su ostavili pečat u mom životu. Pišem da izbacim emociju iz sebe i jedna od takvih pjesama je i ova, zasluženo posvećena, mojoj svekrvi“.

Pjesma u rukopisu snahe za svoju svekrvu

Pamti teta Jelena i teške momente. Ispričala mi je o noći kada su uhapsili njenog muža:

„Te noći bila je racija u Cetinju, vjerujte kao da se zaratilo. Nastupilo je opšte hapšenje čitavog rukovodstva, a moj muž je poslije rata bio pomoćnik javnog tužioca za Crnu Goru. Te noći je trebalo spakovati sve porodice informbirovaca sa Cetinja. Odveli su nas u Podgoricu i kuću pod slamom, a ja sam nosila naše prvo dijete u naručju. Na moj prijedlog otišle smo kod upravnika željezničke stanice da nam pomogne da odemo odatle. Ispričale smo sve upravniku šta se desilo, kako su nas tu doveli i da nam on mora pomoći. Pozvao je dva željezničara, naredio da se odvoje dva vagona za naše stvari i porodice i da se odvedemo u Nikšić. Nekako smo stigli do Nikšića a moj otac kad je čuo kako je pošteno postupio ovaj upravnik željeznice, vratio nas je kod njega sa darovima. Nas pet je pošlo, ali imale smo šta čuti: upravnik i njegovi pomoćnici su već bili uhapšeni zato što su nama pomogli da pobjegnemo za Nikšić.

Htjele smo onda muževima u Bogdanov kraj, u Cetinje. I tamo smo ponijele neke osnovne stvari za muževe. Jedan policajac je pristao da ih primi i obećao da će dostaviti sve gdje treba. I šta se onda desilo? I taj policajac i svi koji su tu bili u službi, za nepunih sat vremena posle našeg odlaska, su pohapšeni. Eto, kakvo je to vrijeme bilo.“

rođendanska čestitka od unučadi

A bez obzira na sve, jeste li danas optimistički raspoloženi?
Jesam. Dobila sam zdravu djecu – sina i ćerku, dobila sam snahu, zeta, unučad i šestoro praunučadi do sad.
Posebno za snahu da vam kažem, čuli ste da smo 38 godina godina zajedno. Ona je za mene uvijek bila snaha i to najbolja i svetinja. Ovo vam kažem jer njen karakter to zaslužuje. Ona je došla iz takve porodice. Pričala bih vam puno i o njenom ocu, majci, a rođeni brat moje snahe je predsjednik Osnovnog suda u Kotoru, a snaha sudija Vrhovnog suda. Njen brat i snaha su dobili od Evropske akademije nauka titulu akademika, a nagrada im je uručena u Beogradu. To je za poštovanje i ja volim time da se pohvalim. Otkako nam je Milica ušla u kuću unijela mi je radost i rodila dvije unuke i dva unuka blizanca.
Dalje, imam šestoro praunučadi i vjerujte da mene ta djeca oplemene. Ja ne mogu vjerovati da se današnja djeca rađaju tako pametna: ono što oni danas znaju sa četiri godine ja nijesam znala ni sa deset. Volim ih sve. A od mog đeda sam naučila i da uvijek dio novca koji bih primila dam i praunučadima, pa se onda šalimo da su oni primili platu. Ali dobro je što su ta djeca skromna pa su zadovoljni i sa malim.

Teta Jelena kaže da može umrijeti samo od starosti. Smrti se ne plaši. Ima o svemu svoje razmišljanje, pa i za predsjednika države: „Predsjednika države poštujem. Može neko da ga voli, može i da ga ne voli, ali svaki čovjek ga mora poštovati jer je on predsjednik države u kojoj živimo. Da li ću ga ja voljet ili ne, to je moja lična stvar. Poštovat ga moram.“

Naposljetku sam je još samo pitala:

Imate li neku neostvarenu želju?
Imam dvije neostvarene želje: prva, da se oženi moj unuk od ćerke, a druga da mi se unuka od sina ostvari kao majka. Tada bih bila ispunjena i beskrajno srećna. Sve ostalo mi je potaman.

Teta Jeleni i cijeloj njenoj porodici Vojvodić se iskreno zahvaljujem što su me primili u svoj dom i dali mi čast da uradim ovaj intervju. Zahvalna sam punim srcem, zahvalna do suza! A teta Jeleni želim ono što sam joj i rekla: da napuni 100 godina i dočeka me sa svojom porodicom na svoj stoti rođendan.

Intervju uradila: Jelena Petrović, oktobar 2019.

1 KOMENTAR

Ostavite komentar