Kako je počeo moj najnoviji čin – Suka

Pročitajte: istinita priča o mojoj prvoj borbi sa planinom. Prepisi iz vlastitog planinarskog dnevnika 2007. godine sa ture na kojoj jedan dio vas mora da umre, da bi drugi mogao da vaskrsne. Borbe sa sobom, drhtaji sa planinom, koraci sa Gospodom…

„ Kada ne imadoh ništa da izgubim, imadoh sve. Kada prestadoh da budem ono što jesam, pronađoh sebe samu. Kada upoznah potpuno poniženje i pokornost, bejah slobodna.“

Ovim citatom sam započela opis moje prve planinarske ture… Oni koji me poznaju znaju koliko meni ista znači – na njenoj stazi sam pokazala borbu sa samom sobom. Ali onim plašljivim i nesigurnim dijelom sebe.

 

Prepisi iz dnevnika, 2007 godina, nakon ture sa Suke. Moja prva planinarska tura:

Nedjelja, 28. januar 2007. godine

osvojen vrh: Suka (1214mnm)
vodič: Edita Files Bradarić
uspon je trajao: 3h
težina ture: srednje teška (mada za mene početnika – izuzetno teška)

Vožnja je trajala do sela Prifte (320mnm). Odatle je počeo uspon.

Kažu da je ova tura srednje teška i odlična za održavanje kondicije. Za mene je bila izuzetno naporna, čak i alpinistička.

Ogromne drače i suve grane, oštro kamenje i surove stijene su zahtjevale izuzetnu obazrivost i kondiciju. Obazrivost sam imala, ali ne i kondiciju. Njih devet planinara su cijelim putem daleko prednjačili ispred mene. Zbog skoro stalnog zaostajanja sebi sam često izgledala na debeljuškastog dječaka Zorana iz filma „Tito i ja“ 🙂

Uspon je trajao 3h, a tokom cijelog puta nas je pratilo plavo oko Skadarskog jezera. To je bio zaista predivan prizor.

Pratili su nas i hrastovi. To Božićno drvo mi je tokom ture nekoliko puta pomoglo da se lako popnem uz neku stijenu ili pak da se pridržim za njega tokom silaska.  Ono me je podsjećalo i da ne odustajem i da vjerujem da će se ova akcija okončati uspješno. Priznajem, u tim trenucima, bilo je teško u to vjerovati.

Nakon 3h borbe sa prirodom i sobom, nakon premišljanja da li da odustanem ili izdržim… uspjela sam !

Sami vrh. Drhtala sam od težine puta. Ali stajala sam na vrhu i tada je sve ono loše nestalo. Otišlo u zaborav.

ka vrhuTada je ispred mene postojao samo prizor iz snova – Podgorica na dlanu, Skadarsko jezero, planine, vrhovi zasuti snijegom…

A u daljini (kažu negdje između Ulcinja i Sutomora) se vidjelo i – more. Suka zvanično pripada teritoriji opštine Podgorice a ja slobodno mogu reći – iz Podgorice sam vidjela more! Nesvakidašnje!

Zbog tog pogleda, zbog tog fenomenalnog osjećaja da sam pobijedila onaj surovi put do vrha, zbog osjećaja da sam na visini Crne Gore i da je njen najveći dio pod mojim nogama – vrijedjelo se popeti. I proživjeti danasnji dan !

Napravila sam prekrasne fotografije!

I pojela polovinu svog sendviča tvrdeći u sebi da su to naslađi zalogaji u mom životu.

Povratak sa vrha je bio neočekivano brz zbog jakog vjetra koji je duvao… Tako je uvijek – moramo sići ma koliko god se visoko popeli. Ali barem sam bila na tom vrhu…

Očekivala sam da će silazak biti daleko lakši, ali i tu sam pogriješila. Nijesam se umarala, ali zbog drugih planinara sam morala ići brže i to mi je smetalo. Žurila sam, ali opet bila daleko iza ostalih koji su me stalno čekali.

Stopala su mi drhtala i koljena klecala, tako da mi je to mnogo otežavalo put. Srećom, u rancu sam imala kožne rukavice koje sam iskoristila (doduše, nakon dvije ogrebotine po prstima). Te rukavice su spasile moje šake od surovosti stijena i kamenja.

Da bi postojala ravnoteža, tom surovom putu je i dalje parirao pogled na Skadarsko jezero i Lovcen, Orjen, albanske Prokletije, Kučke planine…

I…

… Sišla sam. To je dokaz da ipak treba vjerovati.

Bezuspješno sam pokušala da odgonetnem šta više drhti u meni – stopala, koljena, zubi, srce, ruke, žuljevi… Ni modrice po koljenima nijesam uspjela izbjeći.

Večeras sam začuđena svojom hrabrošću da izdržim uspon, sve teškoće i popnem se do vrha.

Večeras sam zadivljena mojom borbom sa dračama, kamenjem, stijenama i upornošću da im ne dozvolim da me pobijede.

A sjutra… sjutra ću zaboraviti sve loše sa ovog puta i pamtiti i prepričavati ono najljepše. A bilo ga je dosta. Tako je to uvijek u životu.

Sveto pismo kaže: “Ako se neko ponovno ne rodi ne može ugledati carstvo Božije” Jov. 3, 3.

Ja sam danas ponovo rođena. Zato ova planinarska tura jeste u potpunosti – USPJELA !

 

Dan posle….

„ Kada ne imadoh ništa da izgubim, imadoh sve. Kada prestadoh da budem ono što jesam, pronađoh sebe samu. Kada upoznah potpuno poniženje i pokornost, bejah slobodna.“

Juče na Suki sam umrla u sebi.

Bilo mi je teško, srce mi je tuklo kao nikada, tijelo me boljelo, a svaka ćelija se mučila. Grcala sam, nos mi je curio, mišići se bunili a ja sam svakim korakom više pobijeđivala granice u sebi i išla dalje.

No, na tom kršu jesam ostavila i sve uobičajene brige, sve svoje strahove, zablude, nedostatke i želje. I došla kući prazna. A u isti mah i puna.

Zahvalna što postojim.

Zaista, čovjek treba da se suoči sa mogućnošću da izgubi nešto da bi tek tada shvatio koliko je to „nešto“ neprocenjive vrijednosti.

Ovu lekciju sam morala da naučim. Zaludu sav trud koji ulažemo, zaludu ubjeđivanja, borbe i gomile pročitanih knjiga… dok ne iskusimo, dok ne dotaknemo dno – ne možemo znati ukus nečeg niti se početi peti naviše.

„ Koji čuva dušu svoju, izgubiće je; a koji izgubi dušu svoju mene radi, naći će je.“ Mat. 10,39

 

*********************

 A od te ture… smjenjivale su se nedjelje. Sa njima je rastao i broj mojih osvojenih vrhova.

Koračala sam planinarskim stazama. I radovala se što tim hodom i ja mogu nešto učiniti za Boga, a ne redovno da se zapitkujem šta On može učiniti za mene. Uostalom, nedjelja je dan za Ono najljepše u nama.

Mogu vam pisati o svim tim turama. O svim ljepotama koje sam vidjela i udahnula. Priznaću, i sada kada gledam fotografije često zastanem na trenutak. Nekad ne mogu odmah povjerovati da sam i ja stizala medju te ljepote. A nekad ne mogu odmah povjerovati da ta ljepota uopšte i postoji na tlu Crne Gore.

Mogu da vam pišem i kako sam postala bogatija za puno prijatelja, legendi, dogodovština.

I za ispunjenije vlastito srce.

I to sve zato što sam onog 16. januara 2007. ušetala u prostorije Planinarskog kluba. I nijesam odustala nakon moje prve planinarske ture!

pogled sa Suke ka albanskim stranama, foto: Edita Files Bradaric

pogled sa Suke ka albanskim stranama, foto: Edita Files Bradaric

 …Vjerujem da ćeš razumjeti zašto
jurišam na najvisočije vrhove planina.
Tamo sam na vrhuncu ove planete
i rijetki jahač na bjelilu oblaka.
Tamo sam na krovu ovog postojanja
i da sam samo malo visočija, vjerujem
da bih ti na vrhovima prstiju uspjela
ispisati poruku po vedrini neba.
Znam da ću sići sa tog vrha, ali
danas sam na njemu pobjedivši
sve niskosti ovog svijeta…

 

Tekst: Jelena Aleksić-Petrović

Ostavite komentar

%d bloggers like this: