Pjesma vrijednija od vijekova

Olja Ivanjicki, Njegos u Pompeji, 1997, kombinovana tehnika, 70 x 100 cmPjesma “Noć skuplja vijeka” je napisana 1844. godine, a prvi put objavljena 69 godina kasnije. Bila je prva i posljednja Njegoševa ljubavna pjesma. Želim da Vas podsjetim na nju, a prilog je ispraćen slikama beogradske umjetnice Olge Olje Ivanjicki, koje sam za ovu priliku dobila od direktorice Fonda Olga Olja Ivanjicki, Suzane Spasić.

Zabranjena noć u stihu i na slici

Olja Ivanjicki, Njegos u Perastu, 1997, kombinovana tehnika

Olja Ivanjicki, Ciklus za Njegoša (Njegos u Perastu),©Fond Olge Olje Ivanjicki

Pisao je Petar II u svojoj Bilježnici da “čovjek je nemirni atom, trenutak…” I kao takav hoda i stvara… Ljubi i voli. Piše, pa makar to napisano morao da krije pod mantijom. Krio je kažu i Petar II.

Bijaše se tada u Perastu zagledao u mladu “divnu vilu”, ali i ona u njega. Danas analitičari kažu da tačno znaju u kojoj je palati tada Njegoš boravio, kao i iz koje porodice je bila ta djevojka. Proveli su noć zajedno i odatle smjelo, pa možda i prkosno svom celibatu, nasta pjesma “Noć skuplja vijeka”. Pjesma je hrabro napisana u prvom licu, što dokazuje da iako bijaše svešteno lice, Petar II nije želio kriti da je samo čovjek u čijim grudima kuca srce sanjara poete.

P.P.Njegos, portret, Olja Ivanjicki 1997

Rad Olje Ivanjicki, Ciklus Za Njegoša (portret P.P. Njenoša),©Fond Olge Olje Ivanjicki

Kažu da je ipak pjesmu morao uništiti jer nije išlo da “Vladika, piše pjesmu o ljubavi”. Valjda zato u “jedinoj ljubavnoj pesmi njegovoj koja nam je ostala, on ljubav zove ’noć’”, primjetila je Isidora Sekulić. Iako je Vladika bijaše spalio, ostali su prepisani primjerci, jer očigledno da je i on to želio: pjesma da bude spomenik nad utihnulom ljubavlju.

Pjesma je napisana u Njegoševoj 31.godini života. Prvi put je objavljena u “Bosanskoj vili” 15.januara 1913. godine pod prvobitnim naslovom “Noć skuplja vijeka”. To je 62 godine nakon Njegoševe smrti.

.

Ljubav na nekoliko jezika svijeta

Iščtivajući kritiku vezanu za ovu pjesmu, naišla sam na podatak da se “Noć skuplja vijeka” pojavila 1997.  godine na 150-godišnjicu od štampanja Gorskog vijenca, u luksuznom, bibliofilskom izdanju kuće Interpress iz Beograda. Tada je prvi put prevedena na sedam jezika, a projekat je odrađen u saradnji sa beogradskom umjetnicom Oljom Ivanjicki, koja je tom prilikom naslikala ciklus slika posvećen Njegošu i njegovoj inspiraciji sa obale Perasta.

Tokom 2013. godine, a povodom 200 godina od rođenja Petra II, Interpress je objavio i novo prošireno izdanje istoimene knjige u kojoj je pjesma prevedena na italijanski, engleski, španski, ruski, francuski, njemački, kineski i japanski jezik.

Za ovu priliku sam od direktorice Fondacije Olge Olje Ivanjicki, gospođe Suzane Spasić dobila na korišćenje nekoliko slika i na tome se iskreno zahvaljujem.

Pisao je Njegoš i da je čovjek umno zrno, bačen u prozračnu brazdu vremena…” Kao takvi, podsjetimo se danas ove pjesme i Njegoševe zabranjene noći.

biljarda

Olja Ivanjicki, Ciklus Za Njegoša (Biljarda),©Fond Olge Olje Ivanjicki

Noć skuplja vijeka 

.

Sestra Batriceva

Olja Ivanjicki, Ciklus za Njegoša (Sestra Batrićeva),©Fond Olge Olje Ivanjicki

Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče
ispod polja zvjezdanije u proljećnu tihu veče,
siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi,
te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi.
Nad njom zv’jezde rojevima brilijantna kola vode,
pod njom kaplje rojevima zažižu se rojne vode;
na grm slavuj usamljeni armoničku pjesnu poje,
mušice se ognjevite ka komete male roje.
Ja zamišljen pod šatorom na šareni ćilim sjedim
i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim.
Čuvstva su mi sad trijezna, a misli se razletile;
krasota mi ova boža razvijala umne sile.
Nego opet k sebe dođi, u ništavno ljudsko stanje,
al’ lišeno svoga trona božestvo sam neko manje;
pretčuvstvijem nekim slatkim hod Dijanin veličavi
dušu mi je napojio – sve njen v’jenac gledim plavi,
O nasljedstvo idejalno, ti nam gojiš besmrtije,
te sa nebom duša ljudska ima svoje snošenije!
Sluh i duša u nadeždi plivajući tanko paze
na livadi dviženija – do njih hitro svi dolaze!
Rasprsne li pupulj cv’jetni ali kane rosa s struka –
sve to sluhu oštrom grmi, kod mene je strašna huka;
zatrepte li tice krila u busenju guste trave,
strecanja me rajska tresu, a vitlenja muče glave.
Trenuć mi je svaki sahat – moje vrijeme sad ne ide;
sile su mi na opazu, oči bježe svud – da vide.
Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi leti –
zavid’te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!
Hod je vilin mlogo dični na Avrorin kada šeće,
od srebrnog svoga praga nad proljećem kad se kreće;
zrak je vile mladolike tako krasan ka Atine,
ogledalo i mazanje preziru joj čerte fine.
Ustav’ luno, b’jela kola, produži mi čase mile,
kad su sunce nad Inopom ustaviti mogle vile.
Prelesnicu kako vidim, zagrlim je kv bog veli,
uvedem je pod šatorom k ispunjenju svetoj želji.
Pri zrakama krasne lune, pri svjećici zapaljenoj
plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj
i cjelivi božestveni dušu s dušom dragom sliju.
Ah, cjelivi, boža mana, sve prelesti rajske liju!
Cjelitelni balsam sveti najmirisni aromati
što je nebo zemlji dalo na usne joj stah sisati.
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše nit’ je kada niti od nje stvorit može!
Malena joj usta slatka, a angelski obraščići –
od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći!
Snježana joj prsa okrugla, a strecaju svetim plamom,
dv’je slonove jabučice na njih dube slatkim mamom;
crna kosa na valove niz rajske s igra grudi…
O divoto! Čudo smrtni ere sada ne poludi!
B’jela prsa gordija su pod crnijem valovima
no planina gordeljiva pod vječnijem snjegovima
na izlazak kad je sunca sa ravnine cv’jetne gledim,
kroz mrežicu tanke magle veličinu kad joj sl’jedim.
Igram joj se s jabukama – dva svijeta srećna važe,
k voshištenju besmrtnome lišenika sreće draže;
znoj lagani s njenom kosom s zanešene tarem glave…
Druge sreće, malo važne, za nju bi da, i sve slave.
Ne miču se usta s ustah – cjeliv jedan noći c’jele!
Jošt se sitan ne naljubih vladalice vile b’jele;
svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,
kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom.
Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,
tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!

 

Pripremila: Petrović Jelena

Leave a Reply