Svetica sa cetinjskog krša

Pročitajte: sve na jednom mjestu o Jeleni Petrović de Savoja i njenom suprugu sa kojim je proživjela 51 godinu. Njihova ljubav i poštovanje, jer Jelena je bila prvo kraljica njihovog doma, pa potom kraljica njegove države. Jelenina poezija i inspiracija, Viktorova interesovanja i zajednički napori…

Ona je bila ređina Jelena.

Crnogorska princeza Jelena Petrović, a potom italijanska kraljica Jelena de Savoja.

Bila je peta kći, od ukupno devet kćeri, knjaza/kralja Nikole Petrovića, a svom narodu je bila zaštita i potpora, onoliko koliko je mogla svom snagom žene Crnogorke. A mogla je mnogo. Toliko i tako da je danas žele proglasiti sveticom. Ipak, ovo je priča i o čovjeku sa kojim je Jelena proživjela 51 godinu.

Viktor, dječak sa majkom

Jelena kao mlada djevojka

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U braku koji bijaše ispunjen ljubavlju i poštovanjem, dobili su petoro djece.

Bili su kraljevski par Italije u periodu od 1900 do 1946 godine, a osvajanjem teritorija bijahu car i carica Etiopije sedam godina i kralj i kraljica Albanije četiri godine. Kralj i ratnik, odavao je dojam drčnog i hladnog čovjeka. Ipak, Jelenino srce ispunjeno umjetnošću oduvijek je umjelo da rastopi led italijanskog vladara pod krunom. U jednom od pisama koje je Jelenin unuk uputio svojoj baki u teškim danima rata je zapisano:

“Je li djeda s tobom u ovom trenutku? Poklanja li ti još uvijek ljubičice? Poslije ovoliko vremena moram nešto da ti priznam. Jednom sam špijao kroz vrata da vidim na koji će ti način uručiti taj dar. Ispratio je taj gest poljupcem u potiljak. Koliko te samo djeda voli!”

Mladi bračni par de Savoja

Da, ovaj kralj je svojoj kraljici svakodnevno donosio po kitu cvijeća iz svojih jutarnjih redovnih šetnji. Dijelili su ljubav, poštovanje i nježnost na najbliskiji način svog mirnog braka, jer Jelena je bila prvo kraljica njihovog doma, pa potom kraljica njegove države.

Ovo je priča o njima dvoma i počast njihovoj velikoj ljubavi.

Ovo je priča o njegovoj i našoj Jeleni Petrović Savojskoj i njenom suprugu Viktoru Emanuelu III.

Viktor je od Jelene bio stariji 4 godine. On visok svega 153cm i mršav, a ona visočija čitavih 24 cm, prefinjena i okružena pogledima uglednih neženja. „Elegantnog hoda, krhka u stasu, visoka, divne, kao vajane glave, visoka čela, crnih, krupnih veoma živih očiju, bogate crne kose, dugačkih nježnih prstiju, uz to veoma duhovita, obrazovana i inteligentna – ona je svojom ljepotom i otmenošću očaravala mnoge na carskom dvoru“ u Rusiji. Prilazili su joj ali je njeno poetsko srce ostajalo zaključano. A onda, na balu povodom krunisanja ruskog cara, sretoše se iznova Jelena i Viktor. Ovaj je bio jasan, precizan i odlučan. Tada je bez okolišanja prišao našoj Jeleni i ponudio joj brak, a ona zbunjena, stigla je da kaže da za odluku mora tražiti saglasnost roditelja.

– Imam i ja roditelje – bio je nedvosmisleno jasan – no ja Vas pitam dajete li mi svoju ruku i saglasnost da ćete me uzeti, a ja Vam nudim moju. Ja vas hoću, pa ćemo se kasnije zanimati kod mojih i vaših roditelja da nam daju blagoslov!

>>> razlika u visini kraljevskog para, Jelena i Viktor

Viktor je bio jasan, a Jelena očarana njegovom hrabrošću i odlučnošću. Nakon tri mjeseca, italijanski princ je došao na Cetinje u zvanični prosidbu. Crna Gora je tada postala središte svijeta. Hrlilo se u tolikom broju da su se jedva stizali prevesti od Kotora do Cetinja. Skorašnjem mladoženji se, uz zanosnu knjeginju, svidjela i Crna Gora, pa je u Crnoj Gori proveo mjesec dana. Vrijeme je provodio uz vjerenicu i njenu porodicu, u lovu i sportskim aktivnostima. Jedino je teže podnosio specijatilete iz crnogorske kuhinje. Na nju se nikad nije ni navikao.

Delfina Duči je opisujući trenutke vjeridbe zapisala: „Roditelji je zamoliše da izrecituje jednu svoju pjesmu, nije se dala ubijediti i pustila je Danila da govori u njeno ime:

Osveta djevojke

Pred djevojku je stupio momak
odvažno joj preprečivši put:
„Najzad si, okrutna ljepoto,
ti dopala mojih šaka!
Veoma ti se loše piše jer
hoću gorko da ti se osvetim.
Svoju sablju hoću da ti
zarijem do dna srca:
hoću da te okujem, vežem,
daleko od tvojih brda
u zatočeništvo da te odvedem.“
Djevojka veli momku:
„Probodi mi srce sabljom,
znam – to su strijele ljubavi;
u lance me sputaj koji me
zauvijek za tebe vežu.
Drži me dovijeka zatočenu
kao izabranik moga srca,
odvedi me daleko od mojih brda
u tvoj dom kao suprugu.“

(pjesma je iz knjige Jelena Savojska – Život pun ljubavi, Delfina Duči)

A onda su se u oktobru 1896. godine i vjenčali. Jelena je imala 24.godine. Vjenčanje je obavljeno na najsvječaniji način, a cijeli Rim je bio na ulicama proslavljajući njihovu radost.

Prošle su četiri godine braka, a Jelena nije ostala u drugom stanju. To je unijelo komešanja u porodici Savoja. Govorkanja su u najvećem broju kretala od Jelenine svekrve, ali mudra i staložena Crnogorka je znala da sačuva vjeru, prisebnost i mir u svojoj porodici. A onda su dobili prvo dijete. Nakon pet godina bračnog života rodila se ćerka, a iduće godine i druga. Pa sin i još dvije kćeri. Ipak su Jelenina vjera i suprugova podrška bili jači od svekrvinih sumnji.

Njihov brak je imao temelj na ljubavi, poštovanju i jednostavnosti. Bili su takvi i u svojim karakterima i samim tim su stvorili podlogu za uspješne zajedničke decenije. I kada je bilo radosti, a onda i kada su došle nevolje, jačina njihove ljubavi je ostajala čvrsta kao stijena. Iako vladari, imali su zajedničke trenutke koje su dijelili zajedničkim intreresovanjima. Kroz njih su rasli.

kralj i kraljica

Slobodno vrijeme kraljice i kralja

Supružnici su voljeli fotografiju. Njihov unuk, u svojoj knjizi Kristalni luster Jelene od Savoje je napisao: “I baba i djed, oboje pasionirani eksperti ove umjetnosti. ” Svuda su po zidovima svoje rezidencije izlagali svoje fotografije. “ Bilo ih je po dugačkim hodnicima, prolazima, čak i u kupatilima. Nažalost, pred kraj rata, spalili su ih neidentifikovani posjetioci.” Zanimljivo je da je kraljica Jelena, u privatnom dijelu svojih odaja imala foto-laboratoriju gdje je razvijala i uvećavala svoje fotografije.

Oboje su voljeli ribolov, a Viktor je bio i strastveni lovac. Jelena je uživala u pecanju, a naišla sam na podatak da je imala 20.000 udica! “Jednog popodneva  pecali smo u društvu naših rođaka; bili smo potpuno bezvoljni, ribe nijesu nimalo obraćale pažnju na nas. Onda je stigla baba, zatražila je da joj daju štap, pa je sjela baš na ono mjesto gdje smo bili mi, otpočela da peca, dok smo je gledali u nevjerici: Izgledalo je kao da ima magnet na udici!”.

sa svojom drugom djevojčicom

Bila je maštovita žena koja je u sebi brižljivo odgajala dijete. U danima mira često mu je dozvoljavala da se slobodno izrazi i tada bi pravila razne priredbe i maskenbale po kući u kojima je uživala mnogobrojna porodica i njihovi gosti. Jednom je napravila džakčić pun kartončića koje je sjeckala ona lično. Pred svaku gošću je stavila po svežanj koje su dame trebale da slože i na taj način dobiju određeni lik. “Na babin znak dame su se dale na posao. Pošto je proteklo izvjesno vrijeme u grozničavoj aktivnosti, začuli su se povici iznenađenja kada je svaka od dama otkrila da sklapa sopstveni portret. ”

 

Bila je brižljiva majka i baka koja je mislila na svoju djecu. Benito Musolini je čak jednom podsmješljivo rekao da se sa njom nema o čemu razgovarati bez o bolesti i njenoj djeci. Ali Musolini nije znao da je to u krvi svake prave Crnogorke i da je njima porodica na prvom mjestu. Da je to važnije i od svih poslova koje je imala kao kraljica. A moglo se razgovarati sa našom Jelenom, jer bila je izuzetno sadžajna ličnost. Njena duša je oduvijek bila naklonjena umjetnosti i učenju, tako da je imala obrazovanje iz različitih oblasti. Govorila je nekoliko jezika, svirala klavir, bavila se slikarstvom. U istoriji postoji podatak da su u “bogatoj kolekciji slika turskog sultana bile i dvije njene slike, koje mu je ona lično poslala, kasnije, kao princeza od Napulja – znači, pošto se udala za italijanskog prijestolonasljednika.” Poznato je i to da je veoma voljela arhitekturu i da je ona napravila skicu za spomenik vladici Danilu, rodonačelniku dinastije Petrovića, koji se i danas nalazi na Orlovom kršu iznad Cetinja.

ispred spomenika Vladike Danila na Cetinju

Delfina Duči joj navodi još jednu pjesmu iz djevojačkih dana:

“Majka djevojci veli:
Ako bi da saznaš kakav je svijet
drži stalno otvorene oči.
I ona je držala otvorene oči:
vidjela je mnoge lijepe planine,
vidjela predivne doline,
vidjela zlatno Sunce;
vidjela je sve sjajne zvijezde,
vidjela mračne morske vale,
vidjela pjenušave brzake potoka,
vidjela cvijeće svih mogućih boja,
vidjela gizdavo perje ptica,
vidjela zlatne plastove letine,
kojima su bremenita brda.
Ali kad je potom sklopila oči
vidjela je ono najljepše:
vidjela je lik svog dragog
što u njenoj duši stoluje;
vidjela je lik svog dragog
što joj ljubav uzvraća.”

Iz doba srećnih dana, valja još napisati i o Jeleninom mužu.Oni su ionako bili tandem u životu. Njihov unuk je napisao: “Obično je ustajao veoma rano ujutru i odlazio u dugu šetnju parkom. Volio je da posmatra svoje biljke, nikada nije propustio priliku da ubere buket poljskog cvijeća za babu. Bio je to znak pažnje koji je ona veoma cijenila, tim prije što je dolazio od tako zatvorenog, prividno hladnog čovjeka.”

Viktor je bio vrlo obrazovana osoba. Poznavao je mnogo oblasti i bila je radost slušati ga. U već pomenutoj knjizi, njihov unuk je zapisao:

Moj otac mu je postavljao precizna pitanja, ali njegov odgovor je uvijek bio: “Dragi Filipe, ja o tome ne znam ništa.” Poslije objeda, koji je uvijek kratko trajao, djed bi mu davao znak rukom da sjedne pored njega, a onda bi kao kompjuter iznosio informacije i precizne podatke, kao odgovor na postavljeno pitanje. I sve to ne udaljavajući se iz sobe da bi konsultovao neku knjigu.”

“Bio je izuzetno tačan. Umjesto da se pojavi u dogovoreni sat, dolazio je uvijek dosta prije vremena, bacajući tako u potpuno očajanje organizatore ceremonijala ili vojnih parada.”

kraljica Jelena

Plač sa svojim narodom

Nažalost, ni kraljevska porodica nije zaštićena od nesreća. Ili katkad ne žele da budu zaštićeni. Takav je bio kraljevski par Jelena i Viktor. Mali je prostor za sva njihova humana djela, ali je za pohvalu što su i u njima bili jedno uz drugo. Njih dvoje zajedno, zajedno sa svojim narodom. Koliki god da je papir ne može a da se ne pomene nesreća u južnoj Italiji i gradu Mesina. Zemljotres je bio krajem 1908. godine i smatra se najrazornijim zemljotresom u Evropi u 20. vijeku. Saznavši za nesreću kralj i kraljica su ostavili djecu, a njihovo najmlađe dijete je tada imalo svega godinu dana, i u Mesini proveli više od dvadeset dana. Područje je bilo trusno i tlo je još uvijek podrhtavalo, doživjevši šezdesetak potresa sličnog inteziteta. Par je bio tamo. U svakom trenutku, uz svoj narod, Jelena je previjala ranjenike i jačala njihove slomljene duše.  U istoriji je ostalo i zapisano da je od nesreće spasila šestomjesečnu djevojčicu. U Mesini je podignut mermerni spomenik posvećen Jeleni.

Bila je sve što je život tražio u srećnim i nesrećnim okolnostima. Previjala je ranjenike, hrabrila  nevoljnike, spašavala djecu i porađala porodilje. Bila je sve i onoliko koliko joj je snaga dozvoljavala.

Postoje razne anegdote o njenim dobročinstvima. Pri povratku iz ribolova, jednom je srela djevojčicu koju je ranije viđala da plete. Na kraljičino pitanje da li je poznaje, djevojčica je odgovorila: “Da, vi ste kraljica”. “A da li bi umjela da ispleteš par čarapa za mene?”, nastavila je Jelena. “Naravno gospođo”, odgovorila je djevojčica. “Dobro”, reče kraljica, “onda mi ih ispleti i pošalji u palatu”. Nekoliko dana kasnije stigle su čarape a kraljica je djevojčici na poklon poslala dvije svilene čarape, jednu punu slatkiša a drugu punu novca. Sjutradan je od djevojčice primila sljedeće pismo: “Vaš poklon me je veoma rasplakao. Moj otac je uzeo novac, moj brat slatkiše, a moja majka svilene čarape”.

Nije htjela da prizna nemoć ni u ratnim danima. Borila se koliko je mogla kao žena, zaboravljajući da je i kraljica. Uz nju, zaboravljao je i njen suprug svoju titulu. Govorila bi: “Bio rat ili ne bio, moje mjesto je pored mog muža”. Išli su na front, previjali ranjenike i davali nadu. Iste te ranjenike su dovodili i u svoju rezidenciju, vilu Kvirinale od koje su napravili bolnicu a oni se preselili u susjednu. Ostalo je zapisano da joj je tada jedan od ljekara rekao da nebi trebalo toliko vremena da provodi sa ranjenicima, zbog moguće infekcije. Crnogorka je bila jasna: “Ja priznajem samo jedan bacil, a to je bacil straha”. Njeno znanje iz medicine je bilo ogromno.“ Kraljica Jelena je iz svoje rodne zemlje, Crne Gore, donijela sa sobom gomilu narodnih, tradicionalnih recepata i načina liječenja, zasnovanih na travama što su rasle među onim tamnim stijenama gdje je vazduh najzdraviji.” I zbilja, u porodici Savoja niko nije mogao da se razboli a da mu ona nije nametala neku od svojih alternativnih terapija. Godine 1941. zbog zasluga na polju medicine dobila je i zvanično priznanje u vidu počasne diplome medicine i hirurgije Rimskog univerziteta.

Narod je Viktora volio i podržavao nekad više, nekad manje, isto kao što je i on nekad donosio ispravne, a nekad potpuno pogrešne odluke koje su dovodile i do političke nestabilnosti Italije. Vrhunac svih razočarenja možda je bio onaj kada je tokom njegove vladavine bombardovan Rim. Povukao se sa svog prijestola 1946., a na njegovo mjesto je došao njihov sin. Novi kralj je vladao svega 33 dana, jer je na referendumu 1946. godine narod sa 54% odustao od monarhije i izabrao republiku. I nakon tog dana sve se mijenja. Ili su te promjene počele i ranije, kada su 1944. godine doživjeli da im jedna od kćerki umre u koncentracionom logoru od posljedica bombardovanja istog. Delfina Duči je zapisala da su Jeleni suze zbog gubitka svog djeteta oduzele vid jednog oka. Kasnije je nosila velike šešire koji su joj čuvali preostali vid.

kraljica sa svojim sinom Umbertom

Silazak sa kraljevskog trona

Tog 9.maja 1946. godine kraljevski par je zauvijek napustio Italiju. Italijanski narod ih nije više želio, a davali su im sebe decenijama. Za njima su ostale godine borbi, odricanja, želja. Ostale su djevojčice kojima je Jelena pomogla da dođu na svijet i dječaci koje je i Viktor spašavao u okršajima. Sada je to sve bilo nevažno.

 Zanimjiv je podatak iz knjige Jeleninog i Viktorovog unuka, da je Viktor tada “italijanskom narodu ostavio numizmatičku kolekciju koja je bila njegova najveća životna strast. Radilo je o 90.000 primjeraka neprocjenjive vrijednosti i ovim poklonom djeda je vraćao italijanskom narodu sve ono što je za 45 godina njegove vladavine država potrošila na ime njegove apanaže.” 

Otišli su u Egipat, a egipatski kralj Faruk ih je veoma lijepo prihvatio. Bili su u egzilu, ali zajedno. A sve je lakše kada se patnja dijeli napola. Uspjeli su da kupe jednu skromu vilu koju je Viktor iz ljubavi prema svojoj ženi nazvao “Jela”, u kojoj su ih kasnije posjećivali djeca i unuci.

Kraljica je u Aleksandriji nastavila da se bavi ribolovom i čini dobra djela, a kralj da završava svoje memoare i takođe se bavi lovom. Ostalo je zapisano da je “Jelenina unuka bila očevidac kada je ona poslije nekog vremena provedenog u Aleksandriji ponovo počela da traži novac da bi ga trošila u dobrotvorne svrhe.”A kada bi joj ponestalo njen zet je, po njenoj molbi, odlazio u aleksandrijske zlatare i prodavao njeno porodično blago. To su bile zlatne poluge, ogrlice i druge dragocjenosti. Na taj način je dolazila do novca, koji je ponovo dijelila sirotinji.

A onda je, nakon što su proslavili zlatnu svadbu i 51 godinu zajedničkog života, ostala bez svog supruga. Naime, Jelena je mogućnosti da izgubi svoju najbolju potporu bila možda najsvjesnija onog dana 1941. kada je u Tirani pokušan atentat na italijanskog kralja. Albanski patriota je tada ispalio četiri metka, ali je promašio. Možda je tada Jelena prvi put istinski zadrhtala i shvatila koliko je sve prolazno, čak i za vladajuće slojeve društva. Tog jutra 1947. je Viktor otišao na pecanje i vratio se sa izlivom krvi u plućima. Već sjutra ga je pogodila tromboza i odmah je umro. Bijaše to u egzilu i svega par dana prije rođendana njegove jedine ljubavi. Tamo je i sahranjen sa svim počastima. Kraljica je bila okružena svojom djecom, unučadima, rodbinom i prijateljima.

u starosti

Boljela ju je njegova smrt i tišina koju je ostavio za sobom. Od boli se i njeno zdravstveno stanje pogoršalo. Zbog klime je, dvije godine nakog Viktorove smrti, otputovala u Francusku. Tamo je i umrla kasnog novembra 1952. godine, od najteže bolesti. Žal za najmilijima, tamo u tuđini, pojeo joj je utrobu. Kažu da u trenutku njene smrti, pored njene postelje nije bilo nijedno njeno dijete. Čak je i sahranjena o trošku francuske države jer je, zbog imovinskog spora sa italijanskim vlastima bila u teškoj materijalnoj situaciji. U istoriji je ostalo da je tada pet hiljada Francuza odalo poslednju počast stranoj kraljici u koloni dugoj sedam kilometara.

Njeni zemni ostaci su još uvijek u Francuskoj i čeznu za Italijom. Ili Crnom Gorom? Ili pak za čovjekom sa kojim je prošla i dobro i zlo? Da li bi joj prah cetinjske zemlje olakšao težinu tuđinske? Voljela bih da je ponesem, jednog dana, tamo gdje joj leže posmrtni ostaci…. Njoj, koja bijaše rođena za kraljicu i koja življaše za sveticu. Njoj, koja to jeste!

 

tekst i izbor fotografija: Jelena Petrović

 

 

Glavna literatura:

Hajnrih fon Hesen, Kristalni luster, izd. DOB, Podgorica 1998.

Delfina Duči, Jelena Savojska Život pun ljubavi, izd. DOB, Podgorica 1998.

Leave a Reply