Pročitajte: živa priča Mostara, Neretve i Radobolje… Da pamti se Šantić i poezija, da se ne zaborave i njegove ljubavi. Anka, Zorka, Emina… Volio je svaku od njih i doživio da svaku uda… za druge. A Mostar, Neretva i Radobolja prepričavaju svakome koji želi da pamti… Katkad se pojavi i sam Šantić…
Mostar… pomalo hladan. I uspomena bi ostala takva, da u sred te hladnoće se ne krene za plamenom koji istrajava gotovo čitav vijek. Zbog tog plamena se i krenulo iz Podgorice. Čitav dan je bio posvećen toploj uspomeni na Aleksu Šantića, jer za neke Aleksa je Mostar. “A Mostar je bio i ostaće Šantić.”.
Za Mostar kažu da je glavni grad Hercegovine. Dobio je ime po mostarima koji su čuvali Stari most u kulama koje i danas istrajavaju u sklopu istog.
“Šantićeve ulice” se nalaze na lijevoj obali Neretve. I sve što je ostalo od njega jeste na toj strani. Izuzev Njegove poezije, a ona je kao sjeme rasuto svuda po svijetu i niče u našim srdacima. Na lijevoj obali Neretve, uz kolski put a Ulicom Maršala Tita, ide se Šantićevim sokakom. Ne zove se zvanično tako, ali zvaničnici ionako nemaju sluha za takve stvari.
ANKA
„Ljepote! Uz rijeku, kao labud bijeli,
Leži Mostar i pun sunca, adidjara,
Sav trepti, i stremi s kopljima munara,
Kao da bi nebu poletjeti htio.“
I turista dođe. Sjede na kamen starog mosta i poče da posmatra Neretvu. Ali nije to „onaj“ most. Nama je svejedno, mi koji onaj nikad nijesmo ni vidjeli, i ovaj nazivamo Starim i divimo mu se. Ali Stari je bio jedan. Pričaju o njemu stari Mostarci. Priča o njemu i Neretva. Mnogo je preko svojih kamenih blokova taj most prevalio. I tako dođe stranac i sjedne na tom starom/novom mostu i gleda u rijeku. Gleda u ljude, u Mostarce, ove i one. I nevažno je ko su, Mostarci su, ljudi su. I u svoj toj gužvi i medju valovima Neretve i Radobolje, kao na izblijedjelim snimcima, dolazi Aleksa Šantić. Turista je zapanjen, ali on hoda za lijepom Slavonkom i uvojcima njene kose. I tu na mostu, baš tog dana, joj prilazi, i kasnije, baš istog dana joj stihovima izjavljuje ljubav. Vrijeme je stalo u Mostaru, a na snimku vremeplova Anka mu na njegovo pitanje iz pjesme Ako hoćeš odgovara – hoću! I turista 21. vijeka i blokovi novog vremena osjećaju damare zaljubljenog pjesničkog srca od prije gotovo čitavog vijeka.
I Neretva da može pričati, iznova bi proplakala za tom ljubavlju. Koliko li je njihovih uzdaha sakupila u svoje kapi i koliko je čežnji nasložila u svoje dubine. Koliko je samo puta čula Aleksine uzdahe iz danas prepjevane pjesme „Što te nema, što te nema…“ Jer Anka bijaše katolkinja, a Aleksina pravoslavna porodica je zbog toga nije htjela u kuću. „Nadao se Aleksa, nadao kao što bi svaka pjesnička duša čija ljubav ne zna za vjeru i prepreku. Nadao se dušom i istu izgubio kada ga razdvojiše od nje“ – ipak prošaputa Neretva, jedva čujno u svoj buci trgovaca i turista koji trguju, fotografišu i cijenkaju se.
“Aleksa je spremao prvu zbirku pjesama, namjeravajući da, kad stihovi ugledaju dana, svoju ljubav kruniše brakom. On je to bio čvrsto odlučio, a ona, imajući crne slutnje, predosjećala je otpor porodice Šantić, što se i obistinilo. Aleksa je, dugo, od svega bio jači: i grdnje strica Mihe, i uvreda koje je čuo na svoj i Ankin račun, i majčine želje da ne dovodi u kuću „latinku“. Ali kad mu se mati zaklela da će imati „crnu svadbu“, to jest, da će se ona ubiti na dan vjenčanja, Aleksa je popustio. I sve se rasprsnu kao mjehur sapunice.“
„Volio je silno naš Aleksa. I patio još silnije. Pričahu da se tada bijaše posvetio stihovima, samoći i violini. A u jesen mu brat Pero dobaci: „Nije te dugo žalila Latinka! U nedjelju joj prođoše svatovi. U Kaštele se udomila.“ I tako, prostruji Mostarom da udade se Aleksina Anka, u gradu na hrvatskom primorju. Bijaše joj muž znatno stariji od nje, ali imućan. I djecu je izrodila sa njim.
„Ko će ga znati, ali šaputalo se tada Mostarom da je Aleksa iz sjene svoje sobe, zaklonjen zavjesom, posmatrao svadbenu povorku i Anku u bijelom, potpuno osjedjelu. Dopirali su iz njegove sobe zvuci violine, dopirali i do Neretve.“
“O, nikad više, moja ruka
stisnuti neće tvoju ruku bijelu,
ko tužni odjek tajanstvenog zvuka,
kidaće jadi moju dušu cijelu…”
„Baš ovdje, na Starom mostu, sretoše se jedne zime Ankin brat Bracika i Aleksa. I ja rijeka pamtim, ali i u „Mostarenju“ je ostalo zapisano kako porazgovaraše njih dvojica. „Ferije provedem kod seke u Kaštelima. Pita me šta ima u Mostaru, o „Guslama“ . I za vas me pitala, viđam li vas. U Mostar od kad se udala, nije dolazila. Nešto joj se Mostar ne mili… A i zauzeta je, dvoje djece je rodila…“ Eh, taj dečkić. Pamtim koliko je samo galebova nahranio na pločama Mostara, ali i njemu sudbina bi zla. I njemu ljubav istrgnu dušu. Sjećam se kako se tada ote Aleksin uzdah: „Da je iko u ovoj čaršiji shvatio: šta je to ljubav, manje bi patnje i nesreće bilo“.
A da li bi zaista išta bilo drugačije?
ZORKA
Priča Neretva i dalje: „Bilo je žena posle Anke, ali ni jedna kao što bijaše ona. Zorka, koju poslije Anke ljubljaše Aleksa, nebi ni približna Aleksinoj prvoj ljubavi. Istina, htio ju je ženiti. Ali isto onako kako Šantići nijesu blagonaklono gledali na Anku, tako i Zorkini nijesu prihvatili Aleksu. „Tako je život izravnao račune“, govorili su Mostarci. A volio je, nije da nije, ali daleko je to bilo od čiste, mirne i jednostavne ljubavi kao što nekada imaše sa svojom Ankom.“
„Moja noći, kada ćeš mi proći?
Nikad!
Moja zoro, kada ćeš mi doći?
Nikad…”
Udade se nakon nekog vremena i Zorka, za visokog bankarskog službenika.
“Prošlo je neko vrijeme od Zorkine udaje, kad se jedne večeri pojavi ona u Guslama u pratnji supruga Milana Jovičića. Aleksa je sjedio sa sestrom Persom. U trenutku preko njegovog lica kao da je sjevnula munja. Nije nastavio ono što je do tada živo pričao, samo prošapta:
– E, moja Perso …
– E, moj Aleksa – odvrati sestra kroz uzdah.
Ujutru, uz kafu pročita sestri naglas:
Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te,
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,
Gdje bereš krupne. Raspukle granate.
– Aleksa, ova ti je jedna među najljepšim… – reče Persa pošto je saslušala pjesmu.
– Kako ne bi, moja Perso! Kako ne bi, kad sam je iz srca iščupao!“
EMINA
„A onda jedno veče niz vode mog korita proli se pjesma o lijepoj Emini. Pričahu o novoj Aleksinoj ljubi, ali avaj. Rijeka zna najbolje. Kakva ljubav, nikad ni riječ nijesu progovorili. Ona bijaše djevojčurak za njega i motiv iz muslimanskog života kao naručena tema iz Beograda. Piše o tome i u knjigama, ne izmišljaju ni Neretva i Radobolja. I Aleksa jedared reče svom bratu: „Pokazaću ti pismo iz Beograda, mole da nešto lijepo napišem iz muslimanskog života“.
A Emina, već sa 16 godima bijaše čusta đevojka. I udade se sa 16 godina za nekog trgovca. U knjizi Mostarenje osta zabilježeno, kako Emina pričaše svom sinu:
„Sretala sam ga često, kad bih išla u mekteb, u školu, jal’ na česmu. Riječi razmjenili nikad nismo.Viđala bih ga izdaleka, skockan kao da je sad iz Beča došao. Najviše se cipela sjećam. Uvijek uglancane, sjaje, a po njima pale pantale, porezati bi se mogao kako su opeglane… Jednom sam čula kako neko pjeva u Ćorovića avliji. Pjevao je “Kara majka sina Ahmeta” uz violinu, tamburicu i šargiju. Pjevao je jedan glas, žalovito. Kasnije sam čula da mu je to bila najdraža pjesma, pa sad mislim kako je on pjevao. Zagledala ga u prolazu, sine, velim ti, nisam. Ali se pričalo da je bio lijep čovjek. Mostarske cure su potajno pjevale:
“Kujundžijo, tako ti zanata,
sakuj meni junaka od zlata,
na priliku Alekse Šantića.”
PAVINA
„U sarajevskoj bolnici Aleksa je provodio posljednje dane. Dok nije pobjegao iz iste.“
Naime, sa 33 godine je napisao najdepresivniju pjesmu Moja noći. Izgledalo je kao da je tom pjesmom Šantić sebi sahranio dio koji inače svakom pojedincu pokreće srce. A onda, samo godinu dana pred svoju smrt, kada mu bijaše 55 godina, iz bolničke postelje je napisao jednu od najljepših ljubavnih pjesama posvećenu svojoj bolničarki. „Ostala je nekoliko dana, ne prestajući da bdi nad njim ni dok je spavao. Aleksa je povremeno glumio san, samo da bi uživao u tome kako neko toliko dobar, nježan i lijep brine o njemu. Tako je nastala posljednja Šantićeva ljubavna pjesma.“ Ali, kada je nekoliko dana, nakon buđenja, kraj svog uzglavlja ugledao drugu sestru, osjetljivo i pjesničko srce našlo se izdanim. Te noći je pobjegao nazad tamo odakle dušom nikad nije ni izašao – u Mostar.
Na lijevoj obali Neretve i danas je kuća u kojoj se rodio Aleksa Šantić. Na fotografiji lijevo je kuća Svetozara Ćorovića, Aleksinog prijatelja iz ranih mladalačkih dana a potom i zeta. Pred kraj života živio je u njegovoj kući i kući svoje sestre. U istoj samo što i zidovi ne počnu pjevati. A sa prozora samo što se još jednom ne čuje Emina pjesma jer osta zapisano o njegovim posljednim trenucima:
” Iz daljine je dopirala pjesma, sjeća se, ležao je obamrlo u postelji, a onda je tijelo vlažno od znoja, gotovo ugušeno i nepokretno, odjedanput počelo da se budi, zašumio je krvotok, a srce se oglasilo pomamnom lupnjavom, kao lepet krila uplašene ptice u kavezu. Pjesma ga je vraćala u život. Razaznavao je riječi, bila je to njegova Emina: sinoć kad se vratih iz topla hamama … koju je, činilo mu se, pjevao hor heruvima … A onda su u sobu utrčale Persa i Djurdja, vidljivo uzbuđene, i nešto mu radosno objašnjavale (nije ih čuo), pokušavajući da ga podignu iz postelje. Ne shvatajući šta žele, ispunjen pjesmom koja je strujala svakim njegovim damarom, prepustio se nježnim i blagim ženskim rukama. Dovele su ga do otvorenog prozora. Dvorište je bilo puno ljudi, muškaraca i žena, neke je prepoznavao, neki su mu opet bili potpuno nepoznati. U ružičnjaku, između karanfila i seboja, u zelenilu, u otvorenoj kapiji, na ulici, oko stotinjak ljudi, sa očima punim ljubavi i odanosti, gledalo je u njega i skladno pjevalo. Dugo mu je trebalo da shvati Persine riječi, koja mu je objašnjavala da su to članovi pjevačkog društva “Sloga” iz Sarajeva, na gostovanju u Mostaru, zajedno sa domaćim pjevačima iz “Hrvoja” i “Gusala”. Čuli su da je njihov pjesnik (stari član, horovođa i predsjednik) teško bolestan, pa su došli pjesmom da ga pozdrave i “rane da mu vidaju”. Slušajući kako pjevaju njegovu omiljenu pjesmu, naslonjen na Đurđu i Persu, uzbuđeno je ponavljao, jecajući od sreće: Nijesu me zaboravili! Nijesu me zaboravili!” (odlomak iz knjige Josipa Lešića, Aleksa Šantić – roman o pjesniku)
„I nećemo“ – nastavi Neretva da mramori – „jer naš Šantić je bio Mostar. A Mostar je bio i ostaće Šantić“
Prođete sve to natrpanim Mostarom i onda se zaputite ka Bjelušinama. Izađete na magistralni put i njime lijevom stranom se dolazi do velike gvozdene kapije novog groblja.
Nakon 10-tak prvih redova, po lijevoj strani, na mermernoj, visoko uzdignutoj ploči piše da su se upornost i trud isplatili!
“Kada je 02. februara 1924. preminuo voljeni pjesnik, Mostar je bio u crnini. “Na kućama vise crni barjaci, čak su i ulični fenjeri obavijeni crnim krepom.”Pjesnikov kovčeg nosili su članovi srpskog pjevačkog društva Gusle i hrvatskog Hrvoje. Dok je 5 km duga povorka prolazila kroz ucviljeni Mostar, avioni su nadlijetali grad u znak žalosti. A narod, bio on pravoslavni, katolik ili musliman, podjednako je opalkivao svog velikog pjesnika. Ovakvu žalost i ovakav pogreb, Mostar nikada nije vidio.”
Hoću da živim životom čovjeka:
hoću da ljubim, da trpim i stradam,
hoću u svojoj vjeri da se dobru nadam…. (A.Š.)
MOSTAR
„Mostar je uvijek bio složene nacionalne strukture, ispunjen mješavinom vjera. Ali to nije imalo značaja za našeg Aleksu.“. Pokazao je da ljubav ne zna za vjeru. I tako je volio Anku, tako je čeznuo za Zorkom i sanjao o Emini. Katolkinja, pravoslavka i muslimanka. To je bio naš Šantić. To su bile njegove ljubavi. A jedino mu je Mostar uzvratio, barem kada je umro. A prije smrti je živio u takvoj nemaštini, da nije imao ni za voznu kartu do Beograda, na kraljevo vjenčanje. Ostao je uklesan dušom u svaku poru tog grada, pjevajući ga kao da je isti središte svijeta. Iz tog razloga tu na ušću Radobolje u Neretvu, pustismo poruku u boci. Na njoj su stihovi kojima je Aleksa prvi put izjavio ljubav svojoj Anki. Na njoj je i njen odgovor. “Što se tiče onog -hoćeš li-, znaj da – HOĆU!”
I dok je za mnoge Mostar stari/novi most na Neretvi, za nas je tog dana on bio samo Šantić. Da nije bilo njega, san o Mostaru bi bio nedosanjan. Ovako je san postao stvarnost.
Neka Ljubav se širi…. Jer i njegovo stvaralaštvo bijaše Ljubav.
Godine 1991. je snimljen film o Šantiću, u kojem lik pjesnika tumači vrsni Branislav Lečić. Film se završava riječima „Ko zna gdje je otišao Šantić. Da li u raj ili u adžet“. Kako god, neka bude sa Ankom.
“Umro stari pjesnik, umrla Emina,
ostala je pusta bašta od jasmina.”
Umrle su sve Aleksine ljubavi. Za njima je ostalo njihovo potomstvo.
Umro je i Aleksa koji se nikada nije ženio, niti imao potomke. Osim pjesama. A one žive. Da se nikad ne zaborave.
Ostala je i Neretva, da teče… I šapuće svakom ko želi da čuje!
——————————————–
Literatura:
Mostarenje, Mišo Marić
Aleksa Šantić – Roman o pjesniku, Josip Lešić
Veče na Školju, Aleksa Šantić
Tekst: Jelena Aleksić-Petrović
Fotografije: Saša Petrović
Objavljeno: Pobjeda, 31. januar 2012. god.
