Pročitajte: o gradu stoljetnih platana, sunca i dobrog vina. Pročitajte o gradu čuvenog pjesnika u kojem je i svaka uličica ponosna na najljepše ljubavne pjesme svog čovjeka. Trebinje, planine i jutra ispod Leotara…
Petak je. Manja ekipa Planinarskog kluba Gorice kreće na najnovije putešestvije. Uz pratnju prekrasne duge na nebu prolazimo Nikšić. Onda i Slansko jezero, Viluse, granicu sa BiH i nastavljamo ka Trebinju. Počele su i prve zvijezde da se pomaljaju. Smijem li posumnjati da je jedna od njih i Venera? Uz rijeku Trebišnjicu i pod budnom pratnjom planine Leotar prolazimo kroz grad. Izgleda mi romantično.
Desetak kilometara od Trebinja, u mjestu Tuli, stižemo u izviđački dom. Dočekuju nas naši domaćini iz trebinjskog planinarskog kluba Vučji zub, upoznajemo se sa planinarima iz Hercegovine i Srbije, susrijećemo sa prijateljima iz Crne Gore. Sve nas je povezala planina. I ljubav prema njima.
Tu noć smo dugo uživali uz pastrmku pripremljenu na gradeli. I nijesmo bili umorni. A ujutru planine su nas vjerno čekale pod plavetnilom neba.
Subota. Kolima smo došli u selo Ubla (1040mnh) gdje je već bila spremna grupa od 50-tak planinara. Tura je mogla da počne. Krenulo se kroz mladu bukovu šumu prekrivenu žutim lišćem. Kako opisati ushićenje što nam noge hodaju novim, do tada nepređenim stazama?
Pješačili smo šest kilometara, a onda se svi skupili u katun Dobri do i njegovu visinu od 1303m. Dobri do je sa tri strane okružen najvišim vrhovima Orjena – Buganja greda (1849m), Orjen (1894m), Prasa (1707m), Vučji zub (1802m) i Velika Jastrebica (1865m). Tu se planinarske staze odvajaju, desno ka najvišem vrhu Orjena a polulijevo ka Vučjem Zubu. Mada, na Orjen se može doći i putem koji vodi ka Vučjem zubu te se tako u sklopu jedne ture mogu osvojiti oba vrha. Tako će jedna grupa i uraditi, a za silazak će iskoristiti taj drugi put ka Dobrom dolu i njime zatvoriti krug.
Grupa koja će tog dana osvojiti i Zubački kabao na Orjenu kreće prva iz Dobrog dola, a ekipa kojoj će jedini cilj biti Vučji zub ima vremena za dužu pauzu. A onda i mi nastavljamo dalje.
Staza je prokrčena, uspon jači. Na nekih 1400mnh se izlazi na manji zaravnjeni dio. Odatle je staza ka Vučjem zubu strmija i krševitija, zato ovdje čekamo grupu koja još nije sišla sa vrha da ne bi pravili gužvu. A onda kada su i oni sišli i nastavili svoju avanturu ka Orjenu i mi smo mogli započeti našu ka Vučjem zubu. Staza je malo klizava i krušljiva, ali lagano, uz malo veću pažnju je osvajamo.
I eto, umorni i zadihani, stižemo na 1806mnh. Dan je prekrasan. Mi srećni.
Na vrhu nema pečata, ali se upisujemo u planinarsku knjigu (pečate smo udarili u domu). Svi redom… Za vječnost i pobjedu. Sa vrha se vraćamo istom stazom. Trebinjci su se raspodjelili duž opasnijih dionica i time pomogli da svako bezbjedno siđe do prevoja. I sišli smo. Svi lagano. Od prevoja nema opasnosti, već smo se odatle lagano i opet uz pjesmu spustili do Dobrog dola. Tu nas je čekao topli čaj domaćina.
Nakon nekih 20-tak minuta počela je da pristiže ekipa koja je osvojila i Orjen. Svi srećni i ponosni na svoje najnovije pobjede. Od Dobrog dola smo krenuli natrag pješke ka vozilima.
Akcija je završena okupljanjem u izvidačkom domu i uživanjem u pripremljenom pasulju.
Nakon večere domaćini su nam pripremili i veselu noć uz tamburicu i pjesmu. Pjevalo se i veselilo satima. I popilo mnogo vina. A Trebinje je i po njemu poznato. Postoji podatak da zapisi o hercegovačkom vinu datiraju još iz srednjeg vijeka.
Nedjelja. Dan koji ćemo iskoristiti da upoznamo ovaj lijepi, kažu čak i najljepši grad u Bosni i Hercegovini.
Krenuli smo ka prvoj destinaciji – Hercegovačkoj Gračanici. Hram se nalazi na brdu Crkvina iznad grada i identičan je istoimenom hramu na Kosovu. Posvećen je Presvetoj Bogorodici i u njemu se nalaze zemni ostaci čovjeka koji je napisao najljepše ljubavne pjesme – Jovana Dučića. U sklopu kompleksa je zvonik, galerija, parohijski dom, amfiteatar, česma, mala crkvena knjižara i ljetna bašta. Hram se može vidjeti sa svake tačke u Trebinju. Kao Akropolj u Atini. A pogled na grad sa ove visine je prekrasan.
Iz Hercegovačke Gračanice smo se spustili u grad i kafe Azzaro. To je kafe Planinarskog kluba Vučji zub čiji smo i bili domaćini. Od Trebinjaca se treba učiti kako izgledaju pravi domaćini. Iz kafića smo se spustili do centra grada.
A u centru – u hladu stoljetnih platana je spomenik našem Njegošu, podignut 1934. godine. Na tom mjestu ima 16 platana i isti su posađeni 1890. godine. Preko puta Njegoševog spomenika je spomenik Jovanu Dučiću. Tu je i hotel koji nosi ime platna. U blizini je i mala pijaca. Šetnjom glavnom ulicom, kraj pijace, ušli smo u park, prošli kraj spomenika palim borcima i došli do Saborne crkve Preobraženja Gospodnjeg. Ikonostas u crkvi je radio čuveni crnogorski slikar Marko Gregović. Od crkve smo krenuli dalje ka rijeci Trebišnjici.
Kažu da je, dok joj korito rijeke kroz Popovo polje nije izbetonirano, bila najveća ponornica u Evropi. Dugačka je 98 km. Jedna od njenih atrakcija jesu skokovi sa mosta koji se održavaju svakog ljeta.
Uz njeno zelenilo stigli smo i do hotela Leotar, a onda i do starog mosta zvanog Arslanagića most. Prekrasan most je kao zadužbinu za svog poginulog sina izgradio Mehned-paša Sokolović 1574. godine. Kada su Turci 1687. godine potisnuti iz Herceg Novog, mnoge turske porodice su se iz ovog grada doselile u Trebinje. Među njima je bio i izvjesni Arslan-aga. On je dobio posjede istočno od Trebinja: na Zupcima, Necvjeću i Jasenu, te pravo da naplaćuje mostarinu preko mosta na Trebišnjici. Po njemu se, od tada, most naziva Arslanagića most. Od 1993. most se naziva i Perovića most. Vjerovatno da bi bio spašen od rušenja u toku rata. Od ovog mosta smo krenuli ka starom gradu. Prošli smo kraj Osman-pašine džamije sagrađene 1729. godine i u njenoj blizini odlučile da ručamo. Ova ženska ekipa zbilja ima smisla za užitak. Nakon ručka krenulo se ka Podgorici.
Mnogo je toga ostalo da se vidi, ali vratićemo se. Jer ostala su divna izletišta, divni manastiri, pećine koje prepričavaju zanimljive priče… Ostali su i prijatelji kojima ćemo se vraćati. Koji će i nama dolaziti a mi se truditi da im uzvratimo barem i polovinu njihovog gostoprimstva.
Vratiću se opet Trebinju. Možda baš na Dučićevim večerima poezije, pa i da izrecitujem neku od svojih ljubavnih pjesama. Tu, u mirisu trebinjskih platana….
tekst i fotografije: Jelena Aleksić-Petrović
Objavljeno: Pobjeda, 10. novembar 2008. god.
