Pročitajte: zašto planinar hrli visinama. Odakle tolika ljubav prema prirodi, državi, sebi, Stvoritelju… i kako svakom turom postaje veća. I srce je šire… A zašto?
Pjesnik Pablo Neruda je rekao: “Lagano umire onaj koji ne putuje”. I ne moraju ta putovanja biti tamo, preko granice. Ne, sasvim je dovoljno i okrenuti se tu oko sebe. Među svoja brda, svoje planine, svoje kanjone i rijeke. Među granice svoje države. I odmah živimo! I to osjećamo!
Upravo je to ono što planinari Planinarskog kluba Gorice rade iz nedjelje u nedjelju.
I gledaju nas prijatelji sa čuđenjem. Ne razumiju toliku ljubav prema prirodi, državi, sebi, Stvoritelju. Ne razumiju ni toliku upornost da stignemo do planinskih vrhova, ni sreću kada uspijemo. Ne razumiju ni nedeljna rana ustajanja, ni proliveni znoj dok idemo ka vrhu, ni rumenilo zadovoljstva.
A razlikujemo se i kada šaljemo i primamo čestitke tokom novogodišnjih praznika. I tada, kao da se ne zadovoljavamo samo zdravljem i srećom. Ne, mi odmah, kao iz rukava, prosipamo snove pred životom kao zadatke za njega. I za sebe. I tada “zvjezdaramo” nove planine pod nogama, jaču snagu dok ih osvajamo i više hrabrosti da ne posustajemo pred njima. I što je više takvih snova, to je više i prostora da ova godina uspije, zdravlje da bude bolje, a sreća sadržajnija. Kao da ti snovi nijesu ništa drugo do snaga. Snaga naše duše na kojoj ova opstaje.
Tako smo i ovu godinu započeli. Lelujaju naši snovi crnogorskim vrhovima, pa i šire… do Triglava, Ararata, pa i dalje, pa i… imaju li snovi granicu?! I kao da je svaki od njih čaroban, jer ispunjenjem jednog – automatski se radja novi. I tako kada osvojimo neki vrh odmah poželimo i – da se idući put ode do onog manastira, one crkve i onog katuna. Da se upozna ono pleme, zaigra na onom gumnu i u proljeće napravi vjenčić od cvijeća baš sa one livade. I tako snovi ne prestaju. Krug se nastavlja.
Među tim vrhovima dobijamo i prijatelje. Prepričavamo dogodovštine – oni nama svoje, mi njima naše. I ostaju ta prijateljstva. A tako će biti i ove godine. Koračaćemo, osvajati i upoznavati. Pisati nove radove, pjevati nove pjesme i iznova one stare uz koje smo se i do sada radovali.
A rađaće se i nove ljubavi, čiste i lijepe. A one stare će se voljeti na ljepši način. Ili pamtiti kao lijepa uspomena. Tako je to kada si planinar.
I eto… počela je nova godina. I mi joj se radujemo. I ona se raduje što je dio nas.
Pjesnik Miroslav Antić bi rekao:
“I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka…”
Planinari “Gorice” i svi planinari ovog svijeta, ŽIVIMO SNOVE 2009. godine!!!
Tekst: Jelena Aleksić Petrović
Objavljeno: Bilten Planinarskog kluba Gorica, januar 2009. godine
