Kraj puta vas uvijek negdje dovede. Nas je tog dana doveo do kuće Radoja Dakića. Fabrika koja je nosila njegovo ime u Podgorici je zatvorena, ali kuća u kojoj se rodio, prohodao i izgovorio prve riječi je i danas otvorena za sve koji žele da je posjete. Pogledajte u našoj foto-reportaži šta je sve sačuvano od ličnih predmeta koje je koristio Radoje Dakić…
Ko je bio Radoje Dakić?
Pripremajući se za ovu reportažu, shvatila sam da se ime Radoja Dakića ne pominje tako često samo u Crnoj Gori. U Pančevu postoji kej koji nisi njegovo ime, a u Beogradu, Nišu, Kuli postoje ulice.
Ipak, uradila sam i jednu mini anketu. Naime, pitala sam dvadesetak slučajno odabranih Podgoričana da li znaju ko je bio Radoje Dakić.
Odgovori su se kretali u dva pravca:
- jedni bi se sjetili bagera i još nekih mašina, s obzirom da je podgorička fabrika Radoje Dakić do početka 90-tih godina bila najveća za proizvodnju građevinskih mašina u tadašnjoj Jugoslaviji, ali i jedna od većih u Evropi. Nedavno je i u našoj ulici prošao bager na kojem je krupnim slovima pisalo Radoje Dakić. I priznaću – nijesam se zapitala ko je bio čovjek čije je ime ispisano na mnogim mjestima u gradu!
- druga asocijacija na to ime bili su nezadovoljni nekadašnji radnici pomenute fabrike, njihovi protesti i traženje pravde.
Ali, ko je bio Radoje Dakić, čovjek čije se ime tako često pominje u Crnoj Gori? Odgovor nam je dao njegov rođak Radosav Dakić, koji nam je ljubazno otvorio vrata kuće u kojoj je Radoje rođen. A u kući istorija.
Radoje Dakić je rođen 27. novembra 1911. godine u selu Mala Crna Gora nadomak Žabljaka. Preminuo je u Rusiji nakon svega 35 godina života, a njegova urna se čuva baš u ovoj kući. “Ovo je kuća njegovog oca. Njemci su je bili zapalili, ali je obnovljena u spomen dom”, kaže Radosav.
Tokom života, boraveći u Beogradu, Radoje je često hapšen i zatvaran. Razlozi su bili revolucionarne aktivnosti. Sa svojih 25 godina, u zatvoru je proveo devet mjeseci. Kasnije je, usljed nedostatka dokaza, pušten i protjeran u rodno mjesto. A onda se ponovo vratio u Beograd gdje je iznova proključala njegova buntovnička krv zbog koje je ulazio u nevolje, bivao hapšen i protjerivan nazad u svoj dom.
Zagledan u planine iz svog doma, mislio je da može promijeniti svijet. Nosio je snagu surovih litica koje je svakog jutra gledao sa svog prozora. Durmitorske grede su zasigurno uticale na čvrstoću njegovog nesalomljivog karaktera. Samo je bolest bila jača.
Radoje Dakič je bio učesnik Narodnooslobodilačke borbe, predsjednik Sindikata Jugoslavije i narodni heroj. I njegov rođak kaže da je Radoje bio bliski saradnik Josipa Broza Tita.
Lični predmeti Radoja Dakića:
“Ne znam jeste li čuli za Vidoja Žarkovića”, upita nas gospodin Radosav, a na naš potvrdni odgovor nastavi: “On mu je bio sestrić, što znači da mu je Radoje Dakić bio ujak. Vidoje se rodio ovdje u blizini, u selu Nedajno.”
A Radosav sa radošću otvori svakome ova vrata istorije. Zapravo, svakome ko želi da uđe u nju, a”ko ne želi – zdravo bio.” On je ovdje preko čitave godine. “Nije lako, ali ipak ne selim.” Ne seli se ni tokom zimskih mjeseci, pa i onda kada se desi da su i po četiri – pet mjeseci odsječeni od okoline. Sve namirnice mora pripremiti za te mjesece.
Radoje Dakić ima svoju ulicu i u Podgorici, na mjestu gdje je nekada radila fabrika koja je nosila njegovo ime. Bageri su i danas ispisani njegovim imenom, a na podgoričkim ulicama ima šahtova izlivenih u nekadašnjoj fabrici sa imenom ovog čovjeka.
Idući put kada odete na Žabljak, predlažem vožnju automobilom do Male Crne Gore i posjetu kući Radoja Dakića. Put je dugačak 18 km. Gospodin Radosav će vam rado otvoriti vrata ovog doma, a unutra… godine mirišu.
Tekst: Jelena Petrović
Fotografije: Saša Petrović
