Postavku vezenih jastuka u nikšićkom muzeju sam htjela posjetiti u njenim prvim danima izlaganja, iz razloga da i druge podstaknem da je pogledaju. Ipak, nijesam uspjela organizovati put iz mog grada u drugi tako brzo, ali sam je naposljetku ipak uspjela posjetiti. Ako ste i vi imali problem uskladiti porodične i poslovne obaveze, donosim vam foto-priču o vezenim jastucima koji su nekada bili neizostavni dio svake djevojačke spreme uoči udaje.
Svilen konac mog djetinjstva
Moje djetinjstvo je bilo vezano za ručne radove – vezene, heklane, pletene. U jednoj od ladica u plakaru moje mame je, i nakon skoro 40 godina, još uvijek sačuvana heklana vjenčana haljina koju je za nju sašila njena svekrva a moja baka po tati. Nosila je na vjenčanju, a na jednoj od novogodišnjih zabava je ta ista haljina osvojila prvo mjesto kao najljepša na priredbi.
Kao djevojčica gledala sam kako kroz stan te iste bake dolaze žene na probu raznih haljina i odlaze zadovoljne onim što su umješne ruke uradile. I ja još uvijek imam sačuvanih nekoliko pletenih suknji koje sam donijela iz doma roditelja u dom koji gradim sa svojom porodicom.
I to nije sve… iznad trpezarijskog stola oko kojeg se svakodnevno okupljamo kao porodica i sa prijateljima, našao je svoj prostor i veliki ćilim moje bake po mami. Na taj način, i jedna i druga baka, imali su uticaja da djetinjstvo pamtim u bojama vunice, po iglama za pletenje i mojim pokušajima da i ja tankom iglom za heklanje napravim najjednostavniju šaru na stolnjaku.
.
Zato kada sam čula da je u nikšićkom muzeju, u Galeriji “Ilija Šobajić” otvorena izložba vezenih jastuka, autorke Stane Marušić, znala sam da moram otići da je posjetim radosna što još ima žena koje njeguju taj rad i čuvaju ga zaborava.
Izloženi materijal je otkupljen na terenu Banjana I Drobnjaka 2012.godina.
.
Vezen jastuk za slatki san
Djevojačkoj spremi je nekada u našem narodu pridavan veliki značaj. I danas mi bude toplo oko srca kada vidim sačuvanu škrinju koju je nekada nevjesta donijela u novi dom. Činile su je najljepši ručni radovi od vune, konca, pamuka, svile. Od tih materijala godinama su rađeni i slagani ćilimi, prekrivači, peškiri, torbe, košulje, pojasevi… Ostalo je u narodu da „kad se vjerenoj đevojci počne prćija slagati, svaka majka metne u dno sanduka jedan slatki ili ljuti šipak govoreći u se polako: Koliko je ćerce, u ovom šipku zrna, onoliko od tvog srca bilo sinova i unučadi i da ih nakon sebe žive i sretne ostaviš”.
U sklopu kataloga koji prati izložbu “Slatko spavaj”, autorka etnolog Stana Marušić je zapisala da je “u srednjovjekovnoj Evropi vez bio umjetnost, kojom su se bavile profesionalne vezilje i majstori u okviru crkve i na dvorovima. Vezlo se zlatnom i srebrnom žicom na skupocjenim tkaninama.”
“Vez spada u najljepša ostvarenja naše narodne umjetnosti. Vezom je ukrašavana odjeća, prateći i drugi tekstilni predmeti koji su služili da se, između ostalog, oplemeni prostor u kojem se odvijao porodični život.”, zapisala je Stana. “Za razliku od gradova, na selu se uglavnom vezlo za sebe, za poklone i za ruho.”
Prema vrstama i količini djevojačke prćije cijenila se njena porodica, pa i sama djevojka koja se tokom djevojaštva učila ručnim radovima da bi znanje i umješnost kasnije prenijela svojim ćerkama.
Izložba vezenih jastuka sadrži oko 40-tak jastuka vezenih tradicionalnim tehnikama i traje do 5. aprila. Žao mi je što ranije nijesam objavila ovu reportažu da podstaknem posjetu iz drugih opština, ali ipak nosim radost što sam stajala pred ovim radovima i donijela ovu priču da je sačuvam od zaborava. Hvala organizatorima izložbe.
Neke stvari vrijedi pamtiti…
Pripremila: Jelena Petrović, 2. april 2018.
