Nedelja u gradu N.

Nakon 24 godine ponovo na istom mjestu koje mi je nekad mnogo značilo. Tada sa roditeljima i bratom, sada sa suprugom i našom djecom. A istim šeširom na glavi. 

Šešir uvrnutog oboda

Imala sam 14-tak godina kada mi mama kupila crni elegantni šešir sa uvrnutim obodom. Kada bih ga stavila, izgledala sam ozbiljno i starije, a u tim godinama djevojčice to i žele. Imala sam plan da taj šešir bude moj predmet prepoznavanja: da me ljudi prepoznaju po njemu a ja da im na pozdrave uzvraćam njegovim podizanjem i širokim mahanjem uz osmijeh.

Sjećam se tri situacije vezane za taj šešir i mojih 14-tak godina.

• Dan u gradu N.

Tog šešira se sjećam sa poklon-putovanja do Nikšića i cafe galerije Art-Forum u kojoj su tada bile izložene fotografije glumice Ane Sofrenović.

Još se živo sjećam sivog članka u novinama u kome se negdje na kraju priloga pominje da se u nikšićkoj galeriji organizuje izložba glumice i još mi je živ osjećaj mog nemirnog srca da taj događaj ispratim. Ne sjećam se kada i na koji način sam za taj nemir rekla roditeljima, ali njihov poklon- posjeta gradu N., je bio za nezaborav. Bilo je to kao da je planeta zaista stala po Vitovom naređenju i ja se sa mojim šeširom na glavi kretala od stola do stola u galeriji i posmatrala Anine fotografije.

• Taj šešir me na smiješan način podsjeti na moju pjesmu o rijeci Tari za koju dobih treću nagradu na dječijem konkursu. Sa nastavnikom sam korigovala tu pjesmu, a onda je poslala prvobitno napisanu bez nastavnikovih sugestija. I bi pjesma zapažena…
• Taj šešir sam imala na glavi kada je mojoj baki umrla sestra ili majka (ne sjećam se više). Sjedjela sam smjerno u fotelji bakinog stana, par dana nakon tog događaja, ne skidajući šešir i izražavajući saušešće. To je za mene od 14 godina bilo vrlo upečatljivo.

A onda, 24 godine kasnije

Taj šešir nosim i danas, 24 godine poslije. Imam ga na sebi kada gledam fotografije sa šetnji i izleta sa porodicom i prijateljima – imam ga u zimskim uslovima na plaži, u planini, botaničkim baštama i hramovima. Kada obilazim izložbe, pratim predstave, operska dešavanja… Nosila sam ga i na ovogodišnjem poetskom dešavanju uoči Dana poezije kao sastavni dio mog poetskog nastupa.

Nosila sam ga i skoro u Nikšiću , kada u restoranu “Stari Nikšić“ uočih djevojčicu u društvu bake. Djevojčica je na glavi imala crni šešir širokog oboda, oko 14 –tak godina u srcu i čitav svemir u očima iza naočara za vid. Bila mi je beskrajno simpatična podsjećajući me na mene u onim devedesetim… Možda je i mene tada zapazila neka žena kao ja nju sada…

***

I danas, nakon 24 godine od prvog odlaska u galeriju Forum, sjedjela sam opet u tom prostoru. Vodila sam supruga i naše dvoje djece da im pokažem to čarobno mjesto, u kojem sam nekad sjedjela sa roditeljima i bratom.

Imala sam i danas onaj isti šešir na glavi, a u torbi Vitove stihove… Na zidu su zakačene nove slike, a prostor je oplemenjen i klavirom… Priznaću: u biću sam sijala sjedjeći ponovo među tim slikama i stolovima.

Svih ovih godina bilo je puno prilika da odem na ovo isto mjesto, ali kao da sam čekala da to bude baš u ovo najbolje vrijeme i u najdivnijem društvu.

I nasmijah se u toj galeriji sjetivši se Vitove pjesme o šeširima. To on kao da vodi unutarnju debatu sa mnom, a ljudi kažu da nije živ. Hm, on za par dana puni 84 godine, a ljudi izgleda u ništa ne vjeruju…

p.s. Voljela bih da jednog dana ostane sačuvan ovaj šešir, pa da ga neko nemirnog i zdravog duha ponese na nove drumove. Tako na njega nikad neće pasti prašina i tako nikad neće ostati nenapunjen stihovima koje on sam stvara…

Pripremila: Jelena Petrović