Kao djevojčica sam na Petrovdan u svom selu brala cvijeće koje smo zvali petrovac i od njega pravila vjence jer je to bio seoski običaj. Tada smo u tom malom mjestu pravili skromne izložbe od svih buketa, a jedne godine sam kao sasvim mlada djevojka predivni vijenac za glavu poklonila nepoznatoj nevjesti koja je krenula na vjenčanje koje se održavalo na Crnom jezeru, ispod Durmitora. Bila je oduševljena, a ni ja ništa manje.
Bio je 12. jul kada sam prije tačno deset godina (uh, deset godina!) osvojila Bobotov kuk (2.523m) sa prijateljima planinarima. Ta staza nije zahtjevna toliko mnogo koliko je meni ostalo u sjećanju, ali su je velika kiša od prethodnog dana i magla činila znatno težom.
Kada sam sišla sa planine dala sam riječ da ću se na Petrovdan uvijek sjećati tog uspona i svojih prijatelja, od kojih svakako izdvajam Nikolu i moju Dušku koji su mi pomogli da savladam strahove od visine i klizavog terena.
Ovaj datum sam uvijek voljela…
I rekoh, opet uzeh slobodan dan na poslu…
Jelena
