“Trinaestog februara 1974. godine prije podne sam diplomiro na katedri za istoriju umjetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu. Nešto kasnije, objavljeno je da je u Željezničkoj bolnici umro Petar Lubarda.
Na njegovoj sahrani na Novom groblju, dok je sunce padalo neđe u prorijeđene ritove, strpljivo sam slušao (ne sjećam se više koga), i posmatrao Veru Lubardu u crnini, sa velikim sunčanim naočarima. Misim da je gledala, uglavnom preko… Kao neki negativni heroj, u imaginarnom sukobu sa svima.” … iz knjige o Lubardi, autora Mladena Lompara.
Bilo je to prije 46 godina.
Put u kosmos
A u nazad nekoliko godina kada god bih, ja od nepunih četrdeset godina, sjela na ljuljašku, koja je od skoro dio i pojedinih restorana, sjetila bih se slike Petra Lubarde “Put u Kosmos”. I kada bi mi se dogodile neke posebno lijepe situacije i sjajna raspoloženja, bio bi to za mene moj vlastiti “Put u Kosmos”. I tako je Lubarda počeo da me “prati”.
Zapravo, prvo sam otišla na predavanje organizovano 2019.godine u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti i tu je počeo moj tihi istraživački rad slikara. Prof. dr Sonja Tomović Šundić je napisala knjigu o Petru Lubardi i u akademiji na predavanju rekla: “Ono što je Njegoš u poeziji, to bi Lubarda bio u slikarstvu.”
Govorili su na tom predavanju i istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković i akademik Pavle Pejović, a ja sam slušala o spiritualnim aspektima u radovima Petra Lubarde, o crvenoj boji koja preovladava na njegovim platnima kao boja vatre i krvi, analizu pojedinih slika…
Sa tog predavanja otišla sam pravo u našu gradsku biblioteku i zadužila knjigu o Petru Lubardi. I tada počinje moj vlastiti put u kosmos sa Petrom.
***
Rođen je na Cetinju, pa nakon “početne škole u Cetinju i Nikšiću”, otišao u svijet: prvo u Split i Sinj, pa na beogradsku umjetničku školu i Pariz… A onda se vraćao svom kamenu.
Lubardino interesovanje za crnogorski pejzaž manifestuje se u slikama oko 1934. godine, a to crnogorsko izvorište Lubarda je ponio iz svojih najranijih vizija, sa svog rodnog Ljubotinja.
“Ja sam prišao tim našim motivima onako kako mi je dopuštao domet shvatanja, ne znanja, nego shvatanja, a tu ima jedna razlika, jer domet znanja bio je mnogo veći. Ja sam znao šta hoću, ali trebalo je to iznutra nekako prekuvati, preurediti. I ja sam išao polako, polalo. Počevši baš odavde, od svoje kolijevke…”, pričao je Lubarda jednom prilikom Olgi Perović.
“Koliko se vinuo, najbolje svjedoči njegova reputacija u svijetu tokom šeste decenije i nagrade Bienala u Tokiju, za sliku Noć u Crnoj Gori i u Sao Paolu za Borbu konja.”
Kletva Petrove babe
“Još ko dijete sam čuo kletvu moje babe i dugo nijesam mogao objasniti njen smisao i suštinu. Kletva je glasila – dabogda ti se sjenka odsjekla. Mislio sam koliko je to nelogično i nikako mi nije bilo jasno zašto je to uopšte tako rečeno. Znao sam, ako postoji izvor svjetlosti i predmeta, mora postojati i sjenka kao njihov neraskidivi dio i to sam smatrao jedinstvom. Uvijek me mučila ta nelogično iskazana misao. Nijesam moga shvatiti kidanje sjenke, sve dok jednog dana ne pročitah knjigu koja mi je u potpunosti objasnila kletvu, a ipak ostavila da i dalje mislim kako je to moglo biti tako iskazano. Čitao sam knjigu o bomdardovanju Hirošime i Nagasakija, gdje su bačene prve atomske bombe. Saznao sam da je ono mjesto na koje je pala bomba živi oganj izgorio, a kako se udaljavao od epicentra slabio je toplotni i radioaktivni udar, tako da su velike kuće u daljini ostale očuvane. Na zidovima tih kuća zadržale su se sjenke ljudi koje su tog trenutka bili u pokretu ili razgovoru. Ljudi su sprženi, a ostale su njihove sjenke. I eto, tako sam shvatio logiku izrečene kletve i ostao s dilemom otkud mojoj babi takvo čudno viđenje.” Petar u razgovoru pred otvaranje svoje izložbe u Plavom dvorcu na Cetinju 1968. godine.
I nakon iščitavanja literature o Petru Lubardi, kuda god da bih krenula, pratilo me njegovo djelo. U Beogradu na Kosančićevom vencu našla sam prostor u kome je slikao. Na Dedinju je Legat. Pa u Kragujevcu nađoh dio zaostavštine…
U Beogradu je legat Petra Lubarde. Slikar je zaostavštinu poklonio Beogradu godinu dana prije smrti, a kuća u kojoj je živio sa suprugom Verom je pretvorena u Legat.
Čitala sam o njegovoj supruzi koja je nakon Petrove smrti zapala u čudno ponašanje. Naime, nakon njegove smrti, udovica nije sarađivala sa nadležnim Muzejem, prodavala je preostale slike a prekinula je i sve kontakte sa slikarevom rodbinom i pretvorila kuću i atelje u smetlište. Mnogi su pokušavali sa njom izaći na kraj ali bez uspjeha.
Pričao mi je moj prijatelj slikar iz Beograda: “Nekolicina nas je krajem 70-tih pokušalo da obiđe vilu/atelje ali nismo uspeli, bilo je zaključano i zaraslo… Nikoga ne osuđujem, jednostavno je sve to splet okolnosti”.
U beogradskim novinama svojevremeno se pisalo:”Kuća u Iličićevoj 1 zapečaćena je već deset meseci, još od kada je iz nje izvedena slikareva udovica Vera Lubarda i smeštena u prihvatilište za beskućnike… I dok javnost nagađa šta je ostalo od gotovo 150 dela, koliko je legat u Iličićevoj imao osamdesetih godina kada je poklonjen gradu, Vera Lubarda u pismu… prema sećanju, razotkriva ovu misteriju. Kaže, tu je svega deset slika i jedan crtež. I ništa više.” Legat je obnavljan pet godina i za javnost je otvoren decembra 2014. godine.
Ovo je osvrt na moju dosadašnju istraživačku šetnju sa Petrom Lubardom. Neka traje…
Pripremila: Jelena Petrović
