Danijela Stešević je osnovne studije Biologije završila na Prirodno-matematičkom fakultetu u Podgorici, sa prosječnom ocjenom 9,45.
Postdiplomske studije je upisala na Biološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu i završila ih sa prosječnom ocjenom 10.
Doktorsku disertaciju je odbranila na istom fakultetu u Beogradu i stekla zvanje doktora bioloških nauka.
***
Jedno veče, dok smo dogovarale susret, u razgovoru mi je rekla:
– Bila sam sa studentkinjom na terenu i istraživale smo vegetaciju parkinga.
– Parkinga? – bila sam iznenađena.
– Da. Vršimo istraživanja gaženih površina na kojima se potencijalno razvija vegetacija.
– I da li nešto nađete?
– Naravno, mada ponekad nađu i nas. Ranije se dešavalo da imamo problema sa policijom jer nas ljudi prijave.
– Zašto to rade?
– Vide nas da se krećemo oko vozila na parkingu, a onda čučnemo. Zbog toga pomisle da radimo nešto nedozvoljeno, a mi se ustvari spustimo da bi istražili i popisali biljne vrste. Nekoliko puta nas je policija provjeravala, ali sada smo se već upoznali i više nemamo tih problema.
Nije bilo lako do Danijele
Kada smo dogovarale susret nije išlo sve lagano jer je Danijela imala ili cjelodnevne časove, ili obaveze na terenu. Naposljetku smo ipak dogovorile susret.
U brzom hodu, toga dana smo prešle 12 kilometara, a osim vegetacije na uobičajenim travnatim površinama i parkovima, istraživale smo parkinge, grmove, spuštali se na rijeku, sjedjele na travi, posmatrale kroz Danijelinu lupu, koristili pincetu, fotoaparat i druga pomagala koja su ovo istraživanja zaokružila na najbolji način.
Osim o profesiji, razgovarale smo o ljubavi, porodici, principima, borbama i pobjedama. Apsolutno preporučujem Vašoj pažnji.
Susret je počeo ovako:
“Jelena, želim da ti danas stavim naočare sa posebnim filterom koji će da ti omogući da vidiš svijet nešto drugačijim očima. Uglavnom, kada se krećemo urbanim prostorima, nemamo filter za biljke: ili ih uopšte ne primjećujemo ili ih sve tretiramo jednolično: to je biljka, trava i ništa treće. Međutim, sa ovim filterom vidjećeš koliko je područje grada raznoliko.”
“Jelena, nalazimo se u parku ispred Biotehničkog fakulteta u Podgorici. Park je lijep, pruža raskošnu hladovinu, ali biolozi uvijek prostoru žele da dodaju i edukativnu komponentu. Zato nam je, tokom njegovog uređivanja, bilo važno da donesemo biljke koje će biti dobri reprezenti samonikle flore Crne Gore. U parku smo već zatekli neke biljke, kao ovaj stari i divni primjerak kedra, za koji posjetioci često pomisle da je smrča ili jela.
A jedna od biljaka koju smo namjenski donijeli je i zanovijet. Botaničarima je ova vrsta posebno važna jer je ona prva novo-opisana biljka iz flore Crne Gore. Naredne godine će se navršiti tačno dvjestagodišnjica od objavljivanja tog značajnog otkrića.”
A onda me sagovornica iznenadila:
– Jelena, da bi ovaj naš razgovor učinili još interaktivnijim i edukativnijim, i da bi razbili stereotip klasičnog intervjua u kojem ispitanik cijelo vrijeme priča i odgovara na pitanja, proizvodim te u svog učenika. Imam pitanje za tebe: da li te ovi listovi na nešto podsjećaju?
– Na djetelinu?
– Tako je. Zanovijet zaista pripada porodici djetelina, tj. mahunarki, ali ne samo zbog trodjelnih listova, već i karakteristične građe cvijeta i ploda. Neko bi posumnjao u srodnost ovih vrsta, jer je jedna zeljasta biljka, a druga drvenasta. Ali eto, neke porodice obuhvataju obe životne forme.
Još jedna poznata drvenasta mahunarka je i bagrem. Za razliku od zanovijeti, koja je samonikla u južnim krajevima naše zemlje, bagrem je porijeklom iz iz Sjeverne Amerike. U Evropu je donesen kao dekorativna biljka sa aromatičnim i medonosnim cvjetovima, ali je ubrzo počeo nekontrolisano da se širi. Zbog izrazitog invazionog potencijala uvršten je na globalnu listu invazivnih biljaka – stranih vrsta koje se jako brzo šire i uzimaju prostor samoniklom rastinju.
“O biljkama se uvijek, kao i o ljudima, može govoriti u lijepom, ali i u ne baš lijepom kontekstu. Tako da i bagrem ima svoje pozitivne, ali i negativne strane.”
“Ovo je održavani travnjak, a travnjaci koji su đubreni, zasijavani kultivisanom travom, redovno košeni i navodnjavani – jesu lijepi i zeleni ali raznovrsnost njihovih biljnih stanovnika nije toliko velika. Na ovom travjaku vidimo relativno mali broj vrsta: dvije vrste bokvice, bijelu i crvenu djetelinu, maslačak…”
– Ovaj žuti cvijet je maslačak.
– Taj jeste. Ali nije svaka biljka sa žutom glavicom maslačak i nije cvijet ono što uvijek mislimo da jeste. Pokazaću ti sad nešto čime se naši studenti oduševe, a ja ću probati da isto oduševljenje izazovem i u tebi.
“Jelena, ove glavice su slične, ali vidjećemo da li je u pitanju ista vrsta.”
Danijela je potom izvadila aparat, lupu koja uvećava objekat posmatranja do 10 puta i pincetu, a u rancu joj je još bila i lopata za kopanje i makaze za otkidanje, te je istraživanje počelo.
Naučila sam da cvijet nije ono što sam mislila – to što sam mislila da je cvijet jeste zapravo glavičasta cvast, a cvijet je samo jedna gradivna struktura te cvasti (neko bi tu jednu strukturu nazvao laticom, što je pogrešno). Dakle, cvast je grupacija tih sitnih cvjetova.
Ono što sam na početku mislila da su dva maslačka su zapravo bili maslačak i zečevac.
Naše istraživanje je dostiglo zaključak da se te dvije biljke – iako izgledaju vrlo slično, iako pripadaju istoj porodici i imaju isti tip cvasti – razlikuju: listići oko glavice maslačka se uvrću ka nazad a listići kod zečevca su priklonjeni glavici, stablo maslačka je šuplje a zečevca je ispunjeno, površina stabla zečevca ima dlačice (što smo potvrdili gledanjem kroz Danijelinu lupu) a na stablu maslačka ih nema, stablo maslaška je sjajno a zečevca nije.
Nakon ovog istraživanja sam zaćutala, a Danijela se nasmiješila i rekla: “Kada se ne bavite ovom naukom, onda ne razmišljate o živoj komponenti svog okruženja.”
“Ne-biolozi reaguju na biljke kroz boju. Na primjer, tvoj filter za biljke nije toliko jak kao moj filter i ono što ti trenutno primjećuješ jesu boje. Jednu boju doživljavaš kao jednu vrstu, pa je sve bijelo – bijela djetelina, a sve zeleno jedna vrsta trave. Međutim, kada aktiviramo i filter za oblike ovo prestaje da bude travnata površina sa jednoličnim i bijelim cvjetićima, ponekim žutim i travom. Uočavamo da osim djeteline i uskolina bokvica travnjak boji u bijelo, da sve žuto nije maslačak i da sve trave ne pripadaju istoj vrsti.”
Kod specijalizovanih stanovnika naših parkirališta
Nakon proučavanja flore travnjaka prešle smo na obližnji parking.
– Ovdje imamo par specijalizovanih vrsta. Biljke uglavnom dovodimo u vezu zelenim površinama i ne očekujemo ih u ovom sivom ambijentu. Upravo ovo su botaničarima najzanimljiviji tipovi staništa – ekstremno gažena staništa.
“A sada pogledaj ovu popločanu stazu. Primjetićeš da je prostor između tijesno priljubljenih ploča kolonizovala trava zubača, koja se specifičnom građom tijela i poleglim rastom prilagodila na gaženje. Kad se spustimo dolje, vidjećemo da ona nije jedini stanovnik ove staze.”
Tu smo našle i dvije vrste iz porodice karanfila, ja sam imala lekcije o adventivnim biljkama (to su strane vrste, koje su porijeklom iz geografski udaljnih krajeva) i invazivnim vrstama (koje su adventivne biljke ali koje imaju sposobnost brzog širenja. Jedna od njih je pjegava mlječika, nazvana po pjegicama na listu i mliječnom soku koji postoji u njenom stablu. Porijeklom je iz Sjeverne Amerike a svojom jednogodišnjom i poleglom formom se dobro adaptirala na gaženje).
“Bavljenje naukom me je naučilo strpljenju”
- Danijela, vama sve izgleda lako, kao da ste rođeni sa filterom da prepoznajete sve ove nijanse.
Možda izgleda, ali zapravo je to sve stečeno znanje. Ja sam dijete onih generacija koja su se igrale u dvorištima. Mi smo se penjali po drveću i znali da razlikujemo košćelu, lipu, čempres i borove. Imala sam osnovno znanje kada sam otišla na studije ali, svakako, ne detaljno. Djetinjstvo sam ljeti najvećim dijelom provodila u Dalmaciji na selu, kod bakinih sestara, gdje sam aktivno učestovala u radovima u polju: znala sam šta su trešnja, višnja, maslina, smokva, šipak, vinova loza, paradajz, paprika i druge biljke koje su se gajile, a onda smo vrlo često išli da sakupljamo biljku koju su tamo zvali kadulja, za koju ovdje kažu pelim, a u Srbiji žalfija. Odatle sam naučila i da ljudi u različitim krajevima istu biljku zovu različito.
• I jeste li odmah znali da ćete biti biolog?
Ja sam tada htjela da budem veterinar. Moj san je bio da završim veterinu i da živim i radim u dalmatinskom selu u kojem sam odrasla i provela znatan dio djetinjstva. To je bio moj zamišljeni put, ali onda su se desile nesretne devedesete. Upisala sam studije biologije u Podgorici, sa namjerom da postanem zoolog, jer je to bilo najbliže veterini. Nju sam i dalje željela da studiram, ali nakom biologije, kada se zaposlim i sama budem mogla da finansiram studije.
“Međutim, na drugoj godini studija sam upoznala vrlo harizmatičnog botaničara, profesora Vukića Pulevića koji je u čitavoj mojoj generaciji, i generacijama prije i nakon nas, probudio osjećaj prema biljkama. Od tada kreće moja fascinacija sa florom i započinjem samostalna istraživanja. Ovo znanje koje ja sada prenosim tebi je sticano dugo vremena, sa velikom upornošću i velikim strpljenjem.”
- Čemu vas je sve to naučilo?
Bavljenje naukom me je naučilo strpljenju. To je, zapravo, lekcija koju i dalje učim.
Onaj ko želi da bude naučnik i hoće da zna, on mora biti strpljiv, mora strpljivo da posmatra, osluškuje, osjeća.
Naposljetku shvatite da su znanja nedokučiva do samog kraja: na primjer, ja se od druge godine studija (’95.godina) bavim proučavanjem biljnog svijeta Podgorice, ali i dalje ne mogu reći da sam ga u potpunosti spoznala. On me uvijek nečim iznenadi.
• To je dobro, zar ne?
Naravno da jeste, jer me stalno gura ka novim otkrićima i saznanjima. Svjesna toga, sebe nikad nijesam osjećala velikim poznavaocem biljaka. Mogu reći da donekle poznajem biljni svijet određenog prostora, ali ne u potpunosti. Kroz rad na svom doktoratu spoznala sam i koliko nas očekivanja i predrasude ograničavaju. Mi danas pričamo o nauci, ali ova saznanja kojih se dotičemo mogu se prenijeti na sve sfere života.
Prošle smo pored breze i nakon predavanja o njoj se vratile životnim temama.
- Koliko nas očekivanja ograničavaju?
Prilično i gotovo svakodnevno. Ali vratimo se naučnim očekivanjima-ograničenjima. Često možemo da pročitamo da u zagađenim sredinama biljke neće rasti – tu gdje je zagađeno – tu ništa ne niče. Htjela sam da vidim da li je to zaista tako.
• I šta ste uradili?
U sklopu svog doktorata tražila sam dozvolu da uđem u kompleks Kombinata aluminijuma, što su ljudi u Kombinatu sa velikim zadovoljstvom prihvatili.
• I kakvo je bilo vaše očekivanje u pogledu flore?
Jelena, mislila sam da će to biti pustoš, da tamo neću vidjeti ništa, da će to biti sablazni ambijent ali… Ali, to nije bilo tako.
U tom “sablaznom ambijentu” su rasle biljke koje su meni, na nivou znanja koje sam tada imala, bile neočekivane na tom prostoru. Na primjer, kantarion svi vezujemo za čiste sredine i bilo je iznenađenje naći ga tamo.
“To je bila moja prva lekcija: da sve ono što pročitaš i očekuješ, ustvari ne mora da bude ispravno. To je moj početak sa neočekivanim rezultatima.”
Danijela veoma brzo hoda i čitavim intervjuom smo u pokretu. Ja je pratim i držim uključeno snimanje svake Danijeline riječi.
“Sva živa bića traže optimalne uslove. Biljka će u optimalnim uslovima da procvjeta i plodonosi, a ako ti uslovi nijesu optimalni ona će se donekle ili potpuno vegetativno razviti, ali neće završiti svoj svoj životni ciklus i donijeti sjeme.
Biljke su u krugu Aluminijskog kombinata imale apsolutnu vitalnost. Bile su jedre, razvile su mehanizam odbrane od polutanata i postigle punu vitalnost. Sve to nas navodi na sličnost sa ljudima i onu rečenicu koju imamo priliku da čujemo: “Prilagodi se ili nestani”.
Tako sam u jednom botaniziranju naišla na piramidalni zvončić koji se ukorijenio u pukotini u trotoaru. Iako to nije njegovo tipično stanište, on je tu pronašao svoje mjesto i ukrasio prostor. Susreti sa takvim vrstama u meni bude veliko oduševljenje i razbijaju ona očekivanja o kojima smo govorile.”
Prolazimo kroz park i idemo ka Dvorcu Petrovića.
– Ovaj drvored ispred dvorca formiran je od posađenih stabala divljeg kestena. Studenti često na početku izučavanja flore ne razlikuju divlji kesten od koštanja – pitomog kestena.
– I ja sam mislila da je to isto.
– I jedno i drugo su raskošna listopadna drveća, ali njihovi listovi i cvjetovi se razlikuju. Botaničaru je ta razlika ogromna. Takođe, šipak i šipurak nije isto, a zajednička su im samo ta prva tri slova u nazivima.
Odatle smo krenuli ka Njegoševoj ulici gdje je bio Danijelin dom. U nazad pet godina, Danijela iz najljepših razloga stanuje na Cetinju, ali o tome ćemo u kasnijem razgovoru.
“Imala sam sreću da me na terenima često pratila majka”
Dok čučimo na parkiralištima, okrećemo listove na stablima, pincetom grebemo po stablu, tražimo sasvim sitne biljke u travi… prolaznici nas posmatraju. To me navodi da pitam Danijelu kako prolaznici gledaju na njena istraživanja i da li je bilo neobičnih situacija?
“Dok ljudi nijesu navikli da u njihovom okruženju postoje biolozi i ljudi koji proučavaju neki drugi aspekt životne sredine, bilo im je to vrlo čudno. Komentari su bili različiti, počev od onog da nemam pametijeg posla, što ne radim nešto korisnije, što se ne udam, ne izrodim đecu, da je moj rad nepotreban, da on nikome ne znači. To su manje ugodni susreti, ali ja sam imala tu sreću da me na terenima često pratila majka. Ona je pretpostavljala da mogu imati takve neprijatnosti ili ometanja te je, sa svojim prepoznatljivim osmijehom i toplinom, razoružavala ljude koji su u početku imali preziran stav prema mom radu. Moja mama je bila moj PR na terenu.
Godine su prošle i ljudi su se sada već navikli.”
- Danijela, pričajte mi o neobičnim mjestima na koja odlazite da bi proučavali biljke.
Jedno od najspecifičnijih urbanih staništa za biljke su i krovovi. - Kako izgledaju ta istraživanja?
Obilazimo krovove zgrada. Za stambene zgrade je dovoljno da se javimo stanarima i da oni nas puste da izađemo na krov. Svuda nailazimo na inspirativne krovove i samo je važno da oni nijesu presvučeni neprobojnim slojem koji se stavlja zbog izolacije. A da bih došli do krovova određenih institucija moram tražiti dozvolu. - I da li ljudi koji daju pisanu ili usmenu dozvolu razumiju?
Pa i ne uvijek, zbog predrasude da na krovovima nema ničeg i da u krajnjem nema razloga ići tamo. - I koliko biljnih vrsta se našli na krovima Podgorice?
Sto četrdeset osam vrsta!
“Više volim da poklonim kupovni cvijet, nego da otkinem samonikli, ali ponekad pravim takve izuzetke.”
- Volite li da poklanjate cvijeće?
Cvijeće poklanjam ljudima kojima ono znači, recimo Tihovoj mami. Ona je veliki ljubitelj cvijeća i njoj sam sa jednog od skorašnjih terena donijela buket samoniklih narcisa. Više volim da poklonim kupovni cvijet, nego da otkinem samonikli, ali ponekad napravim izuzetak.
Tu smo došle do stepeništa koja vode ka rijeci i Skalinama, ali smo zastale na vrhu stepeništa.
– Hajde da te provjerim. Ovo je jedna začinska biljka i slobodno otkini jedan listić da osjetiš njen miris. Da li prepoznaješ koja je biljka u pitanju?
List sam prepolovila da bi pustio miris koji zaista jeste bio divan, ali nijesam bila sigurna koja je biljka.
– Hajde, hajde, da vidim koliko često spremaš pasulj.
Da, naravno, bio je u pitanju lovor.
– To je samonikla biljka iz naše mediteranske flore. Ovdje je posađen. Lovor je dvodoma biljka, pa ima muške i ženske jedinke.
A onda smo došetale do Skalina i nijesmo tu bile slučajno.
– Jelena, htjela bih da našu priču o biljkama prožmemo i nekim sasvim ličnim tonovima. Moj djed Sadik me kao malu dovodio na Skaline. Ovdje smo provodili mnogo vremena u igri i razgovorima, i zbog toga želim baš ovdje da ga pomenem. Njega i baku Danicu, koji su mnogo ljubavi i razumjevanja utkali u mene.
A onda smo krenuli prema mostiću.
“Skaline su jedan od lokaliteta gdje su očuvani fragmenti prirodne vegetacije i ima priličan broj vrsta.”
Dok idemo od Skalina ka Njegoševoj ulici, Danijela mi priča da je predmet njenih strasnih istraživanja u proteklom periodu bila flora Solila u Tivtu, a kada su gradovi u pitanju onda su joj najzanimljivija gažena staništa…
“Kroz Njegoševu ulicu su sad posađene magnolije, ali ja ovu ulicu pamtim kao ulicu lipa i ulicu sa naljepšim drvoredom i hladovinom. U ovoj ulici sam odrasla.”
“Htjela sam biti fudbaler, a Maradona je bio moj veliki uzor.”
I baš u dubokoj hladovini košćele u dvorištu Danijeline zgrade iz djetinjstva napravile smo prvi okrepljujući predah.
“Ovo je dvorište u kojem sam odrasla. Ovo su stabla na koja smo se peli, a tamo je čempres na koji bi postavili koš jer je stablo bora bilo krivo. Lijepo je biti ponovo u dvorištu koje sada izgleda mnogo manje nego kada sam ja bila dijete.”
U dvorištu svog djetinjstva Danijela mi priča da je fudbal bila njena velika strast i da su se baš u ovom dvorištu vodili veliki okršaji u fudbalu.
“Ja sam kao mala djevojčica maštala da ću biti fudbaler. Nisam se igrala sa barbikama, ali sam omiljenu lutku ipak imala – lutku Dragana Džajića u dresu Crvene zvezde. Nju mi je donijela teta Vesna, sa jedne utakmice. I Maradona je bio moj veliki uzor. Tada sam uz fudbalski teren u dvorištu zgrade imala i mali fudbalski teren u djedovoj sobi. U toj sobi sam, trčeći za malom loptom, pucala, branila, driblala i uporno vježbala sa djedom. Drugari iz dvorišta su se otimali u čijem timu ću biti. Kada smo dovoljno stasali za učlanjene u fudbalski klub, išli smo da i to obavimo.
- I jesu li vas primili?
Ne, jer sam bila djevojčica, a u to vrijeme djevojčice nijesu primali u fudbalske klubove. Pokušali su na lijep način da mi objasne da djevojčicama nije mjesto na fudbalskom terenu i da će vremenom i fizičke razlike između mene i drugara postati uočljivije. Nisam ja to mogla da razumijem i nisam htjela da odrastem. Kao mali imamo snove koji često budu skroz drugačiji od onoga što se obistini na javi. U svojim maštanjima sam bila fudbaler, pa veterinar, pa zoolog, a postala botaničar i redovni univerzitetski profesor.
“Učim studente da je znanje uvijek na cijeni i da vrijedi.”
- Danijela, koliko kilometara pređete sa studentima?
Ne mnogo, iz razloga što novije generacije nijesu kondiciono spremne za veće terene. To i sami priznaju. Jelena, novije generacije imale su drugačija djetinjstva i odrastanja. Njihove igračke nijesu bile lopte. To su djeca digitalnog i brzog doba. Ja od ’98. godine radim na fakultetu i onda sam imala prilike da upoznajem generacije i vidim kako se one mijenjaju. - Šta ste uočili?
Jednu opštu dekadencu… - Pa, kakvo je to vrijeme naišlo?
Drugačije od onog u kojem sam sama odrastala i školovala se. Trudim se da nastale promjene razumijem, prihvatim i ne osuđujem ih. Ali nije jednostavno. Često sebe doživljavam kao viteza iz srednjeg vijeka koji je zalutao u ovom vremenu i tako začuđeno stoji sa svojim kopljem i brani principe koji danas nijesu baš dominantni. - Šta govorite studentima?
Da je znanje uvijek na cijeni i da vrijedi. Da se stiče strpljivim i predanim radom. Da se uvećava dijeljem. Da nas oplemenjuje i čini zanimljivim sagovornicima. - Šta doživljavate kao svoj zadatak kao pedagoga?
Prvi je da studente naučim osnovama botanike a drugi korektnom odnosu prema svojoj budućoj profesiji, bilo da će se baviti pedagoškim ili naučnim radom.
“Ja sam, Jelena, kroz svoje školovanje sam imala priliku da upoznam profesore različitih profila i od svakog sam ponešto naučila. Jedni su bili su primjer onoga što sama želim da postanem a drugi onoga što nikako ne želim da budem.
Nastojim da dam dobar primjer svojim studentima. Nastavnik sam koji puno daje i koji u nedogled može da se vraća i iznova ponavlja objašnjenje, dok ga svi ne shvate. Takav pristup opravdava moja očekivanja vezana za znanje: ako znanje već dajem i stalno iznalazim načine kako da ga učinim razumljivijim, onda mogu i da ga tražim zauzvrat. Priznajem da su generacije danas drugačije u odnosu na početak moje predavačke karijere. Pa čitav društveni ambijent se izmjenio.”
- Da li usljed svih promjena odustajete od principa na kojima ste odrasli?
Ne, jer još uvijek ne želim da odustanem od sebe. Smatram da neke stvari ne treba mijenjati.
Od dvorišta u Njegoševoj ulici krenule smo ka Gorici kao našoj zadnjoj stanici.
“Ovo je drvo koje smo prozvali bor visok do neba. Moja mama je radila u pozorištu i u jednoj predstavi se pominjao bor visok do neba. Kada bi god prolazile ovuda gledale bi u njega. Kasnije smo shvatile da je to zapravo čempres, ali mi smo se dogovorile da će za nas to zauvijek biti bor visok do neba. Kao što rekoh, neke stvari ne treba mijenjati.”
Danijela ima svoja sunca na kojima cvjeta. Prvo sunce je njena majka, Zoja Bećović, glumica u penziji.
“Moja mama je osim mog obilježila i odrastanje mnogih generacija. Sjećam se tog silnog oduševljenja koje sam izazivala kod novih drugara kada bih im sa ponosom rekla ko je moja mama. Osim onog “Blago tebi”, obavezno bi uslijedio i čežnjiv komentar šta bi sve dali samo da mogu da vide kako nastaje predstava i njen lik.
Sa njom sam voljela da odlazim u pozorište. Najviše sam uživala da posmatram kako lutkama udahnjuje život. To je činila sa nevjerovatnom lakoćom i toliko uvjerljivo. Tek kad sam odrasla i kada sam jednom i sama probala da držim lutku, shvatila sam koliko vještine, umjeća i mašte je potrebno da bi se lutka oživjela, da bi se animacija sinhronizovala sa glasom, a glas obojio emocijom. Od tog trenutka njeno stvaralaštvo sam počela da doživljavam sa jednim posebnim osjećajem divljenja. Mama je i danas moja velika podrška, a pošto je dosta često išla sa mnom na terene, prilično dobro je ispekla i botanički zanat.”
A onda smo stigle u park Gorica.
“Tiho je moj vitez iz bajki na kojima sam odrasla”
- Koliko ste često na Gorici?
Dok sam živjela u Podgorici ovdje sam dolazila gotovo svakodnevno, ali sada boravim na Cetinju.
I onda je počela jedna lijepa ljubavna priča koju mi je Danijela ispričala u debeloj hladovini Mediteranskog vrta na Gorici.
“Nalik biljkama, i ljudi su u stalnoj potrazi za idealnom sredinom u kojoj će dostići svoj životni optimum i procvjetati. Ja sam to pronašla na Cetinju sa svojim čovjekom Tihom.”
- Koliko vam znači život sa Tihom Vujovićem, nama poznatim crnogorskim slikarom?
Od tog trenutka kada je počeo saživot sa Tihom, shvatila sam da je vrijeme prije njega, ne računajući rano djetinjstvo, bilo tako isprazno. Jelena, ja sam odgajana na bajkama, u kojima se kazuje da su naša bića prepolovljena zbog ljutnje bogova i time osuđena da lutaju svijetom sve dok ne nađu onu drugu polovinu koja će ih upotpuniti i učiniti opet cjelovitim.
Ako pogledate moju biografiju vidjećete da sam putovala svijetom, prividno zbog poslovne ambicioznosti, a ustvari sam lutala tragajući za tim drugim bićem, njegovim zagrljajem, ljubavlju, bliskosti. To spajanje me učinilo potpunom, umirenom i sretnom. Radost zbog naučnih otkrića i profesionalno napredovanje nijesu imali ni približan intenzitet, a ni trajanje. - Da li vas je Cetinje prihvatilo?
Naravno da jeste. Prihvatili su me kroz Tiha, tako da sam ja na Cetinju Danijela Tihova, a u Podgorici sam i dalje Danijela Zojina. Kao što vidiš, moje ime uvijek prati jedno od moja dva sunca.
Kad već govorimo jezikom bajki, znaš li da su moje odrastanje obilježile i tri dobre vile – majkine drugarice: teta Mika, teta Vesna i teta Momira!? Njihov pogled me i dan danas budno prati.
“Ja sam svoju metu pogodila”
Danijela je doktorat branila u Beogradu, a za svoje prijatelje je prezentaciju napravila u Podgorici. Tada su joj prijatelji poželjeli sredinu u kojoj može da cvjeta, a jedan profesor joj je rekao:
“Ja mislim da si ti kao ove neobične biljke: izrasla si tu gdje niko nije očekivao i treba da ostaneš ovdje da krasiš ovaj ambijent.” Te riječi su na Danijeli ostavile dubok trag.
- I ostali ste.
Jesam, ali sam u jednom trenutku ipak bila prelomila da odem iz Crne Gore jer je osjećaj tjeskobe stalno bio prisutan, iako su oko mene postojali ljudi uz koje bih na kratko procvjetala. Bilo je to vrijeme kada sam pisala mom profesoru iz Austrije i rekla mu da ne mogu više i da moram da odem. A onda se desilo to nešto nevjerovatno. - Ispričajte mi.
Raspisan je konkurs koji je u potpunost odgovarao meni. Prednost na konkursu su imale žene sa Balkana, koje govore njemački jezik, mogu da izvode terenske ekskurzije sa studentima po zapadnom Balkana i imaju dobre profesionalne kontakte. - Jeste li pristali?
Taj konkurs kada se desio meni više nije značio jer, neposredno prije toga, ja sam pronašla ono za čime sam svo vrijeme tragala. - A to je?
Pa pronašla sam Tiha, moje bajkovito biće koje me upotpunjuje. Moja baka je govorila da nam se u životu uvijek dešavaju samo najbolji scenarijumi, iako nam se datom trenutku možda ne čini tako. I bila je u pravu. Čitav sljed događaja me vodio Tihu. - Da li ste se nekad pokajali što niste iskoristili mogućnost da idete Evropom i tamo radite kao istraživač i predavač?
Ne, nijesam ni u jednom trenutku. Ja sam svoju metu pogodila i spram nje, sva putovanja, značajna otkrića, visoki životni i radni standard, nemaju nikakvu težinu.
“Boravak u prirodnom ambijentu uvijek oplemenjuje.”
A onda smo stigle do divljeg badema na Gorici.
Krećemo se ka ostacima hrastove šume i nailazimo na pelim.
– Da li se kaže pelim ili pelin?
– Oba naziva su regularna.
Prolazimo šibiku, divlju ružu, hrast, bagreme, borove, kasnije ćemo tražiti samonikle orhideje, vilinu kosu, grahoricu.
“Kao malu, majka me često dovodila na Goricu i iz tog perioda brdo pamtim po bujnoj i očuvanoj šumi. Sve se promjenilo 2012. godine kada je znatan dio šumskog pokrivača izgubljen u požaru. Taj događaj me jako rastužio”
A onda smo ušle u hrastovu šumu.
“Ovo je potpuno drugačiji ambijent. Tu su neki novi elementi koje do sada nijesmo pominjali: bijeli grab, makedonski ili trojanski hrast, kostrika, hrast medunac. Mi smo na kraju naše današnje šetnje, iz urbanog ambijenta, došle u ovaj potpuno prirodni i bajkoviti.”
- Danijela, vjerujem da dolaskom baš na ovakva mjesta spašavate um usljed pandemije koja nas je sve zadesila.
Tako je, a užitak botaničara je zbog pomenutom filtera za biljke još i veći. Boravak u prirodnom ambijentu uvijek oplemenjuje. Oči se svakako napune bojama, čak i ako ne znamo kojim biljkama one pripadaju.
“Ovaj intervju me potakao na nešto lijepo.”
A onda je Danijela sa mnom podijelila ideju:
“Pripremam nešto za budućnost. Namjerno neću reći vrijeme, ali imam u planu da objavim knjigu koja će se zvati “Knjiga od latica, prašnika i spora”. Biće posvećena biljnim stanovnicima Podgorice. Pa mi možemo i ovu našu šetnju nazvati šetnjom kroz svijet latica, prašnika i spora.”
- Da li bi to bila nadogradnja vašeg doktorata koji ste odbranili u Beogradu temom o Podgorici?
U pitanju je popularno i ilustrovano štivo, ne uskostručno, upravo iz razloga da bi bilo lako čitljivo i razumljivo široj publici. Nastalo je prije nekih desetak godina i ostavljeno je da čeka svoje vrijeme. Vidiš, ovaj naš susret me podsjetio na njega. Pripremajući se za današnju edukativnu šetnju prelistala sam materijal i shvatila koliko je ustvari dragocjen i meni značajan. Čak sam se u par navrata zapitala da li sam ovo ja zaista napisala i osmislila? Jako mi se dopalo i mislim da ponovo trebam da aktuelizujem ideju o knjizi. A tebi hvala, jer si me sa ovim intervjuom na to potakla. - Danijela, na kraju ovog susreta, pitaću vas još samo da li sam danas dobila prelaznu ocjenu i položila?
Bila si sjajna! Učenik za poželjeti. Postala si jedno od mojih zlatnih A – odlično 10.
I znaš… iako sam promjenu opšteg stanja u visokom obrazovanju u poslednjih dvadesetak godina opisala kao dekadencu, želim dodati da u svakoj generaciji ipak neko zabljesne. Sama sam imala privilegiju da nekolicini tih sjajnih mladih ljudi budem mentor.
Intervju: Jelena Petrović
Fotografije cvijeća: privatna arhiva Danijele Stešević
Podgorica, maj 2021.