Ivana Mujović – U bolesti padaju sve maske

„Vjeruješ li da sam toliko umoran, da ne mogu ni da stojim na nogama.“ – požalio se medicinski tehničar kolegi pred liftom u Kliničkom centru, samo što je ispratio jednog pacijenta na kućno liječenje. Nije me vidio, jer sam šetala okolnim hodnicima nestrpljivo čekajući da se završi papirologija i moj suprug izađe istog dana sa uspješnog liječenja.

Gledala sam ih tih dana tokom septembra 2021. kako blijedi i umorni primaju kovid pacijente u mobilne kontejnere koji su postavljeni ispred Urgentnog bloka Kliničkog centra Crne Gore. Onome kome uspiju pomoći – daju instrukcije kako da nastave dalji oporavak od kuće, a ostali moraju u bolnicu. Na svojoj koži sam osjetila koliko strah parališe porodicu, a onda i koliko medicinske sestre i tehničari imaju strpljenja da razumiju sve.

Iz tog razloga, ovo nije razgovor sa doktorom, već upravo sa medicinskom sestrom na Intenzivnom odjeljenju Kliničkog centra Crne Gore. Ivana Mujović je na tom radnom mjestu već 16 godina. Vodile smo iskreni razgovor, bez imalo uljepšavanja. Uostalom, na ovom odjeljenju nema vremena za uljepšavanje.

„Noću mir uvijek preovladava,
a u tom miru se jače čuju uzdasi pacijenata i njihove borbe.”

Ovo je bio prvi put da sagovornica i ja zakažemo razgovor u 21h i da ja sa njenog radnog mjesta izađem u ponoć. Cilj je bio da izaberemo mirnije vrijeme tokom dana, a tokom razgovora ćemo se obije složiti da su upravo noćni sati na Intenzivnoj njezi najteži.

• Koliko je česta situacija da novinari dođu na odjeljenje Intenzivne njege u večernjim satima da bi odradili intervju?
Nije često. Uvijek je to preko dana, najkasnije popodne.

• Kakvi su pacijenti u noćnoj smjeni? Da li se u tišini i miru lakše suočavamo sa strahom, pa da su time i noći pacijenta teže?
Noći su najteže u mom poslu. Vjerujte, koliko su teške pacijentima, toliko su i meni. Noć kao da je stvorena za strah i preispitivanja, pa koliko se god tada mi u smjeni trudimo da olakšamo situacije, te ponekad – kada mogućnost dozvoljava – uključimo i tihu muziku, nakon svega noć ostaje ono što jeste. Noću, koliko god da imate neke druge zvukove, mir uvijek preovladava a u tom miru se jače čuju i uzdasi pacijenata i njihove borbe.

• Da li to znači da tada strah postaje najveći problem?
Strah je najveći problem uvijek, a kamoli noću. On i u svakodnevnom životu od jednostavne stvari napravi lavirint i onemogući da razumno razmišljamo i riješimo situaciju. Tada se jedva izborimo i sa manjim problemom, a kamoli kad je bolest u pitanju. Tada je čovjek i manje skoncentrisan, paralisan je strahom, ne može da se usredsredi na sebe da bi mogao da odgovori na sve ono što mu govorimo. Zamislite situaciju: čovjek ima gušenje i bol i u toj borbi istovremeno mora da se skoncentriše na ono što ja govorim i što ga molim da uradi! To je teško, mnogo teško.

• Ivana, biti ovdje znači da ste dobro zaslužili svoj posao. Kakve osobine kao čovjek i zaposleni morate da imate da bi trajali na ovom odeljenju?
Ovaj posao se razlikuje od drugih. Ovdje morate da budete mentalno jaki, da bi svoj posao odradili kako se očekuje. Nama kažu da smo neljubazni. I reću ću vam iskreno: ja nijesam preljubazna sestra i na mom licu se uvijek vidi strogoća, ali smatram da je to ispravnije. Mislim da više ulivam povjerenja ako sam odmjerena, stroga i poslovna, ali i brižna. Zamislite situaciju u kojoj pacijent ima strah, paniku i problem, a u svemu tome da ja budem preosjetljiva i pokažem strah na svom licu! Time bi čovjeku automatski otežali, ionako tešku, situaciju.

• I ja vas poznajem kao vrlo otresitu osobu u poslu. Na otresit način prilazite pacijentu ali i porodici pacijenta. Da li se ta staloženost i mir u kritičnim situacijama uče kroz školovanje ili je to sastavni dio našeg karaktera?
Mislim da je to u karakteru. Prenježnim i osjetljivim osobama je teže da prerastu u otresitiju osobu ili barem prividno strogu. Rekla sam vam, ja nijesam pretjerano ljubazna, ali gledam da način na koji nešto kažem bude odmjeren i staložen, a ono što kažem da je tačno. Svoju osjetljivost ne mogu da dodam na sve ono što se pacijentu dešava.

• Dakle, šta je najvažnije?
Prvi kontakt je važan: pacijent mora da uvidi da preko puta sebe ima snažnu i odgovornu osobu koju nije strah od trenutnog dešavanja. Samim tim ćete automatski da umanjite strah i opreznost kod njega. U tom trenutku nastaje povjerenje: on vidi da ja nijesam uplašena i uzrujana, iako je neka situacija takva da se sasvim opravdano to može očekivati od mene.

“Stariji pacijenti su u stanju da neke stvari i trpe samo da ne budu na teretu.“

• Možete li sa iskustvom odmah procijeniti hoće li se čovjek izboriti sa bolešću? Šta je ono što prvo primjetite: mentalna snaga, kontakt očima, boja kože…
Jelena, ja vidim i po izgledu i po parametrima da je čovjek dosta loše, ali to na meni ne smije da primjeti pacijent. On pazi šta ja govorim, zato moram da pazim šta ću reći i da stojim iza toga.
Mi nijesmo ovdje da prezentujemo strogoću i, dozvolite mi reći – neku visinu – u smislu da je pacijent tu i da mora da nas sluša. Prvo što želimo da prezentujemo jeste da nas pacijent gleda kao prijatelja i da kod sebe stvori osjećaj zajedništva. Hoćemo da ostavimo utisak da jesmo tim koji zajedno nešto rješava, a medicinsko osoblje je tu da pomogne i saosjeća sa njima. Kada stvorimo takvu situaciju, onda će i pacijent lakše da odradi ono što tražimo od njega. S tim da ima pacijenata koji nijesu svjesni ozbiljnosti situacije, koji su odavno loše pa su već u predaji, ima i onih kojima se iznenada dese neke situacije… Kada se pacijentu iznanada dese neočekivane situacije, kao i u svakodnevnom životu, onda i oni teže mogu da odgovore i odrade sve kako bi trebalo. Tu treba da prođe malo vremena da bi stigli do tačke prihvatanja. A prihvatanje situacije je uvijek pola riješenog problema.

• Ima li situacija da nekad vi date sve od sebe da uspostavite taj kontakt povjerenja, ali da pacijent odbija da sarađuje?
Ne bih komentarisala ljude koji su neposlušni. Ja to uvijek pripisujem bolesti i da su ga ona i strah promijenili, te da oni ne bi bili takvi u normalnim okolnostima. Ja to sebi predstavim na taj način, iako često znam da su ti pacijenti zahtjevni i u normalnim okolnostima. Tu mi je potrebno da smislim dodatni način kako da mu priđem. A iskreno, ima i onih koji su zaista neprijatni, koji hoće i da nas nesvjesno udare, koji psuju… Moramo i tu da reagujemo, jer on će u svemu tome prvo da naudi sebi: da skine masku za disanje čime pada saturacija koja je izuzetno važna, dodatno se povrijede, iskrvare vene… Ja te situacije ćutke završavam, jer, Jelena, ti ljudi imaju nedovoljan dotok kiseonika do mozga i sasvim je očekivano da će da reaguju onako kako ne bi u drugim okolnostima. Čim se dotok kiseonika uspostavi kako treba, oni čak zaboravljaju da su bili neprijatni.

• Postoji li razlika između mlađeg i starijeg pacijenta u njihovom ponašanju i prihvatanju svoje bolesti?
Danas mladi ljudi misle da sve znaju i nerijetko traže nešto dodatno od nas o čemu su čitali na internetu. Sa njima može da se uđe u bolju saradnju i komunikaciju, ali oni su ubijeđeni u tačnost onoga što znaju iako se ne bave ovim poslom. Bude nekada da im ne možemo objasniti.
Stariji ljudi su obično stidljivi i zbog nekih neprijatnih situacija – kada ih na primjer kupamo i presvlačimo – bude im još neprijatnije. Možda zbog tih neprijatnih situacija koje prolaze, nemaju slobodu da nešto drugo traže od nas i da se oslobode. Oni jedva čekaju da idu odavde, da nijesu na teretu, da se taj osjećaj neprijatnosti završi…. Te ljude mi uvijek bude posebno žao jer ja poštujem tu uzdržanost kod ljudi, a posebno je primjećujem kod starijih. Oni su u stanju neke stvari da trpe samo da ne budu na teretu. Kada to primjetim onda u meni proradi dodatni poriv da im još više pomognem.

„Teško je gledati prazne krevete u koje dolaze nova lica kojima treba pomoć,
a znate da je tu bio neko kome nijeste uspjeli da pomognete.“

• Znači li to da je prilaz koji imate prema pacijentu uvijek različit?
Sve je individualno, svaki pacijent je priča za sebe i tu morate biti razumni i naći način kako da pomognete. Svaki čovjek reaguje različito. Jelena, ako imate biljke koje njegujete na isti način, ipak će neka od njih da uvene. Tajnovitost obavija sve u životu, tako da je i svaki pacijent priča za sebe. Nekad pomislim da svako ima svoju sudbinu pa i kad uradimo sve što možemo – ne zavisi sve od nas. Ali važno jeste da uvijek damo sve od sebe!

• I da bi sve odradili kako treba, šta se od vas očekuje?
Da sam tu na poslu i psihom i fizički. Da sve ispratim maksimalno, da sam skoncentrisana, da svoje porodične pozive svedem na minimum. Ne možete da izađete odavde i da ne mislite na ono što se dešavalo ovdje prethodnog dana. Ali kada date sve od sebe onda vam je u nekoj mjeri lakše u onim čestim situacijama kada vam se u glavi iznenada javljaju situacije koje su posebno tužne, koje se odnose na mlade živote… Teško je gledati prazne krevete u koje dolaze nova lica kojima treba pomoć, a znate da je tu bio neko kome nijeste uspjeli da pomognete. Sve je to komplikovano. Ostavlja tragove na nama, ali izabrala sam da radim ovaj posao. Uopstalom, što je čovjek vrijedniji u poslu i što se više sretne sa teškim situacijama, on postaje snažniji.

• Živimo u društvu kada često probamo ljekove na svoju ruku, čak i one koji su nepouzdani. Imaju li pacijenti hrabrost da uvijek budu iskreni?
Ja kao medicinsko osoblje svojom pojavom moram da ostavim utisak povjerenja na pacijenta. Ali ono što sam primjetila, jeste da pacijenti i rodbina iz straha sakriju neke informacije. Na primjer, da je pacijent alkoholičar ili da je bio bolestan pa je na svoju ruku uzimao terapiju. To se obično u startu prećuti, što ne bi trebalo jer svi smo mi ljudi i sve razumijemo. Vremenom, doktori po nalazima i upornim razgovorom dođu do istine, pa čak i kada rodbina vidi da je pacijentu loše odluče da priznaju ono što nijesu htjeli. Niko ne voli da kaže ono što nije lijepo i ja to razumijem. Ali ako je to važan podatak i ako od njega zavisi liječenje pacijenta, onda to saznanje i te kako znači doktoru i sigurno nije proizvod njegove radoznalosti. Nikada pacijenta ne osuđujemo, jer razumijevanje mora da postoji. I svakako, nikad odavde neće izaći nešto u etar. Ja vam mogu pričati nešto kao iskustvo i primjer, ali ime i prezime sigurno odavde nikada nećete čuti.

„Ni jedan posao nije lak i svaki ima dozu odgovornosti,
ali ovdje, od samog starta, ljudi dolaze pod presijom.”

• Možete li da napravite paralelu između sebe danas i onda na početku vaše profesije?
Iako sam htjela da upišem Medicinsku školu, iako sam je voljela, pa čak je to bila i sugestija mog oca – razlika između mene na početku i danas je ogromna i ja je priznajem. Smatram da je Medicinska škola jedna od težih škola. Uzgred, ni jedna škola nema toliko prakse kao ona.
Mislim i da se razlikuje od drugih poslova, iako apsolutno cijenim svaki posao. Ni jedan posao nije lak i svaki ima dozu odgovornosti: frizer ima svoje umjeće i posao mora da zna, a da pritom tokom obavljanja svog zadatka stoji na nogama. Ali, Jelena, ljudi kod frizera dolaze da se srede, pritom dolaze zdravi i veseli, a odlaze još veseliji. Tako vam je u radu u prodavnicama gdje ljudi dolaze da nabave ono što im je potrebno. Još ako tamo sretnete nekog ljubaznog, opet ćete iz te prodavnice izaći još veseliji. A ovdje, od samog starta, ljudi dolaze pod presijom i vrlo nerado.

• Koliko rado odlazimo kod ljekara?
Zaključila sam da u današnje vrijeme i u brzom načinu života, ljudi nerado idu da obavljaju tužne obaveze ili one koje se tiču njihovog zdravlja. Radije idu na skupove, slavlja, vesela druženja, nego u situacije da su kod ljekara ili da brinu o nekom članu porodice. Ne bi trebalo da se na taj način posmatra na zdravlje, jer ako imamo vremena za lijepe aktivnosti zašto ne bi održavali zdravlje prije nego se pojavi problem? Nekada propustimo kontrolu, ljekove, način ishrane i bolji način života, a onda kada se naše zdravlje iskomplikuje krivimo druge. Jelena, kada krivimo druge to je automatski poraz sam po sebi. Zdravlje mora da bude na prvom mjestu i da se sa žarom posvetimo njemu.

• Ivana, ima li zdrav čovjek uvijek i u potpunosti razumijevanje za ono što vi činite na ovom odeljenju?
Ljudi znaju da su sve situacije koje prate bolesnog čovjeka jako teške i opterećavajuće, ali ako je to tako, onda bih voljela razumijevanje i za nas koji moramo svakodnevno da brinemo o osobama koje i ne poznajemo. Ljudi kažu da je to naš posao i da smo za to plaćeni. To jeste istina, ali i pored toga voljela bih više razumijevanja.

• Kada vaš trud najbolje vidimo?
Vidi se onda kada se dese situacije u kojima porodica nije jaka niti sa znanjem da odradi to što mora i što bi trebalo, a onda kada se uvjere šta mi uradimo za pacijente koji su nepokretni, koje presvlačimo, kupamo… onda i te kako počnu da cijene naš trud i rad.

„Od prvog trena sam znala da moram da se potrudim da naučim
i imam odgovornost za svoje postupke.“

• Ivana, da li ste bili svjesni težine zadatka u koji ulazite kada ste aplicirali za Medicinsku školu? Svakako nijeste izabrali posao u kojem će vam ljudi dolaziti srećni, ali jeste li bili svjesni baš cijele težine izabranog?
Nijesam bila svjesna, iako sam svakako znala da će mi dolaziti bolesni ljudi, da je to odgovoran i težak posao. Ali u svemu tome je sreća što ja jesam odgovorna osoba. Sad razumijem djecu iz srednje škole koja dolaze ovdje na praksu. Saosjećam sa njima, jer tačno znam kroz šta prolaze. Po meni, kroz praksu se vrlo malo nauči i kroz nju mlad čovjek ne postaje svjestan šta ga još čeka. Ako još dospije u odjeljenje koje je teško, kao moje, onda je još teže.

• Kako bi po vama trebalo da izgleda praksa učenika Medicinske škole?
Po meni, početnici bi trebalo da počnu sa lakšim odjeljenjem gdje su pacijenti pokretni, svjesni i imaju male i neznatne tegobe. Ljekari i medicinsko osoblje koje radi sa takvim pacijentima je rasterećenije i samim tim imaju vremena i volje da pokažu jednostavnije stvari. Ja sam imala mali period prakse na jednostavnijem odjeljenju, ali nakon toga je uslijedio duži period najtežeg. Ja sam se strašno loše osjećala u prvim situacijama kome, nepokretnih i nesvjesnih pacijenata. Donekle me je bilo strah da li ću umjeti da odradim sve što bi trebalo, a razumjela sam i kolege koji su godinama radili ono što sam ja u startu smatrala teškim. Za njih je to bila rutina i jednostavna situacija. U svemu tome, nijesu imali vremena da mi pokažu tu „rutinu i te jednostavne situacije“ smatrajući da je to baš tako – jednostavno. Na taj način se kod mene automatski javio još veći strah i još veće neznanje kojeg sam bila svjesna. Tu sam shvatila šta me tek čeka.

• Ali nijeste odustali.
Nijesam odustala. I dalje sam željela da učim, radim, pomognem, ali strah jeste bilo nešto što je prisutno. Jelena, jako je važno da nađete ljude koji su blagonakloni prema vama i imaju vremena da vam pokažu. Negdje ćete naći to što tražite, negdje nećete, ali to nije nešto što zamjerate nego prihvatite da su to situacije kada kolege nemaju vremena, da se pored pomoći koju pružaju pacijentu, bave i vama. Zato kažem: uvijek je bolje da su startna odjeljenja početnika jednostavnija i da odatle idu ka težim.
Ja sam nakon toga primljena na odjeljenje koje je bilo srednje teško i tu sam se snašla. Shvatila sam da će to biti moj posao i da od prvog trena moram da se potrudim da naučim i imam odgovornost za svoje postupke. U svemu tome važno je biti i iskren prema sebi, osvijestiti kako sam odradila neki posao, da li jesam ili nijesam znala da obavim to što se očekivalo. Sve što ne znamo bi trebalo prepoznati i pritom pokazati volju da učimo. Na taj način sam mnogo napredovala i time ostala da radim na tom odeljenju.

• Kako ste došli na odjeljenje Intenzivne njege?
Ubrzo se otvorilo odjeljenje na kojem sad radim i ovdje sam skoro punih 16 godina. Ono je bilo i ostalo jedno od tri ili četiri najtežih odjeljenja u Kliničkom centru. Sjećam se, bilo je i tada straha od nepoznatog, ali usputnim učenjem tokom svih ovih godina ja sada mogu reći: ne postoji nešto čega me je strah dok radim. Hitne situacije svakako postoje, ali više se njih ne plašim, s tim što ne volim hirurgiju – ne volim da vidim rane, opekotine, ne volim da previjam…. Kod svih ostala stanja kod pacijenta: stanja koja dovode do kome, pogoršanja, reanimacije, mašine za disanje… – strah ne postoji. Kod mene je važno da se odmah pacijentu pomogne, znam da pacijenta opserviram, umijem da primjetim kada nešto nije u redu. To je tih najvažnijih pola sata – sat u kojem se odradi glavnica posla i u kojoj se sagleda suština. Nakon toga pratimo stanje pacijenta i sve ono što je bitno i novo prijavimo doktoru.

• Jeste li zadovoljni sobom?
U krajnjem, jesam zadovoljna svojim napretkom. Zadovoljna sam na koji načim posmatram i radim svoj posao. Naravno, uvijek može više i ja trenutno radim na svom doškolovanju. Time bih mogla da predajem u školi ili držim srednjoškolcima praksu. To mi je u planu, voljela bih da se to ostvari, ali vidjećemo… Svakako, kroz tu praksu bih se uvijek sjetila sebe u tim danima i dodatno založila da učenik dobije sve podrobne informacije i izraste u odgovorno i stručno osoblje.

• Ivana, kada razgovaramo o praksi učenika u Srednjoj medicinskoj školi, da li ste željeli da među polaznicima bude barem jedno od vaše dvoje djece?
Jesam, jer sam željela da im prenesem svoje znanje i iskustva. Nekad ih čak i zamišljam kako bi reagovali u nekoj situaciji. Možda sam pogriješila u tome što sam im od starta pokazala da je ovaj posao težak, želeći da odmah postanu svjesni šta ih čeka. Možda to nije trebalo. Da sam ih prećutno pustila u nepoznato, kao što sam ja pošla, bilo bi im lakše. U krajnjem, ja poštujem volju djeteta.

Mada, Jelena, možda i ne bi odreagovali u nekim situacijama kao ja. Kod mene je bila takva situacija da sam rano naučila da budem odgovorna. Sa 13 godina sam bila u tolikoj mjeri odgovorna, kako sad nijesu neke žene ni sa 30. Vjerujte da ne pretjerujem. Prelazak iz seoske sredine u gradsku me rano naučio da brinem o braći i mlađoj sestri jer su roditelji ostali na selu. Sve to vas čini jačom osobom. Upravo tu dodatnu odgovornost nijesam htjela da namećem svojoj djeci i zato sam se lakše pomirila da profesijom ne ulaze u ovu priču. Svakako, oni će raditi nešto što oni vole i stati iza toga.

„Zauzela se za sebe i počela aktivno da učestvuje u svom ozdravljenju.“

• Hajde da ohrabrimo čitaoce ovog intervjua, pa da ispričate neku pozitivnu priču o oporavku na vašem odeljenju.
Imala sam pacijenticu sa kojom se i dalje čujem jer sam i privatno radila kod nje. Ona je bila u sobi sa još pet pacijenata. U pitanju je hrabra žena sa 73 godine. Jako se fino oporavila i njenu priču bih često pričala našim mladim pacijentima, posebno muškarcima jer mi se katkad učini da se oni više plaše.

• Šta je tu pacijenticu odvajalo u njenom oporavku od drugih pacijenata?
Ta žena je sama shvatila da imamo mnogo pacijenata, pritom ne znajući ni koliko ovdje ima soba, niti koliko ima ljudi u teškom stanju. Jednostavno je vidjela da moje kolege neprestano cirkulišu, da pacijenti oko nje imaju CPAP maske koje im daju kiseonik ali koje pacijent ne umije odmah sam da stavi i skine. Tek kad im pokažemo, pacijent nauči. Uz otežano disanje, otežan je i refleks gutanja, tako da ovdje treba i po 15 minuta da sasvim laganom hranom nahranimo pacijenta.
Pacijentica je vidjela koji napor ulažemo da priđemo svakom čovjeku i shvatila da mora i sama da se uključi. Ona je bila pokretna, znala je da se sama namjesti i tada bi rekla da mi hranimo drugog pacijenta a da će ona sama. Tako se zauzela za sebe i počela aktivno da učestvuje u svom ozdravljenju – naučila je sama da koristi masku, da se sama nahrani, povratio joj se apetit pa se onda i brže oporavila… Kad imate takvog pacijenta sve je lakše, jer i mi odmah imamo više prostora da se preusmjerimo na drugog pacijenta koji ne može sve ovo da odradi. U krajnjem, rezultati su mnogo bolji za sve.

• Da li se žene lakše zauzmu za sebe nego muškarci?
Zavisi od osobe, ali meni se čini da su žene borbenije. Od muškarca se očekuje da vidite manje straha, ali ne bude uvijek tako. Uostalom, i oni i mi smo ljudska bića kod kojih je strah normalna emocija i imamo pravo da se žalimo na bol. U bolesti padaju sve maske, a ima ljudi kojima to teško pada. Ja sam neko ko ih oslabađa takvih misli.

• Jeste li se nekad iznenadili oporavkom pacijenta?
Jesam. I sada se odmah sjetim tog pacijenta za kojeg smo mislili da se neće izvući. Bio je nakon dugog boravka kod nas i nepokretan, te je i fizijatar bio uključen u oporavak. Naposljetku, odlično se oporavio.
Neki se pacijenti oporave brže nego se očekivalo, a neki se oporave nakon dužeg vremena kod nas pa ih prebacimo na odjeljenje i onda nastupi pogoršanje kada se pacijent opet vraća na Intenzivnu njegu. Sve u svemu, bude i pozitivnih i negativnih iznenađenja.

„I ispod maske se vidi radost u očima koja sve govori.“

• Šta radite u situacijama kada pacijent želi da odustane od terapije i traži da ide kući apsolutno svjestan da time izrazito dovodi u opasnost svoje zdravlje? Možete li da utičete na ove situacije, a sve ovo vas pitam iako iz prepričavanja bližnjih znam za najmanje dva slučaja gdje su pacijenti htjeli svojim kućama ali uz ohrabrivanje ljekara ostali na Intenzivnoj njezi i oporavili se.
Obično biva da pacijent dođe dosta mentalno zdraviji, ali bolest i boravak u bolnici vremenom počinju da ga troše i iscrpljuju. Posjete su rijetke, telefoni se ne koriste jer je pacijent stalno pod maskom…. Sve su to okolnosti koje otežavaju i iscrpljuju čovjeka, koji katkad kaže da ne može dalje i hoće da se preda. Nama jeste teško da se ubjeđujemo i da molimo, jer to nam oduzima vrijeme za drugog pacijenta koji čeka za pomoć. Nama je ovdje svaki minut važan, ali ovdje svaki pacijent mora biti pokriven osobljem.

• Šta je ono što im kažete da im olakšate situaciju i ima li uopšte u tim situacijama prostora za razgovor i toplinu?
Tada moraju da uslijede razgovori, primjeri i činjenice. Prostor za razgovor i toplinu mora da postoji. Tada pomaže i da pokažemo pacijenta pored koji je isto bio loše – pa iako to možda nije u potpunosti tačno, ali pomogne da kažemo da nas je on slušao, da je bio jak i sad je bolje. Nekad molimo za samo jedan dan njihovog truda, napominjući da će sjutra biti bolji i da će mu onda svaki naredni dan biti lakši. Svakako, pacijent mora da nam vjeruje kada to govorimo. To morate regulisati kod sebe, jer kad je prisutno povjerenje pacijent se prepušta i pristaje na saradnju. Od tada sav oslonac i podršku traži u nama. Čak, ako će to pomoći i ako pacijent želi, pozvaćemo nekog koga on traži od porodice, jer ja nijesam pristalica striktnih zabrana. Jelena, ovdje ljudi budu i po mjesec dana i zamislite da za cijelo to vrijeme ne čujete i ne vidite nikog od rodbine!
Morate da nađete neku svjetlost od koje će pacijent da ojača, nešto što će da ga razveseli i nakon čega će i oporavak da krene brže i sigurnije. I ispod maske se vidi ta radost u očima koja sve govori.

• Jeste li se sami uvjerili da to pomaže?
Jesam. Kad je rodbina jako uznemirena i plaši se loših situacija, onda prikupim sve podatke od doktora i na osnovu tih saznanja shvatim da stanje pacijenta i nije tako alarmantno. Tu informaciju kažem rodbini, a onda je oni tokom posjete prenesu pacijentu koji odmah dodatno ojača. Postoji lijepa rečenica: „Za srce puno rana treba dana.“ Znači, za tijelo puno rana – nebitno koje su prirode – treba vremena, strpljenja i istrajnosti.
Pacijent prati svaki naš govor, svaku radnju i pokret, i više nego što mislimo. Meni se sviđa to kod sebe što ulazim u dubiozu kako se čovjek osjeća u svim okolnostima, a kamoli kada je u ovim ovdje. Mislim da mi je zato ovo iskustvo pomoglo da mogu često da pišem i na taj način se izražavam. Pisanjem uspjevam u svemu ovome da nađem i ljepšu stranu.

• Da li se emotivno pripremate za radni dan?
Možda jesam ranije kada nijesam imala sigurnost i znanje. Sada već ne. Ovo je sada normalni tok kada ja dajem sve od sebe dok sam ovdje prisutna, da pomognem koliko najviše mogu i osjećam se korisnom, posebno onda kada sve bude u redu i pacijenti se oporave.

„nakon borbe i agonije koju je prošao ovdje, čovjek počinje drugačije i ljepše da razmišlja.“

• Dešava li se da vam se pacijenti jave nakon što se oporave, da se sretnete na ulici, da vas prepoznaju?
Imali smo skoro pacijenta koji nas je posjetio na tačno određeni dan. Pitala sam se zašto baš tada. Naposljetku se ispostavilo da je na taj dan prošla godina otkako se oporavio i izašao odavde.
Neki ljudi postaju zahvalni što su nastavili radost života. Možda čak do tada nijesu ni obraćali pažnju na to, ali od tada su naučili da bi trebalo cijeniti sitnice, počev od datuma kada su se oporavili – ako to uopšte može biti sitnica. I ako neki čovjek nije u biti takav, nakon borbe i agonije koju je prošao ovdje, počinje drugačije i ljepše da razmišlja. Ja bih voljela da je takvih pacijenata mnogo više, ali priroda ovog odjeljenja je komplikovana i teška tako da to, nažalost, nije slučaj. Jelena, ja sam sigurna da pacijent kada izađe odavde neke situacije ne može da zaboravi – bilo da su zadovoljni ili nezadovoljni boravkom ovdje. Ali svakako mu je neko ili nešto ostalo u sjećanju. Želim da iz te situacije izvuče nešto što će mu pomoći u daljem životu i da svakako očuva svoje zdravlje.

• Da li inače postoje predavanja i uputi kako prići kovid pacijentima u situacijama kada su na odjeljenju Intenzivne njege?
Bilo je predavanja koja su bila usmjerena da se osoblje više čuva. Princip rada je ostao isti: to su teški pacijenti koji zahtjevaju konstantnu pažnju, brigu i praćenje, s tim što osoblje sad sve to radi uz zaštitnu opremu koja otežava posao. Ja nijesam imala strah i ograničenje da bih zbog virusa, koji je prisutan u mom okruženju gdje smo pacijent i ja u zatvorenom prostoru, uskratila nešto oboljelom. Ništa u poslu ne smije da se preskoči.

• Da li bi pomoglo kada bi se uvela obavezna praksa da svakodnevno, svaki kovid pacijent koji je u svjesnom stanju, ima kontakt sa psihologom? Neka to bude i apsolvent sa fakulteta za psihologiju. U krajnjem, to bi u dobrom dijelu olakšalo i vaš posao.
Prilaz svakom pacijentu mora da bude isti – imao on kovid ili ne, s tim što se, kada se kovid desio i postao najveća epidemija nakon mnogo vremena, pojavila nepoznanica i strah na obije strane. Na tom startu nijesmo mogli ni mi, ni pacijenti, da mislimo o kovidu kao o jednostavnoj bolesti, kad nije bilo jednostavno. Prvi slučaj je uvijek najteži, ali kad prihvatite tešku situaciju, onda kao da ste je upola riješili. Kako se pandemija povećavala, počeli su da se uključuju i psiholozi. Kada se pacijenti uznemire ili odbijaju da sarađuju, dolazili su da razgovaraju sa njima. Pacijentu to sigurno pomogne, ali kod nas je takvih pacijenata manje jer su oboljeli u startu često loše i na respiratorima koji onemogućavaju kontakt te vrste. Svakako, u liječenje svake teže bolesti mora biti uključen i psiholog.

„Nekada kada ste umorni ne možete ni sebi da pomognete, a kamoli drugome.“

• Ivana, vi ste tu uz pacijente u njihovim najtežim situacijama. O čemu ljudi u agoniji i strahu razmišljaju? Šta im je najvažnije u tim minutima, da li vam se povjere, da li kažu da su neke stvari u životu trebali drugačije da urade pa potom i vi dobijete poriv da razmislite o svojim životnim prioritetima?
Priroda čovjeka je takva da nikad ne razmišlja o teškim i lošim situacijama dok se ne dese. A mogu se desiti svima. Skoro smo imali anketu o stresnosti na poslu, iako ne znam da li se stresnost može izmjeriti i koliko je to validno. Mislim da, zapravo, u zavisnosti od osobe, stresnost u manjoj ili većoj mjeri ostavlja trag na nama. Neki ljudi otupe, neki prihvate te situacije kao normalne, neki nastave da se opterećuju, a neki uđu u problematiku života koju svaki bolesni čovjek ima i iz nje izvlači pouke – bilo kako da se bolest završi. Svakako počnete da preispitujete trčanje kroz život, da li se zaista sve mora i može odraditi odmah. Naučite da razdvajate prioritete i, svakako, da na zdravlje više obraćate pažnje. Zato i pacijentima stalno sugerišem da ne žure, da moraju uložiti trud da – ako se bolest već desila – mora i da prođe.
Jelena, ljudi dok su zdravi moraju da razmišljaju o zdravlju, da idu na kontrole, da zdravije žive, zdravije se hrane. Naravno, razboli se i čovjek koji nije pušač i alkoholičar, ali dajmo sve od sebe da barem znamo da smo učinili sve da imamo zdrav život.

• Kako izlazite na kraj sa situacijama sa kojima se suočavate?
Kao rezultat ankete koju sam vam pomenula jeste da nakon našeg posla uvedemo lijepa dešavanja i druženja, zavisno od toga šta preferiramo i volimo. Uglavnom, da to budu radosne situacije koje bi nas odvojile od toga da manje mislimo o poslu kada izađemo sa radnog mjesta i vratimo se već sjutra odmorniji i sa većom koncentracijom. Nama je zaista potrebno vrijeme za oporavak, a to vrijeme nekad nije dovoljno. Nekada kada ste umorni, ne možete ni sebi da pomognete, a kamoli drugome.

• Da li ste nekad ljuti kada odete kući nakon smjene: ljuti na život, na kovid, možda ljuti na sebe što nijeste nešto rekli ili uradili?
Važni mi je da dam sve od sebe, ali i pored toga neke situacije me proprate i nakon radnog vremena. Čak i mnogo vremena nakon te situacije, dogodi se da se sjetim nečeg. Ne bi ni bilo normalno da ne razmišljam, jer ovdje govorimo o teškim situacijama: kada se nažalost mladi život završava, kada ga poslije spremamo za dalje, nakon toga morate da gledate prazan krevet i da znate šta se desilo… 

• Šta je dalja procedura kada čovjek premine?
Obično doktor pozove porodicu, a nekad to uradi i medicinska sestra ili tehničar. Dva ili tri sata je tijelo kod nas, u zavisnosti od toga da li je odjeljenje ili intenzivna njega. Ukoliko je preminuli pacijent bio pozitivan na kovid, tijelo ostaje 15 minuta i preuzima ga služba patologije. Postoje situacije kada porodica nije sposobna za razgovor, postoje situacije kada se takav ishod očekivao pa smrt postane normalan tok dešavanja.

• Da li možete da utičete da se pored broja preminulih, dnevno saopštava i broj pacijenata koji su pušteni kući nakon određenog broja dana liječenja u vašoj ustanovi? Na taj način, sasvim sam sigurna, bi se ljudi ohrabrili i bili povjerljiviji u uspješnost zdravstva da izlazi na kraj sa Covidom kao nepoznatom bolešću.
To što kažete ima smisla. Zašto je akcenat na broj preminulih, ne znam, ali zbilja bi bilo dobro kada bi se pratila i ta dodatna statistika koja bi ohrabrila naše građane. Možda bi zbilja kao reklama, u obliku jedne rečenice, valjalo iznijeti i taj podatak. To je motivacija i prava informacija koja bi pokazala suštinsko stanje.

• I za kraj ovog razgovora da vas pitam, da li se može volontirati, da li je bilo takvih slučajeva?
Ne, jer to nije zakonski regulisano. Samo u slučaju vanredne situacije u državi, onda se javljaju dobrovoljno. Pripravnici sa srednjom stručnom spremom su volonteri. Oni su samo u tom statusu.
Znam da je na našem odjeljenju bilo kolega sa drugih Klinika koji su radili kod nas u Covidu i nakon toga dobrovoljno tražili produženje. Svakako, znam i da je bilo ljudi koji su se dobrovoljno javljali za pomoć, a pritom mislim na ljude koji nijesu iz naše struke. Meni su se lično javljali, a među njima i vi, Jelena. Vaša pomoć bi mogla biti u hranjenju, ohrabrivanju, u posjetama kada je na primjer Dan poezije… Svakako, to jeste lijep gest i lijepo je znati da bi to neko želio. 

Intervju uradila: Jelena Petrović
U Podgorici, Intenzivna njega Kliničkog centra Crne Gore,
Februar 2022.