– Božice, pročitala sam da ljudi koji rano okite jelku jesu srećni ljudi. – rekla sam čim sam ušla u već okićeni prostor Božicine pekare, iako je bio početak decembra.
– Ne znam da li je do praznika, ali znam da sam ja od menopauze srećna žena.
I tako sam odmah znala da će ovo biti odlična priča.
“Bila sam hrabra onda kada sam počela da planinarim.”
Božica Vuković je te večeri pravila nekoliko vrsta štrudli. Ona je mijesila, pričala, razvlačila oklagijom, stavljala različite domaće filove u štrudle koje će se ujutru naći na rafovima njene pekare, a ja sam stajala u ćošku njenog radnog prostora i zapitkivala. Odmah sam poželjela da čujem nastavak one priče koju smo započele još na ulazu. Valjda zato što svako započinje teme koje ga interesuju najviše u nekom trenutku.
– Jelena, nekome menopauza dođe kao da se samoubije. Bilo je i meni tih momenata kada me počnu boljeti zglobovi, ali generalno me je menopauza napravila samosvjesnijom i mirnijom.
Ovo je bio trenutak da sa Božicom podijelim ideju doktorke Kristijane Nortrup, koja je napisala da žene u menopauzi imaju zadatak da rode sebe onakvu kakve su nekad željele biti ali nijesu imale vremena jer su tada osnivale porodicu, rađale djecu i stvarale karijeru.
– Nadovezaću se rečenicom koju sam baš juče pročitala: “Posle pedesete godine nemoj da umreš, nego živi.” Nažalost, mnogo se žena razboljelo u menopauzi i posle nje, i nije svejedno slušati i čitati o tim borbama.
– Božice, da li vas te priče pozivaju na lična preispitivanja?
– Pozivaju, ali od prevelikog preispitivanja čovjek poludi. Zato, Jelena, nemoj to da radiš.
– A jeste li hrabriji sada, poslije pedesete godine?
– Bila sam hrabra onda kada sam počela da planinarim. Tada sam imala i svoj prvi posao. Bio je to moj uspjeh, koji se završio neuspjehom. Ispričaću tu priču kao primjer da nikad ne odustaješ.
“Radnja iz koje je uvijek mirisao lješnik.”
Božica je prije 15-tak godina imala svoju poslastičarnicu u kojoj je pravila kolače. Zvala se “Mađarica” jer je Božica po roditeljima Mađarica. U njoj je pravila sitne kolače po oprobanim i starim receptima koje je nabavljala širom bivše Jugoslavije, posebno iz Slavonije. To su bili kolači bez brašna, od kojih su vremenom nastajale bezglutenske torte.
– Bila je to mala i ušuškana radnja iz koje je uvijek mirisao lješnik. Ali, imala sam nesreću da naiđem na knjigovođe koje su me finansijski uništile. Sve što bih ja u toj radnji zaradila, oni bi na čudan način otuđili. I tako sam ostala bez ičega. Sudstvo nije pomoglo da zadovoljim pravdu, a taj finansijski krah je bio početak drugim problemima. Planinarenje mi je pomagalo da resetujem misli i idem dalje.
Od tog perioda Božica je radila čitav niz poslova pokušavajući da povrati finansijsku stabilnost, te je čuvala tuđu djecu i radila kućne poslove. Porodica kojoj je Božica pomagala kupila joj je bicikl.
– Jelena, ja sam mislila da se znanje voženja bicikla ne zaboravlja. Međutim, nikako nisam uspjevala da održavam ravnotežu. Zato sam ga neko vrijeme radije gurala pored sebe, nego vozila. Dok nisam skupila hrabrosti da na terenu, gdje budući vozači polažu vožnju automobila, vježbam vožnju bicikla.
Na toj bicikli sam često, u doba korone, viđala Božicu po gradu. Večeras će mi, u toku ovog susreta, ispričati da je na njemu vršila dostavu svojih hljebova svuda po gradu. Jednostavno, sačekala bi da se hljebovi ohlade, a onda ih pakovala u papirne kese i dostavu radila vozeći se na bicikli. I mojoj porodici i meni je jednom poklonila svoj hljeb baš na ovaj način – onda kada se nije izlazilo iz svojih domova, Božica mi je ispred ulaza donijela svoj mirisni hljeb.
– A kada bi bilo kišovito ili vjetrovito, pomagao bi suprug da sve porodice dobiju svoju narudžbu u pravo vrijeme. Muž mi je uvijek bio podrška, a ja bih uvijek bila ponosna kada bi mi rekao da uživa gledajući me kako sve radim sa elanom i voljom. A vjerujte da nije sve bilo lako.
Otkako Božica ima pekaru ne vrši dostavu:
“Ljudima nije teško da dođu do naše pekare. Jedino ako je u pitanju velika narudžba, a mušterija baš insistira na dostavi – tada pristajemo na dostavu i dijelimo njen trošak. Volim svoje mušterije. I zaista mislim da moja pekara povezuje lijepe, mlade i vesele ljude najrazličitijih zanimanja, koji se čak i međusobno poznaju i srijeću u ovom prostoru. To mi uvijek daje zalet za sljedeći dan: dobri ljudi koji su prihvatili moj hljeb i rad.”
“On nečeg se mora početi.”
Da Božica počne praviti hljeb od kisjelog tijesta počelo je od toga da je njena ćerka dobila nervozu crijeva, a dodatni nalazi su pokazali i alergiju na germu. Druženja sa planinarkama su je dovela do ideje da pravi domaći kvasac. U početku, nije mnogo vjerovala u tu priču, dok je planinarke nijesu uvjerile da su nekad i “naše babe tako pravile germu – od brašna, vode i soli”.
– Nisam znala ništa o tom procesu, niti o hemiji i bakterijama. Ali kada sam od svog prvog startera napravila hljeb i podigla poklopac – samo sam se zapitala da li je uopšte moguće da hljeb tako lijepo miriše. Taj miris i ukus me odmah osvojio.
Do ove večeri, o hljebu sam jedino znala da je važno da je suv i lagan. I po prvi put sam čula za termin starter, što je zapravo, u praktičnom smislu, zamjena za industrijski kvasac koji kupujemo u prodavnicama, a predstavlja skup divljeg kvasca i bakterija koje se hrane mješavinom brašna i vode.
– Starter je, Jelena, srce svakog hljeba. Kad ga napraviš, fermentacijom od 15 dana, ti ga imaš zauvijek. Samo ga razmnožavaš.
A onda je, na početku svog rada, Božica polomila teglu svog prvog startera koji je uspjela da napravi i morala je početi sve iznova. Trajali su ti novi pokušaji nekoliko mjeseci i onda kada je mislila da odustane, od tog zadnjeg pokušaja je napravljen starter koji Božica koristi i danas – pet godina poslije.
“Sve počinje od startera. On nečeg se mora početi. Prije pet godina sam svom starteru instiktivno dala ime Rod, želeći da izrodi mnogo hljebova. A onda se desilo da sam počela da proučavam slovensku mitologiju, i u tim istraživanjima sam naišla da je moj Bog zaštitnik, po slovenskoj mitologiji, Rod.”
Božica je uvijek bila rukatnica – žena snalažljivih i vrijednih ruku. I kada su joj djeca bila mala, a ima ih troje, pravila im je torte u oblicima žirafe, gitare, klavira, aviona… To su bile devedesete godine, kada je domaćica morala biti snalažljiva sa malo namirnica koje ima. Ali i od te nevelike količine sredstava, torte moje sagovornice su uvijek bile dobre i maštovite. Na trafici bi Božica kupovala i časopise sa najboljim, a starim i oprobanim receptima. Pravila je i domaću paštu.
– Rano sam počela da kuvam. Tada se na televiziji često pratio Stevo Karapandža a majka bi mi govorila da će meni trebati muž sa debelim džepom jer se moja ljubav prema kuvanju i eksperimentisanju nije mogla lako finansijski ispratiti. – priča mi Božica na svoj vrlo iskren i duhovit način, samo na momente prestajući da filuje rolnice.
Žena koja zna da postavi ciljeve
– Božice, kako ste presjekli da otvorite svoju radnju?
Dobavljač od kojeg kupujem brašno izrazio je želju da učestvuje na takmičenju na kojem bi se procijenio kvalitet njegovog proizvoda. Ja sam imala zadatak da napravim tri hljeba. Kada su rezultati došli ispostavilo se da su sva tri hljeba osvojila zlato, a hljeb od heljde je bio apsolutni pobjednik sajma u Novom Sadu.
– Šta je to dalje značilo za vas?
E tu se moram vratiti na kraj 2024. godine, kada sam sebi za 2025. godinu postavila tri cilja: da odmorim jer sam prethodne četiri godine radila bez prestanka, da putujem i da u septembru otvorim pekaru.
Tako sam početkom 2025. godine putovala u Madeiru, portugalsko ostrvo koje me u potpunosti oduševilo. Tada sam prvi put letjela avionom, bez straha i sama sa turističkom agencijom.
Drugo putovanje je bilo na Olimp, s tim da Olimp viđela jesam, a popela nisam.
Ostala je još bila treća želja, a novosadska nagrada mi je ulila sigurnost. Dopao mi se i poslovni prostor koji sam iznajmila. Pekara je otvorena 26. septembra. I sada dokupljujem miksere, peći i materijal koji uvidim da mi je potreban. Jelena, sve jedno vodi drugome, ali tako bi valjda i trebalo da bude. Do sada sve postižem svojim trudom.
“moja pekarica na terasi je radila sjajan posao”
Božica je godinama prije otvaranja pekare mnogo ulagala u svoje znanje i malim koracima je išla ka velikom cilju. Bilo je inspirativno slušati o koracima koji su se nadovezivali jedni na druge:
“Važno mi je bilo da obilazim radionice i učim. Na tim mjestima sam susretala ljudi koje su poticali razni motivi da se uče pravljenju ovakvog hljeba – počev od toga da obnove svoje zdravlje do želje da pokrenu ili razviju postojeći biznis. Moj plan je bio da od svog znanja zarađujem. Svjesna sam bila da će mi uz sva ulaganja u znanje trebati i dosta živaca i energije. Ali bila sam spremna na sve. Krenula sam od ničega a od prvih prodatih proizvoda kupovala sam korpe za fermentaciju hljeba. Nakon korpi sam ulagala u posuđe.”
– Jeste li imali velike narudžbe?
Tada sam imala jednu rernu a primila sam narudžbu od kupca – 20 različitih hljebova. Našla sam se u problemu, a moj muž je rekao: “Ako ti treba još jedna rerna – kupi je”. Nisam imala novca, ali uz finansijsku pomoć muža kupila sam dodatnu rernu a od naplate tog većeg posla vratila sam mužu pozajmljenu polovinu novca. Sljedeće što je bilo je da novu rernu stavim na terasu koja je, u tom trenutku, bila otvorena. To me dovelo do toga da sakupljam novac da terasu zatvorim i od tog prostora napravim prostor za rad.
Rezultat čitavog tog truda je bio da je moja pekarica na terasi radila sjajan posao. Bilo je to prije tri godine. Radila sam pogače, hljebove, štrudle… Bilo je mnogo puta da sam izmišljala recepte, jer su mojim mušterijama trebali razni hljebovi u zavisnosti od zdravstvenih problema koje su imali. Sve je uspjevalo u mojoj pekarici koja je opstala tri godine. A onda je i ta terasa postala mala.
“Ništa dobro nije nastalo preko noći.”
Božica ima troje djece. Prostor u kojem je večeras mijesila svoje štrudle dijeli sa mlađim sinom, a suprug je logistika koja pomaže mnogo. Njih troje razvijaju porodični biznis. Kaže mi: “Hljeb je namirnica koja će uvijek trebati ljudima. Ako ništa drugo – barem nam hljeba nikada neće faliti.”
– Kad dolazite na posao i do kada ostajete ovdje?
Od kuće sam nekad radila i po 14 sati dnevno. Tako je i sad u ovom prostoru. Sad ustajem u 5 sati, ali zato suprug ustane u 3h da bi sve pripremio za pečenje proizvoda. U 7 sati su vitrine već pune. Pekara radi do 15h, a ja uveče ostajem do 22h da bih sve pripremila i ostavila čisto za sjutra. Jelena, želim da vratim sav novac koji sam pozajmila od najbližih da bih otvorila ovu zanatsku radnju. To mi je cilj za narednih godinu dana i svjesna sam da ništa dobro nije nastalo preko noći.
– Koliko hljebova dnevno ispečete?
Rolnica napravim po 12 komada ali su raznovrsne: od cimeta, pistaća, malina, džema i borovnica. Ova borovnica kojom filujem ovu turu je sa Komova, a brali su je mali dječaci Božovići. Dnevno napravimo oko 70 hljebova. Ne želim da štancujem hljeb u velikim količinama. Važno mi je da se sve radi rukama, a porudžbine su uvijek moguće. Hljeb može da traje tri do četiri dana i da pritom zadrži svoju mekoću ako se čuva u papirnoj kesi. Ovaj hljeb ne može da se pokvari i ubuđa.
“Svako od nas ima drugačiju ruku i ostavlja drugačiji pečat na ono što radi.”
Božica ne vjeruje u konkurenciju, a o njoj mi kaže:
“Mnogi su mi rekli da sam napravila brend praveći ovaj hleb, mada to nije tačno. Ja ne vjerujem ni u konkurenciju, jer svi smo različiti: svako od nas ima drugačiju ruku i ostavlja drugačiji pečat na ono što radi. Mnogi to ne razumiju. Ja sam uvijek spremna da podijelim znanje. Zato se sjajno slažem sa pojedinim ženama od kojih bih posebno izdvojila gospođu Senku iz Buljarice koja me uvijek bodri u radu.
– Šta mislite, imaju li emocije udjela u to kakvog je kvaliteta hleb?
Jelena, i kad kuvaš ručak a nisi raspoložena – nema ručka. Emocije su u svemu važne, a vjeruj da je to posebno važno za hljeb. Neko bi se ovome smijao, ali reći ću ti ono što sam primjetila: ako dam starter nekome ko o njemu ne vodi računa ili ga je potpuno zanemario do toga da se pokvario – moj starter kod mene pati, ne bude mi jedar i živ. A ako dam starter nekome ko nastavi da radi hljeb, onda se to odrazi i na starter koji je kod mene. Od tih uvida starter ne dajem nikome, jer ljudi taj dar ne cijene. Ko god hoće da dobije starter od mene, može ako uplati 20 eura u humanitarne svrhe. Svi podržavaju tu ideju. Uostalom, starter se nikada ne prodaje, ali podržavam novac koji ide u službu zdravlja i pomoći.
– Ima li dana kada vam se ne peče?
Volim da odmorim, ali da sam lijena da ispečem hljeb – to se ne desi ni jedan dan. U početku su ti hljebovi bili prava umjetnička djela: ukusna i dekorisana. Sada hljebove pečem u velikim pećima, ali ako je nekome potreban dekorisan hljeb – onda ga ispečem u šerpi.
Pri kraju našeg susreta Božica je naš razgovor rezimirala na duhovit način – da je ovo priča male žene u klimaksu. I dodala: “Eh, da mi je ova pamet bila kad sam bila mlađa…” To me je potaklo da za kraj pitam Božicu da li žali za nečim. Odgovorila mi je:
“U sebi nosim njemački gen svojih predaka koji podrazumijeva da se uvijek radi i da se emocijama ne daje veliki značaj. To nije dobro. Možda bih, da sam mlađa a uz ovu pamet, više putovala sa djecom. Sada bih i zadnji novac davala na putovanja sa njima, mada sam se i tada zbilja mnogo trudila sa time koliko se moglo. I više bih trenirala i planinarila. A ovo ostalo – sve je došlo u svoje vrijeme. Trebalo je baš čitavo ovo vrijeme za naučiti da slušam tijesto. Tijesto nas uči strpljenju i da ne gubimo korak. A trebalo je i da dođem do povjerenja svojih mušterija. Zadovoljna sam! Sve ono što uradimo u ovoj pekari je nastalo ispod oklagije, a ne mašine. A to ljudi cijene.”
Ovo veče, po povratku kući, svojoj porodici sam mirisala na cimet. A meni je bilo vrlo toplo, iako se proizvodi nijesu pekli.
Adresa pekare:
Rod Artisan Bakery
Bulevar Peka Dapčevića 28, Podgorica
Intervju uradila: Jelena Petrović
Decembar 2025. Pekara Rod Artisan bakery, Podgorica
