Istorija

Crnogorke pod bojom Vlaha Bukovca

Zbog njega i Valtazara Bogišića sam po zimskom vremenu tumarala Cavtatom, ne bih li našla Vlahovu rodnu kuću i mjesto gdje je Valtazar sahranjen. Sasvim je sigurno da jedan knjaz neće dozvoliti da mu se blizu supruge i djece približi neafirmisani slikar. Zato ako je budući kralj dozvolio jednom slikaru da uradi portrete čitave svoje porodice, onda ovaj zasigurno vrijedi. Crnogorka mu je otvorila vrata besmrtnosti.

Jelena Petrović

04/03/2016

6895

Sasvim je sigurno da jedan knjaz neće dozvoliti da mu se blizu supruge i djece približi neafirmisani slikar. Zato ako je budući kralj dozvolio jednom slikaru da uradi portrete čitave svoje porodice, onda ovaj zasigurno vrijedi. Pogledajte portrete Crnogorki – žena i djevojaka, kroz oko i boju Vlaha Bukovca. Pročitajte i o samom slikaru i njegovom boravku na Cetinju. Vlaho je zahvaljujući Crnogorki ušao u anale evropske umjetnosti, iako tada ni “izbliza nije poznavao Crnogorce”.

“Rodio se je umjetnik…”

Rođen je 4. jula 1855. godine u Cavtatu kao Biagio Faggioni. Vremenom postaje Vlaho Bukovac.“Imena Fađoni nijesam imao rašta da se stidim, ali zbog rođene grude, zbog slatkog našeg jezika, koji sam naučio sricati sa majčinih usta, ja sam taj ustupak svome rodu učinio, pa se nadam da mi oni, koji ostaše Fađoni, neće za to zamjeriti kao što tvrdo vjerujem da ni budući Bukovci neće s toga imati da se stide.”

Još kao dječaka ga je zanimalo isključivo slikanje, a najveća je sreća kada čovjek ostane dosledan svom talentu i razvija ga uprkos svim nevoljama sa kojima se i Bukovac suočavao.

Ruka koja je slikala istoriju

Vlaho-Bukovac-Devojka-s-ruzom — Rad Vlaha Bukovca. Uočljivo je oponašanje svog nastavnika, posebno u ranim radovima.

U Pariz dolazi kao mladić sa 22 godine. Taj susret sa Parizom “omogućio mu je da otkrije siromaštvo vlastite likovne kulture” (Anđe Kapičić, Bukovac i Crna Gora). Upoznaje profesora Aleksandra Kabanela. Ostalo je zapisano: “Želio se upisati u njegov razred, no Kabanel ga nije mogao primiti jer je klasa bila puna. Bukovac tada sklapa dogovor: u zadanom roku napraviće neko djelo i ako se Kabanelu svidi, primiće ga u svoj razred.” Vlaho je za tu priliku naslikao svoju ruku, što je profesora oduševilo. Kada se uporede rani radovi Bukovca i Kabanela, uočljiv je uticaj profesora na đaka.

800px-Alexandre_Cabanel_-_Pandora_-_Walters_3799 — Rad Aleksandra Kabanela, profesora Bukovca. Bio je strog profesor, ali kada je vidio prvi Vlahov rad Crnogorke – bio je jasan: on se mora izložiti u Salonu.

Prof. Kabanel je jasno uočio Vlahov talenat, tako da dok su drugi učenici jednu temu obrađivali i po godinu dana, on je istu savlađivao za dva mjeseca.

Crnogorka mu otvorila vrata besmrtnosti

Crnogorka-u-odbrani-Vlaho-Bukovac — “Crnogorka na odbrani”. Njome je “…izrazio duboku plemenitost lika i odlučan pogled mlade Crnogorke”. Očarava činjenica da je sliku uradio u svojim ranim dvadesetim godinama, oslanjajući se na maštu i želju da što kvalitetnije i vjerodstojnije prikaže karakter Crnogorke koji je poznavao samo iz priča i Čermakovih djela.

Kao mladić, imao je san – da svojim djelom uđe u pariski Salon. “Kada sam 1877.god. prvi put vidio Salon, osjetio sam svoje ništavilo, osjetio sam kako sam sitan prema majstorima koji su tamo izlagali. To me je, razumije se, mnogo boljelo, ali nijesam klonuo; tvrdo sam vjerovao da će mi Bog pomoći, te da ću jednog dana i ja u njihovo kolo stupiti.” (Vlaho Bukovac, Moj život)

I onda se “riješih da izradim jednu Crnogorku… Ja nijesam ni izbliza poznavao Crnogorce, ali sam se opet riješio da izradim studiju za svoju sliku.”

Zanimljivo je da Bukovac tada nije ni “izbliza poznavao Crnogorce”, ali ni detalje crnogorske nošnje. Otac mu je “dobavio crnogorsku nošnju, a za studiju krševite pozadine išao sam nekoliko puta u šumu Fontenbloa.”

Uporan u svojoj namjeri i vjeran imaginarnoj Crnogorki, on nakon nepune dvije godine studija u Parizu slika Crnogorku na odbrani i ulazi u pariski Salon.

To je prvi put u istoriji slikarstva da je hrvatski slikar ušao u anale evropske umjetnosti. Time je Bukovac zapravo bio priznat gotovim umjetnikom. “Tako je postala prva moja umjetnička slika, koja je u široj javnosti zapažena”.

Nažalost, ni sam autor nikada nije saznao gdje je ova slika završila, a sa sigurnošću se ne zna ni danas.

Završiti ovo poglavlje a ne pomenuti Jaroslava Čermaka je nedolično. “Na Bukovčevo tematsko opredjeljenje mogao je uticati Čermak, s kojim se upoznao u Parizu 1877.godine. Susret sa već proslavljenim autorom crnogorskih motiva podstakao je kod mladog i još nedovoljno oformljenog umjetnika želju da i on na svojim platnima prikaže taj neobični narod za koji je u ondašnjoj Evropi postojalo živo interesovanje…. Međutim, Bukovac nije ostao u njegovoj sjenci, jer je imao širinu duha i dara za originalnu interpretaciju crnogorskih motiva.”(Anđe Kapičić, Bukovac i Crna Gora)

Dolazak u Crnu Goru

12821432_682961188473259_6141202598924692427_n — 1879.godina. “Sa malim kneževićem Danilom imao sam mnogo muke; ne htio nikako da miruje. Morali smo da jednog slugu oblačimo u medveđu kožu, da bi oko nas četvornoške mrdao i malog nestaška zabavljao. Istina,prestolonasljedniku je onda bilo tek osam godina… Slika mi je dobro ispala, tako da ju je i sam knez, kad je gotova bila, jako pohvalio “, Bukovac

Nakon Crnogorke kojom je ukrasio pariski Salon, naslikao je još jednu Crnogorku sa pletenicama “straga savijenih” i došao krajem septembra 1879.godine da se njome pohvali knjazu Nikoli.

Prvi dolazak slikara u crnogorsku prijestonicu zabilježio je Glas Crnogorca: “Od skora bavi se u sredini našoj mladi slikar srpski g. Bukovac, rodom iz starog Dubrovnika (Cavtata). On je i ove godine u pariškom Salonu prikazao novu jednu sliku svoju, Mlado crnogorsko djevojče, i održao je sjajnu pobjedu, jer je njegova slika između nekoliko hiljada drugijeh, koje nijesu uvažena, primljena i odabrana bila. G. Bukovac donio je tu svoju sliku i na Cetinje, i doista ko je vidi ne može sit da je se nagleda. Slika je izrađena s tolikom vještinom u plastici, e bi čovjek rekao da možeš uhvatiti rukom pojedine joj dijelove, ili kao da će se svaki čas početi micati iz okvira, što no riječ: kao da će progovoriti. Sliku je ovu blagizvoljelo kupiti Nj. Visočanstvo, a mladom našem slikaru pala je u dio čast da naslika portret Njegove Svjetlosti Prestolonasljednika”.”

I zaista, tu sliku koja je nosila naziv Crnogorka sa sviralom, otkupio je crnogorski dvor, ali i ona je nažalost izgubljena.

Tokom tog boravka Bukovca na Cetinju, crnogorski knjaz je naručio portrete za sebe i sina, prestolonasljednika Danila.

Nesuglasice Knjaza i slikara

A onda dolazi i drugi put u prijestonicu, s tim što se ne zna tačno godina dolaska (u nekim zapisima se pojavljuje 1883.godina).

Razlog dolaska je bio poziv samog Knjaza i posao da Bukovac izradi “jednu seriju crnogorskih vojvoda i junaka, njih četrdeset na broju, jer bi tim slikama (knjaz) htio da udari temelj nekoj umjetničkoj galeriji na Cetinju.”
Međutim, tada nastaju nesuglasice između knjaza i Bukovca, uglavnom zbog finansija. Naime, “Bukovac je u Parizu za svoja platna mogao dobiti, kako sam ističe, do 1600 franaka, dok je u Crnoj Gori, čak i snižena cijena od 500 franaka bila previsoka i neodgovarajuća.” Na posljetku se Bukovac zadovoljio i sa 300 franaka za svakog vojvodu i putne troškove. “Pristadoh na tu ponudu, ne toliko zbog zarade koju ću na tome imati, koliko zbog reputacije što će mi taj posao donijeti.”

Portreti knjaževih kćeri, 1883.

(komentari ispod reprodukcija, Anđe Kapičić “Bukovac i Crna Gora”)

Kako je knjaz Nikola odugovlačio sa narudžbom zbog koje je Bukovca doveo iz Pariza, slikar je samoinicijativno počeo da radi portrete knjaževske porodice. U toku tog boravka “nastali su portreti crnogorskog vladarskog para i njihovo devetoro djece – Zorke, Milice, Stane, Marije, Danila, Jelene, Ane, Mirka i Ksenije.” Vlasnik portreta je Muzej kralja Nikole na Cetinju.

45-zorka — “Na portretu knjaginjice Zorke posebnu pažnju slikar je obratio na melanholični izraz mlade djevojke, koja oslonjena na šaku desne ruke gleda u daljinu.Markantne crte lica i nešto tamniji inkarnat daju joj grublji izraz. Oko vrata, Zorka nosi ogrlicu sa privjeskom, na desnoj ruci široku narukvicu, a na lijevoj prsten. (Zorka se u vrijeme portretiranja udavala za Petra Karađorđevića)”

46-milica — “Potpuni sklad slikar je ostvario na portretu knjaginjice Milice, gdje je lirski profinjen lik mlade djevojke povezao s dostojanstvenim držnjem. Unutrašnji mir i uzdržanost da se naslutiti upravo u otmenom držanju. Iz tamne pozadine slikar pažljivo izvlači nježne crte lica (pravilan nos, mala usta, nalašena obrva). Kosa, začešljana unazad i podignuta u blagu punđu, otkriva lijepo oblikovano čelo, uho i vrat.”

47-stana — “Sličnim tretmanom naslikan je i lik knjaginjice Stane. Produhovljene crte lica, naglašena ljepota i bjelina puti, izvanredno riješeni detalji ruku – posebno lijeva šaka – i profinjena materijalizacija ukrasnih detalja (broš, naušnice, dugmad i zlatnovez), svjedoče o velikoj sposobnosti sigurnog egzekutora. I ovdje, kao i na ostalim portretima, Bukovac je na tamnoj neutralnoj pozadini postavio lik mlade knjaginjice.”

49-marija — “Portret knjaginjice Marije rađen je rutinski, poput ostalih, istom paletom i psihološkim tretmanom. Posebno ležerno tretiran je nacionalni kostim, na kome se gube njegove osnovne karakteristika: osjećaj za finoću zlatoveza i tonaliteta. Djevojka je vrlo svijetlog tena, tamne podignute kose, tamnih očiju i lijepo izvajanih obrva, malih usana, ispupčenog čela i šiljate brade. Ona ne posjeduje klasičnu ljepotu, nema ljupkost Milice i putenost Stane, ali to nadoknađuje unutrašnjim mirom i spokojstvom. Od nakita na vratu nosi lančić s medaljonom, oko pojasa ćemer, na lijevoj ruci prsten. Smiren izraz lica kao i nezainteresovano držanje sklopljene lepeze nagovještavaju ličnost neopterećenu ženskom koketerijom.”

53-ana — “Knjaginjica Ana slikana je s nešto većom slobodom uz formalno ponavljanje ranijih Bukovčevih interpretacija – tamna galerijska gama, reprezentativan stav, osvjetljenje sa strane. Lik djevojčice naglašen je krutim stavom tijela, uspravnim držanjem glave i ukočenim pogledom… Djevojčica je bez nakita. ..Realizacijom ovog portreta, Bukovac ponovo potvrđuje moć da, variranjem poza i uvijek novim detaljima, uspješno razbija monotoniju.”

51-jelena — “Na Jeleninom portretu osjeća se mnogo slobodniji tretman. Koret i košulja pokazuju ležernu obradu i zanemarivanje detalja. Velika pažnja poklonjena je izgledu i izrazu lika djevojčice sa izuzetnom materijalizacijom svjetlosti u očima. Ljupkost u izrazu i pozi doprinose utisku harmoničnosti i neposrednosti. U nježnim i pravilnim crtama lica djevojčice može se naslutiti buduća ljepotica. “

55-ksenija — “Knjaginjica Ksenija, dvogodišnja djevojčica. Omiljena tema u Bukovčevom slikarskom opusu bila je predstava dječijih likova. Trudio se da ih što vjernije prikaže, da uhvati onu ljubopitljivost i radoznalost u izrazu… Mada Ksenija mirno sjedi u naslonjaču , njen izraz govori o prisilnoj poslušnosti i o želji da se što prije završi pozirane, kako bi nastavila prekinutu igru.”

Bukovac je bio predan poslu. “Radio sam sav božji dan, jer sam se zarekao da mu (misleći na Knjaza) silom ili milom, izvučem pare.” A onda je zbog povrijeđene taštine Knjaževim odlaganjem i nezainteresovanošću, otišao nezadovoljan.

“Čekam puna tri mjeseca dana, i to mi je čekanje u toliko teže padalo, što sam uvijek morao da stojim na raspoloženje kneževo. Očekujući svakog časa da me zovne k sebi, ni u šetnju nijesam smio, a kamo li da se prihvatim kakvog posla. Sve me je to jako uznemiravalo.”, pisao je.

Za svoj rad je bio odlikovan visokim crnogorskim odličjem Danilovom krstom. A kada je kasnije bio pozvan da za tek sagrađeni “Zetski dom” uradi velike slike sa scenama iz Gorskog vijenca, Bukovac je ponudu odlučno odbio.

Pored određene sume novca koju je dobio za svoj rad, naišla sam i na podatak da je Bukovac dobio na dar i pojas crnogorskog kralja Nikole. “Pojas je za Crnogorce neprocjenjiva povijesna i nacionalna vrijednost i jedini je kraljev pojas koji se nalazio izvan granica Crne Gore.” Ipak informacija o ovom poklonu ostaje kao nepotvrđen podatak u zvaničnoj literaturi.

Kao mladić tek stigao u Pariz i zanešeno zagledan u izložene radove pariskog Salona “tvrdo je vjerovao da će mu Bog pomoći, te da će jednog dana i on u njihovo kolo stupiti.” I uspio je – na Salonu je izlagao 16 puta, od 1878. do 1893. i većinom su to bile slike crnogorskog ciklusa, akademski aktovi i portreti.

Imao je radost da se se na jednom izlaganju njegova slika nađe tik uz sliku svog profesora Kabanela.