Šest godina je prošlo otkako sam u oktobru 2013. bila u kući porodice Sarić. Bila sam tada u osmom mjesecu trudnoće a došla u Nikšić da sa pjesnikinjom Gordanom Sarić uradim intervju (link ka njemu ovdje). Sjećam se nas dvije cvrkutave i zanesene pričom, dok su u trpezariji sjedjeli doktor Momčilo Sarić (Gordanin suprug) i moj muž u njihovom živom razgovoru.
Mjesec dana nakon te večeri Gordana je imala divni poetski nastup u Podgorici koji sam takođe morala ispratiti i pisati o njemu (link ovdje). Dva dana nakon tog Gordaninog gostovanja, ja sam rodila Gavrila.
I ove večeri je bio oktobar i ja sam poslije šest godina opet u domu Sarića. Gordana sva treperava, divna, nasmijana… i još zvanično progalašena ambasadorkom kulture. Rumunija, Italija, Maroko, Tunis, Belgija, Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina… sve su to države koje je Gordana proputovala u nazad nepunih šest mjeseci i pokupila sva najveća priznanja za svoju poeziju.
Dočekala me širom raširenih ruku u dvorištu svoje kuće, nasmijana i ogrnuta bijelom bundicom. I dok ulazimo u njen dom pohvali mi se kako je baš tog popodneva stigla njena devetnaesta knjiga “Kraljevski maskenbal”:
“To su stihovi koje čitam djeci u školama i vrtićima”.
I sada je beskrajno prijatno kad zakoračim u prostor Sarića. Prepričava mi šta se sve dešava kod nje. Pohvalim je tako elegantnu i punu duha, a Goca mi kaže: “Ja sam čitav život posvetila kulturi, lijepim i uzvišenim stvarima.”
“Volim svima da ugodim”
Gordana želi da mi napravi svoj domaći sok i počasti kolačima.
• Goco, kada smo dogovarale ovaj susret rekli ste mi: “Jelena, dušo, uvijek si dobro došla, samo nemoj u periodu kada kuvam od 11h do 14h”? Volite li da kuvate?
Ranije sam ja pravila i po tri stotine litara soka i držala ga na balkonu. Bili su to sokovi od raznog voća: grožđa, breskvi, jabuka, drenjina, kupina. Sad kupim. Doduše, skoro sam ukiselila krastavce.
Naravno da mi je dala recept.
“Ne volim da kuvam, ali volim da ugađam. Ugađam svojoj djeci, snahi, unučadima. Unučad me zovu Goga jer ja ne trpim nikakve titule. I tako njima Goga spremi sve što požele. I po tri ručka im skuvam da bih svima zadovoljila ukuse. Moja divna snaha zna u šali reći: “Nama Goca sve ugađa kad je kod kuće, no je rijetko kući.”
Imam idealne ukuse koje volim i po njima se ravnam. Volim u svemu ugođaj, pa čak i u hrani. Ako mi se jelo sviđa – hvalim ga svuda gdje stignem, ali ako mi se ne svidi ja to i kažem i ne stidim se toga reći u hotelu.
“Meni se život svodi na trenutak”
A onda razgovor odmah pređe o pjesništvu, o festivalima, druženju…
“Jelena, važno je kad se pjesniku svidi pjesma. E to je onda ono pravo. Zaludu ja pišem ako to ne priznaju ljudi koji znaju šta je dobra pjesma. A ja sam uvijek dobijala priznanja od drugih priznatih imena.
O, koliko je njih, mojih dragih i velikih prijatelja, meni pjesmu posvetilo: pjesnik Veselin Brnović, pjesnikinja Katarina Branković Gajić, pa moj Nikšićanin Beli Adžić, pa Slavka Stanikić Žakula. Ti ljudi su pročitali svjetlost u mojoj duši i sreća je kada se na ljubav uzvraća ljubavlju. Evo, sad ću ti pročitati stihove moje drage i sjajne pjesnikinje Slobodanke Kulina i njenu pjesmu “Beli anđeo”.
I dok pijem Gocin domaći sok od zove slušam je:
“… samo jedna
Planetarna
Bezvremenska
pesnikinja
dama
Sarić Gordana
ljubavi puna….”
• Gordana, prije par dana ste došli iz Splita. Kakva su druženja na poetskim festivalima?
Ja ti ne mogu ni opisati kako se mi lijepo družimo na tim festivalima pjesnika. Mi po nekoliko dana budemo upućeni jedni na druge, pa onda razmjenjujemo stihove, šalimo se, pjevamo. Dođemo iz svih krajeva svijeta: dođe moja prijateljica Mubera Šabanović iz Švedske, pa prijateljica iz Njemačke, Makedonije…
• I kako Vas prihvate ljudi kada dođete drugačiji?
Rumunija, Italija, Maroko, Tunis, Belgija. Svuda putujem i svuda me ima. Ljudi me zovu, zaustavljaju na ulici da se fotografišemo. Vjerovala ili ne, ali svuda je isto: u Rimu, Londonu, Grčkoj… svi me zaustavljaju. Kažu da ih moja energija privlači. A Boga mi, Jelena, meni to prija, neću bit lažno skromna.
• Vi i kad idete na plažu, volite da ste okruženi ljudima, ali i udobnošću, je li tako?
Volim! Ja volim društvo. Volim da nađem lijepo mjesto koje mi odgovara, pa biram i udobnu stolicu, dobru hladovinu, ukusnu hranu. Volim sebi da ugodim i onda tu čitam, razgovaram sa ljudima, šalim se. Ne volim plivanje, ali zato volim da se družim sa ljudima.
Gospođa Gordana Sarić je po svom ocu Mađarica grofovskog porijekla. Rođena je u Konjicu, gradu na sjeveru planinske Hercegovine, na ušću Trešanice u Neretvu. Prije šest godina mi je pričala:
“Moje djetinjstvo je zapravo bilo priprema za život. U školu sam se sama upisala. Zamisli mene sa šest ipo godina! Moju drugaricu je vodila mama i ja sam odlučila da pođem sa njima i upišem se. Nakon toga sam došla svojoj mami i rekla joj da sam se upisala, što dokazuje da sam još i tada bila samostalna.”
Tokom školovanja u osnovnoj školi i u gimnaziji bila je član velikog broja sekcija: literarne, dramske, svirala je klavir, harmoniku, bila član hora. “Tada sam počela i da pišem, radujući se što moja mladost ide putevima kulture i umjetnosti.”
“Sad sam još poletnija nego ranije”
• A volite li da putujete i mimo festivala?
Kako da ne volim?! Evo već petu godinu ljetujem u Grčkoj. Pa Grčkoj nema premca, ona je meni pojam odmora, ljepote i uživanja. Nekad godišnje odem i po dva puta.
Jelena, meni se život svodi na trenutak i onda tražim ugođaj u tom trenutku. Ne postoji za mene vrijeme, juče mi je daleko a sjutra neka bude šta Bog da. Zato za mene kažu da sam bezvremena i planetarna.
Od godina bježim jer me ne interesuju i jer me ne pritiskaju. Ja jednostavno cijeli život živim onako kako sam od rođenja živjela. Ne osjećam vrijeme i radim samo ono što volim.
I reći ću ti iskreno, ja sam sad poletnija nego ranije. A znaš zašto?! Zato što znam svoj pravac i svoj put a to je put umjetnosti, kulture, plemenitosti, duše i srca.
Od Gordane Sarić treba učiti i zato je slušam netremice.
“Ja tražim dušu u svemu: u hrani, u mom izrazu lica, muzici, poeziji, filmu. Kada mene neka pjesma dotakne svojom ljepotom, ja živnem jer prepoznam dušu u njoj. Umijem da osjetim i prepoznam suštinu i sadržaj pjesme. Tada nema kraja mom oduševljenju i onda tog nekog ili to nešto hvalim gdje god stignem. Tada srce govori iz mene i taj osjećaj je nepogriješiv.”
• Je li lako napisati pjesmu?
Ja pišem rimu. Volim sklad. Pjesmu je lako napisati kad imaš srce da vidiš osmijeh, titraj u oku. Tada je lako tu pjesmu pretočiti iz sebe.
Ali onda počinje teži dio: ja pjesmu brusim i prepravljam dok iz sebe ne iscrpim i najmanju misao iz svoje duše koja me potakla da pišem. Ja ni pet dana neću izaći iz kuće dok tu pjesmu ne završim. Kada sve to odradim moja pjesma je cjelovita i tek tada sam zadovoljna.
Na stolu stoje primjerci njene devetnaeste knjige „Kraljevski maskenbal“, tek stigle iz štamparije.
„Štampala je izdavačka kuća „Nekazano“ iz Bara, na čelu sa Labudom N. Lončarom, velikim organizatorom međunarodnih festivala.
U štampi mi je i dvadeseta knjiga koja nosi naslov „Muzika duše“ koju izdaje izdavačka kuća „Lešje“ na čelu sa divnom damom, pjesnikinjom i novinarkom Anisijom Crepović, a suizdavač je beogradska izdavačka kuća „Prosveta“. Oni su napisali javno da je njima kao izdavačima čast što ja svoju dvadesetu knjigu štampam kod njih. Naslovnu stranu te knjige će uraditi moja najbolja prijateljica slikarka Olga Vučinić, koja je uradila naslovnu koricu i za ovu knjigu za djecu. Ono što mi se dopada ne mijenjam i zato i Olgine slike želim da me prate na mojim knjigama koje će trajati za vijek vijekova.
• To je veliko priznanje izdavati dvadesetu knjigu.
Jelena, priznanje je kada ti drugi priznaju to što radiš. A mene su drugi priznali svuda po svijetu. Ja sam u Beogradu imala promocije na najznačajnim mjestima: u Udruženju književnika Srbije, u Rimskoj dvorani biblioteke grada Beograda, Skadarliji – kuća Đure Jakšića, Domu Omladine i Narodnoj biblioteci u Zemunu.
Govorili su o mojoj poeziji Pero Zubac kazavši da je moja poezija „otmena i gospodstvena“, pa Duško Trifunović, Srba Ignjatović, doc. dr Rade Vučićević iz Požege koji je rekao da moja poezija podsjeća na Dučića, Rakića i Šantića ali da sam svoja i da je moj stil obrazac kako treba da se piše. Pa su govorili i dr Ratko Božović koji je književnik i redovni profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu, pa akademik Žarko Đurović. To su, ugledni i veliki pjesnici. Velika priznanja mi daju i moji prijatelji pjesnici širom svijeta.
Tako da o kvalitetu moje poezije ne moram ja da govorim, već sam srećna što o njoj govore drugi. To meni znači, to mene nosi i uznosi. I onda mi niko ne može reći da sam dosadna sa mojom poezijom, jer drugi svjedoče i pričaju o meni. To treba zavrijediti, a na ljubomoru drugih se onda i ne osvrćem.
„Moja misija je da promovišem druge“
Priča mi Gordana o tome koliko je zahvalna na svemu što joj se dešava.
„Jelena, ja sam Bogu beskrajno zahvalna što On mene spaja sa ljudima koji su dušama meni slični. Mi se pronalazimo. Meni ih Bog na dlanu daruje.
Bog je meni uvijek u srcu i duši. Mene vodi Njegova ruka i ja je osjećam. Dučić je pisao: „Kad god moj brod tone, nađem tvoju ruku…“ Desi se, Jelena, da nekad posustanem i uhvati me malodušnost, ali Bog uredi tako da se meni isto to popodne počnu dešavati velike i divne stvari koje me odmah uznesu. On meni pomaže: Bog dobra, ljubavi, istinitosti i plemenitosti.“
Zahvalna na svemu što joj Bog daruje, Gordana uvijek koristi priliku da predstavi i druge:
„Javno promovišem ljude. Ja vrednujem ljudski rad. To je moja misija. Ne mogu da prećutim ono što je dobro. Ja ću ti sad odmah pomenuti jednu od najvećih pregalaca kod nas a to je Slavka Klikovac koja organizuje sjajne međunarodne festivale poezije u Golubovcima. Ona izgara radeći te festivale. Pa onda moju Nikšićanku Ninu Vojinović, najveću humanitarku ovih prostora. Ja se njenoj humanosti ne mogu nadiviti.
Jelena, ja sam ambasador kulture, a ambasador promoviše. To je ono što ja radim: promovišem svoju državu i ljude. To je moj zadatak. Ja sam osvojila i prvu nagradu za volontera godine u Crnoj Gori, koju mi je uručio tadašnji predsjednik Parlamenta Ranko Krivokapić.“
„Biram da me griju tople misli“
• Kako izjutra motivišete sebe na osmijeh i onda kada Vam možda i nije do osmijeha?
Ja ne znam odakle meni toliko energije, ali ja je imam od jutra do mraka. Okrećem se za pravim vrijednostima i promovišem ih. Mada, ne bih ja bila ovakva da mi prijatelji i porodica ne daju podršku i snagu. I još nešto da ti kažem, ja se ne mogu očima viđet kad sam namrgođena. Ja se sebi ujutru nasmiješim u ogledalu i odmah mi bude lijepo.
• A kako počinjete dan?
Svako jutro popijem dvije čaše tople vode, a onda i bijelu kafu u koju stavim devet vrsta raznih sjemena. To je zdravo i meni znači. Ako je ljeto, sjedim na balkon i biram da me griju tople misli.
I poslije toga radim, pišem, zahvaljujem se mojim prijateljima na komentarima i podršci. Evo, ja sam samo od juče imala tri divne stvari koje mi znače: pjesmu moje prijateljice Slobodanke Kulina koju sam ti čitala, pa mi je onda stigla iz štamparije knjiga za djecu, a onda si mi i ti došla. To su tri lijepe stvari za jedan dan. I tako je to, Jelena, svaki dan. A onda moram i kuvati ručak i porodici da ugodim.
Gordana mi ovdje želi pomenuti i svoju porodicu:
Ja imam sina Igora koji je poljoprivredni inženjer i šahista fide majstor, ćerku Natašu koja je farmaceut i takođe šahista fide majstori, troje unučadi, snahu Slavicu agroekonomistkinju i zeta Milana.
Moja Jelena, koliko ja volim svoju snahu! Kada mi je moj Igor bio mali sve sam govorila: „Eh, voljela bih jednog dana imat takvu i takvu snahu“ i pritom nabrajala superlative. I gle, ja sam zaista takvu snahu dobila, pa čak i mimo svojih očekivanja. Ona mi je kao ćerka.
I da ti kažem nešto, moja su djeca srećna što im je majka pokretna i što putuje. Zamisli da sam bolesna pa da moraju raditi oko mene!? Ovako, mogu i oni biti zahvalni i mirni, pa onda neka Goca hoda.
„Moja duša traži i ja hoću da joj ugodim.“
Gordana Sarić je u nazad šest mjeseci 2019. godine proputovala šest velikih zemalja, ne računajući države bivše Jugoslavije.
„Ja ti, Jelena, živim brzinom hiljadu na sat. Kažu ljudi da me ne mogu ni pratit na facebook-u koliko sam ja u pokretu. U redu, natežem sa novcem, ali ipak hodam.
Da se razumijemo: možda ja i ne bih ovoliko da šetam i budem aktivna, ali to moja duša traži i želi i ja hoću da joj ugodim.“
A onda, sva nasmijana, mi ispriča i nikšićku šalu:
„Kažu, srela se dva novinara i pita ovaj jedan: „Znaš li šta ima novo u Nikšiću?“
„Šta?“
„Goca Sarić svratila u Nikšić.“
Gordana Sarić je bila počasni gost na Internacionalnom forumu o miru, kreativnosti i društvenoj odgovornosti u Briselu, u Rumuniji je na svjetskoj manifestaciji poezije proglašena za Evropsku ambasadorku kulture i vicešampiona, u a Rimu kod Regine Reste dobila nagradu za promovisanje kulture i pehar za izvrsnost. Velike počasti su joj ukazane na Svjetskim festivalima književnosti i umjetnosti u Maroku i Tunisu.
Povelje za promovisanje kulture u nazad šest mjeseci dobila je u Beogradu, Zagrebu, Čačku, Jajcu, Bihaću, Požarevcu. “Gdje god odem ja dobijem nagradu.”, kaže mi.
• Puno putujete i svuda koristite priliku da raširite državnu zastavu i predstavite državu iz koje dolazite. Šta im kažete o Crnogorcima, šta Vam je važno da im prenesete o nama?
Svi oni gledajući mene vedru, veselu, raspoloženu i čistog srca vide i našu državu kao takvu. Ja donosim lijepu i plemenitu poeziju, punu mira i želje da se ljudi spajaju i onda i oni tako doživljavaju i sve naše ljude.
Znate koja je čast kad su u Briselu pročitali države kandidate za Evropsku uniju, pa među njima pomenuli i Crnu Goru. Jao, Jelena, ja sam vrisnula od radosti i rekla: “Ja sam iz Crne Gore!” Pa posle kada smo prolazili pored zastava, pitam ja gdje je zastava Crne Gore. Kažu mi: “Nema je za sad, ali će biti”.
“Bila sam tamo počasna zvanica i u društvu princeze Kuvajta, doktora i profesora iz Španije, Francuske, Palestine… U Evropskom parlamentu smo slušali dva predavanja o Evropskoj Uniji, a ja sam te večeri govorila i svoje tri pjesme o miru na francuskom jeziku, koje sam sama prevela.”
• Kako se sporazumijevate sa ljudima u svijetu?
Na engleskom. Ne znam ga dobro, ali moram na engleskom. Ja sam radila kao profesor francuskog jezika. Mada, meni moja sestra Diana Repas iz Londona, inače likovni umjetnik, mi sve pomogne oko prevoda na engleski jezik. Moram njoj da se zahvalim, jer puno mi pomogne! Njena djeca su vrlo uspješna, posebno Jelena koja je modni agent u modnoj kući Prestige.
“Meni ljudi vjeruju jer živim ono što promovišem.”
• A šta radite kada ste kod kuće:
Kada sam kući stalno pišem, objavljujem, prepravljam pjesme. Meni je, Jelena, facebook prozor u svijetu. Meni je on moja privatna televizija gdje objavljujem moje nastupe, pjesme, kulturna zbivanja u mom Nikšiću i svuda po svijetu gdje idem. Ja ga branim svim svojim bićem. To je za mene tako. Moje radno vrijeme je na facebook-u.
• Goco, Vama je u domu sve u harmoniji, uredno, cvjetno… Hoćete li se složiti sa mnom da prvo morate imati ljubav i ljepotu u svom domu da bi je mogli podijeliti dalje svijetom?
Ne mogu ja živjet i pričat napamet. Moram imati da bih mogla da dam. Tako i ljubav i ljepotu.
Ako reklamiram nešto, ja moram imati iskustvo sa tim, i ako sam zadovoljna onda ja to hvalim punom dušom. I to se osjeti.
Kaže meni otac jednog djeteta: “Naše dijete neće da jede ako ne gleda Gocinu reklamu za Dormeo.” I onda su pred odlazak na odmor snimili tu reklamu i kad zatreba oni puštaju djetetu. Eto, ono što uradite iz duše i sa iskustvom se osjeti. Meni ljudi i vjeruju jer živim ono što promovišem.
• Gdje čuvate sve nagrade?
Imam ih svuda, Jelena. Ovdje u dnevnoj sobi sam izdvojila pehare i medalje, a sve papirne diplome, zahvalnice i povelje uredno slažem i čuvam.
• Sa kojom nagradom se posebno pohvalite?
Boga mi, ove iz Italije i Rumunije. Mada, meni su godinama do sad govorili da sam ja ambasador kulture i evo, sad mi i doslutiše.
• Šta ste sve vidjeli u svijetu na putovanjima? Kako ljudi žive, kako provode vikende i slobodno vrijeme, šta bi mi mogli naučiti sa tih putovanja?
Pjesnici su svuda isti. Svi pišemo, objavljujemo i svi smo jedan rod. Svi pjesnici su posvećeni svojoj umjetnosti, a ja ti jedino o pjesnicima mogu i govoriti. Ja sam srećna sa tim ljudima, sa njima živim u svijetu mašte i sna i ne dozvoljavam da mi nešto iz spoljnjeg svijeta pomuti tu radost. Mene boli nepravda i ja nju previše doživljavam.
Gordana je bila puna energije i kada su joj djeca bila mala. I tada je organizovala razne manifestacije u svom Nikšiću: izbor najljepše uređenih prostora grada Nikšića – balkona, dvorišta, izloga, ulaza… kada je sa svojim Momom išla da fotografiše, bira pobjednike i promoviše. Ima i dvadeset godina otkako je radila na tome. Uvijek je okupljala talentovanu djecu u plesu, recitaciji, podsticala izložbe slike i bila na otvaranjima.
„Ali falilo mi je da ja pročitam moju pjesmu, da nastupim, da promovišem ono što ja umijem da radim a to je da napišem pjesmu. Čeznula sam za tim. I sada sam se razgranala zahvaljujući društvenim mrežama.“
Ove godine u novembru je pet godina otkako nas je napustio Gordanin suprug, inače najmlađi doktor u Jugoslaviji Momčilo Momo Sarić. On i Gordana su se upoznali u studentskom domu u Sarajevu:
“Ja sam bila brucoškinja francuskog jezika, a Momo apsolvent na Medicinskom fakultetu. Trebala je te večeri biti igranka, ali kako se zbilo nešto u gradu igranka je otkazana i mi prisutni smo ostali u toj sali gledati televizor. Moj Momo se tada ponudio da mi donese stolicu, što sam ja prihvatila. A onda kada je donio stolicu pitao me i da sjedne sa mnom što sam mu dopustila. I tako smo simbolično podijelili stolicu prvo veče. Od tada je dijelimo čitav život.”
• Goco, imam osjećaj da sve što radite, činite na takav način da bi i Vaš Momo mogao biti iskreno ponosan na Vas. Jesam li u pravu?
Moj Momo je svuda uz mene. Ti to znaš, Jelena. Ti znaš i onu moju pjesmu: “Nigdje ti otišao nisi, sa mnom si kao što si bio, samo si se iz prostora oka u grudi sjetne preselio….”
On je svuda sa mnom i u kući. Pogledaj Momove fotografije koje sam stavila, one tu stoje i Momov pogled me grije.
Ja sam se mome Momu vazda obradovala! Kada kod je u kuću ulazio ja sam mu se radovala. Prala sam mu noge, ruke mu ljubila jer je on za mene bio Bog, otac i svetac. Slobodno to zapiši. Jer brak je obostrano ugađanje.
• A je li Vam uvijek lako pokazivao emocije?
Djelima, uvijek djelima, Jelena. Ja samo njega pitam: “Koliko?” i to je značilo koliko me voli. Moj Momo je meni svaku misao znao i onda mi ugađao.
Za brak je najvažnije poštovanje ličnosti, kompromis i sloboda. Da moj Momo nije bio takav ja ne bih ni bila ovakva i zato ga ja stalno pominjem. Svuda zajedno, pa bilo to i kod majstora za kola: ja tada sjedim u kolima, slušam muziku i mi smo zajedno.
I sad smo mi zajedno.
“Uvijek sam znala šta hoću”
• Goco, da li je još uvijek šnajderica Dragica zaslužna za šivenje svega što Vam se svidi, a frizerka Mira frizuru?
Sad imam šnajdericu Olgu Pejović, a frizerku Snežu.
Kao što prepravljam svoju pjesmu dok ne dođem do savršenstva, tako i svoju odjeću prepravljam. Ali moja Olga ima strpljenja za mene. Znam, Jelena, i po tri puta da nešto prepravim dok ne dođem do toga da mi se sviđa. Ona živi preko puta mene i ništa joj nije teško.
Moja mama je fenomenalno šila. Ona je bila modni majstor, al ja ne umijem šiti. Zato više volim da moja Olga to preuzme. Volim stil kraljice Elizabete i onda šijem te kreacije.
Uvijek sam znala šta hoću. Nikad ne lutam: znam kakav hoću ugođaj, znam kakvu pjesmu hoću da napišem, kakvu kreaciju da sašijem, sliku da napravim. Uvijek i u svemu sam znala i znam sve što hoću. I uvijek u svemu sam svoja, to mi je važno.
• Volite li i da zapjevate francuske šansone?
Ja njih redovno pjevam gdje god odem. Ja sam recitovala i u školi, pa pjevala djeci još kao profesorica. Ja sam bila i uživo na budvanskoj televiziji u novogodišnjoj noći. Spontano napravim dobru atmosferu. Gdje god dođem ja sam u centru pažnje zbog svoje energije i ljubavi koju ja isijavam.
• Goco, ako Vas zamolim da mi u jednoj minuti sakupite svo Vaše beskrajno iskustvo koje imate, šta biste mi rekli?
Imati bogatstvo duše, raditi po svome vlastitom ubjeđenju, ne okretati se šta drugi rade ili ti kažu. Samo ići svojim putem. Živi sadašnji trenutak: ono što je bilo – bilo je. Uvijek radi i neka ti je misao okupirana nečim lijepim. Najgora je ispraznost duše. Neka te uvijek nešto nosi.
Za kraj navodim i dio iz pjesme “Dama u belom” pjesnikinje Stanke Stanikić Žakula, posvećenu gospođi Gordani Sarić, beskrajno zahvalna što mi je Gordana ponovo otvorila vrata svog doma i dala mogućnost da uradimo ovaj intervju.
“Kosa joj je plameno-crvena,
kao rumenilo majskog sutona
sa aurom oko glave
kakvu i nebeski Anđeo nosi
kad liturgiju peva,
a sva u belom
kao anđeo iz Mileševa.
Njena pojava sve osvaja
i duhom vedrim pleni,
pa ne znam,
kako da joj se obratim
kao Anđelu, pesnikinji
ili ženi.”
Intervju uradila: Jelena Petrović
Nikšić, oktobar 2019. godine
