Jelena Milutin – Imam sreću da ne umijem da brinem

"Imam jednu priču za tebe. Ona se meni desila kao rezultat bezuslovne vjere, iako to moje okruženje objašnjava kao pukom slučajnošću i srećom." - i tako je počela komunikacija između Jelene Milutin i mene.

0
1348

Ovo je istinita priča o želji jedne porodice da svom najstarijem sinu pomogne da ode u veliki grad.

Ta priča nam je svima u kući vrlo draga jer nam je promijenila živote, a potvrđuje da kad nešto iskreno želimo, čistog srca, cijeli svemir se okrene da nam u tome i pomogne. – tako je moja sagovornica započela ovo inspirativno pripovjedanje.

Ona i njen suprug imaju tri sina, a u ovoj priči su akteri njihov najstariji sin Branko i srednji sin Bogdan:

Branko Milutin

“Da se vratimo u 2011. godinu. U to vrijeme naš najstariji sin želi da upiše fakultet u Beogradu. I ja, kao majka, to isto želim te Branko ima moju punu podršku.

Ipak, u tom momentu, mi nemamo novca ni za voznu kartu, niti za polaganje prijemnog ispita. Ali, svakako da jesmo svim srcem u toj želji.

S obzirom da ja imam kuću na Cetinju, počinjem da vjerujem da ću je izdati. Ipak, kada kažem da ću zamijeniti Cetinje za Beograd, svi bi na mene viknuli da nijesam normalna.

– Cetinje za Beograd??? – svi su bili vrlo nepovjerljivi.

Moj muž je, naravno, želio da jedan od sinova ode, ali ni on nije znao kako. Rijetkima kojima bih to pomenula počeli bi me podsjećati na kojekakve cifre: „Trebaće vam mjesečno 500 do 600 eura!“ Zato bijah prestala drugima govoriti planove.

Elem, dala sam oglas da izdajem kuću na Cetinju. I znate šta se dogodilo? PRVA na oglas mi se javila žena, a naš razgovor je tekao ovako:

– Meni treba za devojčicu.
– Djevojčicu? – pitam.
– Da – kaže – ona hoće da upiše Srednju likovnu školu, a pošto je iz Srbije, nije još sredila dokumenta i ne može da dobije dom.
– O – kažem – znam o čemu pričate, jer i moj sin hoće da studira u Srbiji.
– A šta je upisao? Pitam vas jer mi imamo jednu veću garsonjeru u Beogradu pa da vidim koliko mu je daleko od fakulteta. A biste li vi pristali na zamenu?

I dok ja razmišljam ona dodaje: “Moja ćerka se zove Jelena i tu garsonjeru je nasledila.”

Uspjela sam da samo izustim da se i ja zovem Jelena i da sam tu kuću naslijedila.

– Pa o čemu dalje razmišljate? – prva je shvatila.”

Šta su vam rekli ukućani kada ste im prenijeli da ste ipak uspjeli naći stan u Beogradu?
To je malo smiješno. Naime, ja sam u tom telefonskom razgovoru rekla Jeleninoj mami da ću ipak da razmislim i pitam ukućane. To je bio kraj avgusta. Muž i Branko su bili na Cetinju i ja sam ih odmah nazvala da pitam – hoćemo li? Muž je iste sekunde shvatio i oduševljeno odgovorio da, naravno, pristajemo! I danas dok ovo pričam osjećam žmarce, a tada sam mislila da ću od sreće da poletim. Zamislite, imamo stan u Beogradu! Nakon dvije godine i drugi sin je otišao u Beograd na studije.

I to nije cijela priča…

Majka u jednoj od posjeta dvojici sinova u Beogradu

Taman kada htjedoh da pitam jesu li oboje završili željene škole, Jelena mi reče da priča ima i nastavak:

„Srednji sin, Bogdan, je “na jedno uvo” čuo da smo izdali kuću na Cetinju djevojci iz Beograda. I jednog septembarskog dana, sasvim običnog, otišao je do Cetinja i uveče izašao sa drugom. Iste večeri su upoznali dvije djevojke, pa nakon druženja odlučili da ih otprate do kuće da se ne bi vraćale same.  I tako idu i … dođu do naše kapije!!!

– Tu sam – rekla im je Jelena.

Moj sin je tek tada shvatio da je to TA Jelena. Ušli su zajedno u kuću i postali veoma dobri prijatelji.“

Jeste li se čuli sa Jeleninom mamom od tada? Jeste li se ikada upoznale?
Jelenina mama i očuh su tada došli u Cetinje da pogledaju kuću. Tada smo se i upoznale. Imale smo iste haljine! Ispostavilo se i da su i ona i njen partner geolozi po struci, kao i ja, što nije tako često zanimanje, a da je moja cimerka, takođe geolog, kod nje radila pripravnički u Kraljevu.

Nakon svih ovih godina, da li je omladina uspjela da održi kontakte?
Baš skoro je Bogdan išao u Beograd na koncert i bio je smješten kod Jelene, koja je ostala tamo da radi i živi. Zapravo, išli su zajedno na koncert.

Bogdan na odbrani diplomskog rada

„Vjerovala sam i kada se to ozbiljno suprotstavljalo
sa zdravom logikom i bila sam u pravu.“

Šta mislite da čovjeku smeta da bi vjerovao u čuda?
Razum, logično razmišljanje i naše vaspitanje da moramo biti realni. A realan, u toj konstelaciji, znači biti odgovoran. E sa tim se ne slažem! Sve što moramo, jeste da vjerujemo sebi i instinktu koji nas nosi. Jednom sam pročitala da je briga zapravo vjera u loš ishod.

Ja imam sreću da ne umijem da brinem. Ne umijem da pretpostavim lošu situaciju. Prosto vjerujem da nas Bog čuva. Vjerujem u dobro i bez kalkulacije. Situacije koje nam se dešavaju u životu nisu apriori ni dobre ni loše. Mi im dajemo predznak. A ja biram da taj predznak bude pozitivan.

Jelena, da li je vama nakon ove inspirativne situacije lakše da povjerujete da je sve moguće?
Ova situacija je toliko očigledna da mi služi kao potvrda da sam u pravu što tako mislim i živim. Vjerovala sam i kada se to ozbiljno suprotstavljalo sa zdravom logikom i bila sam u pravu.
Oduvijek sam imala duboku vjeru u Boga. Pritom, nisam religiozna u smislu da obilazim crkve i ljubim popovima ruke.

Ja znam da vi imate i trećeg sina. Pohvalite mi se ovdje i sa njime.
Moj treći sin je najduhovitiji i najzanimljiviji lik kojeg sam u životu upoznala. Ne želim ovdje govoriti o njihovim poslovnim uspjesima. Oni su zaista samostalni, radni i časni ljudi. I ja stalno zahvaljujem Bogu što mi je poslao tako dobru djecu.

A sada da napišemo i kako se priča završila po pitanju obrazovanja tri mlade osobe:
Branko, najstariji sin, je završio Ekonomski fakultet.
Bogdan, srednji sin, je završio Geofiziku na Rudarsko-geološkom fakultetu.
Jelena je završila Scenografiju na Fakultetu dramskih umjetnosti.
Svi u Beogradu i iz te garsonjere.

„Koliko su bili dobri, govori činjenica da je Branko na trećoj godini uspio da dobije stipendiju ERAZMUS-a i provede pola godine u Ankari u Turskoj, gdje je slušao predavanja i polagao na engleskom jeziku. Na geofizici su primali samo 10 studenata, a na Jeleninom smjeru samo četvoro! I Bogdan i Jelena su na tim fakultetima upali na budžet!“ – dovršila mi je ovu uspješnu priču moja sagovornica.

Branko sa studentima iz raznih zemalja u Ankari

„Čak i novac dođe na različite načine.“

Kada Jelena Milutin ovu priču prenese drugima, oni joj odmah kažu da je imala sreće. A ona se sa tim ne slaže: “To nije bila sreća, to je bila vjera!” I dodaje:

„Cilj ove priče je da se podstaknu roditelji čija djeca hoće da studiraju vani, a misle da nemaju dovoljno uslova. Ovo je poziv da se usude, da imaju vjeru i hrabrost. Čak i novac dođe na različite načine. Ispričaću vam i tu jednu sličnu priču.“

I tako je nastalo ovo pripovijedanje:

„Kad je i drugi sin otišao na studije, suprug i ja smo se prihvatili dodatnih poslova. Nismo se žalili, već radili. Imali smo u kući dva studenta i jednog srednjoškolca, a to je dosta troškova. I evo te situacije koja nam je mnogo značila.

Naš kum koji je živio u Bosni, tokom ružnih godina je otišao u Australiju. U tim vrlo lošim vremenima mi smo izgubili kontakte. A onda, jednog jutra krajem avgusta, mom mužu je zazvonio telefon. Rekao je da zove naš Salko, kum.

– Došao sam u Podgoricu i želim da vas vidim. – rekao je.
– Gdje si? Šta vidiš oko sebe? – pitao ga je moj muž.

Ispostavilo se da je bio tačno preko puta našeg ulaza! Došao nam je u kuću sa riječima kako nema mnogo vremena, kako je želio samo da nas vidi, da će doći kasnije… I tokom tog obilaska nam je darovao novac. Mi smo bili u potpunom šoku i rekli mu da će nam taj novac dobro doći da se plati školarina. Kad je čuo koliki je iznos školarine, obećao je da će nam i naredne godine poslati novac. Svoje obećanje je ispunio, a mi smo mu na tome uvijek beskrajno zahvalni. Jelena, bilo je to kao da su nam ga anđeli poslali.“

Volim ovakve priče.
A vi, na čemu radite?

Pripremila: Jelena Petrović
U Podgorici, jun 2024. godine

Ostavite komentar