Osvojio me svojom jednostavnom a vaseljenskom inteligencijom kojom slušaoca popinje da pogleda preko svakodnevice. Nakon 10 godina od njegove smrti imam radost da pročitam izbor njegovih pjesama, da posjetim mjesto gdje je sahranjen i iznova u tišini pročitam citate koje sam kao studentkinja podvlačila u njegovoj knjizi. “Ima nas više pod zemljom nego na zemlji: još jedan dokaz da manjina gazi po većini!” i još mnogo citata sačuvanih od zaborava. Don Branko Sbutega.
Komentator koji je znao da osvoji dušu
Nekada nijesam ni znala ko je don Branko Sbutega, a onda je 2005. preminuo poglavar Rimokatoličke crkve. Priznaću da tada uz sve studentske obaveze nijesam imala vremena a ni interesovanja (priznajem!) da pratim prenos sahrane, ali mi je komentator svojom jednostavnošću u govoru i izuzetno inteligentnim komentarima privukao pažnju. U uglu ekrana na programu televizije Crne Gore je pisalo: komentator: don Branko Sbutega.
Tokom 2006. godine, odmah nakon što je izašla iz štampe, do mene je stigla i njegova knjiga “Kurosavin nemir svijeta”, ali don Branko je ubrzo i preminuo u 54. godini života a ja nijesam uspjela i lično da upoznam tog čovjeka.
Ove godine, kada se obilježilo 10 godina od njegove smrti, dio jednog popodneva sam odvojila da posjetim njegov grob koji se nalazi u sklopu crkve Svetog Eustafije u Dobroti.
Drugi o “grešnom Branku”
Možda nikada nijeste čuli za njega. Možda i jeste ali ne znate šta je pisao i šta su drugi za njega govorili i zapisivali. Ova reportaža je posvećena upravo tome – da vaš duh učini sadržajnijim barem za jednu njegovu misao koju je (ne želeći to) uspio da ušuška od zaborava.
.
“Zaronjen i zaljubljen u život… veliki dječak svjetlucavih očiju… sa strašću pomjera granice naše svakodnevice”.
Upravo tim riječima počinje njegova knjiga. I zamislite mene kao studentkinju željnu traganja za načinom da se od svakodnevice pravi umjetnost i da se nikada ne pristane na bezličnost, kako pomamno čita čovjeka koji piše o tome kako je “popeti se na vrhove prstiju ”… Kada danas čitam svoju poeziju iz tih godina kada sam proučavala don Brankove spise, vidim njegov uticaj na moje pisanje.
“Volim tu vrstu otvorenih i zavodljivih, lucidnih i obrazovanih, slobodnih i odmerenih, dobrih i đavolskih, gotovo renesansnih ljudi. Ne smeta mi čak ni njegova razbarušena narcisoidnost, jer nije narušila njegov hrišćanski stav prema životu i njegovo čovekoljublje.”
“Don Branko Sbutega je otmen, pobunjen čovek, enciklopedijski obrazovan, angažovan intelektualac, građanin koji nije “upucao svoju savjest”.”
“Darovit sagovornik, mađioničar riječi, veliki dječak svjetlucavih očiju koje ne miruju, uvek prisutne u velikoj igri sveta.” … Sve su to riječi koje je Nataša Marković kao izdavač knjige napisala za don Branka. A kada ga je potakla da objavi svoje priče opisala ga je na sljedeći način: “On se samo nasmešio i rekao, iskreno i blago: “Nisam zainteresovan. Kome to još treba? Moj život je moje najveće delo, moj život je moja umetnost.Večnost me ne interesuje kada napustim ovaj svet. Večnost, pa ja je tako često dotičem u molitvu.” I nastavio je da svira…”
Želim ovo poglavlje završiti pjesmom don Branka objavljenoj u njegovoj zbirci “Sebedarje”:
Momento
musicale
Ako život upoznat ne mogu
bar ljubiti njega mi je dano
i što više hoću otkriti ga
to sve više on se meni skriva
al to veća moja žudnja biva
da proniknem u tu strašnu tajnu
zašto slijepac ja svjetlost osjećam.
Don Branko Sbutega (iz zbirke poezije “Sebedarje” koja je objavljena posthumno zahvaljujući bratu don Branka, Antunu Sbutegi)
.
.
.
“Često je ličan, retko bezličan, nikad dvoličan”… iz kritike Đura Šušnjića
“Don Branko Sbutega je jedan od onih ljudi našeg vremena koji je uvek malo izvan i malo iznad običnog života, ali nikada rob njegovih navika i prizemnih interesa. Ni za živu glavu ne bi pristao da živi kao malograđanin, saamo iz računa, bez javne svesti o veličini i lepoti drame postojanja.”
Nijedan svetski jezik nije mu bio stran!
“Misaoni ljudi uvek supostavljali nezgodna pitanja, potpaljivali duhovne vatre, uznemiravali i osporavali vekovne navike svojih bližnjih, otvarali im oči za viša značenja. A to ne ide bez otpora i kazne. Uglavnom su bili suđeni, ili osuđeni da čame u zapećku, dok prosečni veličaju sami sebe. “Sve je teže, gorovo nemoguće, biti drukčiji.-ističe don Branko.”
“Često je ličan, retko bezličan, nikad dvoličan…”
“Don Branko je uzeo svoju savest za jedinog savetnika, a savest i nije ništa drugo do božija iskra u njemu.”
.
Dva Božića u jednom domu
Don Branko je potomak osam vjekova stare porodice. Majka don Branka je bila pravoslavka, a otac katolik. Pročitajte šta je posao o tome, ali i njegovoj lakoći da bude i pravoslavni sveštenik, stavljajući akcenat na ono što je najvažnije: da čovjek treba ostati čovjek a da su sve drugo etikete koje nam nameću dok hodamo zemljom.
“Činjenicu da mu je majka pravoslavne a otac katoličke vjere don Branko smatra bogom danim činom: “Ja sam bio veoma veseo da možemo dva puta Božić da slavimo, da se dva puta peku kolači, da dva puta postim za Veliki petak, da mogu dva Uskrsa da slavim… Prema tome, nije se kršćanstvo u obitelji moje majke suprotstavljalo kršćanstvu u obitelju moga oca, i obratno. Jer i jedni i drugi su rekli: Ne ubij, ne ukradi, ne laži, ne sagriješi bludno…”
Prenosim i dio intervjua objavljenog u “Monitoru”, 1991.godine:
Novinar: Možete li zamisliti Branka Sbutegu kao pravoslavnog sveštenika?
Sbutega: Mogao bih, zašto ne! Jer, u tome apsolutno ne bi bilo nikakve kontradiktornosti sa onim što sam doživljavao i što doživljavam kao svoje poslanje. Moje je poslanje da naviještam Jevanđelje i mislim da ga u tom smislu Pravoslavna crkva ne karikira. Pravoslavna crkva, zapravo, u fundamentalnoj svojoj ponudi, 99,99 posto nudi ljudima isti program života, istu istinu o životu, isto ogledalo čovještva, samo nudi na različit način. Prema tome, u jednpoj drugoj strukturi, kulturološkoj, etničkoj, religioznoj, mislim da bi se u meni, kao pravoslavnom svećeniku, desilo ono isto što mi se desilo kao katoličkom svećeniku.
Ovdje želim dopisati i citat: “Dokle god budem čuo ijednoga da kaže: “Ja sam po nacionalnosti Crnogorac, vjerovat ću u postojanje crnogorske nacije.”
“Imam pravo misliti, nadati se…”
Tek kada sam pročitala ove riječi koje sam iskoristila za podnaslov ovog dijela reportaže, još onomad kao studentkinja, shvatila sam ono što mnogi pitaju i u svojim poodmaklim godinama: “Zašto Gospod dozvoljava… Zašto je dozvolio da Adam i Eva učine grijeh, zašto? ”
Jednostavno je – data nam je sloboda od prvoga dana…
Svojim pepelom ‘mjesto rukama nas grli
Pjesme za don Branka su bile važne. One “ne padaju s neba/One se rađaju/Kao čovjek/Kao bijelo jagnje/Pjesme su kao kapi rosne…” Poklanjao ih je prijateljima prilikom nekih značajnih događaja u njihovim životima poput vjenčanja, rođenja djece, rođendana … “Drugi su u takvim prilikama donosili materijalne poklone, a Branko, sonete.”, napisao je između ostalog njegov brat na kraju zbirke.
Podstičem vas da pročitate poglavlje Antuna Sbutege, a za ovu priliku prenijeću još jedan njegov citat koji mi je pjesništvo don Branka učinio još bližim. Skoro da ga mogu zamisliti među svim vrletima Boke kako stvara…
“Te rukopise sam našao poslije Brankove smrti na raznim mjestima, u rekao bih, mističnom prostoru njegove župne kuće na Svetom Stasiji, među brojnim spisima i desetinama hiljada knjiga u njegovoj haotičnoj i nadrealističnoj biblioteci. Brankov život je bio veoma intenzivan, polivalentan, često pun frenetičnih aktivnosti; poezija je bila kao molitva, nesto samozatajno, intimno, što se događa u tišini, daleko od razuzdane gomile; neke od pjesama su, istina, bile napisane u trenucima poetske iluminacije u nekim restoranima, kupeima vozova, hotelskim sobama, ali rekao bih da je najveći broj nastao u tišini njegove sobe, u kasnim noćnim satima kada je bio osvijetljen, kako je sam napisao, “fotonima poetske svjetlosti”.
***
.
Nekada je duh čovjeka isuviše velik, pa tijelo posustane i čovjek umre. Don Branko je bio takav. I kao što rekoh, možda nikada do sada nijeste čuli za njega a ako i jeste, možda nijeste imali prilike da pročitate njegovu pjesmu ili poneku misao. Mene su one nadahnjivale, kako nekad tako i danas. I zato sam posjetila njegov grob u dvorištu crkve Svetog Eustahija u Dobroti. Podstičem i vas da uradite isto, jer mnogo puta ste prošli tuda šetajući rivom. Samo treba podići glavu…
Spali me
u srcu (autor: don Branko Sbutega)
Spali me u srcu
a zatim raspi moj pepeo
gorama visokim
kroz oblake
zelenim pašnjacima
vjetrom
vodama okeana
kroz kišu.
Tako ću pepelom
kad rukama ne mogu
svijet da zagrlim.
.
.
Prilog pripremila: Jelena Petrović
