Pročitajte: o putu kojim je Njegoš želio da se spusti dan prije nego je izdahnuo. Vjerovao je da bi ga ta staza ponovo izliječila: “U Kotoru je blaža klima, godila bi mi”-mislio je. Ipak, Njegošev otac i Crnogorci koji su vidjeli njegovo zdravstveno stanje, znali su da ne bi izdržao taj put. Ostao je na Cetinju, gdje i preminuo narednog dana… Opis markirane staze Kotor-Krstac, kuda je, osim planinara danas, i Njegoš prolazio nekad…
U duši ranjeni Crnogorac
.
Kada želim da zamislim scenu kako Petra II Njegoša, bolesnog i u duhu umornog, iznose posljednji put na Cetinje nakon povratka sa liječenja iz Italije, ja se sjetim slike umjetnika Jaroslava Čermaka. Možda u zbilji nije izgledalo baš tako, ali mom umu je ova slika napribližnija. I bilo je to na stazi koju vam opisujem baš u ovoj reportaži.
Notirajte kod sebe da jedan dan u čitavom svom životu prođete ovim putem. Postoje planinarska društva, vodiči… tako da način postoji. Staza je planinarska i očuvana, a zahtjevna je jedino zbog velike visinske razlike koju treba savladati (6-927m). To neka bude povod da ojačate fizičku kondiciju.
Tim istim putem su iznijeli i Njegošev bilijar.
Kažu da je ovaj put izgrađen na prijedlog i uz finansijsku pomoć baš vladike Petra II. Njime su stari Crnogorci silazili u Kotor, koji bijaše najveće crnogorsko pazarište. Iznosili su njeguške specijalitete, u svijet slali poštu, a u suprotnom pravcu, na Njeguše i Cetinje, iznosili ulje, brašno, so, primorsku hranu i ostale potrepštine. Iznosilo se ovim putem i oružje, ali i knjige, pa i obećanja stranih delegacija. Danas njime idu samo planinari.
Francuski putopisac pred kraj 19. vijeka je zapisao: “Kada bi trebalo naći u Evropi pozornicu najprikladniju da se probudi u prijatelju osjećaj istorije, ja bih ga, bez oklijevanja, doveo u neke gradove na jadranskoj obali.” Ja bih na put Kotor – Krstac.
.
Gradilo se deset vjekova a nogama se prođe za par sati
.
Put koji vam želim opisati i ujedno vas podstaći da ga i vi pređete jednog dana počinje kod Gradskog vodovoda Škurde u Kotoru. Na tom mjestu ova kotorska rijeka završava svoj kanjon, a istorija započinje priču o putu koji su opisivali Vuk Karadžić, Ljubomir Nenadović i mnogi drugi ističući da je to teško savladiv put i za pješake i za životinje.
.
Njegošev prijatelj je i zapisao:
„Od Kotora do Cetinja i nazad ide se lošim pješačkim putem, toliko lošim da gori ne može biti. O kolima, kočijama ili diližansama nema ni govora. Tome su ovi razlozi: prvo što se Crnogorci pobojavaju udesan drum ma od kuda u svoje gore dovoditi; a drugo, što je i sama priroda odveć tvrda, a zemlja oskudna, te nije lasno o ravnim i širokim drumovima misliti.“
Stari, crnogorski pješački put počinje sa svega 6m nadmorske visine. On je jedan od pet puteva koji vode iz Kotora.
Krećemo se sjevernim obodom tvrđave Sveti Ivan (San Đovani) savlađujući jednu po jednu serpentinu i brojeći iste u tišini planinarskog hoda. Što se više uvećava broj kotorskih serpentina, pogled na Boku i kotorske bedeme postaje sve otvoreniji.
Cjelinu bedema čine zidovi: oko grada, iznad grada, zidovi oko brda i tvrdjava Sveti Ivan na vrhu istoimenog brda. Bedemi su dugi oko pet kilometara, visoki do 20, a široki mjestimično i do 10 metara. Gradila ih je ljudska ruka punih deset vjekova. I kako to biva uvijek – jedni počnu, drugi dovrše, treći obnavljaju a četvrti zarađuju od učinjenog. Tako su rad započeli Vizantijci, a Nemanjići dovršili u današnjem obliku. Mlečani i Austrijanci su ih obnavljali prilagođavajući ih odbrani od vatrenog oružja, a Crnogorci danas naplaćuju ulaz.
Bile su ove zidine sigurni zaštitnik grada koji nikada nije popustio pred najezdom neprijatelja. U 14. vijeku tvrđava je bila prva u ovom dijelu Evrope na kojoj su ugrađeni topovi. Možda, ne treba zaobići i legendu po kojoj je kotorske bedeme projektovao Leonardo da Vinči.
Postoji mogućnost da se prođe zidinama kotorske tvrđave, a potom se na vrhu iste izađe na stazu. Na putu nailazimo i na betonske stope nekadašnje žičare. Njome su se trupci bukve i borova spuštali u Kotor i utovarali na brodove. I opet će se praviti žičara ovim padinama.
.
Posljednja želja za posljednjim koracima
.Možemo da recitujemo Šantićevu Boku, ali ne ide to za ovaj prilog.
Zato oživljavamo slike u kojima se bolestan Njegoš približava kotorskoj obali vraćajući se brodom sa svog posljednjeg puta iz Italije. To je bio onaj put na kojem je 1851. godine liječio svoju grudnu bolest, kao i onaj na kojem je zavodio najfinije dame svojom širokom lepezom prefinjenosti i umnosti.
Pisao je o tom putu Ljubomir Nenadović, tako da danas možemo prepričavati Njegošev vedar duh, pa i onda dok su mu se dani lagano smanjivali poput pijeska u gornjem dijelu pješčanog sata.
I sada dok stojimo visoko nad kotorskim morem, zamišljam njega kako stoji na palubi broda, podiže kapu i zagledan prema Lovćenu kaže:
„Nećemo se više nigda rastaviti!“.
Ovim putem kojim mi danas gazimo mladi Njegoš je silazio u svijet da stiče prva znanja i proživljava prve ljubavi. Tim putem su mu kršni Crnogorci iznijeli i bilijar. Tim putem je ostavljao i miris svog umornog duha, dok su ga Crnogorci bolesnog iznosili na Cetinje. Istom stazom je želio sići još jedanput u Kotor, ali smrt bješe jača i brža.
U istorijskim dokumentima su zapisane riječi Petra II koje je rekao svom ocu Tomu u noći prije nego je preminuo narednog jutra:
“Ako mi ti rečeš da idem – ići ću, ako mi ti rečeš da se ustavim – ustaviću se”.
A Tomo, vidjevši u kakvom je stanju i plašeći se da ne umre na putu, bez kolebanja odgovori:
“Ustav se do sjutra, da vidimo eda se vrijeme na bolje ne okrene”.
Nailazimo na još jedne ostatke žičare, pa i granatu iz I svjetskog rata. Put do nekadašnje granice sa Austrougarskom je popravljen, nakon nje postaje grublji. Kod starog kamenog mosta staza je djelimično i urušena. Blizu nekadašnje granice nalaze se i ostaci karaule, na kojoj je uklesana 1901. godina. Čitava staza prati tok rijeke Škurde i njen kanjon.
Da smo sve bliži cilju svjedoče i deponije smeća. Čovjek je blizu. Naš cilj nam je na dohvatu noge. I nakon 3,30h pješačenja izlazimo na asfaltni put u Krstac.
.
Anegdote na sve strane
Ostala je zapisana anegdota kada je Njegoša jedan prijatelj upitao: „Koliko ima od Kotora do Cetinja?“, a on mu odgovorio: „Prijatelj stiže za pet ura, a neprijatelj nikada.“
Današnji asfaltni put vodi od Kotora preko Njeguša na Cetinje. Put od Kotora do na Krstac je gradila Austrija, a od Krsca do Cetinja Crna Gora. Gradnja puta je započeta u proljeće 1879, a završena u maju 1881. godine. O ljepoti ovog dijela pisac Draško Šćekić je zapisao: „Putoljubac koji prođe Bokom i upozna njene kontrasti i ljepote, a ne nastavi ovim putem – osiromašio je nenadoknadivo svoje poznavanje svijeta za jedno izuzetno uzbudljivo putovanje.“
Ima li čovjeka koji na tom putu uvijek iznova ne prepričava priču o italijanskom projektantu, inženjeru Josipu Sladu, koji je u impozantnom slovu “M“ sabrao svu svoju potajnu ljubav i poštovanje prema našoj knjeginji Mileni Petrović? Priči se dodaje i istinitost da je tada državna komisija Austrije, koja je nadzirala gradnju puta, projektantu Sladu dala otkaz pod izgovorom da je „taj dio puta državnu kasu iz Beča koštao znatno više nego što je trebalo.“
Nemojte mi zamjeriti što na ovom mjestu želim upisati i jednu šaljivu anegdotu po kojoj je knjaz Nikola, kada je čuo za ovaj “Milenin put” rekao: “Bogomi je velja sreća što nam se knjeginja ne zove Olga”.
A ljepotu Boke sa ovih serpentina najbolje opisuju Bajronove riječi: “Kada su sijani biseri prirode, na ovom mjestu zahvaćeno je punom šakom.”
Na asfaltnom putu je Golubinja pećina, ali mi idemo lijevo u obližnju konobu da uz čorbu nagradimo umorne ćelije. Zapravo, ne svi, jer tog dana je jaka postavka planinara je uspjela osvojiti Pestingrad i Đerinski vrh. Oba vrha su izvanredni vidikovci kotorskog zaliva.
Sa prevoja Krstac se desno ide na zapadni ulaz NP-a Lovćen, dok se lijevom stazom preko sela Knež do, Velikih i Malih Zalaza grabi prema vrhovima Orjena. Rodna kuća Petra II je udaljena 4 km.
Staza Kotor-Krstac je priključna staza primorsko planinarskoj transverzali. I kao što rekoh, staza je planinarska i očuvana, a zahtjevna je zbog velike visinske razlike koju treba savladati (6-927m).
Nekad su ovaj put zvali „putem želja i razočarenja“. Notirajte kod sebe ovaj put i želju da pređete njime. Kontaktirajte neki od planinarskih klubova i raspitajte se kada je ova tura u planu. Pridružite im se jer pamtićete…
Nekoliko puta sam gazila ovom stazom u oba pravca i uvijek sa osjećajem hodočašča.
Tekst: Jelena Petrović
Fotografije: Saša Petrović
Prilog je u velikoj mjeri objavljen u dnevnom listu “Pobjeda”, 21. januar 2008. god.
