Kreativni čas sa nastavnicom Majom

Ona u svom stihu kaže za sebe: “Nikada zadovoljna svijetom/uvijek govorila više, maštala  više…” Želi da jednog dana bude ministarka kulture, a danas je Maja Grgurović prosvjetni radnik koja izgara u tome da svojim učenicima obezbijedi kreativne časove književnosti. Šta je prosvjetni radnik i koji je njegov zadatak? Kako motivisati učenike?“Nastavnici nisu autoriteti kojih treba da se plaše, već mirne luke u kojima svaki učenik pronalazi usidrenje.” O literaturi, njenom Kotoru, njenoj poeziji i njenim željama… i još mnogo toga sa Majom. Iskrena preporuka da pročitate!

Razigrani svjetovi mlade poetese

.

Postoje ljudi koji odrastaju tako da im u “glavama zuje svjetovi, ludi, razigrani, plavi…” I onda baš o tim svjetovima pišu svoje stihove…. Naučio ih je tako Miroslav Antić, a onda kada odrastu (ako i uopšte odrastu) uče mlađe da traže, grade i čuvaju svjetove u sebi.

Stih Maje Grgurović sam zapazila prije nepune tri godine i još tada sam poželjela da bude dio “Plave zvijezde”. Nekako su nam se putevi mimoilazili, a ona je u međuvremenu rasla na njima i učila druge da rastu.

Kada sam je primjetila na poetskoj stazi, predavala je u kotorskoj gimnaziji. Sada radi u osnovnoj školi a njeni đaci znaju da prepoznaju kvalitet. “Sve se u mom životu vrti oko djece i oko ovog djeteta u meni!”, rekla mi je za ovaj intervju.

Kada je upitam za cilj, Maja kaže: “Cilj mi je da promovišem kulturnu baštinu Boke, putem tekstova očuvam tradiciju i oživim znamenite ličnosti koje su učestvovale u napretku kulturnog života kod nas vjekovima unazad. “

Uvijek sam radosna kada nađem kvalitetne ljude i u toj radosti nastao je ovaj intervju. I da se zna:  “Sve lijepe riječi iz teksta idu učenicima 9-2 moje škole”, rekla je Maja da naglasim.

.

Naši učenici imaju velika i neprocjenjiva srca

• Majo, rekli ste mi da Vi, u vremenu kada se lijepa književnost ne cijeni dovoljno, kada smo preplavljeni neukusom i kičom u literaturi, želite podstaći na čitanje i ukazati na značaj knjige u životu. Na koji način to želite postići?

Vrijeme u kojem živimo razlikuje se od onog vremena u kojem su odrastali i obrazovali se naši roditelji, djedovi i bake. Društvene mreže, i sve manje interesovanje za živu riječ, knjigu i tradiciju postaju dio naše svakodnevice kojoj se teško oduprijeti. S obzirom na to da radim u školi i imam prilike da upoznajem učenike, mlade ljude čija su srca velika i neprocjenjiva, mogu da učestvujem u građenju kulturne svijesti.

To činim na različite načine, a jedan od najproduktivnijih i zabavnijih načina je organizovanje multimedijalnih časova na kojima se moji učenici i ja prisjećamo nekih pisaca, obilježavajući dan njihovog rođenja ili smrti. Nedavno smo održali veoma kreativne časove povodom sjećanja na Miroslava Miku Antića, Šekspira, i našeg divnog pjesnika druma – Vita Nikolića. Ovakav način približavanja knjige, poezije i književnosti uopšte novim internet generacijama pokazao se u praksi kao jedan od najinteresantnijih ali i najučinkovitijih. Jedan od načina da se kultura govorenja promoviše u školi je recitovanje poezije, koja prati nastavni plan i program.

• Koliko djeca učestvuju u tome, kakva je povratna informacija od njih u vezi aktivnosti koje sprovodite na času književnosti?

Ono što moje učenike pokreće je motivacija za rad koju, nadam se, nesebično pružam, pedagoški i psihološki pristup njihovim ličnostima, uvažavanje specifičnosti i različitosti među djecom. Na taj način, ukoliko se nastavnik postavi kao prijatelj, saradnik, pomagač i vodič kroz njihovo obrazovanje, a tek onda kao autoritet, postižu se rezultati. Kultura se ne nameće, pogotovo ne djeci, kultura čitanja i govorenja se pokazuje kroz svakodnevni rad sa djecom, nenametljivo, već suptilno, kroz niz radnih aktivnosti koje su prilagođene vremenu u kojem živimo. Povratna reakcija mojih učenika će se tek vidjeti u budućnosti, kada oni postanu zrele, zdrave i humane ličnosti. To je cilj svakog nastavnika, zar ne?

• Šta je ono što djeca vole i žele na svojim časovima, a nekad skučenost nastavnog programa to ne dozvoljava?

  

Prije nekoliko mjeseci sam se dogovorila sa učenicima da naprave kutije u kojima će anonimno ostavljati poruke u vezi sa onim što žele da radimo na času, naravno, koliko to dozvoljava profesionalna sloboda nastavnika predviđena zakonom, planom i programom. Učenički prijedlozi su veoma važni, oni se uvažavaju koliko je to moguće, i kada govorimo o uspješnosti časa jezika i književnosti, onda uzimamo u obzir interaktivnu nastavu. U kutijama predviđenim za njihove prijedloge i sugestije, učenici su u većini slučajeva navodili učenje kroz igru. Posebno interesovanje pokazuju kada radimo književno djelo i kada su pitani da ideju i pouku iz teksta sami protumače, kažu svoje mišljenje i svoje zapažanje. Na taj način se oslobađaju komunikacijskih stega i uče se kritičkom mišljenju i sopstvenom  pogledu na svijet.

 

• Šta je važno naučiti djecu iz pozicije koju Vi imate a to je prosvjetni radnik?

Prosvjetni radnik inspiriše svoje učenike. On je model ponašanja mlađim generacijama, uzor, prijatelj, vodič kroz njihovo učenje o svijetu. Nastavnici nisu autoriteti kojih treba da se plaše, već mirne luke u kojima svaki učenik pronalazi usidrenje.

Povezivanje sa vanškolskim iskustvom je takođe veoma važno, posebno kada je riječ o nastavi jezika i književnosti. Prosvjetni radnik može da utiče i na vaspitanje djeteta, ukoliko to ne obavlja roditelj, iz nekog razloga. Nastavnik je i pedagog, i psiholog, i predavač. Kompleksnost ličnosti nastavnika upravo leži u svim pomenutim ulogama. Humanost, dobrota, motivisanost, požrtvovanost, čovječnost, pravednost, pozitivan pogled na svijet – samo su neke od osobina koje prosvjetni radnik može da pokaže u odnosu sa učenicima.

• Vaši đaci mogu mnogo da nauče od Vas, ali vjerujem da i Vi učite od njih i to svakodnevno. Jesam li u pravu?

Naravno! Moje radno iskustvo nije veliko, ali skoro na svakom času učim od svojih učenika. Mogu sa sigurnošću da kažem da sam uz njih postala bolja osoba. Naučili su me da nikada ne zaboravim tri stvari –  da maštam, volim i praštam.

.

Maštam – to najbolje umijem!

Maja je rođena u Kotoru. To je onaj gradić koje ima more… “Svi gradovi ovoga Svijeta/dali bi srce za jedno/malo, plavo-zeleno More/za njegovu vodenu dušu/za brda okupana suncem/ ogledajući se u njemu.”

• Majo, koliko volite svoj Kotor?

Čovjekova psiha, karakter, pa i temperament, oblikuju se i formiraju u onom prostoru u kojem je rođen. Privilegija je biti rođen u Boki, zapazio je don Branko Sbutega. I jeste tako. Sve ono što Kotor kao grad sa velikom kulturnom baštinom nosi u sebi, kroz duh te tradicije obrazovao se i moj pogled na svijet. Zbog bojazni da bih na ovo pitanje odgovorila opširno, citiraću Frana Alfirevića, i na taj način iskazati svoju ljubav prema Boki i Kotoru:

Nikad ti ne bih mogao reći zbogom,
zemljo neizrecive ljepote,
dok samac u daljini kročim trudnom nogom
i svaki dan tvoj žudim, što mi ga udes ote.

• 
  Na čijim stihovima ste odrasli, mada čitajući Vašu poeziju rekla bih da je to u prvom redu Mika Antić.

Sjećam se da sam se još u prvom razredu osnovne škole susrela sa zbirkom pjesama Jovana Jovanovića Zmaja i da me fascinirao način na koji piše čika Jova. U kućnoj biblioteci sam “drugovala” i sa Dušanom Radovićem i Desankom Maksimović, ali najveći uticaj na mene imali su stihovi Mike Antića. O posebnosti njegovog lika i stvaralaštva, mislim da je nepotrebno govoriti. Njegove pjesme same svjedoče o tome.  Prva knjiga koja se našla u mojim rukama kada sam naučila da čitam i pišem bila je 365 priča i od trenutka sam počela da se interesujem za bajke, basne i mitove.

• Kao prosvjetnog radnika Vas pitam: koliko je važna literatura u tim našim najosjetljivijim godinama?

O važnosti literature u odrastanju govore  mnoga istraživanja. Različiti su rezultati, ali je jedno sigurno – knjige nas oplemenjuju, čine nas boljim ljudima, omogućavaju da živimo više života i da stvarnost koja nekada nije onakva kakvu bismo poželjeli dosanjamo na drugačiji način. S obzirom na to da je književnost, prema teorijskoj misli drugostepeno modelovana stvarnost, literatura nas spašava od realnog i pruža nam utočište u mnogim drugim svjetovima. Dejan Aleksić u svojoj knjizi Cipela na kraju sveta zapisuje: Važniji su snovi koji ti dođu kad si budan! Pored svih ovih čari čitanja, knjige nas uče da pravilno govorimo i pišemo, bogatimo naš vokabular i pretvaramo se u intelektualce kojima težimo.

Majin uticaj na kulturu Kotora

 

• Majo, rekli ste mi da želite promovisati kulturnu baštinu Boke. Kako to činite? 

I zato volim Boku,
što se tu čovjek osjeća potpun,
malen i velik,
preobražen,
kao da je prirodu doživio prvi put.

Nekada, a sada sve češće, kada ne umijem pronaći sopstveni izraz za svoje osjećanje, pribjegnem stihovima.  Oduševljena sam kulturnom baštinom Boke, i preko tekstova, istraživanja o umjetnosti, konkretnije o književnosti, pronalazim puteve kojima ću prolaziti upoznavajući njen prostor, otkucaje njenog bila. U nekoliko časopisa objavljujem tekstove koji su inspirisani kulturnim aktivnostima vjekovima unazad na našem prostoru, a posebno me zanima epoha renesanse. Moj diplomski rad je takođe bio vezan za renesansne odjeke u Boki (Kotorska renesansna poezija, Paskvali, Bizanti, Bolica). Mislim da je moj rad i moj doprinos kulturi našeg Kotora tek samo nagovještaj onoga što slijedi u budućnosti. Tek sam, kako se to kaže, zagrebla površinu.

• Rekli ste mi da želite oživjeti i približiti sjećanjem znamenite ličnosti koje su učestvovale u napretku kulturnog života kod nas i u svijetu. Koja je sljedeća ličnost kojom ćete obogatiti duhovni svijet svojih učenika?

U nekom od sljedećih brojeva časopisa u kojima objavljujem svoje tekstove, pisaću o pripovijeci Grilovica, Antuna Verone, pa će to biti prilika i da se spomene i ova interesantna ali zaboravljena priča čija je radnja smještena u Perastu.

• Kao mlada žena koja hoće da na lijepi način mijenja stvarnost, šta je ono što planirate u budućem periodu?

Planiram da se  oglašavam u časopisima za kulturu i književnost, na književnim večerima, promocijamai i da stihovi i moji tekstovi govore o meni. Naravno, nezaobilazan način promovisanja kulture i književnosti je i putem bloga www.vratimimojekrpice.com . Trenutno radim na uređivanju književnog programa kotorskog festivala pozorišta za djecu. Sve se na kraju u mom životu vrti oko djece i oko ovog djeteta u meni!  Književnost je uvijek govorila sama za sebe, i živjela izvan svog autora, na taj način razmišljam i u skladu sa tim živim i stvaram.

• I naposljetku kao neko ko je imao radost da pročita Vašu poeziju, a sjećam se da je ona imala i velikih uspjeha na poetskim takmičenjima, kažite mi hoće li Vaši stihovi uskoro dobiti krila knjiškim koricama i krenuti na let dalje od kotorskih serpentina i litica?

Hvala na ovom pitanju, podsjetili ste me, kao i mnogi moji prijatelji, da bi bilo lijepo da se to dogodi. Međutim, osjećam da još nije vrijeme. Iz nekih ličnih ubjeđenja, mislim da moje poetsko pero još ima dosta da kaže, pa onda, kada se bar jedna misao zaokruži (a one su u stalnom uzletu) , izdaću zbirku pjesama ili knjigu eseja.

Poštovana Majo, i na kraju ovog intervjua mogu samo da izrazim nadu da će i moja djeca kada stasaju za školu, imati nastavnicu poput Vas. Molim Vas, nastavite da sa istim žarom predajete djeci ljepotu naše književnosti!

Intervju uradila: Jelena Petrović