Prvo poetsko druženje u organizaciji portala Plava zvijezda je održano u domu starih. Pročitajte zanimljive anegdote štićenika, kako provode dane, pa i priču o nekadašnjoj babici i njenom oduševljenju kada je vidjela bebu. Kažu da kako starimo, počinjemo duhom da sličimo djeci – zato hajde i starih da se sjetimo.
Dom ljubavi
Ovo je priča o maloj kući nadomak Podgorice, a punoj iskrene ljubavi. Zapravo, ako uzmemo u obzir da je kuća objekat sa zidovima i krovom koji će nas zaštititi, onda ovo mjesto to prevazilazi. I pored zidova i krova, ova kuća ima i ljubav, poštovanje, razumijevanje, strpljenje… a sve je to čini zapravo pravim domom.
Dom za stare nosi naziv Veritas S. Veritas – kao istina na latinskom i istinit i častan pristup svojim štićenicima. A ima ih 19 i svi oni su se družili sa nama prvog dana proljeća 2016. Tom poetskom druženju dali smo ime Prvo proljećno jutro uz stih i gitaru, jer bilo je tako. Naravno, i uz puno iskričavih očiju od zahvalnosti što smo ih se sjetili. A zašto se ne bi sjetili. Kažu da kako starimo, počinjemo duhom da sličimo djeci – zato hajde i starih da se sjetimo.
.
Anegdote pune radosti
I neka se ne očekuje neka tužna priča o njima. Naprotiv.
Puni želje da recituju oni su otpočeli naše poetsko druženje. Da, baš čika Stefan je izrazio želju da recitacijom o Marku Miljanovom počne naše druženje. I uživali smo u bistrini njegovog uma dok je vispreno nizao stihove. A nakon programa podijelili su sa nama i svoje vesele anegdote koje prepričavaju među sobom.
“Ovo je doktor Esad. Nekada vam je on bio ugledan i u to vrijeme veoma zgodan ljekar”. – poče prva anegdota o jednom od štićenika.
“Sjećam se, dešavalo se da katkad pođem kod njega da mi prepiše neki recept ili riješi neki zdravstveni problem, a potajno sam željela da me primjeti i kao djevojku. Ali ne, on je uvijek bio strogo poslovan. Strašno sam se iznenadila kada sam ga nakon nekoliko decenija srela u ovom domu, ali sada je već kasno za ostvarivanje nekadašnjih želja.” , kroz smijeh je ispričala vesela žena, pa ozbiljno i dodate: “Doktor Esad je veoma dobar dijagnostičar i mnogo puta imamo ogromnu sreću što je tu sa nama.”
Tu je i najzahvalniji čovjek na svijetu, čika Branko, koji je imao potrebu da nekoliko puta iznese zahvalnost direktorici doma za sve što je učinila i čini za njega.
“Gospođa Zlata je nekada bila najljepša djevojka. O toj ljepoti se može pjesma spjevati. Svi su joj bili do koljena, a mi smo sa velikim divljenjem odlazili u njenu slastičarnicu da bi ponešto kupili.”, prepričavali su prisutni predstavljajući jedni druge.
Treba dodati i gospođu Maricu. Ona je najstarija stanovnica doma. Inače je nosilac spomenice zasluga za narod i zasluga za hrabrost, te i prva žena telefonista u poslijeratnoj Crnoj Gori.
Svi su oni raspoloženi i nekako vam lako priđu srcu. Kada sam o tome popričala sa jednom od osoblja odgovorila mi je: “Pokušavam sve odraditi profesionalno i savjesno, ali na kraju se ipak vežem pa mi poslije bude teško…”
.
.
Babica Saliha
Dom za stare Veritas S okuplja nekadašnje ugledne ljekare, učiteljice i uopšte ljude različitih profesija.
A među okupljenima je i babica Saliha. Nekada je pomogala majkama da iznesu porođaj na najbolji način i bebama da uđu u ovaj svijet. Tiho je tog jutra zauzela svoje mjesto sa strane čekajući naš program, a onda kada je vidjela moju četvoromjesečnu bebu raširila oči od iznenađenja. Potpuno se zbunila od uzbuđenja!
“Beba, konačno beba, baš kao nekad…“, kliktalo je iz njenih naglo sjajnih očiju.
.
.
Čovjek naspram čovjeka
“Veritas S” postoji već desetak godina.
Kada sam pitala direktoricu šta je bio motiv za otvaranje doma, rekla mi je da je to humanost i činjenica da se u ovako urbanom načinu života starije osobe mnogo bolje osjećaju u društvu svoje generacije.
I namjerno ne stavljam imena osoblja koji rade i brinu o štićenicima, jer su me tako zamolili. “Važni su ljudi koji su smješteni tu, ostalo je nebitno”. I osjeti se poštovanje štićenika odmah kada uđete. Uvidi se i u međusobnoj komunikaciji osoblja sa starijima, ali i u međusobnoj komunikaciji samih stanovnika doma gdje se potiru sve vjerske, kulturne, obrazovne i bilo koje druge različitosti i ostaje čovjek naspram čovjeka.
“Mi zaista funkcionišemo kao jedna porodica.”
Pitala sam i kako štićenici provode slobodno vrijeme?
“Postoje radionice, ali svakako i slobodno vrijeme. Važni su međusobni, ali i pojedinačni razgovori sa stanovnicima doma. Takođe imamo i grupne razgovore na razne teme: ljubav, posljednja virdžina u Crnoj Gori, život nekada i sada…”
Vole igrati domine.
“Da, Stefan i Vučelja posebno i svakodnevno.
Imaju i stvaralačke radionice gdje izrađuju ručnu radinost, pa i dekupaž. Povremeno pođu i na izlet do nekog manastira ili kulturno-istorijskog spomenika, a organizuju se kulturne manifestacije i u domu.
Neposredno prije početka programa neko od prisutnih štićenika je morao veselo da primjeti: “Ovo druženje je bolje organizovano nego proslava Osmog marta. “
Pitala sam i koliko su česte ovakve posjete od strane pjesnika, slikara….
“Pjesnici povremeno organizuju književne sate za stanovnike doma. Potom mladi guslari su naši česti gosti . Tom prilikom stanovnici doma često zaplaču, a ne znam da li zbog izvođenja ili povratka na prošle dane. Mislim da je i jedno i drugo.”
“Posjeti nas kantautor Marinko Pavićević, pa djeca osnovnih škola sa prigodnim programom, kao i orkestar Udruženja slijepih i slabovidih iz Podgorice.”
.
.
Stihovima u proljeće
A mi koji smo ih tog dana posjetili…
Pričali smo im kako je jedan Nikšićanin Vito Nikolić stihovima drumovao, glumio sreću, lagao osmijehe.
Recitovali smo im Eminu i prepričavali kako Šantić i njegova Emina nikada ni riječ nijesu progovorili. Pa potom Konstantina Simonova i njegovu ljubavnu pjesmu Čekaj me koja i danas obilazi svijet, nobelovca Kiplinga i stihove o tome kako biti i ostati čovjek. Naravno da nijesmo preskočili ni Miroslava Antića koji nas svakodnevno tjera da “budemo živi drugačije živi od svih ostalih živih na ovom zbunjenom svijetu”.
Recitovali smo im i našu poeziju.
Možda nas neko od njih nije najjasnije čuo. Možda mu nijesmo bili dovoljno zanimljivi, ali… zar nije najvažnija energija sa kojom dođete kod nekog? I tako samo mali znak pažnje, njima je značilo mnogo. I zato ćemo im poći ponovo…
Uostalom, kako i oni rekoše: “I mi smo nekad bili mladi…” A vrijeme prolazi…
***
Poštujući privatnost štićenika doma, prilog je propraćen fotografijama učesnika programa. Fotografije sa štićenicima ostaju u privatnoj arhivi, da se rado sjećamo ovog druženja.
Tekst: Jelena Petrović
Fotografije: Saša Petrović
