Lejla Kašić je mlada žena iz Podgorice. Ona nosi svoju ženstvenost na najdivniji način i to sam primjetila na svakom gostovanju gdje sam je slušala. Pratila sam njene stihove do sada četiri puta u nazad tri godine: kada je imala promociju svoje knjige “Moja crvena”, kada je gostovala u galeriji Modigliani u Podgorici, pa u Ethno Jazz klubu Sejdefa i nedavno na poetskoj večeri sa pjesnikom Milanom Gajićem. Uvijek je puna života, a kada smo se srele jednom u gradu mimo poetskih dešavanja, bijaše sa ružom u ruci hitajući da je pokloni svojoj učiteljici. Da, ona zbilja nosi ženstvenost na najdivniji način.
• Kako ljudi prihvataju Vašu pjesmu ženama? Sjećam se, na promociji drugog marta koju ste imali u sali DODEST u Podgorici, dok ste čitali tu pjesmu u hali je bio potpuna tišina, a Milan je priznao da nakon tog Vašeg izlaganja ima tremu nastaviti dalje sa čitanjem svojih sthova. Koliko često čitate tu pjesmu i jesu li inače takve reakcije u publici?
,,Himna žena” je pjesma koja je prosto morala da izbije iz mene, kao oda ženama što opstaju i rade izvanredne stvari u svijetu koji nam nije blagonaklonjen.
Bilo da je ljudi čitaju onlajn ili da je javno govorim, ona uvijek izaziva snažne reakcije, jer u našim glavama posloži razlike između onoga šta se od nas očekuje, samo zato što smo žene, i onoga šta mi u biti jesmo.
Raduje me što na nju pozitivno reaguju i muškarci, što pokazuje da polako otvaramo oči i shvatamo velike propuste i greške u patrijarhalnom vaspitanju koje su se toliko odomaćile da nam se pogrešnim čini odstupanje od njih, a ne same one.
• Lejla, da li je lako i da li je teško biti žena?
Toliko volim što sam žena i uživam u tome, da bih isto birala u svakom životu, koliko god da je teško ili lako.
Mogu reći da sam bila feministkinja i prije nego što sam znala šta to znači, jer nikada nisam prihvatala da je normalno što je nešto dječacima dozvoljeno, samo zato što su dječaci, ili prihvatila da ja moram da radim nešto da bih se dopala dječacima ili da ih ne bih izazivala.
U svojoj majci, koja je žena lavica, oduvijek imam primjer jedne nevjerovatno snažne žene koja je uvijek sve mogla i stizala sama da radi, pa kad rastete uz takvu ženu ne bude teško da slijedite njen primjer, jer i ne znate za drugačije.
Bez obzira na moje okolnosti, svjesna sam nepravde koja se dešava djevojčicama, djevojkama, ženama, bilo da su u mom kvartu ili na drugom kraju svijeta. Diskriminacija i nepravda nad jednom od njih, tiče se svake od nas, i treba da radimo na tome da olakšavamo naš put. Na tom putu, treba da imamo na umu, da koliko god da je nama teško u okovima patrijarhata, jednako je teško i muškarcima, samo na drugačiji način. I oni su robovi raznih stereotipa koji im ne dozvoljavaju da budu sve što žele, tako da se borba za ravnopravnost tiče svih nas, ne samo žena, i treba da budemo svjesni da ni jednima, ni drugima nije lako i budemo tu da se međusobno bodrimo. Ljubav, podrška, razumijevanje nemaju rod i svi ih jednako zaslužujemo.
• Jeste li bili srećni u noći drugog marta nakon što ste ispunili svoje obećanje dato publici i zaista nam sa pjesnikom Milanom Gajićem iz Beograda priredili teatar poezije?
Najsrećnija sam kada sam na sceni sa poezijom na usnama, vatrom u stomaku i kada prospem sebe i svoja osjećanja pred okupljenim ljudima bez straha da li će me prihvatiti, jer konekcija sa njima bude toliko jaka, da osjećam kako dišu u ritmu izgovorenih stihova. Tada, iako pokazujem sve svoje nijanse, iako sam tako ranjiva i ogoljena, osjećam se nepobjedivom.
Pored tog ličnog doživljaja, zaista sam zadovoljna što je poezija mladih autora još jednom pronašla put do pravih srca i što se, polako, pjesničke večeri vraćaju u modu. Veče je bilo katarzično i zaista, trebalo mi je nekoliko dana da saberem sve utiske, sakupim sebe i nastavim sa ustaljenim tempom života.
• Stičem utisak da Vi jeste iskreno zaljubljeni u život. Kako biste nekome ko Vas ne poznaje, a ja sam Vas do sada četiri puta pratila na Vašim nastupima, opisali ženu, pjesnikinju, koja svom snagom sebe izgara za život?
Ja sam, prije svega, jednostavna djevojka, žena koju ganu male stvari i koja previše voli život da bi odustala od sve ljepote koju on nudi. Jednostavno, svjesna sam kakav je dar disati, čak i kada osjećam ogromne tuge, razočaranja ili ljutnje. I takvi trenuci su neophodni da bismo izoštrili svoje percepcije i u takvim trenucima dam sebi vremena da se obnovim, jer znam da je sreća tako lako dostižna i da je sve što dolazi bolje od onoga što prolazi.
Kako se uvijek vidi samo jedna strana medalje, ljudi misle da zaljubljenicima u život sve ide lako, ali mi samo svaki trenutak iscijedimo do kraja i uživamo u njemu, sa fokusom na lijepe stvari, svjesni, da već sjutra ovaj svijet, mrtav-hladan, može nastaviti bez nas.
• Lejla, mnogo mi se dopada što ste vezani za svoju porodicu. Vaša majka i brat Vam daju mnogo vazduha u plućima i stiče se utisak da Vam znači njihova podrška. Čini mi se da bi bez te podrške sve bilo drugačije, da bi Vi bili drugačiji. Jesam li u pravu?
Ako je istina da nam duše prije rođenja biraju porodicu, ponosna sam na svoj izbor. To nije porodica, to je ekipa za sve: ogovaranje simpatija, ohrabrivanje pred velike odluke, najstrožije kritike, aplauze iz prvog reda, putovanja, smijeh čija jačina ide do neprijatnih pogleda ljudi u blizini, pjevanje na sav glas bez imalo sluha, bodrenje kada mislimo da posustajemo, najsnažniji zagrljaj u kom shvatimo da je samo on potreban da bi sve bilo u redu. Tu ekipu čini i starija sestra, koja nas ne stiže uvijek fizički ispratiti zbog porodičnih i poslovnih obaveza, ali čija podrška ne izostaje.
Jedan od najvećih blagoslova je kada možemo zagrliti svoje blagoslove, a meni su to njih troje. Sigurno da bi moja interesovanja, pa samim tim i razvoj bili potpuno drugačiji da sam rasla uz drugačije senzibilitete i načine razmišljanja, i da me baš oni nisu prihvatali baš takvu kakva jesam, i da me nisu, kada nastupe nesigurnosti, podsjećali da mogu sve što naumim.
• Voljela bih da Vam dam jedan zadatak: da otvorite Vašu knjigu „Moja crvena“ i jednu pjesmu posvetite mojim čitaocima…
Stranica 71. i pjesma ,,Ravnodušnost”. Opak osjećaj od kog se niko nije oporavio.
Ravnodušnost
Ti slobodno možeš
da lijepiš laž po laž
na moje čelo
kao prsatoj pjevačici
stari svat zelene novčanice,
možeš da nevješto kriješ
tragove drugih žena,
možeš da razvlačiš granice
moje tolerancije
kao žvakaću gumu,
omalovažavaš moje ambicije,
spuštaš moje ideale na svoj nivo
negdje u debeli minus.
Ti slobodno možeš
da budeš hladan kao osveta
kada te zagrlim,
da kažeš kako sam smiješna
sa novom frizurom
iako sam se, glupava ja,
potrudila oko nje.
Možeš i da ne slušaš moje
bezbrojne dogodovštine,
da me tjeraš dođavola
pa tražiš da se vratim,
da igraš toplo-hladno
da neiskusno vagaš,
grubo šališ,
možeš i da kao klinac bališ za
neukusnim djevojkama,
šaraš pogledom po njima
želeći prazne ljušture savršenih mjera.
Možeš da diraš Arhimedove krugove,
sebi pripišeš teoriju relativiteta,
pokolenjima pričaš kako je jabuka pala na tvoju glavu.
Možeš da budeš poltron,
nejaki sin,
vođa ili hrabri prestolonasljednik.
Možeš sve.
I ja bih ti poljubila slabosti,
sa lunom i zvjezdicom na jednom
i krstićem na drugom dlanu
tražila pomilovanje za tvoje grijehove,
sljuštila ti kožu sa strijama prošlosti
pa skrojila novu,
radovala ti se kao bremenita žena
povratku svog dilbera iz vojske,
jer ti možeš,
možeš sve…
Ali ne možeš,
kada postanem
prazna kao materica
poslije abortusa bez šanse
da ikada osjeti porođajne kontrakcije,
razorena kao skladne porodice devdesetih,
posramljena kao čestit čovjek ratom u Jugoslaviji,
nazad iz živog blata moje ravnodušnosti.
A postala sam.
Dok toneš sve dublje
krikom probijaš zvučni zid
meni zvučiš kao zvono od krina,
dok trzajima izazivaš zemljotrese
što obaraju rekorde Rihterove skale,
nepomična sam kao spomenik.
Uzalud ti trud, sviraču,
neka pucaju žice,
prokrvare jagodice
ne igram (više) kako ti zasviraš.
Ti si mogao,
mogao si
zamalo pa sve.
• I na posljetku Vam mogu reći samo ono što sam i nakon Vaše i Milanove promocije: Lejla, sijajte!
Draga Jelena, šta mi teško! Šalim se, naravno. Hvala Vama što prepoznajete iskrice u mojoj umjetnosti i mojim očima i što dajete porstor mladim ljudima.
Lejla Kašić je rođena 1996. Crnogorska je pjesnikinja koja je osnovne studije završila na Filološkom fakultetu u Nikšiću, studirala je i na Karls-Francez Univerzitetu u Gracu, u Austriji. Sada je na specijalističkim studijama na Univerzitetu Donja Gorica u Podgorici.
Na početku ovog intervjua pomenula sam Lejlinu pjesmu posvećenu ženi. Poklanjam je svima nama koji volimo Lejlinu poeziju i koji želimo još mnogo puta da slušamo njene stihove.
Himna žena
Od mene ste htjeli
da pred svijetom savijem kičmu,
pred mužem pitu.
Mislili ste da najbolje što ja,
treća šćer pored brata jedinca,
mogu podariti čovječanstvu
jesu sinovi –
da čuvaju poštenje,
a ako mi materica nije plodno tlo
za uzgajanje muških glava
onda i nisam neka –
to je, valjda, jasno.
Od mene ste očekivali
da se svedem na
devedeset-šezdeset-devedeset mjere,
da mi najveći problem budu strije i celulit,
da mi dužina suknje određuje moral,
a dužina jezika pristojnost.
Od mene ste očekivali
da mi vrijednost da tek
prezime nekog
(bolje čuvenog, nego viđenog) plemena.
Očekivali ste, još,
da ne idem u kafanu,
da ne pjevam sa sviračima,
da ne psujem sa dječacima
(to nije za djevojčice),
da sjedim prekrštenih nogu,
umilno se smješkam
(to je za djevojčice)
i ćutim,
ćutim
dok nasilno oduzimaju
čednost i dostojanstvo
mojim sestrama,
mojim majkama,
mojim ženama
tu, u komšiluku
ili na drugom kraju svijeta.
A ja sam žena,
nisam privilegija,
dekor,
trofej
ni oca, ni majke
niti bilo kog muškarca,
ne služim vašu sujetu ni čast,
i ja sam uz sve žene,
glasne i tihe,
nježne i grube,
ženstvene i muškobanjaste,
domaćice,
samohrane,
udate i razvedene,
bilo da rađaju ili ne,
ja sam uz žene –
veličanstvene moje žene,
dovoljno pametne,
dovoljno hrabre,
dovoljno lude
da nose pantalone,
opstaju i krvare
u muškom svijetu,
gadljivom na jedinu nenasilnu krv.
Očekivali ste
da budem tek nemuško dijete,
pogrešan hromozom,
ali, vidite, žena sam,
(čitaj tiho, piše: Boginja),
sa kičmom od čelika,
srcem od svile,
stomakom punim života,
dojkama što napajaju rođene,
oštricom noža umjesto jezika
i patrijarhat skidam sa grbače,
ispraćam ga
sa havarisanim djetinjstvima djevojčica,
pognutim, poniženim glavama majki,
uz snagu svih vas,
mojih divnih
Žena,
kažem
orevuar patrijarhatu,
nosi se
bljuvotino civilizavije!
Pripremila: Jelena Petrović, mart 2020.
Fotografije uradio: Marko Ilić
