Lena Nikčević – Radim ono što ne mogu da kažem

Da bismo napravile ovaj intervju morala sam krenuti na put, a Lena Nikčević me čekala na željezničkoj stanici u Baru. Nijesmo se vidjele više od godinu dana, tj. otkako je ona sa suprugom imala izložbu u Podgorici ljeta 2018.

Umjetnici su oni ljudi koji vas dočekaju raširenih ruku i pitanjem:

„Jesi li za kupanje u moru?“
„Leno, ja sam pravo sa posla ušla u voz. Nijesam stigla ni da se presvučem.“
„Imam ja dva kostima, mogu da ti pozajmim ako želiš.“, odgovorila mi je brzo i spremno. Kod nje nema komplikovanih situacija i mnogo volim takve ljude.

Sa stanice smo njihovom „putujućom kućom“ otišle do grada. To je kombi kojim ona putuje sa porodicom – mužem i dva sina koji imaju po pet ipo godina. A u kombiju su uvijek spremni dušeci za kupanje, igračke, šator. Oni njeguju svoj odnos sa prirodom i kada god mogu idu na kampovanja.

“Naša djeca tada imaju najšire osmijehe”, ispričala mi je.

Od napuštene fabrike do umjetničkog grada

Lena Nikčević je rođena 1977. godine u Podgorici. Nakon tri godine studija slikarstva na cetinjskom Fakultetu likovnih umjetnosti diplomirala je 2001. i magistrirala 2003. na Visokoj školi lijepih umjetnosti u Turu, u Francuskoj.

Od napuštene fabrike u Francuskoj stvorila je umjetnički grad zahvaljujući Annie Catelas i firme Clen i uz podršku svih zainteresovanih za taj projekat, i na tom prostoru od 15.000m2 danas postoji Udruženje umjetničkih radionica. Osamnaest mjeseci je radila na tom projektu, ali „lako je kada su Francuzi solidarni.“

„Svaki dan sam kuvala ručkove i nosila se sa šerpama, ali radili smo zajedno. Ne znam da li bi to isto mogli uraditi ovdje u Crnoj Gori. Ovdje postoje napuštene fabrike, ali ne znam da li bih naišla na toliku spremnost i posvećenost u radu kao u Francuskoj“.

Djela joj se nalaze u brojnim privatnim kolekcijama u zemlji i inostranstvu kao i u brojnim institucionalnim kolekcijama u Francuskoj, kao što je na primjer Opština grada Tura.
Samostalno je izlagala u Crnoj Gori, Francuskoj i Belgiji, a učestvovala je na brojnim kolektivnim izložbama u Francuskoj, Italiji, Rusiji, Holandiji, Crnoj Gori.

Moj prvi susret sa Lenom

Tokom ljeta 2018. je u Dvorcu Petrovića u Podgorici, Centar savremene umjetnosti, bračni par Nikčević – Helmšrot Modika imao postavku svojih radova.
Dugo sam tada stajala pred Leninim slikama, tražila je među njenim motivima planina, prirode i bila fascinirana što mogu neke slike gledati sa obije strane

“Pa naravno, uvijek postoje dvije strane svega”, rekla mi je tada.

Sjećam se i mozaika njenog supruga i zamišljala ga kako vrlo pažljivo bira kamen po kamen na barskoj plaži i sa puno strpljenja lijepi ih u svoje djelo. Tokom 2018. godine Lena je sa suprugom iznajmila 300 godina staru kuću Jovovića u Gretvi, Stari Bar, koja je bila u renoviranju i koju je bračni par koristio kao atelje. Julijan Helmšrot Modika je Njemac, a diplomirao je mozaik u Italiji. Suprotstavlja se “brzoj proizvodnji” svojih radova, bez obzira što izgleda da se i sama planeta brže okreće oko svoje ose.
Oboje dosledni sebi, stvaraju tako snažno kao da im je rad molitva. To je tako vidljivo.

Zbog profesionalnosti kroz ovaj pisani prenos intervjua Lenu persiram, mada u zbilji je to bila opuštena priča dvije prijateljice.

“Imam utisak da moji radovi pričaju priče”

Lena je iz Crne Gore otišla prije 20 godina, ali vrlo rado se vraća jer ovdje su njeni korijeni. Ona i njena sestra su kćerke istoričara i specijaliste za srednji vijek i arhajsku antiku Vojislava Nikčevića i majke Kornelije, prevodioca sa francuskog jezika. Pitam je šta znači za dijete rasti između dva umjetnika.

“Iako vjerovatno imate pravo što nazivate moje roditelje umjetnicima, ne znam da li bih ja tim riječima mogla nazvati struku mojih roditelja. Vjerovatno sam to drugačije razumjela.
Djelatnost moga oca sam uvijek doživljavala kao naučni rad, tačnost jezika i činjenica da bi se dokazao identitet i porijeklo jednog naroda, a samog oca kao hodajuću enciklopediju u kojoj si mogao naći odgovor na svako pitanje. Divila sam se strpljenju mame u prevođenju kao i u užitku nalaženja solucije da se prevede «neprevodivo».

Ali u mome svijetu nikada nije bilo puno riječi, iako imam utisak da moji radovi pričaju priče. Svijet jezika ne dozvoljava greške, one mogu imati fatalne ishode, dok u svijetu slikarstva greške mogu nekada biti najbolji rezultati, obogaćuju ishod, čine nezaobilazni dio procesa stvaranja tačnoga.
Ono što radim je upravo ono što ne mogu da kažem. U radu sam uvijek žonglirala između najstrožije preciznosti i opuštene spontanosti tražeći ravnotežu.
Ono što mogu reći jeste da je na taj moj bezjezični svijet uticao više mamin talenat za nalaženje kombinacija boja i tekstura koje je stavljala u cjeline – bilo kad se radi o ručno štrikanim džemperima ili šivenim haljinama i pačvorcima ili ljubavi da aranžira stan i da mu da neku posebnu atmosferu.”

Igrom i maštom obilježeno djetinjstvo

• Kada vas neko potakne na dane djetinjstva, šta je ono što pamtite, gdje ste živjeli, kakve vam slike naviru u umu ?
Kvart preko Morače, četvrti sprat male “napolitanke”, igralište i škola “Maksim Gorki”.
Baba nas je čuvala, mene i sestru Bojanu, dok su nam roditelji radili. Obilježila nas je i bolest oca i njegova imobilnost, kao i njegova snaga da se iz nje izbori zahvaljujući intelektu. Potom drugarstvo sa Anom Ivanovic Jaredić i Mirom Minićem od osnovne škole koje i dalje traje mimo daljine. Tu su i igre, nestašluci, bicikla, rošule, logorske vatrice, kupanje na Morači, klikeri. Mnogo sam voljela klikere. Mislim da su zaslužni za moj rad u pleksiglasu. Ljetovanja, kupanja, uživanja na Korčuli kod tatinog ujaka, igranje sa rođacima sa mamine strane u Prilepu, deda i stric kod kojih smo išli u Beograd … Da, baš mi je bilo lijepo.

“Biti uvijek i samo slikar”

• Jeste li i u djetinstvu pokazivali sklonosti ka umjetničkom izražaju? Da li se i tada moglo naslutiti da ćete odrasti u ženu čiji se radovi predstavljaju na samostalnim ili kolektivnim izložbama po svijetu?
Ne samo da sam pokazivala sklonost, već nije bilo ni u jednom trenutku nedoumice. Od malih nogu htjela sam da budem uvijek i samo slikar. Crtala sam stalno. Bilo mi je to neophodno, kao pravo egzistencijalno pitanje. Bijeli papir mi je uvijek predstavljao neograničeni prostor koji mi pripada i u kojem je sve moguće. Mama me je puno podržala, čak je pristala i da me povede da probam poslije drugog razreda gimnazije da upišem Akademiju u Beogradu. Nijesam prošla test.

• Jeste li bili tada razočarani i da li je bio prisutan strah od neuspjeha kada ste kasnije upisivali Akademiju na Cetinju ?
Naravno da sam bila razočarana, nijesam nikako htjela da se vratim u podgoričku Gimnaziju. Medjutim nijesam imala nikakav strah od neuspjeha. Poslije mature bila sam prva na listi upisanih na cetinjsku Akademiju. Bijah presrećna!

“Umjetnik mora da se osjeti širokim”

• Onda se školujete i nakon studija na Cetinju odlazite u svijet. Šta je ono što umjetnika sputava u Crnoj Gori, što mu ne dozvoljava da udahne vazduh koliko bi htio i tjera ga van crnogorskih okvira? Sa druge strane, nađete li taj potrebni vazduh u inostranstvu? Kakav je odnos tamo prema umjetnicima i umjetnosti? Ima sigurno i loših strana?
Ne znam Jelena da li mogu uopšteno da odgovorim na ova pitanja. Svako iskustvo je različito. Ja sam otišla u jednom presudnom političkom trenutku ’99 godine. Bilo nas je više u tom projektu.
Što se mene lično tiče, nijesam mogla da podnesem činjenicu da se poslije studija vratim kod roditelja i živim na njihovoj grbači. Bila je ekonomska kriza i nije bilo nikakvog prostora da se pomišlja o ulaganju u stvaralački materijal. Jasno je da se od umjetnosti hleba ne jede. Tako je bilo.

Takođe, u svijetu se događala savremena umjetnost koja nam je, mimo bijenala, bila poprilično nedostupna na Cetinju. Bila sam prvo gladna znanja i iskustva, što mislim da je uopštena potreba umjetnika ovdje. Bilo mi je preko glave neke težine kod nas. A poslije, uvijek sam bila avanturista po prirodi: dosadi stalno isto.

• Guši li umjetnika mala sredina ?
Da, male sredine mogu da guše mladog čovjeka, što naravno zavisi od struke. Umjetnik treba da vidi svijet, da se obogati različitošću. Da se osjeti širokim. U Crnoj Gori ima toliko malo konkurencije da je lako biti čuven. Mislim da je odnos ljudi prema umjetnosti svugdje isti. Uvijek ima onih koji ne mogu da prihvate da neko može time da se bavi i onih koji vas upravo zbog toga cijene.
Obožavam kad se desi da oni koji umjetnost smatraju nepotrebnom odjednom shvate da im je jedan umjetnički rad promijenio odnos prema životu.

• Kuda su vas putevi sve vodili nakon odlaska iz Crne Gore ?
Početak je bio komplikovan s obzirom da nijesam govorila francuski jezik, kao i većina od nas koji smo otišli u isto vrijeme sa cetinjske Akademije. Mada mi se lično taj apstraktni svijet bez razumijevanja riječi dopao i uticao na moje stvaralaštvo. Bila sam isto student bez stipendije, tako da se trebalo snaći, raditi i izboriti za nastavak studija.
Bila je to dobra avantura, a ja mlada (priča mi Lena nasmijana)

Nakon diplomskog rada na turskoj Akademiji, bila sam jedna od četvoro izabranih studenata za tromjesečnu specijalizaciju na Akademiji u Pekingu. Bilo je to predivno iskutstvo sazrijevanja kroz osjećaj potpunog otuđivanja i gubljenja sebe. Zatim slijede magistratura, izložbe i prava osoba u pravom trenutku.

A onda mi priča kako je od napuštene fabrike stvorila umjetnički grad uz podršku Annie Catelas.

Na otvaranju svoje izložbe u Dvorcu Tura srela sam Annie Catelas, osobu koja je omogućila ne samo meni, već i stotinama drugih umjetnika da se priča Ateliers de la Morinerie desi i realizuje do kraja. Ta me priča jedino i zadržala toliko dugo u Saint-Pierre-des-Corps, inače bih odavno otišla negdje drugdje, a tada sam mislila na Brisel. No prije nego što bih donijela tu odluku, htjela sam da posjetim sjevernu Indiju na dva mjeseca i potom odlučim šta želim nakon povratka.

• Da li ste u Francuskoj upoznali i budućeg supruga?
Da, u Francuskoj, ali ne u školi. Upoznala sam ga zahvaljujući poznanstvima iz naših umjetničkih ateljea.
Bila sam u periodu da zamalo odem u neku novu priču, kad sam upoznala Juliana. Došao je iz Marseja u kome je živio već neko vrijeme zbog restauracije Bazilike Notre-Dame-de-la-Garde. Pojavio se u Turu da posjeti koleginicu Marie-Laure Besson i pomogne joj oko postavke izložbe. Njegov plan je bio da ostane nekoliko dana. Međutim…

Međutim kada smo se sreli naša zajednička priča je bila sasvim očigledna, a on se preselio. Sagradili smo zajedno novi atelje za njega i mene i mozaičare u okviru iste fabrike, kao i dio u kojem smo živjeli. Kao u priči za djecu, naš atelje je bio od slame. Kao kod prvog praseta, s tim što ovaj naš nijedan vuk još nije oduvao.

Pitala sam Lenu kako njen suprug doživljava Crnu Goru.

“Prirodom je iskreno oduševljen. Mogućnost da boravimo u prirodi kakva je u Crnoj Gori je pravi poklon za njega i našu porodicu.”

“Ne prihvatam da mi tehnologija postane prioritet”

• Na vašim slikama mi je opipljiv nomadski stil života. Sjećam se rada na kojem je automobil na putu među planinskim vrhovima, pa dva dječaka na obali jezera… Imam osjećaj da vas tehnologija guši i da se suprotstavljate svemu onome što se zapravo suprotstavlja prirodi. Koliko vam je važna sloboda duha i koliko je jaka borba za nju?
Potpuno sam svjesna da tehnologiju ne možemo izbjeći. Zato ne mogu reći da me ona guši nego da ne prihvatam da mi ona postane prioritet. Ne podnosim da vidim ljude na ulici, u čekaonicama, kafićima, vozovima… ma svugdje i konektovane. Pitam se u šta?

Brine me ta nesigurnost postojanja koja se dovodi u pitanje preko potrebe njenog vizuelnog svjedočenja o njoj. Ako nijesmo na slici, kao da nas nema.
Divim se ljudima koji su stvarno konektovani, koji dišu normalno, koji su sačuvali prave vrijednosti života. Divim se lično onima koji su autonomni u ishrani, jer mislim da nam je livada jedina budućnost. Lično ja još imam puno posla da dodjem do toga.

• Biste li mogli da radite nešto drugo a da to nije umjetnost ?
Ne, nikako ne. Možemo praviti kompromise u mnogim pitanjima, ali kada je u pitanju moja umjetnost, tu ne mogu. I mnogo me raduje što i svoju djecu uključujem u te projekte.

Kada smo birale fotografije za ovaj prilog, na mnogim su bila i njena djeca. Pitala sam da li je u redu da neke i od tih fotografija postavim u okviru priloga. Odgovorila mi je :

“Naravno. Ja sam strašno ponosna na učešće moje djece u našim projektima. Nikako ne razumijem umjetnike koji mi kažu da njihova djeca njima guše kreativnost. Kod mene je to drugačije! Moja djeca mene stimulišu.”

Lena je sakupljala iskorišćene plastične boce i od njih pravila nova djela. Tada joj je deponija otvorila vrata i tu je našla oko 1.500 odbačenih flaša. Za ostatak je trebalo da obilazi kante za otpatke.

“Dva puta nedeljno sam obilazila kante i tako sakupila još preko tri hiljade flaša. Reciklirali smo ih i od njih napravili jedan umjetnički rad. I moja djeca, kao i djeca naših prijatelja su učestvovala u tom radu. To je solidarnost u radu o kojoj govorim kad su Francuzi u pitanju.”

• Šta najviše izgarate da prenesete na platno, kakvi motivi vas uznesu toliko visoko da znate da ste uradili dobru stvar rukama?
Želim da prenesem osjećaj čudnovatosti postojanja. Često sam u extazi ispred neke planine.

• Šta se dešavalo tokom ovih godinu dana od one postavke vaših i radova vašeg supruga u Dvorcu Petrovića? Kakvi se ovog ljeta vraćate u Crnu Goru u odnosu na onu Lenu od prošle godine?
Direktno smo se poslije izložbe preselili za Minhen u porodićnu kuću supruga. To je iziskivalo puno promjena, ponovo da se uči novi jezik, da se djeca maksimalno isprate u toj promjeni da bi se dobro osjećali u svojoj koži. U svemu tome ove godine se osjećam odmornija.

• Znam da ste od grada Minhena dobili atelje da u njemu stvarate i da je trebalo od juna 2019. da vam bude dostupan na korišćenje narednih 5 godina? Jeste li ga preuzeli i koliko vam znači, jeste li puni ideja kako ga iskoristiti?
Da, preuzeli smo ga. Iskreno, radila sam samo tri nedjelje u njemu. Malo smo razočarani. Minhen je veliki grad, mi živimo na krajnjem jugu, a atelje je na krajnjem sjeveru grada. U špic satnici treba mi tri sata da odem i da se vratim, a atelje nije ni tako veliki. Poslije naših ateljea teško nas je zadovoljiti po tom pitanju.

Čekamo da prodju Otvorena Vrata, dogadjaj koji traje jedan vikend svakog septembra u godini. Svi umjetnici tada otvore vrata svojih ateljea publici. Medijski je dobro isprećeno, tako da ne cirkulišu samo « turisti » već i profesionalci poput galerista, istoričara umjetnosti, kolekcionara. Makar su nas tako obavijestili. Vidjećemo onda kako idu stvari i ako ne bude dobro prošlo, hvala gradu Minhenu, ali radićemo kući.
Ja sam svakako uspjela da, u vremenu čekanja ateljea, kući odradim prvi put ilustracije za dječiju knjigu “il y aura des jours” “Biće dana”za izdavačku kuću l’Elan Vert koja izlazi u knjižarama u novemru mjesecu ove godine.

• Kakav je život u Minhenu? Ako se dobro sjećam, tamo su i vaši blizanci krenuli u školu? Šta je to ono što majka sa crnogorskog kamena prenese djeci koja se podižu u svijetu?
Svidja mi se, samo je život skup. Minhen ne liči uopšte na veliki grad, ne proguta te. Pun je zelenila, imaju i Englischer Garten, najveći gradski park poslije njujorškog. Kako dodje lijepo vrijeme svi grabe priliku da budu na obali rijeke Isar koja njime protiče, da se tamo kupaju, roštiljaju, čak i surfuju. Većina ljudi se kreće biciklom. Minhen je pun muzeja i ima šta da se vidi.
Naši dječaci imaju pet i po godina i provešće još jednu godinu u Kindergarten-u, a zatim će tek da krenu u školu.
Šta mogu da im poručim? Što i mnoge majke ovoga svijeta. Nešto što liči na onu predivnu poruku Miroslava Antića :

“Važno je, možda, i to da znamo:
čovek je ‘eljan tek ako zeli.
I ako sebe celog damo,
tek tada i možemo biti celi.
Saznaćemo tek ako kažemo
reči iskrene, istovetne.
I samo onda kad i mi tražimo,
moći će neko i nas da sretne.

• Za kraj mi kažite još samo: Leno, da li se srećni? Ja, iskreno želim, da budete!
Jesam, hvala! I ja vama želim isto od svega srca !

Intervju uradila: Jelena Petrović
Bar, avgust 2019.

Pogledajte lični sajt Lene Nikčević ovdje>>> i upoznajte se još bliže sa njenim radom…