Vrata od ulaza na zgradi se nijesu dala otvoriti sa spoljne strane, tako da je morala sići da mi otvori sa unutrašnje. I kad je to učinila a ja se našla pred njenim očima, malo sam ustuknula. Ljiljana Raičević ima 72 godine (to nije nikakva tajna otkako je Google-a), ali ja apsolutno tvrdim da življe, zdravije i sjajnije oči nijeste vidjeli odavno. Ja iskreno i ne pamtim, a svakodnevno se viđam i sarađujem sa mnogo mlađih osoba.
“Ljiljo, nosite li uvijek dva telefona sa sobom?”, pitam je dok se vozimo liftom.
“Uvijek! Ja sam uvijek dostupna. Evo samo što sam se spustila da ti otvorim vrata, ja sam ih uzela sa sobom.”, odgovorila mi je i ja joj vjerujem.
U bojama Ljiljaninog stana
Ispod Ljiljaninog stana uvijek sam prolazila gledajući u njene prozore iza kojih su se vidjele zavjese u raznim bojama i lusteri u raznolikim oblicima. Zapravo, tada nijesam znala ko stanuje među svim detaljima koji su privlačili pogled, tako da sam svako jutro zamišljala ženu koja u svemu tome uživa i koja luftira jarko okrečene prostorije čija se boja zidova nazirala sa podgoričke ulice.
Nakon nekoliko godina slučajno sam saznala da među tim bojama stanuje Ljiljana Raičević (naišla sam na njenu sliku na društvenoj mreži i prepoznala ambijent). U međuvremenu sam se i udala i preselila u drugi dio grada, ali kada me put nanese tom ulicom opet mi pogled ode među te boje. Radeći ovaj intervju, sjedim baš u stanu Ljiljane Raičević. Pozvala me u svoj u dom.
“Znate li da ljudi gledaju u vaše prozore kada prolaze bulevarom?”, rekoh joj i ispričah šta sam radila kao djevojka.
“Promijenila sam luster na terasi. Sviđa li ti se? To sam sama napravila: kupila sam taj papir i oblikovala ga u veliku ružu. Možda bi trebalo da ga malo popravim.”
“Ljiljana, vjerujete li da nam život uvijek da ono što želimo? Možda ne odmah i možda dosta često preko trnovitih puteva, ali čini mi se da ipak dođemo do toga što smo htjeli.”
“Ja čvrsto vjerujem u to. Evo pokazaću ti nešto što sam ja uvijek voljela.”, i odvela me do slike na kojoj je auto Mini Moris. “Uvijek sam htjela da ga imam i imam ga jer ja vozim otkako znam za sebe.”
Pa nastavlja:
“Tako je bilo i kada sam htjela da osnujem sklonište: nijesam imala podršku, ali jesam imala zamisao. Imala sam želju. Slušala sam kako skloništa funkcionišu u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani. Bilo je teško putovati da ih obiđem, ali nekako sam i to uspijevala kada se poklope sve povoljne situacije. Na primjer, kada sam išla u Ameriku da pomognem mojoj Olji uoči porođaja, ja sam taj boravak tamo iskoristila i da vidim kako izgledaju američka skloništa. Imala sam viziju koju sam uklopila u naše mogućnosti i mentalitet i vremenom sam ostvarila i tu zamisao.”
Taman htjedoh da joj kažem da i ja vjerujem u to da vremenom dobijamo ono što želimo, kada mi Ljiljana dobaci nasmijana:
“Premda sad već želim Mini Moris kabriolet. I vjerujem da ću i tu zamisao ostvariti jednog dana.”
Ljiljana Raičević je rođena u Titogradu, gdje je završila Gimnaziju „Slobodan Škerović“. Živi i radi u Titogradu, nikako u Podgorici.
Osnovala je prvu žensku NVO u Crnoj Gori – S.O.S. telefon za žrtve porodičnog nasilja, gdje je kao koordinatorka provela tri godine. Godine 1998. osniva Centar za djevojke „Ksenija“ u Podgorici, zatim S.O.S u Nikšiću, kao i Crnogorski ženski lobi u Podgorici.
Ljiljana ima troje djece, uspješno vodi Sigurnu žensku kuću u Podgorici, stalno je na predavanjima, seminarima i uvijek nasmijana i u bojama. Edukuje žene koje rade sa žrtvama porodičnog nasilja.
Kod Ljilje na kauču
U Ljiljaninom stanu postoji i specijalni kauč na kojem se okupljaju njena djeca, unučad i prijatelji. Sada i ja sjedim na njemu.
“Na tom kauču ko god sjedne, taj se opusti. Koje god od unučadi da dođe, pa kad hoće da odmore, ja ih namjestim na taj kauč, počnem da im nešto pjevušim i oni odmah zaspu.”
I dok smo neobavezno razgovarale (čitaj: dok se Ljiljana uspješno trudila da napravi opuštenu atmosferu), telefon joj je neprestano zvonio, ona se javljala, strpljivo odgovarala, davala prijedloge. To su priče za koje treba imati jak želudac i gledam tu ženu kako ona stoji čvrsta u njima.
• Ljiljana, dok smo dogovarale ovaj susret shvatila sam da vi sa posla idete u ponoć, a ustajete veoma rano. Sad vas slušam iz kakvih sve priča želite da čupate žene koje su došle do vas i vašeg skloništa. Kako održavate svoj um zdravim?
Muzikom. Volim da kuvam, volim povrće, volim da sam kreativna u kuhinji. Volim da plivam i sunčam se, mada već godinama ne idem tokom avgusta na plaže jer ne volim gužve. Dva ili tri puta nedeljno idem u teretanu, a svako jutro radim i vježbe koje su mi pomogle da povratim mojih centimetar ipo koje sam bila izgubila s godinama. Do prošle godine sam vozila bicikl.
I dok me nudi kolačem od urmi i borovnica nastavlja koliko joj je važno da se kreće.
Od malena imam naviku da sam fizički aktivna i onda to samo održavam. Ja sam bila prvakinja Crne Gore na 100 metara. Mada, dosta je toga i do prirode: ja kad se ujutru probudim raspoložena sam i osvježena od prethodnog dana.
“Mi nikada ženu ne odbacujemo”
Dok sam se pripremala za ovaj intervju nekoliko puta sam oblikovala svoja interesovanja – htjela sam saznati što više o njoj samoj, ali i o poslu kojim se bavi. Međutim, Ljiljana nikako nije uspjevala naći slobodno vrijeme:
“Došla mi je u sklonište žena sa bebom od dva mjeseca. Porodica je neće. Kuku, što je ovo u vazduhu!”. Bila je potpuno očajna.
Potom muž ne dozvoljava ženi da spava pod “njegovim krovom”. Ona je došla iz porodilišta i dozvoljava joj da bude sa djetetom tokom dana a uveče majka odlazi bez djeteta i opet se vraća ujutru.
Ove i slične situacije su me potakle da je prvo pitam o poslu:
• Ljiljana, šta prvo kažete ženi koja vam sa bebom u naručju dođe u sklonište?
Kažem joj: “Dobro došla i znaj da si ovdje sigurna. Sad ćemo zajedno da razmišljamo o tvojim daljim koracima, ali ono što je najvažnije jeste da se prvo odmoriš i nahraniš.”
Ako želi da razgovaramo mi smo tu, ako ne, odložićemo razgovor i popiti kafu. Opustim ih, našalim se i uvijek je to šala na moj račun. Ispričam im nešto iz svog iskustva ili neke druge lične priče koje i njih dodiruju a imaju uspješan kraj. Optimizam, to je najvažnije u tim trenucima.
• Uspijete li da ih motivišete da može sve drugačije?
Naravno. Moj najveći uspjeh jeste kad primim ženu uplakanu i uplašenu, a iz skloništa je ispratim nasmijanu i zahvalnu.
• Desi li se nekad da vam štićenica ode, pa se ponovo vrati?
Puno puta. Žena se vraća u prosjeku sedam puta. Imamo jednu koja bila deset ili jedanaest puta. Konkretno nju je porodica odbacila i ne pomaže joj, a mi nikada ženu ne odbacujemo. Mi njima kažemo: “Ovo je tvoja odluka, ti znaš koga ćeš uvijek moći da pozoveš i tebi su ova vrata uvijek otvorena”. Nikada im ne prigovaramo ni zašto se vraća, ni zašto poslije nama dolazi ponovo. To je sve njena slobodna volja: došla je dobrovoljno i može da ide dobrovoljno.
Potom ono što je važno jeste da ona zna da nama sklonište nije zatvor. Čak ja insistiram da te žene izađu, pođu u pozorište, bioskop, na razne manifestacije. Imamo divnu saradnju sa pojedinim institucijama u gradu koje nam obezbijede karte. Ja ih zatrpavam i knjigama i zadatkom da ih pročitaju.
• Šta je najvažnije da ih naučite dok su kod vas?
Najvažnije mi je da ih osamostalimo i uspijevamo u tome. Ja im odredim rok u okviru kojeg bi žena trebalo da nađe stan i posao. Taj rok često i pomjerim ako su razlozi opravdani, ako je žena sigurnija u našem skloništu ili ako ustanovim da je kod nas pod manjim pritiskom svoje lii njegove porodice. Nekad je taj rok mjesec dana, nekad i cijelo ljeto, ali za taj period žena mora da se osamostali – da nadje posao i stan. Dok je kod nas, žena ima sve što joj je potrebno i na sigurnom je.
• Ljiljo, pričate mi o tome koliko žena u vašem skloništu ima podršku. Ali šta se to dešava u našim porodicama u kojima odrastamo i iz kojih izlazimo, zašto ta podrška izostaje u njima?
Nerazumijevanje. Žene nesvjesno udju u zamke i to porodica ne razumije. Potom patrijarhalna sredina. Parijarhat ima duboke korijene u Crnoj Gori, ali iznenadili biste se koliko su ti korijeni duboki i u drugim zemljama, pa čak i razvijenim.
A onda mi objašnjava kako žena može ući u zamku nasinika.
Sad je postalo moderno da se ljudi upoznaju preko slika na društvenim mrežama, njegova porodica ga hvali i sve je divno dok onda te žene ne odu daleko i postanu zatočene jer su to najšešće ilegalni poslovi kojima se ti muškarci bave. Oni nemaju nikakvih papira, a nema ih ni ona. Izbavila sam skoro ženu preko internacionalne organizacije koja je dvije godine provela u podrumu. Ona je ilegalno otišla tamo jer nije imala vizu a on joj je govorio da ne smije izaći iz podruma jer će je odmah uhapsiti zbog ilegalnog ulaska u tu državu.
• Kakvi su to muškarci?
To su obično sociopate koji hoće da imaju kontrolu nad porodicom, ali oni se u društvu ponašaju sasvim normalno. Ali ja tvrdim, da su to slabe ličnosti. To je najčešće tako.
Ali moram da ti kažem da sve više vidim očeva koji uzimaju učešća u podizanju djece. Oni se i ustaju noću kada dijete plače, guraju kolica na ulici, ništa im nije teško da urade u kući, da pomognu oko škole. Oni dijele obaveze sa svojom partnerkom.
Ali sve se to nosi iz porodice. Ako je muškarac porastao u problematičnoj porodici on će najčešće jedan dio toga prenijeti i u svoju porodicu koju osniva.
A onda me iznenadila:
Ali nije tu samo problem muškarac. Može tu i žena da bude problem. Ima žena koje se podsmijavaju kada vide spremnost muškarca da pomogne. Uvijek me to iznenadi. Znate ono: “Viđi ga, ženski petko!”
Dosta često žena ženi ne da potrebnu podršku. Ja se sa tim srijećem svakodnevno, posebno sada kada radimo na projektu oko podjele imovine. Žene su se pobunile protiv tog projekta. Kažu mi: “Nego kome ćemo tu imovinu ostaviti ako ne bratu? Nećemo valjda svom đetetu i drugom prezimenu?” Ali tada ih pitam zašto ne pomisle da je to njihovo drugo prezime samo slučajno prezime, da su ta unučad od ćerke ista kao i unučad od sina. Ako to shvatimo, a najmanje to shvatamo, možemo pričati da je proces ravnopravnosti počeo. Ali to se neće desiti brzo.
• Kakav je odnos roda prema kćerkama?
Rod voli svoju kćerku, ali kada se ona uda ne miješa se previše u tu kuću. Prije neku noć mi je štićenica u skloništu rekla da ništa nije htjela da govori bratu da ovaj ne bi napravio problem. Ja nijesam bila sigurna u to, jer sumnjam da on ne zna šta mu se sa sestrom događa. Složila se naposljetku sa mnom.
Isti je slučaj i sa majkom. Kako to da majka ne zna šta joj se dešava sa ćerkom? Ćerka može biti i hiljadama kilometara dalje od nje, ali majka ako hoće zna šta se dešava kod nje. Iz najmanje sitnice majka zna, pa čak i iz inteziteta poslatih poruka, iz brzine kojima ih šalje. Roditeljima ništa ne može da promakne, ako hoće.
• Zbog čega nastaju problemi u porodici?
Zbog para. Najviše zbog toga. Sad dolazi septembar i počeće svadje oko novca koji se potrošio tokom ljetovanja. Sada se dižu krediti, kupuju se knjige, odjeća, obuća. Ono što je najgore jeste da se pravi kapitalističko potrošačko društvo u kojem se ljudi utrkuju čije dijete će da ima bolje patike. Ljudi, pa to je prevaziđeno! Čemu to?
Mi smo nekad imali kecelje i patike iz “Borova” i kod nas tako uniformisanih nije bilo tih problema. Moja kecelja se možda izdvajala po detaljima koje bi moja majka došila na nju ali to je samo pitanje kreativnosti.
Onda su svađe zbog novca tokom i poslije vjerskih i državnih praznika. Ja ne znam zašto ljudi moraju da pripremaju tako obimne trpeze tokom tih praznika. Ja sam ateista i nijednu religiju ne podržavam jer se one upotrebljavaju na potpuno pogrešan način. Poslije Nove godine svi se svađaju zbog para i tada se ne svađaju samo u porodici, nego se sukobljavaju i političke partije, opozicionari. Tada se svi svađaju, a januar je najduži mjesec.
Sve se vrti oko para. Pa evo i online nasilje se dešava zbog para – ucjene kreću zbog toga.
• Šta je online nasilje?
Evo navešću primjer: dopisuju se mladi ljudi i onda muškarac u jednom trenutku počne da ucjenjuje ženu fotografijama ili nekim podacima koje mu je ona slala dok su bili u dobrim odnosima. I onda mi kažu: “Ali ona je to svojevoljno radila”. Jeste, to je tačno, ali niko nema pravo da te ucjenjuje zbog toga.
To nije definisano zakonom i to je projekat na kojem radimo jer je strašno puno takvih slučajeva i vjerujte da to nema veze ni sa godinama, ni sa obrazovanjem žene.
• Ljiljana, šta je ono što vas uznemiri, na šta još i nakon decenija rada u ovom poslu ne možete da se naviknete?
To je patnja djece i strankinja. Na njih sam potpuno slaba.
Uvijek imam strankinje u skloništu, ako je na primjer pet ili šest žena u skloništu, uvijek imam i jednu strankinju.
Meni je majka došla iz Bjelorusije i znam koliko joj je bilo teško. Ja se nekad trudim i kopam po svom sjećanju tražeći ko su bile prijateljice moje majke, ko joj se našao u pomoć kad je bila trudna sa mnom, pa sa bratom. Ko joj se našao kada joj je muž a moj otac otišao na Goli otok. Nije joj bilo lako sigurno i zato kada mi dođe strankinja imam blagonakloni stav prema njoj i najjače se trudim da joj pomognem. Evo, bila si prisutna kada sam razgovarala o ženi koja ima 12-članu porodicu rasutu svuda po svijetu. Ona je strankinja i trudim se iskreno da joj pomognem.
Tokom razgovora mi je otkrila da ima još nešto od čega je želudac zaboli.
Kad mi majka od žene koja je kod mene u skloništu kaže: “Ona može da se vrati, ali ne i njena djeca.” Tada brojim do deset.
• Imate li preispitivanja u sebi kada imate štićenicu u skloništu? Mislim na unutrašnju borbu da se pitate da li ste uradili sve kako treba, da li je trebalo reći nešto drugo, uraditi drugačije?
Nekad mislim da treba da budem oštrija. Žene su nekad toliko dezorjentisane da im po nekoliko puta ponavljam najbanalnije podatke poput naše adrese. Nekad puno energije potrosim da bih sačuvala strpljenje kod sebe, a to se dešava kad osjetim da mi žena nešto krije. To mi je najteže jer moram da nalazim puteve kako da dođem do srži problema. Nema istih slučajeva, nekada nijanse ih čine različitim ali te nijanse su mnogo važne. Zapravo baš ta nijansa može ženi da spasi život i treba mi puno strpljenja da dođem do toga. Uvijek u tim situacijama radim na svom strpljenju.
• Imate li podršku državnih institucija i psihologa?
Imamo potpisane memorandume sa svim ministarstvima. Imamo i dvije psihološkinje. Jedna je naša Nada koja ima sjajan odnos sa ženama i djecom. A drugu psihološkinju Vericu koristimo u teškim situacijama. Nekada smo Verica i ja potpuno besplatno radile u skloništu i to je trajalo godinama.
Važno mi je da žene koje su kod nas imaju zdrav um koliko je to god moguće i zato u prostoru iza našeg skloništa imamo i časove joge, dekupaža. Sve to utiče na njih. Kreativne su, a da nijesu ni znale koliko su zapravo kreativne.
“Sve se nosi iz porodice”
Ljiljanina majka je Bjeloruskinja, LJubov Aleksandrovna Ivašin, a otac kršni Crnogorac iz Kuča, Milovan Zarije Petrović. Ljiljana za svog oca kaže:
“Imao je buran ali na žalost kratak život. Dijete sa sela Kosor, iz Kuča ide za Zagreb gdje pohađa oficirsku školu i tamo ga zatiče rat. Sa ostalim oficirima biva zarobljen i odveden u njemačko zarobljeništvo. Tamo upoznaje moju majku Ljubov, Bjeloruskinju. Pamtim ga kao nježnog oca, veselog boema, koji je obožavao svoju Ljubov kojoj je posvetio čitavo svoje vrijeme kada se moja majka razboljela. Napustio je tada i posao i posvetio joj se, sve do njene smrti. Nije on koliko se ja sjećam bio ono što danas zahtijevaju kriterijumi međunarodnih organizacija, ne sjećam se da je išao na roditeljske sastanke, da je učio sa mojim bratom ili samnom, ne mogu da se sjetim što je specijalno radio, ali sam mu zahvalna što nas je naučio dobroti, toleranciji i nije nam usadio mržnju ni prema kome. I sam je bio tolerantan čovjek. “
• Kako se sjećate svoje majke? Šta je Bjeloruskinja učila nestašno dijete koje je sa društvom iz kraja jurilo biciklima po Bioču, kralo voće i kupalo u hladnu Moraču?
Moja majka je rano kod mene prepoznala moj poriv za samostalnošću i nije ga gušila. Naprotiv, poštovala je to. Uvijek mi je bilo važno da budem to što jesam. Rodila sam se sa tim u sebi i majka je to poštovala. Ostalo je tako i kada sam se udala i ušla u drugi dom.
Od majke mi je u sjećanju ostala ljubav prema književnosti. Meni nikad nije išlo učenje jezika lijepo i brzo kao njoj, koja je italijanski jezik naučila gledajući televiziju, njemački u logoru, a u školi je učila francuski. Ja taj talenat nijesam naslijedila. Ali naučila me da čitam. Tako sam i počela da nosim naočare za vid čitajući knjige do kasno u noć. Sad čitam “Crnu kutiju” autora Amosa Oza. Preporučujem ti je, no nikako ne stižem da je završim.
Budila me i ispraćala svako jutro jakim doručkom. Sjećam se da je imala predivne zube i to nam je svima ostalo u porodici da njegujemo svoj osmijeh.
• Kako se snašla u Podgorici?
Ispričaću ti da je baš moja majka bila prva žena koja je imala sklonište. Ljudi misle da sam ja, ali to nije tačno. U šupi kod moje majke gdje smo živjeli, nekoliko žena je našlo svoj zaklon. Zato se i ja sama zapitam nekad odakle mi pravo da kažem da sam ja prva osnovala sklonište kad je to bila moja majka. Umrla je kad je meni bilo 17 godina.
Sve se nosi iz porodice. Ja sam ta neka načela vidjela u mojoj porodici i onda ih prenosim dalje.
• Koji su to ideali od kojih Ljiljana Raičević nikada ne odustaje?
Žena mora da se izbori za ono što voli. Ja sam se u braku izborila za jedan slobodni dan u sedmici i to se poštovalo. To se toliko bilo ustalilo da je moj muž znao da otkaže neke svoje aktivnosti koje bi mu drugi nametnuli.
Žena mora da bude samostalna. Ja sam sebi našla posao. Neka to bude bilo kakav posao, jer ženi on znači. Meni je značio! Ja sam to shvatila od ranih dana. Trideset godina sam radila u Institutu za javno zdravlje, zaštitu i njegu i uspjela sam da tamo nametnem svoje ideje.
A onda mi je i dodala:
Moja uloga je da rušim tabue. To je moja misija.
• Je li teško rušiti tabue u našoj sredini?
Mnogi su ljuti na mene zbog toga, ali ja se ne osvrćem. Često se desi da i moji facebook prijatelji lajkuju uvrijedljive komentare na moj račun. Mali broj njih je spreman da me brani.
Ljiljana je od 1985. godine vršila funkciju predsjednice Sindikata za zdravstvene institucije sve do 1989. godine.
• Savjetuju li vam ljudi da se povučete iz ovog posla?
Pojedini mi kažu da se sklonim mlađima. Ja se mlađim ne sklanjam, ja mlađe forsiram! Ja znam ako se meni nešto desi da će Sigurna ženska kuća opstati jer ja imam tamo sposobne i vrijedne žene, tako da se mojim odlaskom tu neće ništa promijeniti. Ali dok god ja mislim da moj mozak radi normalno i pravilno, dokle god se ja ne plašim i imam sposobnost da kažem sve i svakome, ne vidim razlog da idem u penziju. Ja kritikujem. Možda se to nekome ne svidja, ali to sam ja.
Mene niko ne može ni iz privatnih, ni iz finansijskih razloga da drži u šaci. Uvijek idem podignute glave. Nezavisna sam i svoja, i zato mogu da kritikujem kada god mislim da nešto nije u redu. I djecu sam tako naučila.
• Jeste li zanemarili svoj privatni život?
Jesam, i to svjesno. Ja sam 26 godina udovica ali ja nikog nisam imala posle moga muža.
• Ima li razlika u vašem nastupu u poslu nekad i sad?
Kad su neki sastanci uvijek sjedim u prvom redu. Tako je bilo uvijek. Bilo mi je važno da ljudi znaju da sam prisutna, da ću da govorim.
Ali sada se više ne javljam prva za riječ. Sada dajem mlađima da počnu, kao što sam ja nekad. Ako vidim da su nešto preskočili, onda se javim zadnja da to zaokružim najsvježijim primjerom i iskustvom. Primjeri su najvažniji, kao što tebi sve govorim na osnovu najsvježijih primjera.
Iako je ovaj razgovor radjen u sred avgusta, kod Ljiljane u stanu je bilo sve otvoreno i klima nije bila uključena. A vrlo je prijatno.
“Ja sam Titograđanka, meni vrućina ne smeta.”
Svoj grad uvijek zove Titograd.
“Tako je. Ali ja ga tako zovem i na zvaničnim sastancima, pa onda i ostali koji su prisutni ga nesvjesno nazivaju tako.
Ja sam se rodila u Karađorđevoj ulici, odrastala u Njegoševoj a udala se iz Ulice Slobode. Mislim da su to najljepše ulice u Titogradu, a Hercegovačkom ulicom volim da prolazim jer je zelena i miriše na lipe.“
• Koja su to tri mjesta koja izdvajate u vašem Titogradu a koja su vam najbliža srcu?
Ne mogu se ograničiti samo na tri mjesta. Ja ti moram pokvariti taj koncept i navesti barem pet mjesta. To je na prvom mjestu korzo. Potom, to je “Budo Tomović”. Pa Hercegovačka ulica. Morača. I most Blaža Jovanovića kojim svakodnevno prolazim i po nekoliko puta dnevno. Hodajući preko tog mosta uvijek mi se vraćaju sjećanja.
Da bismo se fotografisale obukla je crvenu haljinu i našminkala se. “Ali to je samo za slikanje”, dodaje mi da se zna.
Voli da joj je u kući lijepo pa mi se tokom rastanka pohvalila i ljubičastom stazom koju je platila jeftino ali koja joj se sviđa.
Želim da joj oči još dugo sijaju istim žarom!
Intervju uradila: Jelena Petrović
Podgorica, avgust 2019.
Posjetite prezentaciju Sigurna Ženska Kuća i budite u toku sa aktivnostima ove jedinstvene organizacije u Crnoj Gori.
