Milijana Mila Đerković je crnogorska akademska slikarka. Od 1987. godine je član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Rođena u Podgorici, mjesto Bezjovo. Na Akademiji likovnih umetnosti u Sarajevu je studirala slikarstvo, a diplomirala likovne umetnosti u Splitu. Studijski boravila u CITE INTERNATIONALE DES ARTS PARIS. Živi i radi u Podgorici. Pored slikarstva bavila se likovnom estetikom u oblikovanju tekstila kao kostimograf u Televiziji Crne Gore.
Dogovaramo naš susret već neko vrijeme. Sagovornica mi je dala da biram: da li da se vidimo na Adi ili u Podgorici. Dogovorile smo u Podgorici. Mila Đerković je umjetnica sa bogatim životnim iskustvom i zato sam otišla kod nje da čujem savjete i naučim mnogo.
“Svaki dan sam morala biti drugačija i uživala sam u tome.“
Moja sagovornica me je sačekala ispred svog doma u stilizovanoj maslinastoj haljini, a tokom razgovora ću saznati da je kroz život bila i modna kreatorka. “Ovo je kuća koju je moj đed pravio.”, rekla mi je skoro poetično dok smo ulazile unutra.
• Jeste li uvijek tako poetični?
Ja ne znam kakva sam, osim da sam drugačija. Pričaću vam o tome. Jelena, teško mi je da nađem vezu između prošlosti i sadašnjosti ali ću pokušati i da svojom maštom dam večeras uzbudljivu i neobičnu priču.
• Da li je dobro biti mnogo drugačiji u odnosu na ostale?
Ne valja, a meni su svi govorili da to jesam. Ja to kod sebe nijesam nikad registrovala. Uvijek sam imala svoj cilj, ambicije i težila nečemu većem. Tek nakon udesa koji sam imala 2018. prekinuli su se moji ideali. Ali, Jelena, da se opet rodim, bila bih takva.
• Jeste li takvi bili i u mladosti?
Imala sam manu na sarajevskom fakultetu: progonila me profesorka jer sam bila velika pomodarka. Kroz Baščaršiju sam kupovala haljine i onda ih prekrajala i pravila po mom meraku. Svaki dan sam morala biti drugačija i uživala sam u tome. Profesor me jednom izbacio sa časa jer bijah zakasnila zato što sam šila haljinu do jutra da bih tog dana na fakultetu bila drugačija. Kao da mi je samo bilo važno šta ću da obučem!
Kada sam napustila Likovnu akademiju u Sarajevu, prešla sam u Split i završila likovnu umjetnost pri zagrebačkom fakultetu. U Splitu sam učila, morala sam tamo sve da znam. Tamo sam postala sposobnija za život.
Kasnije u Parizu sam ostala dosljedna drugačijoj sebi te su mi govorili da nikome pored Sene ne ličim.
• A kako su vas tako drugačiju gledali u tadašnjem Titogradu?
To su bile takve okolnosti da mi je moglo bit’ da budem drugačija. Ali nijesam obraćala pažnju na druge. Priznaću vam – bila sam zauzeta samo sobom i radom.
“U mladosti sam bila duhovno savršena.“
• Mila, da li nas život mijenja? Kako je to kod vas?
Nemam onaj polet kao što je bio u mladosti. Tada sam bila duhovno savršena. Ničemu nisam davala važnosti, lećela sam… Bila sam opčinjena svojim izgledom i u zanosu za svojim snovima i idealima.
Možda vi ponešto od toga primjećujete sada na meni, ali to je samo zbog toga što se ovaj naš susret dešava nakon moje najnovije posjete Parizu. Tamo ste u fantastičnom ambijentu i okruženju, tako da i ja osjećam da sam sabrala misli i da mi se obnovila ljepota u duši.
• Kakve su Parižanke?
Jako njegovane, ljupke, kulturne. Mada u tom ateljeu, gdje sam bila, su prisutni umjetnici iz cijelog svijeta i svi su ljubazni, pametni i obrazovani. Takvo okruženje mnogo utiče na čovjeka. Pravili smo zabave, družili se, svako veče smo imali neki program.
• A koliko vam znači Pariz, jer znam da ovo nikako nije prvi put da boravite u Cite Internationale Des Arts Paris?
Sedam puta sam bila u CITE-u u Parizu. Zahvaljujući Titexu mnogo sam putovala na sajmove mode kao modni kreator. Godine 1989. sam dobila mogućnost da odem u taj pariski atelje zahvaljujući mom profesoru iz Sarajeva. U Parizu sam tada bila dva mjeseca i odmah zakazala izložbu za sljedeću godinu. Pariz me naučio da slikam žutom bojom za razliku od radova koje sam radila u Sarajevu gdje su mi slike bile zelene, a na njima mrtva priroda i portreti. U Parizu sam postala svjesna svoje prefinjenosti u duši i izgradila svoj stil.
• Može li se onda reći da je Pariz vaš grad?
Svuda sam išla izlagajući slike i kao modni kreator, ali Pariz mi je kao da sam tamo uvijek živjela. Čak sam jednom u Parizu srela svoju dvojnicu. Jelena, iskreno vam govorim i nikako ovo nije halucinacija: srele smo se jednog jutra u Parizu, u autobusu. Ja se, inače, ustajem vrlo rano, uvijek sam bila takva. Tako sam i tog jutra poranila i išla u predgrađe u neki muzej. Gledajući u tu ženu mislila sam da se gledam u ogledalu. Obije smo imale i kapicu na glavi i palerinu. Mahnula mi je pred izlazak.
Htjela sam da prodam kuću i odem za stalno u Pariz. Tamo sam imala krug prijatelja, a posebno imam slatko sjećanje na novinarku Olgu Dodu Đoković koja u sebi nosi radost i dobrotu koju širi.
“Kada imaš cilj i ambicije onda si jak.”
Mila mašta o tome da ponovo kupi automobil i mnogo slikarskog materijala da bi slikala i stvarala. A o putovanjima mi priča:
“Uvijek sam ulagala u putovanja. I sad kad zaradim nešto od slika, isto ulažem u putovanja. Na njima dobijam nove informacije i ona me osvježavaju. Zato mi jeste duša puna ljepote, a kada vam je duša puna ljepote onda vam je izraz lak. U svakom radu je to tako.”
• 
Mila, vas život nije mazio. Čak naprotiv, imali ste veoma teških perioda ali sada kada razgovaramo ja osjećam da polet u vama još postoji. Kažite mi, kako zadržati duh koji vi imate i onda kada je teško?
Sve što sam prošla – bilo je. Ne okrećem se iza sebe. Idem dalje. A istina je, dešavalo se to loše jer nijesam umjela da se sačuvam od zločestih ljudi i zlih sila. Ta klonulost mi je poremetila moje sposobnosti, oslabila moj organizam te sam imala i mnogo hirurških zahvata. Ali ja sam to sve zaboravila. Jelena, važno je imati cilj. Kada imaš cilj i ambicije onda si jak. Tada se osjeća velika sila.
• Jeste li bili emotivni kroz život?
I previše emotivna, ali svuda me Bog čuvao.
• Sjećam se da ste mi jednom rekli da ste “baš komunikativni i po svemu prirodni i jednostavni“. A da li nam se nekad ružne situacije dešavaju jer smo previše otvoreni? Naučite me.
Lako je sad da dijelim savjete, pa često ih dijelim prijateljicama.
• I šta im kažete?
Da ne pokazuju svoje emocije! Kad ste mladi mislite da su vam svi prijatelji. Ja nijesam imala sestru, dva brata su bila mlađa od mene, a naklonost porodice je bila velika.
Baba me zvala dukat. Uvijek sam išla u crkvu zahvaljujući babi. Kad bijah dijete baba mi je tkala, a majka lijepo plela. Ali baba nije voljela da se lijepo obučem, jer se plašila da me ko ne ureče. Đed mi je govorio da samo gledam u knjige i pitao bi me imam li kakvo momče. Bila sam bubalica.
Mnogo puta mi se dešavalo da mi prijatelji kažu da sam dobar čovjek. Njima sam odgovarala da je to zato što sam išla kod babe i đeda na selo.
• A jeste li zapravo samo bili zaneseni umjetnošću i to vam je bilo najvažnije?
Iskreno, ne znam kako mi je prošao život. Ali ono što je važno jeste da sve dugujem svom radu, koji me razonodi i uzdiže.
Mila Đerković je prvo likovno obrazovanje stekla na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću, u klasi Nikole Gvozdenovića:
“Imala sam sreću da radim kod naših i čuvenih arhitekata Kane Radović i Milana Popovića. Njih dvoje su bili tim. Oni su me natjerali da idem na studije. Do tada sam radila, imala sam lijepu platu i bila sam spremna da to sve ostavim i odem u Skoplje da studiram arhitekturu. Moji me nijesu pustili jer nije bilo to vrijeme da đevojka ide na studije tako daleko. Nakon toga sam otišla na Pedagošku kod Gvozdenovića.“
• Mila, znam da ste pored slikarstva radili i kao modni kreator u Titexu. Pričajte mi o tome.
Rad u Titexu mi je drag i donio mi je mnogo ljepote kroz tkanine, sajmove mode i modne revije. Predavala sam i kao modni kreator dizajn u titogradskoj Gimnaziji. Kada je Titex otišao u stečaj često sam boravila u Parizu dok nijesam počela da radim u Televiziji Crne Gore.
„Težila sam za vječnim saputnikom.“
• A jeste li bili nekad zaljubljeni?
Naravno. Bila sam zaljubljena. U mladosti su to bile platonske ljubavi, a velika ljubav je bila u Bosni.
• Dok gledam vaše fotografije ne može se ne primjetiti da ste bili vrlo zgodna mlada žena. Sigurno ste sa lakoćom osvajali muškarce.
Jedne prilike kada sam imala izložbu u Nimbergu osjećala sam naklonost tih usputnih muškaraca, ali ja sam izbjegavala takva uživanja jer sam težila za vječnim saputnikom. Sjećam se jedne prilike, neki je htio moju ruku a ja sam reagovala sa prijateljima koji su mu objasnili da to može tek kad me povede pred oltar. Takve su Crnogorke. Jelena, ja nijesam odmotavala haljine, kako bi to muškarci rekli i nijesam nikad pristajala na ucjene. Valjda zato danas živim u ovom malom prostoru, sama i sa svojim slikama.
Dok ja uz topli šporet listam slikarkin album sa fotografijama i novinskim člancima, Mila mi prepričava događaje iz svog života:
“Sjećam se, jedared sam imala izložbu na Svetom Stefanu. Šahista Bobi Fišer je bio na toj izložbi. Žene su bile zaluđene njime. I ja sam osjetila energiju prema njemu, ali nijesam to htjela da pokažem. On mi je organizovao izložbu za vrijeme svog meča u hotelu Hajat u Beogradu. Jelena, uvijek su me brže prihvatali umni ljudi, nego prosječni. I cijenila sam uvijek ko mi je učinio neku uslugu! Uvijek im ostajem zahvalna.”
• Stičem utisak da su se muškarci vas plašili?
Ne znam jesu li se plašili, ali ja sam bila takva. To nije bilo ništa izvještačeno. Ja im nijesam davala povoda, ali nudili su se. Bila sam stroga, to jesam. Imala sam te bisere, što bi mladi rekli i iskreno – zabavljala sam se u tome.
„Ako mi Bog da ljubav, imaću je. Nikad se ne zna kad ću je sresti”
• Mila, nakon svega, odustajete li od ljubavi?
Pitaju me to i prijatelji. Hvala Gospodu kada sastavlja prave ljude. Najveća sreća je kad živiš sa nekim koga voliš i još imate porodicu. Ko to ima, na tome uvijek treba da se zahvali Gospodu. Ako mi Bog da ljubav, imaću je. Nikad se ne zna kad ću je sresti. Velike ljubavi se nekad događaju samo što vam muškarac dodirne ruku.
• A koliko vam znače prijateljstva?
Bog mi šalje u život dobre ljude koji me prihvate kao člana porodice. To mi znači i to me drži, jer ja nemam đecu, porodicu, ljubav… Uvijek se Bogu zahvalim na svim ljudima koje sam imala ogromnu sreću da upoznam i koje upoznajem. I kada sam bila bolesna i kada bijah zdrava, i kada je trebalo iz Sarajeva poći u Split da nastavim studije… Uvijek su me pratili sreća i dobri ljudi.
• A kakva su bila prijateljstva u mladosti?
Uvijek sam imala mnogo više prijatelja nego prijateljica i uvijek je bila to grupa – nekoliko muškaraca i ja sa njima. Muškarci su me lakše prihvatali za drugara. I sada kada se prisjećam ranijih godina, muškarci su mi prilazili kao čovjeku, a ne kao ženi. Muškarci su bolji drugovi, ali ova sredina to ne razumije. Ovdje kada ste sa muškarcem prijatelj ljudi to drugačije gledaju.
“Genijalci su uvijek prirodni i jednostavni.“
• Jeste li išli skoro na Adu?
Ada je moj univerzum. Tamo sam 1995. napravila brvnaru koja mi je atelje. Tamo sretnem mnogo ljudi sa strane sa kojima se odmah sprijateljim. Ta prijateljstva mi otvaraju nove vidike. Ljudi su svuda ljubazni, kulturni i komunikativni, a shvatila sam da su genijalci uvijek prirodni i jednostavni.
• Znam da vam taj boravak na Adi mnogo znači.
To ostrvo mi daje posebno raspoloženje za moju maštu. Tako kad sam na obali i razmišljam o talasima, uvijek mi je bude nedokučiva njihova nit koju ponavljaju svojim oblikom.
Slikari su naučeni da budu slobodni. Meni je potpuno nebitno da li je osoba koju slikam obučena ili naga. Anatomiju sam učila i taj detalj na ljudskom tijelu mi apsolutno ništa ne znači.
• Nakon svega što ste prošli, šta biste mi savjetovali?
Od sjekiracije zavise sve bolesti. Zato otkačite sjekiraciju, naučite to! Mada, da nije bilo njih, ne bih ojačala. Uvijek dobro razmislite o svemu i koliko god možete zdravo se hranite.
• Da li vam je lijepo medju Vašim slikama?
Lijepo se osjećam jer slike su odrazi moje nježne duše. Treba u sebi imati mnogo ljepote da bi stvorili lijepo. Ili nešto više od ljepote! Ove slike sada čuvam i pripremam ih za najnoviju izložbu.
• Naposljetku ovog razgovora, ispratite me nekom rečenicom kojom ću posebno pamtiti ovaj susret.
O, Jelena, da mi je da imam još jedno srce, onda bih možda imala mir.
Intervju uradila: Jelena Petrović
Podgorica, januar 2022.
