Moramo vjerovati u sreću

Pročitajte: živimo u vremenu kada mnogi književnici, iz raznih razloga, čekaju mogućnost da svoje radove ukoriče knjigom. Ali, da li je važno da pjesnik ili pisac uopšte objavi knjigu da bi njegovi radovi našli čitaoce? Donosimo priču o Ljubici Petrović Kosor koja pokazuje da može i treba drugačije. Ona i njen suprug otvorili su nam vrata svoje “Srećne luke”, kako i piše na ulazu njihovog doma.

Knjiga diše i vi dišete sa njom

 

Gospođa Ljubica Petrović ima pripremljene četiri zbirke koje čekaju da se nađu među knjiškim koricama. Ipak, i pored toga što njene zbirke do sada nijesu našle mjesto na polici biblioteke, njeni stihovi su poput sjemena rasuti svijetom.

• Gospođo Ljubice, prateći Vašu poetsku angažovanost kažite mi koliko je važno stihove upakovati knjiškim koricama i da li zapravo kretanje među pjesnicima, učestovanje na festivalima i saradnja sa raznim poetskim udruženjima ima veću snagu da popularizuje stih?

Da se razumijemo, ja ne mislim da je nebitno objaviti knjigu u klasičnoj formi. Ja sam čitateljka, pasionirana. Čitanje ima značajno mjestu u mom životu i zato vrlo dobro znam kolika je draž i ljepota držati u rukama knjigu. Znam kako je osjećati njen miris, šuštanje listova koji liče na šapat pisca, osjećati da knjiga diše i vi da dišete sa njom. Knjiga živi život zapisan među njenim koricama i vi sa njom, a osjećati to je nešto posebno. Ali, da bi stigli “prečicom” do čitaoca, da bi približili i predstavili svoju poeziju, veoma je značajno i poželjno da se čuje živa riječ pjesnika. Da se na trgu, ulici, na rivi… festivalu, pjesnici i uopšte stvaraoci, suoče sa publikom i međusobno, i odmjere snage, jer to najbolje pokazuje domet nečijeg stvaralaštva. O kritičarima, recenzentima i njihovim pokušajima da nesputanu, kreativnu misao ukalupe u šablon nemam dobro mišljenje.

.

Kosor u srcu i srce u Kosoru

Ljubica je diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Podgorici. Jedinica u porodici, željela je da studira arhitekturu ili jezike. Ipak ostala je u Podgorici i završila Ekonomiju, iako je ista nikad nije privlačila. I posao koji je radila u životu nije bio vezan za umjetnost, te zato sada daje sebi oduška. “Volim sve što je kreativno. Ne volim krute puteve, koji mi ne dozvoljavaju da skrenem sa istih”. Piše kratke priče i poeziju koja je sabrana u zbirke – „Srećna luka – Kosorski motivi“, „Osmijeh“, „Buđenje“ i „Krik“. Pripremljena zbirka kratkih priča nosi naziv “Čajanka”. Kroz ovaj intervju predstavićemo po jednu pjesmu iz svake pripremljene zbirke.

 

Gospođa Ljubica je porijeklom iz Pipera, imaju stan u gradu, ali duša joj je najsrećnija u Kosoru, malom selu nadomak Podgorice. Njihov dom je malo parče na velikom svijetu u kom cvjeta ljubav, poštovanje, umjetnost… “… Ne možete nas promašiti, drvena kapija je poluotvorena a iznad nje piše “Srećna luka””,  navodila nas je Gospođa do njihove luke. A onda uz miris Ljubičinog specijaliteta koji se pekao i domaći sok od drenjina, nas dvije smo nastavile razgovor zanijete poezijom i idejama.

.

Stanka Tanja Rađenović: “Poneka poezija je stvar odluke da to postane i traje! “

• Šta konkretno činite da bi riječ svoje duše predstavili ljudima koji razumiju umjetnost?

Pjesnici i pisci uopšte, teže da svoje djelo približe čitaocu. Osim interneta, koji je u tome neprikosnoven – facebook-a, elektronskih portala… živi, direktni kontakt sa čitaocem, nema cijenu. Kao što smo rekli, festivali poezije, poetske večeri i druge vrste grupnih ili individualnih predstavljanja pjesničke riječi i poezije su idealna prilika da se duh poezije i pjesništva afirmiše na najslikovitiji način. To su susreti na kojima pjesnici i publika dišu jednim dahom, gdje se živi poezija i šalju najplemenitije poruke ljubavi i mira.

Moje poetsko prozno veče pod nazivom „Kad te opet sretnem, ponesi osmijeh“, održano u septembru u Budvi, na trgu ispred Moderne galerije u Starom gradu, bilo je divna prilika da se van četiri zida, na otvorenom gdje se slobodno diše i pjeva, predstavi ne samo moja poezija i ja, već i moje prijateljice pjesnikinje. Stanka – Tanja Rađenović iz Budve, kao predstavnica organizatora Opštine Budva, bila je i moderatorka večeri, a istovremeno mi je učinila zadovoljstvo te čitanjem moje proze i poezije pomogla da se predstavim u najboljem svijetlu. Radmila Knežević, takođe pjesnikinja iz Budve, čitanjem mojih stihova, dala je dio sebe ovom, kažu uspješnom, poetskom događaju . Dakle, na tim pjesničkim susretima dolazi do izražaja pjesnička solidarnost i spremnost da se međusobno pomogne, a sve u korist i u slavu čiste poezije.

Bračni par Petrović je u svakom trenutku raspoložen za šalu. I kada se supruga, kao i svaka umjetnica, zanese pričom i umjetničkim radom, tu je suprug da je opomene da se nešto priprema u rerni. I eto ga, miris domaće pite je ispunio dvorište okupano suncem. Dok je Ljubica veselo pripremala trpezu, pitali smo njenog supruga da li bi i on pisao. Vladimir – Vova na to pun veselog duha odgovara:

“Neću ja da pišem, dovoljno je jedno u kući. Inače ga nebi jeli.”

Uz gornju fotografiju moram dodati komentar da Gospođa Ljubica ima viziju srećnijeg svijeta u kome se ratuje osmijesima. To potvrđuje i njena pjesma:

VOJSKA OSMIJEHA

Maršira kraj nas vojska čudna,
Zastave slave pred sobom nosi
I cvijeće u kosi.

Maršira kraj nas vojska čudna,
Pomalo sanjiva, pomalo budna.
Osmijesi lete, kao rakete!

Maršira kraj nas vojska osmijeha I
 svaki svoju bitku bije,
Dok nam se smije.

I gdje god pukne,
Tu ljubav bukne.

.

Virtualno a tako opipljivo

Ljubica je bila polufinalistkinja drugog međunarodnog takmičenja “Mili Dueli” u organizaciji “Poezije godine”, na kome je učestvovalo više od 200 pjesnika.

Mili Dueli jeste facebook takmičenje u poeziji i to je bilo za mene zaista lijepo i zanimljivo iskustvo i izazov. Ogledati se sa drugim pjesnicima, manje ili više afirmisanim, staviti svoju poeziju spram poezije svih ostalih i odmjeriti svoje stihove sa stihovima drugih, preko 200 pjesnika, i pritom stići do polufinala, moćan je osjećaj. Zato svim, pogotovo mladim i neafirmisanim pjesnicima, preporučujem ovakve i slične vidove natjecanja.

• Mnogi negativno komentarišu korišnjenje interneta, ali prateći Vaš rad i način na koji Vi koristite internet mrežu, mogu reći da je isti za primjer svim generacijama. Za one koji ne znaju, kažite mi kako još koristite internet da bi približili svoju umjetnost?

Nijesam opsjednuta internetom i facebook-om, mada se ponekad dogodi da se malo duže nego što je “zdravo” zadržim na nekoj od internet stranica ili elektronskih časopisa koji imaju za temu književno stvaralaštvo, a poeziju posebno. To obično činim kad lansiram neku novu poeziju ili priču. Tada mi je važno da pročitam šta čitaoci, ljubitelji poezije imaju da mi poruče, bez obzira da li su moji facebook prijatelji ili ne, jer moje stvaralaštvo je “public”. Članica sam brojnih facebook grupa koje njeguju poetsku riječ i u kojima su članovi takođe pjesnici. Na kraju, zahvaljujući tim grupama, moji stihovi su se našli među koricama nekoliko međunarodnih zbirki poezije.

Takođe, zahvaljujući facebook-u, stekla sam brojne prijatelje pjesnikinje i pjesnike, pa i uživo upoznala, Tanju Rađenović, Nelu Pamuković Servantes, Darka Turkovića i mnoge druge, koji su mi doskora bili samo virtualni prijatelji u virtualnom svijetu. Tako se iz virtualnog svijeta u moj stvarni, uselila i Jelena, pisac ovih redova. Tako sam dospjela i na I Međunarodni festival čiste poezije, glazbe i vina, ”More Duša”, koji je održan u Biogradu na Moru u organizaciji udruge “Providenca” iz Biograda na Moru i “Arte” iz Beograda. Drugi festival će se održati na proljeće 2014. u Beogradu. Namjera je idejnih tvoraca ovog festivala da umreže u pjesničku mrežu sve stvaraoce sa ex YU prostora, Balkana i šire. Na ovom festivalu učestvovali su pjesnici iz svih ex YU republika osim Makedonije. Iz Crne Gore, na žalost, samo ja.

Pripremajući intervju sa Ljubicom Petrović Kosor, “Plava zvijezda” je kontaktirala pjesnikinju Nelu Servantes Pamuković, jednu od organizatorki I medjunarodnog festivala poezije, vina i glazbe More Duša, održanom u Biogradu na Moru. Gospođu Nelu smo zamolili da nam prenese utiske o Ljubičinoj poeziji koje je ostavila na učesnike, ali i da nam kaže kakvi su budući planovi organizatora jer bilo bi lijepo kada bi stih povezao ljude i kada bi Crna Gora bila jedan od budućih domaćina ovog festivala. Odgovore Gospođe Pamuković prenosimo na kraju ovog intervjua.

Iz zbirke KRIK

USUD

Svako od nas
Svoj krst nosi
Svoj usud
Proročanstvo
Kletvu.

Kako si posijao
Tako ćeš i požnjeti
Svako od nas
Žanje
Svoju žetvu.

I tako do beskraja.
Ko nije prošao put
Kroz pakao
Neće se domoći
Raja.

.

Oslikana poezija

• Mnoge svoje stihove na internetu predstavljate na slikama umjetnika. Ko su umjetnici koji Vam svojom slikom oslikaju Vašu riječ?

Moju poeziju na facebook-u krase radovi dvije meni drage i cijenjene umjetnice. Mogu reći da su to umjetnice svjetskog glasa: Sekana Radović, naše Crne Gore list, koja živi i radi u Americi u Čikagu i Vasilise Radojević, koja je dobro poznata ovdašnjoj umjetničkoj javnosti. Zastupljena je i poneka fotografija, koje pravi moj sin Milovan, koji zaista ima oko i dara za istu.

Da bi intervju sa Gospođom Ljubicom Petrović Kosor bio kompletan, kontaktirali smo i Gospođu Sekanu Radović i uradili mini intervju. Isti takođe prenosimo nakon razgovora sa Ljubicom.

• Da li se nadate da ćete ipak uskoro u svojim rukama osjetiti miris vlastite knjige?

Prije proljeća iduće 2014.godine, zasigurno će izaći iz štampe moja prva samostalna zbirka OSMIJEH.

iz zbirke OSMIJEH

NEKA NAS NE BUDE

Neka izgorim
u ognju tvog osmijeha,
neka me ne bude:
Ako ne udari
čelo o čelo…
Ako ne udari
zub o zub…
Ako ne udari
bedro o bedro…
Ako ne pukne grom
i kad je vrijeme vedro.
Neka me ne probude,
ako ne budemo:
Jedan dah…
Jedan mah…
Jedan damar…
Jedan šamar…
Jedno sjeme…
Jedna klica…
Ako ne izgorimo
u ognju požude,
neka nas ne bude!

 

Ljubičin suprug je ponosan na stvaralaštvo svoje supruge. Radostan što imaju mogućnost i volju za to, iznosi ideju da bi ambijent svog dvorišta mogli iskoristiti za promociju prve knjige.

 

Umjetnost na drvenom otpadu

Ambijent dvorišta porodice Petrović je izuzetno inspirativan. Krase ga cvijeće koje Gospođa Ljubica sama održava, ali i radovi oslikani po drvenom otpadu. Zanimljivo je kako je Ljubica otkrila u sebi i taj umjetnički dar:

Ne znam kako bih nazvala tu vrstu mog rada, a zasigurno, umjetnost jeste. To je slikanje na drvetu, na otpadu od rezane građe za industrijske svrhe, tako da je neka forma između slike i skulpture. Taj moj umjetnički talenat otkrila sam sasvim slučajno. Jedne zime, moj sin i njegov drug dopremili su nam na selu poveću gomilu drvenog otpada, sa namjerom da nam posluži kao ogrjev. Kad sam počela prebirati po tim daskama, rodila se ideja. I to je moj doprinos ekologiji i održivom razvoju mile mi Crne Gore. Umjesto u furuni, otpad je recikliran u umjetničko djelo i sad ukrašava naše dvorište.

A za cvijeće najrazličitijih boja, Ljubica kaže: “Volim cvijeće i brinem o njemu bez upotrebe rukavica. Zemlja ako je ne uhvatiš golom rukom nije srećna, biljka ne raste ako joj ne daš sebe.

“Posadimo i po malo povrća. Paradajz posađen u našoj bašti, kada mu tepate, recitujete i njegujete ga, izuzetno je sladak. Ali nijesmo mi došli da ovdje živimo od poljoprivrede, nego da uživamo. Ne shvatam zašto ljudi odlaze odavde i uopšte sa sela.”

.

iz zbirke BUĐENJE

BUĐENJE

Na kraju jave,
Na kraju sna,
Na kraju puta,
Čeka nas BUĐENJE.
Bane pred nas,
Kao dvorska luda,
Ceri se, filozofira,
Izigrava čuđenje.
-Pa, gdje si ti do sad!?
Pitam, slomljenog nosa,
Razbijenog čela,
Povezane glave.
-Pa, gdje si do sad!?
Nijemo ga pitaju moje
Uplakane oči plave.
-Što, gdje sam do sad!?
Odgovara BUĐENJE.
-Ti bi, zar, htjela
Da bdijem nad tobom
Čitavo tvoje
Zemaljsko vrijeme?
E, ne može, sestro,
Navij budilnik svoj,
Prije nego na leđa
Natovariš breme!’
-Ta, ko bi reko,
Glava mi puca,
Da je kamenje
Ovako tvrdo!
-Zato kamenje
Ne lomi glavom
I ne guraj ga silom
Uz brdo!

Na kraju jave,
Na kraju sna,
Na kraju puta,
Buđenje čeka.
Bdije nad nama
Kao dobri anđeo,
Obješenjački
Namiguje nam,
I podrugljivo se cereka,
Kao budala neka.

Dok su djeca bila mala, dolazili bi samo tokom vikenda na Kosor. Ali sada, “otkako je Ljubica u penziji, ne mili joj se da ide u grad. Navikla je ovdje. Ne mili joj se ni da prespava u gradu.”, kaže Vova.

– Ne razumijem, ali mi smo našli radost u ovom kamenu. Manje siromašnih bi bilo kada bi se ljudi vratili na selo. Volimo mi Kosor i kad padne snijeg. I kad nas zatrpa. Važno je samo da imamo drva i hrane i onda nam ništa ne treba!- s osmijehom dopunjuje Ljubica.

.

Živim svoju vječnu ljubav

Gospođa Ljubica Petrović svom prezimenu dodaje i naziv Kosor, te se tako i potpisuje. Kosor je malo mjesto u blizini Podgorice, gdje Ljubica sa svojom porodicom vodi idiličan život.

Ne sa cijelom porodicom, djeca i unučad su tu samo povremeno, gotovo gosti, već sa mojom inspiracijom, sa mojim Vladimirom – Vovom. Pitali su me jednom prilikom, na nekoj od poetskih večeri, da li vjerujem u vječnu ljubav? Ne samo da vjerujem, ja živim vječnu ljubav, to je bio moj odgovor. A, što se idile tiče, da se čitaoci ne razočaraju u sopstvene živote, život nas nije baš mazio. Prošli smo mi i Golgotu, ali, uprkos svemu, ostali smo normalni, optimistični, zdravog duha i nesalomivi. Život nas jeste lomio, no, nije slomio.

 

Bračnom paru Petrović kuća je uvijek puna gostiju. Vole da budu domaćini. Uz jedan od zidova kuće je i gitara.

Uz gitaru, zidove njihovog doma krase i etno predmeti sakupljani desetak godina. “Te starine su iz naših krajeva i ima ih poprilično. Poređani su i okačeni svuda po kući. Bilo bi lijepo kada bi jednog dana napravili improvizovanu staru kamenu kuću ili etno sobu, sa ognjištem, verigama….. i tu izložili ove eksponate o koje se sad spotičemo po kući”, kroz radost priča nam Ljubica.

 

• Vaša prva pripremljena zbirka nosi naziv Srećna luka – Kosorski motivi. Šta za Vas predstavlja Kosor?

Kosor je u jednom ružnom i za nas teškom vremenu postao naš bijeg i spas. Zatim je bio SREĆNA LUKA, to je uprkos svemu i danas, jer da bi bili srećni moramo vjerovati u sreću, ne čekati je da dođe, već joj ići u susret, sami je stvarati. Doduše, danas već, i u budućnosti, Kosor će biti naša MIRNA LUKA.

• Da li je lijepo za umjetnika živjeti van grada? Da li u tišini van gradske buke čovjek bolje čuje šaputanja duše?

Ne samo za umjetnike i umjetničke duše, za svakoga od nas je u ovim vremenima, ljekovito osjetiti damar sela, prirode… Zemlju osjećati sopstvenim rukama, travu gaziti bosim stopalima, disati.. disati..disati punim plućima i biti slobodan i nesputan okovima grada. Gledati noćno nebo prepuno zvijezda, koje se čine na dohvat ruke, što iz gradske vreve i vještačke svjetlosti nikad ne možete vidjeti, te tako preko neba biti u kontaktu sa čitavim svijetom, sa vasionom, sa samom sobom.

Bračni par Petrović ima troje djece. “Kada nam djeca i unučad provedu ovdje par dana pa se vrate u grad, bude im neobično. Jednom me moj unuk Vuk pitao: “Bako, zašto vazduh miriše na petarde.” E u takvom mirisu mi živimo a da i ne osjećamo.”

Iz zbirke KOSORSKI MOTIVI

KUĆIŠTA

Ove zidine pamte i bolje dane
I krov i prozore i vrata
I puškarnice pamte i zveket oružja,
Iz ko zna kojega rata.

Ova kućišta pamte dječju ciku
I prvi plač novorođenčeta.
I miris krvi i ljute rane,
A znaju i što je osveta.

Ova kućišta pamte miris pogače,
Toplinu ognja s’ ognjišta.
Pamte mješine skorupa i kace sira
I nizove suvih smokava, sred dvorišta.

Ova kućišta pamte čabrove vina i rakije
I miris tropa i kad se loza pekla.
I pjesmu pijanih svatova, pamte,
I plač pokajnica i suzu što je tekla.

A danas muk i od života ni traga.
Za dugih, zimskih noći,
Bestija vjetar po zidinama.
I nikada više, ona lica, bliska i draga,
Neće blistati među nama.

• Živite u idiličnom braku sa svojim suprugom. Koliko je ljubav važna za čovjeka?

Ima li na svijetu čovjeka,
Koji nikada nije volio,
Nikada nije ljubio
I zbog ljubavi patio…?
Taj, kao da se nije ni rodio…
(I zasigurno, život nije ni shvatio)

• Nedavno ste bili na festivalu u Biogradu, u Hrvatskoj i Vaš suprug Vas je pratio. Da li je uvijek bilo tako i koliko Vam to znači?

Moj suprug je moja svekolika životna potpora. Kad god je to moguće, zajedno smo, istinski dijelimo život i živimo ga zajedno.

• Šta je važno za uspješan brak?

“Ne pokušavaj mijenjati me! “ Voli me ovakvu kakva jesam, a ja ću znati da ti vratim i kod sebe sama promijenim ili obuzdam ono što tebi smeta. Od tebe očekujem isto, zauzvrat, dakle važno je poštovanje. Jednako važna stvar je međusobno povjerenje… i kompromis… kompromis, bez dvoumljenja i nikad ne preći granicu tolerancije. Znam mnoge uspješne brakove za čiji nastanak i opstanak, nije bila presudna vatrena ljubav.

 

Pisati je zdravo koliko i disati svježi planinski vazduh

• Pročitala sam podatak da Vaše pjesme nastaju na mah. Da li kao pjesnik imate bilježnicu pri ruci, u koju zapisujete umjetnost kada vas omami inspiracija.

Ne, nemam uvijek bilježnicu pri sebi, mada ne znam da li bi me spasila, jer toliko stihova navre odjednom da ih nikako ne mogu pohvatati. Mnogo, mnogo mi ih je pobjeglo već, u nepovrat. No dosta ih je ostalo. Spasi ponekad mobitel jer ima tonski zapis pa ugrabim, na brzaka, da izgovorim i snimim.

 

• Ljubice, kažite mi nešto o sebi, Vašem djetinjstvu i prvim koracima koje ste pravili stazama umjetnosti. Kada ste napisali prve radove?

Počela sam da pišem još u osnovnoj školi. Poeziju, ustvari neke pjesmice o domovini, rodoljublju, što je u ono vrijeme bila iskrena inspiracija, ili pjesme o prirodi. Postojao je  dječiji časopis koji je izlazio jedanput mjesečno i zvao se “Titov Pionir”. Tu su mi objavljivani radovi, a bila sam jedno vrijeme i član redakcije tog lista. Nažalost, ni jedna od tih pjesama nije sačuvana. Kasnije u mladosti pisala sam no nijesam to smatrala značajnim osim za neka čitanja u užim krugovima. To jeste bilo zlatno vrijeme za poeziju, no ne i za mlade pisce. To je bilo vrijeme kad se više čitala, odnosno recitovala poezija i kad smo svi sa oduševljenjem i maltene u transu slušali Raleta Damjanovića, poznatog recitatora iz Beograda, koji je svojim glasom, načinom čitanja I čitavom pojavom, očaravao.

• Da li je zdravo pisati i koliko Vam zapravo pisanje znači?

Zdravo je koliko i disati svježi planinski vazduh, koliko i čitati… Makar mi nikad ni jedan stih ne bio objavljen, makar niko ne pročitao ni jednu strofu, ni jednu moju pjesmu, ja ću pisati, odnosno zapisivati, dok iz mene bude izvirala poezija. Jer pisanje je za mene potreba i način da upoznam i spoznam sebe. To je takođe i način da sebe otkrijem i pokažem drugima, kako govore moji stihovi o PJESMI:

… Kroz tebe moj život ističe,
Kroz tebe moja krv ističe,
Kroz tebe ja ističem iz sebe,
Da se cijelome svijetu pokažem,
Da se dam.

• Vaše poetsko –prozno veče u Budvi je bilo pod nazivom “Kad te opet sretnem, ponesi osmijeh“. Je li teško zadržati osmjeh i da li smatrate da se možda umjetnici iskrenije smiju, možda iz raloga što oni svijet posmatraju kroz ružičastije naočare?

Najteže je izmamiti sebi osmijeh i kroz sve bure i nevere života probijati se sa osmijehom na licu. Kad se jednom naučiš smijati, ne daj da ti taj osmijeh pobjegne, čuvaj ga kao najveće blago. I raduj se malim svakodnevnim stvarima, u njima traži razloge za sreću, jer biserna niska tvog života se sastoji od mnoštva sitnih sjajnih biserčića, koji je čine jedinstvenom i dragocjenom. Moj savjet, mada ne volim da dijelim savjete: Život će ti biti onakav kakvim ga sam sebi prirediš, jer uprkos svemu, ti si kreator svog života. Zato, ne zaboravljajmo na osmijeh, on čini ljepšim i nas i naš život.

.

Lijepo je i uzvišeno biti žena

Plava zvijezda je izabrala Ljubičinu pjesmu Eva, želeći da sazna od Ljubice da li je lijepo biti žena.

Eva

Kada je Bog
Stvorio ženu
Pametnu
Lijepu
Spretnu
Sa puno dara
Bog je znao
Što stvara.

Kada je Bog
Stvorio ženu
(Opet taj Bog
Muškoga roda)
Stvorio joj je para
Po svom liku
Da sa njom
Zemljom hoda.

Ako je Adama
Stvorio prvog
A Evu
Od rebra Adamovoga
Zašto je onda
Svaka Eva
Od iskona raala
Adama svoga?

I zašto onda
Taj Svaki Adam
Od iskona
Isto kuži
Da je Svaka Eva
Zato stvorena
Da njemu Adamu
Služi?

.

Pjesmu Eva sam posvetila mojoj starijoj kćerki Mariji. I, da, lijepo je i uzvišeno biti ŽENA. I snažno, moćno! I biti supruga i sestra … pogotovo majka. Sama činjenica da je žena ta koja pod svojim srcem nosi drugo srce i rađa život, sama po sebi je veličanstvena. No, od iskona pa do danas, žena ne zauzima pravo mjesto koje joj po prirodnim zaslugama, po rođenju, pripada a to je da bude postavljena, od strane muškarca, na životnoj ljestvici u istu ravan sa njim i da ne bude diskriminisana u profesionalnom, socijalnom i svakom drugom pogledu. Mislim da žena nije uspjela da izbori svoje pravo mjesto u toj žensko muškoj kombinaciji iz prostog razloga što je žena ta koja “rađa Adama svoga”. Koliko god da joj ta uloga daje snagu i moć, isto toliko je čini osjetljivom i ranjivom. U mojoj zbirci BUĐENJE ima jedan odjeljak posvećen ŽENI, gdje su sabrani stihovi kojima kazujem svoj stav vezano za položaj i ulogu žene i pišem o njenoj ljepoti i snazi.

 

Ljubičine pjesme i priče zastupljene su u naslovima „More na dlanu“, „Valentinovo 2013“ u izdanju Kulture Snova iz Zagreba, „Odakle zovem“ u izdanju knjižare „Karver“ u Podgorici. Njena prica „Baba maŚa ili Śjever je kriv za sve“ štampana je u knjizi „Izvan koridora Vranac 2011“.

Umalo da zaobiđemo kratku priču, dio stvralaštva koji mi je posebno značajan. Gotovo svaka moja priča posvećena je ženi i opisuje po jedan ženski lik u različitim životnim situacijama i dobima : Stela, Pirga, Ženska, Baba MaŚa ili Śever je kriv za sve. Ova posljednja mi je posebno draga jer sam lik Baba MaŚe gradila prema liku moje majke, stare revolucionarke i borkinje iz II svjetskog rata, članice AFŽ-a, žene socijalizma. Sa njom sam učestvovala na Međunarodnom konkursu Knjižare “Karver” za najbolju kratku priču. Između nekoliko stotina prispjelih priča, ona je ušla u izbor od 20 najboljih i štampana je u knjizi Izvan koridora, Najbolja kratka priča Vranac 2011.

 

Stih čezne da poveže region

Pripremajući intervju sa Ljubicom Petrović Kosor, Plava zvijezda je kontaktirala pjesnikinju Nelu Servantes Pamuković, jednu od organizatorki I međunarodnog festivala poezije, vina i glazbe More duša, održanog u Biogradu na Moru. Prenosimo odgovore Gospođe Pamuković i koristimo priliku da preporučimo facebook grupu Poetski Vuglec i stranicu Providence koja okuplja ljubitelje poezije, pjesnike i književnike. 

• Ljubica Petrovic Kosor je bila jedini predstavnik iz Crne Gore, na nedavno održanom festivalu More Duša u Biogradu na Moru. Kako Vi vidite njenu poeziju i kakav je utisak ostavila na festivalu naša Ljubica?

Ljubica se jedina odazvala pozivu, iako smo pozvali još i Andriju Petkovića iz Tivta, čiju poeziju cijenimo. Ljubica je kompletna pjesnikinja i predivna osoba. Njenu poeziju osobno pratim oko 2 godine i ono što je posebno kod nje je britak, inteligentan um i odličan osjećaj koji stvara u čovjeku, svjetla, nade i velike pozitive. Najteže stvari i najveće boli iznosi jačinom jasne emocije silovito i do ogoljenja iskreno. Suze i smijeh se smjenjuju kroz ne tako dugačke poetske forme. Malo je to pjesnika sposobno, višestruke emocije u tako malo riječi. Poezijom oslika osjećaj, gotovo ga možeš rukama dohvatiti. Na sve učesnike ostavila je fenomenalan dojam, kao i na organizatore festivala, prvenstveno zbog svoje zanimljive poezije, a gotovo uporedo s tim svojom zanimljivom osobnošću. Pored nje se čovjek osjeća sigurno, umireno i veselo, a umjetnička taština joj je potpuno nepoznata. Upravo takve umjetnike naša Udruga posebno poštuje i cijeni te potiče na suradnju.

 

• Budući da ste Vi zajedno sa Darkom Turkovićem i Vaša udruga Providenca iz Biograda, te i ARTE iz Beograda, bili organizatori I festivala, a da planirate da II festival održite u Beogradu na proljeće 2014. kakvi su Vaši budući planovi s tim u vezi. Vjerujete li da poezija može okupiti i povezati cjelokupni ex YU prostor i kakva bi u tome mogao biti doprinos i uloga crnogorskih pjesnika? Takođe, da li mislite da bi se neki od budućih festivala mogao održati kod nas u Crnoj Gori?

Suradnja ARTE iz Beograda i naše Providence je nastala na osnovu prepoznavanja dviju umjetničkih Udruga i viđenja poezije na jedan suvremeniji način, a to znači učiniti je zanimljivom širem auditoriju i razbijanja predrasuda o pjesnicima kao samozatajnim introvertiranim zanesenjacima. Naše večeri su poetske večeri slavljena umjetnosti od poezije do glazbe, glume i slikarstva, jer u mnogima se od nas ne krije samo jedan talent, već više njih. Efekt tih večeri je gotovo uvijek isti: “ne možete doći do mikrofona, kada se svi ti talenti oslobode” U Beograd planiramo voditi ekipu ljudi koji su višestruko talentirani i predstaviti zapravo na neki način i tradiciju raznih hrvatskih krajeva. To znači da vodimo što više talentiranih pjesnika koji su ujedno i pjevači u klapama, KUD-ovima, rock sastavima, jer poeziju pretvaramo u jedan dramatski prikaz sa koncepcijom zapravo kazališne predstave. Beograd i Biograd na Moru žele ovaj festival održati tradicionalnim, kao spoj dva nekad ratom razdvojena grada, sada spojena umjetnošću. Mi zaista vjerujemo da poezija i umjetnost pisane riječi može povezati i okupiti cijeli ex YU prostor i s tim u vezi smo već počeli raditi na projektu tzv. “Knjige mira” (radni naslov) gdje bi bili zastupljeni pjesnici iz svih tih prostora.

Naravno da želimo i u Crnoj Gori pronaći suradnike s kojima bi odradili jedan ili više festivala. Tu nije puno potrebno, osim puno rada na prepoznavanju nas pjesnika, pomoći lokalne sredine, a da ne govorimo o tome kako su ovakvi festivali zapravo dobar proizvod za podizanje svijesti o učmalosti našeg turizma i promidžbe i poticanja kulturnog turizma kako kod nas, tako i kod vas u Crnoj Gori. Samo je potreban uporan rad da to ljudi koji određuju novac u kulturi shvate. Najveća vrijednost ovih susreta je upoznavanje umjetnika koji su se do tada povezali internetom, a to upozavanje stvara prijateljstva i suradnju koja nemaju cijenu. Veliko su blago umjetnosti.

Veliko vam hvala što nam svojom objavom pomažete u tome da ljudima pronosite svjetlo naših ideja.

.

Slika je kao pjesma

Kao što smo najavili u toku intervjua, Plava zvijezda je kontaktirala i Gospođu Sekanu Radović čijim slikama Ljubica često isprati svoje stihove. Prenosimo odgovore Gospođe Radović koji su stigli iz Čikaga, gdje ova umjetnica živi i stvara. 

• Prateći poeziju Ljubice Petrović Kosor na facebook-u, zapazila sam da su njeni stihovi praćeni Vašim umjetničkim radovima. Čak je i pozivnica za njeno poetsko veče u Budvi bila ukrašena vašim radom. Čini mi se da je to izvanredan spoj likovne umjetnosti i poezije. Šta Vi mislite o poeziji naše Ljubice i koja je to „tajna veza“ između vaša dva stvaralaštva koja ovakvu kombinaciju čini posebnom?

Da, dobro ste primjetili da su Ljubičina poezija i moje slikarstvo na neki čudan način uspostavili kontakt, senzibilno podržavajući onaj čuveni Horačijev stih “Ut pictura poesis”- “Slika je kao pjesma” (ono što važi za sliku važi i za pjesmu). Likovno predstavljanje Ljubičine poezije predstavlja najslobodniji izraz njenog tumačenja, a forma njenog jezika prikazuje upravo onoliko koliko i vizuelna umjetnost. Mostovi koji su građeni uzajmnim prožimanjima ove dvije umjetničke forme ne daju odgovore, već  nameću pitanja, postavljaju čitaoca u jedan posve drugačiji odnos. Naime, moglo bi se reći da je on u prednosti nad stvaraocem, jer mu se kroz sintezu pjesničke i slikarske forme nudi izazov da traži odgovore i zauzme estetki stav. U tome vidim tajnu vezu naših posebnih i veoma nadahnutih odnosa, dok o Ljubičinoj poeziji najbolje govore stihovi iz njene pjesme ” Eva”.

• Da li je za Vas, zbog činjenice da ste prije dugo vremena otišli iz Crne Gore, Ljubičina poezija glas iz rodnog kraja i koliko je druženje na facebook-u sa njom, učinilo da naša publika bude upoznata sa Vašom umjetnošću?

Ljubičina poezija jeste autentični glas iz rodnog kraja ali i univerzalni glas vrijednosti, lucidni, pokatkad duhoviti, pokatkad romantičarski pogled u istinu. Ona osvaja čitaoca svojom jednostavnošću izraza, vraća ga i zadržava u stanje autentičnog, nepromijenjenog odnosa sa prošlošću i vremenom u kome živimo. Ona mu kao blaga majka ne dozvoljava da zaluta, a on joj se ni malo ne opire. Virtuelni kontakt sa Ljubicom, mogućnost konstantne interakcije i naše poznanstvo iz rodnog kraja veoma su doprinjeli da se i pored dugogodišnjeg odsustva iz Crne Gore, ako ne fizički , a ono duhovno i kroz svoje stvaralaštvo, na drugačiji način predstavim crnogorskoj publici, sredini kojoj dugujem ljubav i kojoj sam kroz svoj rad posvećen majci, ženi i duhovnim vrijednostima koje se ne vide golim okom, a koje se mogu predstaviti samo jezikom simbola, posvetila posebno mjesto. U tom smislu Ljubica je moja spona i moja inspiracija, ona tanana, ali snažna nit koja me veže sa Crnom Gorom i ljudima koje volim.

Napomena: Iskreno se zahvaljujem Gospođi Ljubici Petrović Kosor i Njenom suprugu na otvorenim vratima svoje “Srećne luke” , a  potom i Ljubičinim prijateljima koji su pomogli da ovaj intervju na kompletan i cjelovit način prikaže jednu divnu umjetnost! Ovaj intervju je dokaz da stih i pravilna upotreba interneta može povezati ljude ma gdje oni bili. Hvala Vam i neka umjetnost traje!

Intervju: Jelena Petrović
Fotografije: Saša Petrović i lična arhiva Ljubice Petrović Kosor