Pročitajte: predanje kaže da su se na tom mjestu knez Lazar i kneginja Milica prvi put ugledali i zavoljeli. Za uspomenu na taj susret, mnogo godina kasnije, kneginja Milica je podigla manastir čiji je naziv kovanica od riječi ljubav i stijena. Vašoj pažnji predlažem prilog o manastiru Ljubostinji, gdje je sahranjena kneginja Milica Hrebeljanović i nekoliko citata iz knjige „Igra anđela“, autorke Ljiljane Habjanović Đurović.
O manastiru:
.
Kao djevojka sam pročitala knjigu „Igra anđela“, autorke Ljiljane Habjanović Đurović.
„Igra anđela” je priča o kneginji Milici. Ona je svjedočanstvo o borbi žene da opstane uprkos svemu. Da sačuva svojoj djeci očevinu. I njih same. Da veliki poraz pretvori u pobjedu.“
Tada sam poželjela da jednog dana posjetim Kruševac, a potom i zadužbinu kneginje Milice manastir Ljubostinju. Želja mi se ispunila septembra 2011.
Predanje kaže da su se na tom mjestu prvi put knez Lazar i kneginja Milica ugledali i zavoljeli. Za uspomenu na taj susret, mnogo godina kasnije, kneginja je podigla manastir čiji je naziv kovanica od riječi ljubav i stijena – Ljubostinja. Crkvu je oslikao monah Makarije, a pretpostavlja se da su slikarski radovi započeti i prije Kosovske bitke. Od prvobitnih fresaka sačuvani su portreti kneza Lazara i kneginje Milice i njihovih sinova Stefana i Vuka. Na portretima je vladajući par oslikan mladima, u dobu kada su knez i kneginja bili najsrećniji.
Manastir je od Vrnjačke banje, preko Trstenika, udaljen 20-tak minuta vožnje. Kada budete razmišljali gdje da provedete odmor ili praznike, topla preporuka je Vrnjačka banja, a potom i obavezna posjeta manastiru Ljubostinja.
Podaci i citati iz knjige:
.
Milica Nemanjić Hrebeljanović, je rođena 1335. Godine.
Sa 15 godina odlazi u Dubrovnik, da se u caričinoj školi za mlade djevojke najvišeg roda, spremi za udaju. U Dubrovniku spoznaje prvu ljubav. Zvao se Marin i bio je iz roda najvišeg plemstva. Bio je pjesnik.
Jedne noći Milica se u svom snu između Lazara i Marina opredjelila za Lazara. Nakon tri godine provedene na dvoru, Milica se udala za Lazara.
„Nikada, nikada ga više neću ovoliko voleti. Zato što neću moći. Zato što se ne može ovoliko voleti, i sa silinom tog osjećanja u sebi preživeti duže od trena.“, pomislila je Milica u trenutku svoje proševine.
Iskreno su se voljeli. „S kim god da je bila, bila je sa njim. Šta god da je radila, radila je sa njim.“ Kada su se vjenčali, Milica je imala 18, a Lazar 24 godine.
Nakon pet kćeri, Milica je u 42-goj godini rodila sina – Stefana. Prilažem citat iz knjige, kao jedan od najdirljivijih: „Lazar nije požurio da zgrabi to dugo žuđeno blago. Prvo je njoj prišao. Drhtavom rukom pomilovao je po obrazu. Drugom je stisnuo njene srećne prste. I svu je obuhvatio, i prožeo onim svojim pogledom u koji staje sva duša. Ostao je zagledan u nju i kada je polako prigrlio dete i potpuno ga pokrio svojim moćnim dlanovima. Zatim ga je nežno poljubio u čelo, kao da mu predaje amanet.“
Dvije godine nakon Stefana, kneginja Milica je rodila Vuka, a njihov treći sin Dobrivoje je umro na porođaju 1381. godine.
O Milici: „Želela je da bude lepa svome mužu, i nikada nije prestala da se doteruje. Želela je da svojom lepotom, raskošnom odećom i skupocenim nakitom svedoči o bogatstvu, moći i prefinjenom ukusu svoga doma i muža. Nosila je svoje gospodstvo ne kao haljinu, nego kao kožu. Do kraja života.“
Nakon nekoliko godina od Lazareve pogibije na Kosovu, Milica se povukla u manastir Ljubostinja i postala monahinja Evgenija. Umrla je 11. Novembra 1405. godine. Danas, nakon 609 godina od dana njenog upokojenja, prilažem ovu reportažu kao skroman prilog u znak sjećanja na nju.
Potomci kneza Lazara i kneginje Milice:
- Mara. Udata za Vuka Brankovića. Rodila je tri sina. Zbog ljubavi prema mužu okrenula se protiv oca, majke i brata. Bila im je neprijatelj. Njihova prva kći i sestra. U knjizi „Igra anđela“ je opisan susret između Milice i Mare, 1397. Godine. Srele su se u Peći, u jednoj crkvi, nakon osam godina od njihovog posljednjeg susreta. Mara je za to vrijeme izgubila muža i podiže tri sina – Đurađa, Grgura i Lazara. Tokom tog susreta optužuje majku za svoj poraz: „Zapamti,nikada nećeš biti mirna! Ni ti, ni Stefan! Ni onaj nesretnik na kog tako često zaboravljaš. Jer i iza Vuka su sinovi ostali. I rastu! Rastu!“
- Dragana. Udata za sina bugarskog cara Šišmana, Jovana Aleksandra. Kada je palo Trnovo, a bugarska carska porodica ubijena, Olivera je od Bajazita izmolila milost za svoju sestru Draganu i njenog supruga.
- Teodora. Udata za hrvatsko-dalmatinskog bana Nikolu Gorjanskog. Nije imala potomaka. Živjela je kratko i nesretno. Odmah po njenoj smrti muž joj se ponovo oženio.
- Jelena. Udata u Ulcinj za Đurađa Stacimirovića Balšića, gospodara Zete. „Nemirna, živjela je u miru sa sobom.“ Bila je prkosna, divlja, ponosna, umiljata, vedra, srčana. Hrabra, preduzimljiva, gorda, uvijek spremna za pustolovinu. Voljela je da pjeva, da se smije, igra. Bila je zanijeta pjesnikinja. Neslućenim bogatstvom svoje prirode plijenila je sve oko sebe. „Umela je da uzme od mnogih ono što je u njima najbolje. I što joj najviše treba. Ali umela je i da daje. Na širokom polju njenog srca bila je neprestana gužva, kao na saboru. Ali svako je imao svoje sigurno mesto i značenje u njenom životu. Učila je od svih sa kojima se sretala.“ Rodila je sina Balšu. Nakon smrti svoga muža udala se za gospodara Hercegovine, Sandalja Hranića. Kada je 1412. sa drugim mužem i bratom Stefanom prispjela na krunski sabor, svojim umom i izgledom je zasjenila sve prisutne.
- Olivera. Udata za sultana Bajazita. „Ja sam dar koji je Gospod namenio našem narodu.“- rekla je kada joj je bilo dvanaest godina. Voljela je Bajazita. I on nju. „Uz mnoštvo žena živi sa njom kao da mu je jedina.“
- Stefan. Milica ga je rodila u svojoj 42-goj godini.
- Vuk. Njihov drugi sin i neprijatelj sopstvenom bratu.
- Dobrivoje, treći sin, umro nakon rođenja.
.
Tekst pripremila: Jelena Petrović
Fotografija manastira: Saša Petrović
