Septembar je mjesec kada smo se moj suprug i ja vjenčali. Na taj datum volim da negdje odemo i ovim prilogom želim da vas potaknem na isto- sjesti u voz ili autobus i kao turista posjetiti najbliži grad vašem. Nama je to prošle godine bio Nikšić. Moj izazov je bio bosim stopalima hodati po bedemu. Ovom reportažom vas vodim baš tamo.
Imala sam želju da bosim stopalima pređem nikšićkim bedemima i što jeftinije kroz grad. To je zapravo bilo moje istraživanje: kako sa što manje novca vidjeti što više u vremenu koje nam je omogućeno.
Takva istraživanja su za mene uvijek izazovi. Uz to, strašno volim da sa žarom turiste posjetim grad u svojoj državi, da hvatam zabilješke, pišem poeziju, hodam bosa na pojedinim mjestima i kada dođemo u neko zatureno mjesto natjeram supruga, koji se dugo bavio turizmom, da mi prizna: “E ovdje nijesam nikad bio.”
Osnovne informacije 1:
Putovanje prevoznim sredstvom: autobusom. Plan je bio da se vratimo vozom koji iz Nikšića kreće u 14.35h. Pošto je voz kasnio, vratili smo se takođe autobusom koji saobraća veoma često na relaciji Podgorica – Nikšić – Podgorica.
Putovanje autobusom traje 1h.
Posjetili smo: Nikšićki bedem Hotel Trebjesa
Na podgoričkoj autobuskoj stanici koja je u ljetnjim danima meni vrlo inspirativna. Tada bude mnogo stranaca koji čekajući autobuse sjede na peronima, prave zabilješke u rokovnicima ili čitaju vodiče. Kada god vidim takve ljude poželim da im priđem i upitam: “Da li je lijepo biti mlad?”
„Zdrav je smijeh kao voće nek se svijet zakikoće…“
Dok čekamo autobus za Nikšić, čitam mužu stihove Nikšićanina Dragana Radulovića. Karte za put su u mom džepu, rančevi na leđima, a glave u oblacima… Idemo da bosi pređemo nikšićki bedem i novim stazama proslavimo najnoviju godišnjicu braka. Prošlo je sedam godina braka i jedan ciklus. Sada ulazimo u novi, još ljepši, uzbudljiviji i sadržajniji.
Sredinom mjeseca sam na društvenoj mreži postavila pitanje za prijatelje iz Nikšića: da li se u večernjim satima može ući na gradske bedeme, tj. kakvo je radno vrijeme, koliko košta ulaznica i gdje je ulaz.
Prijatelji su pomogli i iznenadila sam da se ulaz ne plaća.
I evo nas danas: moj S. i ja smo na besplatnim bedemima grada N. (za one koji ne znaju, grad N je Nikšić, tako ga je pjesnik – Nikšićanin Vito Nikolić nazvao u jednoj od svojih pjesama)
Bosim stopalima nikšićkim bedemima
Kako do bedema: Željeznička i autobuska stanica u gradu N. se nalaze u blizini centra. Ako se odlučite ići autobusom za Nikšić, pri izlasku sa autobuske stanice put ka bedemu vodi lijevo. Prođe se željeznička stanica i ide pravo. I ide pravo. I opet jedna mala ulica lijevo koja vodi na ulaz u nikšićki bedem (mi smo pitali slučajnog prolaznika da li smo na pravoj stazi). Dakle, bedem je smješten uz prugu, a pretpostavlja se da je napravljen još u vrijeme kada su Rimljani bili na ovim prostorima.
Mi smo bedemima šetali oko sat vremena. To je mjesto koje sam gledala sa magistrale kada bi kolima prolazili i odlazili svuda, mimo bedema. Ulaz u bedem: besplatan.
Dodatak: vraćajući se prošle jeseni iz Trebinja, dohvatih se u priči o ovim bedemima sa Nikšićankom. Putovala je sa odraslim ćerkama i iznenadih se kada mi je rekla da ni nakon toliko godina života u tom gradu nije ni jednom otišla na nikšićki bedem.
Nogama do nekadašnjeg „Jasteba“
Kako do hotela Trebjesa: ne mora se uzimati taxi, hodanje je oko 40tak minuta od bedema. Hoda se asfaltom kuda prolaze i automobili, preporuka obući ravnu obuću.
Od bedema se prođe centar i hoda ka hramu Svetog Vasilija koji se vidi iz svih uglova grada jer je na uzvišenju. Između hrama i gradskog groblja prolazi asfaltna staza koja uz groblje vodi preko magistrale u brdo Trebjesa. Odatle do vrha je 20tak minuta hoda.
Hotel je jedan od simbola Nikšića, koji pored ugostiteljskih usluga ima i vidikovac sa kojeg se pruža pogled na grad. O hotelu sam istražila: „Sagrađen je i otvoren sedamdesetih godina prošlog vijeka i djelo je poznatog arhitekte Slobodana Vukajlovića. U početku je nosio naziv motel “Jastreb” jer njegova spoljašnost simbolizuje pticu zamahnutih krila. U prilog njegovoj ljepoti govori i istorijska činjenica da je italijanski industrijalac Đuzepe Kalabreze nakon prve posjete tadašnjem motelu poželio da isti takav objekat krasi italijansku obalu. Tako je Slobodan Vukajlović projektovao hotel Grotta Regina (Kraljica pećina) u mjestu Tora a Mare kod Barija.“
Cjenovnik-troškovi puta autobusom: Autobuska karta: 3.50 eura (u povratku nas je kotala 3.20 što zavisi od prevoznika) Hodanje po Nikšiću: besplatno, ne treba taxi. Hotel Trebjesa: pića poput Coca Cole i Bitter lemonaa su 1.80 eura Sladoled u centru na točenje (kod kružnog toka): 0.50 centi
Vidikovac, hotel Trebjesa
***
Nijesam znala kako izgleda
nikšićki bedem
osim u onih par sekundi
pogleda na njega
sa magistrale koja vodi svuda
osim na bedem.
Nijesam znala ni kakav je
osjećaj
hodati bos njime.
Nijesam znala da li je
hotel Trebjesa zapravo
motel
i kako to gomila betona može
da simboliše pticu
zamahnutih krila.
Nijesmo znali ni ljubaznog neznanca
koji nam je pokazao
stazu
do tog nekadašnjeg „Jasteba“
jer „treba pomoći čovjeku“.
Nijesam znala ni kako se
Nikšićanin prekrsti
kada prođe ispod
hrama Svetog Vasilija Ostroškog.
…….. (zapis iz autobusa):
Nijesam znala ni kako pada
nikšićka kiša,
ni kako se po pljusku trči
od željezničke
do autobuske stanice:
„Dvije karte za
Podgoricu
jer voz kasni a djeca nas čekaju u vrtiću!“
Nijesam znala…
Al sada znam kako je lijepo
voljeti Nikšićem.
P.S. Al ostaje da ne znam
ko je Ljubu (Čupiću) poklonio
ružu.
***
14.45h autobus, povratak u Podgoricu:
I naposljetku divnog hodanja Nikšićem, evo nas u autobusu. Kiša dobuje u autobus.
Imali smo sreću da smo ostvarili tabananje po lijepom vremenu.
Hvala Nikšiću što nas je danas ugostio sa poštovanjem.
Sedma godišnjica braka je proslavljena u Nikšiću, u prvom dijelu dana.
***
Ovu reportažu objavljujem na Dan oslobođenja grada Nikšića. Neka ovo bude skroman doprinos da već naredni vikend pođete do ovog grada. Nikšić ima dušu i na mom sajtu naći ćete nekoliko priloga iz njega, o njemu, kao i intervjue sa divnim Nikšićanima koje sam radila do sada…
Takva istraživanja su za mene uvijek izazovi. Uz to, strašno volim da sa žarom turiste posjetim grad u svojoj državi, da hvatam zabilješke, pišem poeziju, hodam bosa na pojedinim mjestima i kada dođemo u neko zatureno mjesto natjeram supruga, koji se dugo bavio turizmom, da mi prizna: “E ovdje nijesam nikad bio.” 
Kako do hotela Trebjesa: ne mora se uzimati taxi, hodanje je oko 40tak minuta od bedema. Hoda se asfaltom kuda prolaze i automobili, preporuka obući ravnu obuću.
(zapis iz autobusa):
