Priča o sasvim (ne)običnim ljudima

 

Ovo nije reportaža o Mljetu. Ovo nije ni priča o tzv. Mljetovanju kako je naše putešestvije po Mljetu kreativno nazvala naša drugarica-planinarka Jelena Mrdak. Ovo je priča koja može biti ispričana na svakoj strani naše planete kada se sastanu pravi ljudi, planinske staze, jezera, more, smijeh i želja.

Život u rancu, damari u nogama

.I onda u toj priči čovjek spakuje ranac i u njega stavi vodu, mapu, kremu za sunčanje, kostim za kupanje u nekoj vodi pored koje će se odmarati tokom dana, a na glavu šešir. I oči su mu pune snova, i grad je pun sunca.

I onda taj čovjek koji je prethodnu noć legao kasno jer je satima hodao mjesečinom, ujutru se ustane rano da bi trčeći ispratio dva izlaska sunca. I tako će taj čovjek ispričati da je tog jutra jedno sunce izašlo iz horizonta, a da je onda trčao da sa „svoje“ klupe sačeka da iza brda sa svetionikom izađe i drugo sunce. Ili je to ono isto što je izašlo iz horizonta… U takvom jutrima je tek 6h a taj čovjek je već vidio mnogo.

U toj priči se puno hoda, puno tabana. Za nekog čitaoca sa strane to je čak i previše ali za aktere ove priče to je radost, čast i blagoslov pumpati iz sebe snagu i gaziti. Za tog čovjeka je to hodanje odgovor na ono pitanje: „Šta ti možeš uraditi za Onoga koji te podiže svakog jutra iz postelje?“

 

 

 

(iz mojih zapisa koje sam donijela sa puta):

Ja svako jutro radim
gimnastiku:
podignem šešir da pozdravim sunce
a zapravo istegnem kičmu
da idem pravo.

Ja svako jutro i dalje radim
gimmastiku:
naklonim se do poda da
čašću Zemlju učinim većom od sebe
a zapravo savijem kičmu
da osvijestim da sve
prolazno je.

 

U tim satima gaženja šumskim stazama, katkad i saplitanja o kamenju, proklizavanja na lišću… sa čovjeka se slivaju sve bojazni i neuredna razmišljanja koja je ponio sa sobom u fiokama uma. I sve to što muti bistru vodu čovjekovog postojanja, na tim stazama se sliva niz fizičku prolaznost pojedinca i za sobom ostavlja besprijekorno prostranstvo unutarnje čistoće.

U toj priči je čovjek na jednoj stranici u visinama iznad svih najveličanstvenijih pogleda, a na drugoj strani tog romana je na ulazu neke špilje. Pa onda istražuje u nekom muzeju, da bi nastavio sunčanim zidinama iznad nekog grada.

 

U toj priči se pišu stihovu i i oni rijetki se ostavljaju na pontama za nekog slučajnog prolaznika. U toj priči se čovjek jednog dana kupa u jezeru, a drugog u moru. U hladovini ispod stabla rogača pjeva pjesme koje same naviru u onim posebnim stanjima duše da bi ih na posljetku aminovalo zvono sa obližnje crkve do koje će se čovjek popeti.

Kada ljudi koji nijesu dio te planinarske priču čitaju te stranice, pitaju se odakle snage svima njima da danima tako tumaraju. Odakle snaga da se u večernjim satima taj isti čovjek okupa u čistom smještaju, obuče haljinu ili uredno ispeglanu košulju i nadravi potpuno osvježen sa svojim prijateljima. Ali to je onaj prećutni odgovor na ono pitanje:„Šta ti možeš uradi za Onoga…“

 

Vidjeh jedno parče tla na Zemlji
i poželjeh da bude moj..
Samo na par minuta…
Samo na par stihova..
I samo na par sjećanja…

I sjedoh na pontu
i ubacih noge u vodu.

I dok leluja val
i dok pleše talas i razbija se
o barke stvarajući
zvuk klopatanja
uši navikavam na mir.

Neko veličanstveno mudar šapuće
na tom parčetu tla na Zemlji
koji izabrah da bude moj…

U toj priči se jede i tzv. pasulj „bez ikoga svoga“ (naziv za pasulj bez mesa, onih koji ne znaju koliko on može biti veličanstven). Pa se i igra frizbi na plaži, svojata klupa na kojoj svako jutro trčiš da čitaš tuđe i zapisuješ svoje misli…

I naposljetku ponavljam, ovo nije reportaža o Mljetu, niti o Mljetovanju kako je naše putešestvije kreativno nazvala naša drugarica-planinarka. Ovo je priča o jednom čovjeku i njegovom prijatelju. O dva čovjeka i njegovim prijateljima. O skupini 15 ljudi koji su kući donijeli pune kofere uspomena da njihov sadržaj pokače po svim zastorima sebe.

Napomena: Beskrajno hvala velikom čovjeku, planinarki i predsjednici planinarskog kluba Editi Files Bradarić na besprijekorno organizovanoj planinarskoj maršuti po Mljetu. Hvala joj na hrabrosti, spremnosti, trudu i entuzijazmu da organizuje sve na način koji će se pamtiti dugooo….

Pripremila: Jelena Petrović
Fotografije: prijatelji planinari Planinarskog kluba Gorica iz Podgorice