Promovišem sve što je lijepo i plemenito

Pročitajte: Gordana Sarić voli sve što je uzvišeno, blistavo, otmeno, jer je i sama takva. Pjesnikinja, prozni pisac, profesor francuskog jezika, aktivna članica brojnih društava, organizatorka i voditeljka kulturnih manifestacija… Grofovskog porijekla, žena u najljepšem smislu te riječi. Gospođa Gordana nam za Plavu zvijezdu priča o svom djetinjstvu, braku, porodici, otmenosti…

.

Djetinjstvo je priprema za život

Gospođa Gordana Sarić je po svom ocu Mađarica grofovskog porijekla. Rođena je u Konjicu, gradu na sjeveru planinske Hercegovine, na ušću Trešanice u Neretvu. Primila nas je u toplinu svog doma koji je poput gnijezda izgradila nitima ljubavi, poštovanja i umjetnosti sa svojim mužem, poznatim nikšićkim kardiologom Momčilom Sarićem.

• Gospođo Gordana, šta je ono što pamtite iz djetinjstva?

Moje djetinjstvo je zapravo bilo priprema za život. U školu sam se sama upisala. Zamisli mene sa šest ipo godina! Moju drugaricu je vodila mama i ja sam odlučila da pođem sa njima i upišem se. Nakon toga sam došla svojoj mami i rekla joj da sam se upisala, što dokazuje da sam još i tada bila samostalna.

Tokom školovanja u osnovnoj školi i u gimnaziji, bila sam član velikog broja sekcija: literarne, dramske, svirala sam klavir, harmoniku, bila sam član hora. Tada sam počela i da pišem, radujući se što moja mladost ide putevima kulture i umjetnosti.

 Gospođa Gordana je željela da bude glumica.

Željela sam da studiram pozorišnu akademiju i bila sam pripremila ulogu Laure iz Krležine drame “U agoniji”, ali kako sam imala očuha morala sam od njega tražiti dozvolu. Kanila sam se mjesec dana i kada sam konačno skupila snage da ga pitam, nijesam naišla na njegovo razumijevanje. Nije bilo govora o tome da mi dozvoli!

Kada je to već bilo tako, ja sam upisala studije francuskog jezika i književnosti i latinski jezik. Odmah sam se upisala i u Akademsko pozorište Slobodan Princip Seljo u Sarajevu gdje sam pet godina igrala glavne uloge. Bila sam član i Radia Sarajeva, u omladinskim emisijama sam radila kao spiker, pisala sam pjesme i objavljivala ih u studentskom listu “Naši dani” i na Radiu Sarajevo.

Gordana je u Konjicu bila do svoje 19-te godine, a onda je upisala studije i otišla u Sarajevo.

Sjećam se kada smo išli na internacionalni festival, u francuski grad Lil, gdje sam na francuskom jeziku iznijela prolog i epilog dramskog djela Ljubovnaja zavist čerez jedne cipele Joakima Vujića za koju sam kasnije dobila i nagradu.

Mnogo festivala smo tada ispratili. Išli smo u Poljsku, Beograd… Dobila sam i dvije nagrade za glumu. Dobila sam i prvu nagradu za najbolju recitaciju u Sarajevu i to u vrlo jakoj konkurenciji koju su činili i neki kasnije vrsni glumci.

Dakle, čitavo moje djetinjstvo i mladost je bilo usmjereno ka kulturi i umjetnosti. Kako tada, tako i danas. Težim i interesuje me samo kultura i umjetnost. I naravno priroda, jer priroda je za mene pojam uzvišenog, prelijepog. Bavim se ljepotom a u skladu sa tom ljepotom volim svoj Nikšić, iako smo na početku rekli da nijesam ovdje rođena. 

 

Gordanina ljubav prema supugu

• Vaš suprug Momčilo Sarić je izuzetno cijenjen nikšićki kardiolog. Kako ste se upoznali?

Bilo je to u studentskom domu u Sarajevu. Ja sam bila brucoškinja francuskog jezika, a Momo apsolvent na Medicinskom fakultetu. Trebala je te večeri biti igranka, ali kako se zbilo nešto u gradu igranka je otkazana i mi prisutni smo ostali u toj sali gledati televizor. Moj Momo se tada ponudio da mi donese stolicu, što sam ja prihvatila. A onda kada je donio stolicu pitao me i da sjedne sa mnom što sam mu dopustila. I tako smo simbolično podijelili stolicu prvo veče. Od tada je dijelimo čitav život.

Gospođa Gordana je izuzetno pozitivna žena, ali kada govori o svom suprugu i porodici, onda joj oči dobijaju poseban sjaj.

Ja sam poznata po tome da je meni moj Momo Bog-Otac, što se kaže. Ali, u braku ne može jedno davati. Brak je zajednica zasnovana na poštovanju, na slobodi duše i tolerantnosti. Brak je razgovor, brak je toplina, brak je ugađanje. Moraju oboje nesebično davati. Moj Momo i ja tako živimo. Prvo smo se zabavljali pet godina, a onda se ’70. godine vjenčali. Mi smo poznati po uzajamnoj ljubavi i tome kako se i danas držimo za ruke. Jer ja uz ljubav prema mom mužu i prema mojoj porodici uopšte, imam ljubavi i za druge ljude. Ja želim da se svi vole, da se svi paze. Život je tako kratak, tako brzo prođe. Što bi rekli, ja se nijesam ni okrenula, a godine su već iza mene.

Moj Momo i ja stalno hodamo, stalno negdje putujemo. Bilo gdje, samo da smo van kuće jer volimo da smo među ljudima, u prirodi i time živimo pravi život. Nebitne stvari neka budu baš takve – nebitne, a zdravlje i ljubav porodice su najvažniji.

Kada smo dogovorale ovaj susret, pitala sam Gospođu Gordanu možemo li se vidjeti u nedjelju. Zastala je tužno kao dijete a onda me skoro molećivo pitala: “Ja nedjeljom idem na izlet s mojim Momom, može li neki drugi dan?” Vole da putuju. Već petu godinu zajedno čekaju Novu godinu u hotelu Palas u Petrovcu.

Uživamo tamo svake godine za doček. I svake godine se iznova radujem odlasku tamo! Razmišljam šta ću da obučem, ko će tih večeri da nastupa… Nosi me taj polet i jedva čekam i ove novogodišnje praznike. 

Bračni par Sarić ima dvoje djece Natašu koja je farmaceut, Igora koji je tehnolog i troje unučadi: Mariju, Dušana i Lanu. Svako od njih ima stihove od svoje mame i bake. Lana je najmlađe unuče i pjesma njene bake “Mala radosnica” grije dušu. Ne mogu odoljeti a da ne prenesem barem prve tri strofe:

“Poslije dugih godina,
mjeseci i dana,
sa božijim blagoslovom
rodila se Lana.

Beskrajno smo srećni,
duša se veseli,
ova mala radosnica
ispuni nam život cijeli.

Bake su se okupile
i djedovi brižni njeni,
pa s ljubavlju neizmjernom
gledaju je ushićeni…”

Važno je usmjeriti djecu ka pravom putu. Mi smo sa našom djecom bili stalno zajedno. Jednom smo bili svi četvoro na mojoj specijalizaciji u Bezansonu. I danas kada nam je ćerka u Beogradu čujemo se sa njom i po nekoliko puta. Sin nam je ovdje sa svojom porodicom. Vezani smo svi, jer porodica je za mene najvažnija. Kada je u porodici dobro onda je dobro svugdje.

• Gospođo Gordana, ima jedna divna žena koja kaže da će u braku supružnici biti  srećni ako se trude da ugode jedno drugom. Je l vi uživate da ugadjate svom suprugu?

To je osnova braka! Ja Momu sve ugađam, jer ako ja znam da on nešto ne voli, to ja poštujem. Tako ja njemu i tako on meni, počev od najtrivijalnijih stvari. Sve što sam željela u životu, meni je to moj Momo ispunio. I ja njemu!

Kada smo Gospođa Gordana i ja dogovarale ovaj susret, rekla sam joj da bi i moj suprug došao sa mnom kao podrška. Odmah je to razumjela, jer i ona u svom mužu ima podršku. “Naravno, i mene moj Momo svuda prati! Naravno da ćete doći zajedno!”, uzviknula je i primila nas u svoj dom srcem.

 

Otmenost joj teče venama

Gospođa Gordana uvijek izgleda besprijekorno i pitam je kako joj to uspjeva.

Ja sve osjećam drugačije, to je možda ta krv koja je drugačija. U duši sam takva. Volim sve što je sjajno, volim sve što je elegantno, uzvišeno, blistavo, otmeno. Ja se tako i oblačim. Volim čipku, volim krzno. Kada vidim neku lijepu čipku, ja je kupim. Kada idem po inostranstvu, dovoljno je da sa vrata prodavnice vidim da li imaju nešto bijelo. Ako nemaju, ja tu nemam šta tražim. Volim bijelu boju i čipku.

Zanimljivo je kako Gospođa Gordana pronalazi modele:

Britanska kraljica Elizabeta ima, po mom ukusu, izuzetno dobrog dizajnera. Ja često nađem njene slike u novinama, dopadne mi se model koji nosi i onda mi isti sašije moja šnajderka Dragica.

Ili naprimjer, svidi mi se neki model na nekoj glumici. Ja to precrtam, a onda to moja Dragica sašije. Ja ne pratim modu, da se razumijemo, ali moda jednostavno natrči na mene (kroz iskreni osmjeh objašnjava Gospođa Gordana).

• Uvijek imate i besprijekornu frizuru.

Imam frizerku Miru, čije ruke mi naprave ovu savršenu frizuru. Ja čuvam tu frizuru, jer želim da mi bude što duže lijepa. Imam i posebno valjkasto jastuče kojim održavam njen savršen oblik.

Otmenost je za mene vrlo važna. Ja sam uvijek, od početka dana uvijek dotjerana, jer ja to volim. Uz moju porodicu, kulturu i umjetnost, i moda je za mene nešto fascinantno. Možda je to zbog moje plemićke krvi, ali ja to zbilja volim i onda ne odstupam od svoga pravca i životnog stava.

“Ja Gospoda nosim u srcu. Moja religija jeste da ja živim za dobro drugih. Ja se radujem uspjesima drugih. Ja živim za sreću drugih. Voljela bih da su svi bogatiji od mene, jer ne mogu jad i bijedu da podnesem. Trudim se da pomažem tim ljudima.”

Nakon udaje, Gordana nam dolazi u Nikšić.

 “Crna Goro bajkovita,
u tebi sam našla dom,
sad si moja domovina,
osjećam u srcu svom.”

(iz pjesme Volim te Crna Goro, Gordana Sarić)

• Gospođo Gordana, Vi se izdvajate po lijepome i moje lično mišljene jeste da su ljudi prihvatili tu Vašu raznolikost i posebnost. Ali da li je uvijek bilo tako?

Ja ne znam šta su drugi mislili o meni, ali znam da su za sve ove godine shvatili da ja samo želim dobro ljudima i da se tome radujem. I oni mene sada svi sretaju otvorenog srca. Zaista! Koliko ja njima ljubavi dajem, oni toliko meni vraćaju. Ja sam inače dobitnica najvećeg priznanja za kulturu grada Nikšića – “Nagrade 18. septembar”.

Gordana Sarić je radila kao profesor francuskog jezika i književnosti. Išla je pet puta na specijalizacije. “Moji su đaci uvijek osvajali nagrade iz francuskog jezika. Ja sam ih forsirala. Kada bih vidjela da je neko dijete talenat za francuski jezik ja sam se ponosila njime, kao da je moje dijete. Ja francuski jezik obožavam. Pjevam i francuske šansone.”

I onda pogleda ka svom mužu i sa van-vaseljenskom nježnošću počne da recituje Prevera:

Hiljade i hiljade godina
Ne bi bilo dovoljno
Da se opiše
Kratki sekund večnosti
U kome si me ti poljubila
U kome sam te ja poljubio
Jednoga zimskoga praskozorja
U Parku Monsuri u Parizu
U Parizu
Na zemlji
Na zemlji koja je zvezda

.

“Volim ljude i hrlim im u susret”

Sociolog Branka Tanasijević je za Gordanu zapisala: „Čini se kao da nam je došla iz nekog izvanvremenog svijeta punog sunca, svjetlosti i muzike, iz svijeta u kome je naučila da voli i bude voljena.“

Gospođa Gordana to objašnjava ovako:

Ja volim ljude i hrlim im u susret osmjehom i ljubavlju. A lako je osjetiti pozitivnu enegriju. Kad je negativna, ne volim da se tu zadržavam. Ne volim ni da se ubjeđujem sa nekim ukoliko ima različito mišljenje od mene. To je uvijek stvar izbora. A šta bi bilo kada bi svi isto voljeli ili ne voljeli? De gustibus non disputandum est – O ukusima ne treba raspravljati. Svako nosi svoje mišljenje i ima svoj ukus. Ne ogovaram nikog, to nikada nijesam radila. Želim samo da sijem i isijavam ljubav. A ljudi, tako mi često priđu i kažu: “Gordana, sad kad sam te sreo, znam da će mi biti lijep dan.”

A onda nastavlja:

Imam sjajnu saradnju sa televizijskim kućama i zovu me upravo zbog te pozitivne energije. Posebno cijenim i volim emisiju Večera kod Džaje na RTV Atlas. Ja sam sa njim uspostavila predivan, majčinski odnos. On je divan čovjek i emisije napravljene sa njim budu divne i gledane. Takođe, imam sjajnu saradnju sa mojom RTV-om Nikšić čiji sam bila prvi spiker. I RTV Crne Gore me ljetos zvala u emisiju na temu pozitivne energije. Ljudi me pozivaju, pamte me. Ostala sam im u nekom lijepom sjećanju po mojoj energiji, mom optimizmu i mojoj ljubavi za čovjeka i prirodu.

Gordana o stihovima

 

Ne pišem pjesme svaki dan. Sada pišem priče. Inače sve moje pjesme u prvom licu su napisane za mog Moma, a što kažem u drugom licu to je za nekog drugog, tj. to su stihovi nastali po inspiraciji nečije priče. Tako sretnem moju prijateljicu i ona mi kaže: “Joj Goco, danas sam srela svoju prvu ljubav. Da si ti to doživjela umjesto mene napisala bi pjesmu!” Ali ona mi ispriča kako joj je srce zadrhtalo, kako su prošli jedno mimo drugog… i ja napišem pjesmu. Ali svaka od njih je napisana u drugom licu. Zato kada naiđete na pjesmu o ljubavi u prvom licu, e to je onda od mene za mog Moma.

Ali ne piše Gospođa Gordana samo o ljubavi.

Među mojim pjesmama se nalaze i pjesme o Bogu, duši, prolaznosti vremena. O djeci, majci… Za moju majku koja je voljela cvijeće, naročito orhideje, napisala sam predivnu pjesmu. Preselila mi se majka među zvijezde, a ta pjesma je nešto posebno. Ja pišem o ljudskoj duši, o osjećanjima koji svi ljudi gaje.

Gordana modernu poeziju cijeni, ali joj je daleko od srca. Ona je liričar, a „lirika je najveći stepen i dostignuće u poeziji”, rekao je Leopardi. Piše klasične rimovane stihove, a takve pjesme i čita.

Pjesma treba da opčini . To je moj izbor poezije. Volim Stevana Raičkovića, Vita Nikolića, Lesa Ivanovića, Dušana Kostića, Slobodana Vučinića, Matiju Bećkovića, posebno Dučića, Rakića, Šantića, Desanku i druge slične pjesnike čiji stihovi mi dušu miluju. Ima li šta ljepše od stihova Vita Nikolića:

Dobrojutro, jutro sneno,
dobrojutro, nebo plavo,
Hvala ti za ljubav, ženo,
hvala ti za ležaj, travo.

Uz stihove treba da se voli, čezne i pati, da se recituje i udvara.

.

“Svuda idem i sve pratim!”

Gordana sa svojim suprugom vodi izuzetno sadražajan kulturan život u Nikšiću. Za sve ima vremena. Ali i da dočeka goste neobičnim a vrlo ukusno pripremljenim jelima. Ipak njenim venama teče i mađarske krvi. Otkrila mi je tajnu pravljenja zelenog ajvara, pravljenja kisjelih paprika bez esencije i dinstanja bez ulja. Ona u svako jelo stavi po nekoliko zrnevlja ljubavi i poezije i onda je njena trpeza izuzetno ukusna. Ali ipak je umjetnost na mjestu ispred kuhinje!

Početkom oktobra smo imali poetsko–muzički program pod nazivom „Poetikus – muzikum” priređen u „Zahumlju” koji je okupio veliki broj Nikšićana željnih kvalitetne muzike i stiha. Učestvovali su prof. dr Vesna Vučinić, pijanistkinja, mr Vili Ferdinandi, violinista, glumac Miro Nikolić i ja. Te večeri sam govorila stihove pjesme “Podjela zemlje ”, Fridriha Šilera. Sjećam se kada sam ja tu pjesmu prvi put pročitala! Sjećam se svojih tadašnjih suza… Jer u toj pjesmi se govori o pjesniku, da je njemu dato da živi sa Bogom na nebu.

Sjećam scene dok smo vježbali pripremajući se za ovo poetsko- muzičko veče: doktorka Vesna Vučinić počinje da me prati muzikom, a ja počinjem da plačem. Zbilja, da plačem od ljepote muzike koja se prožima kroz pjesmu! Ta ljepota plemenitog me uzvisuje! 

Nadam se uspješnim gostovanjima na jugu, ali i ugovorima na sjeveru Crne Gore. U novembru gostujemo u muzičkoj školi u Herceg Novom.

Za sve koji nijesu imali da prilike da čitaju “Podjelu zemlje” Fridriha Šilera, Plava zvijezda je prenosi na kraju ovog intervjua, za sve pjesnike i one koji se tako osjećaju.

Ja pratim sva kulturna dešavanja. Otvaram likovne izložbe i promovišem ih. Skoro su bili Septembarski dani kulture i ja sam ispratila sve, osim one kada nijesam bila u Nikšiću. Sad je bio ovdje i festival gitare i ja sam tako uživala. Svuda idem i sve pratim. Meni je to sve blisko, jer ja sam svirala klavir, svirala sam harmoniku, ja sam glumila… I onda mi je sve to blisko i samim tim sasvim se podrazumijeva da ću pratiti takva dešavanja.

Moram ovdje pomenuti i manifestaciju Mjesec knjige, koju organizuje Književna zajednica „Vladimir Mijušković” do 31. oktobra. Književnik Dušan Govedarica je animator te manifestacije i to će biti jedan izuzetno sadržajan program, pod sloganom „Pobjednik je ko čita”. Naravno da ću biti i tamo! 

Ipak, uz uzdah nastavi…

Ali ipak… pozorište je ipak posebna ljubav. Iako se bavim poezijom, pozorište je za mene posebna umjetnost. Skoro sam gledala veličanstvenu pozorišnu predstavu “Taštinarije” po tekstu Obrada Nenezića, a u režiji Draška Đurovića. Inače igrani film „As pik” režisera Draška Đurovića, a čiji je scenario napisao Obrad Nenezić, biće crnogorski kandidat za Oskara u kategoriji stranog filma.

Ja i kad pođem u Beograd, idem u pozorište. Kćerka mi odmah kupi kartu i ja idem! I imam osjećaj za glumu. Kada osjetim dobrog glumca, u meni se se sve razliva od miline. I suprotno.

Operu, klasičnu muziku – i to obožavam. Slikarstvo obožavam. Meni je zapravo svaki dan umjetnost i ne dozvoljavam da i trenutak sjedim bez smisla. Sad pripremam i pozorišni komad Lelekač.

 

Gordanin humanitarni rad

Već petnaest godina u ime Dru­štva pri­ja­te­lja i po­što­va­la­ca Nik­ši­ća otkrivam najljepše prostore grada. Moj Momo me svuda prati i na tim stazama i onda kada naiđem na neki lijepi prostor pitam ljude da konkurišu za najljepši prostor grada. To su ljudi posebne vrste, ljudi koji vole ljepotu, a ja hoću da promovišem ono što je lijepo. A to mi ide uspješno jer imam i sjajnu saradnju sa direktoricom RTV Nikšić Persom Spajić. Zahvaljujući njoj nama televizijia snimi sve kandidate, uradi sa njima intervju, snimi njihove prostore i onda se to emituje na pomenutoj televiziji.

Ne mora to biti samo cvijeće. Ne, to može biti i zanatstvo ili nešto drugo. Važno je da je to lijepo i da se svojom ljepotom svrstava u umjetnost. Promovišem sve što je dobro, lijepo i plemenito.

A onda zastane kao da prebira po svim svojim aktivnostima i s radošću nastavlja:

Ja pravim i večeri talenata i na taj način okupljam mlade iz grada Nikšića. Nebitno je da li se radi o plesu, pjesmi ili nečem trećem. Važno je da posmatram, da uočim nešto lijepo i da odmah to promovišem. I zato me ljudi prihvataju.

Dru­štvo pri­ja­te­lja i po­što­va­la­ca Nik­ši­ća i NVO „Sce­na” je u čast Mi­la­di­na Šo­bi­ća na „Sce­ni 213” or­ga­ni­zo­va­la kon­cert pod na­zi­vom „De­set­ka iz dru­gar­stva” kao po­dr­ška za nje­go­vo br­že ozdra­vlje­nje. Gospođa Gordana je osmislila i vodila program.

• Pomenimo i da u Nikšiću postoji Poetski klub Gordana Sarić koji okuplja mlade i neafirmisane pjesnike iz Niksića.

Naravno da postoji. Dragan Knežević je izvanredan direktor Kulturno-kreativnog centra ”Akord” u Nikšiću. On je čitav svoj život posvetio djeci, a Centar okuplja preko 300 članova u devet sekcija.

Gordana Sarić ima ukupno sedamnaest knjiga: četiri su za djecu, dvije proze i preostalih jedanaest su sastavljeni od stihova.

Plavoj zvijezdi je poklonila „Tobom jutro sviće“. Kada je otvorite prva pjesma je posvećena upravo njoj, a potpisnik je Beli Adžić, pjesnik iz Nikšića. Svaki čovjek koji upozna Gospođu Gordanu, imao bi želju, ali sigurno ne i umjeća, da napiše riječi baš ovakve poput Adžića:

Sjaj pjesnikinje

Srećan je grad koji te ima,
ti ženo širokog srca
i duše mekane i tihe.

Dobrotom zračiš,
široki osmijeh ko sunce sija.
Samo te može dobar čovjek shvatiti
jer ti si od boga Nikšiću data diva.

Ti si od sunca iskra
koja u ovom sumornom vremenu sija,
sve što radiš, radiš da traje,
cijelim bićem si ljepota i poezija.

Tvojim stihovima ljubav se uči,
uz tvoj osmijeh dobrota,
a ti nisi od juče,
odavno si kulture simfonija

Želim dugo da traješ
a tvoja djela vječno.
Da budeš blažena vila
i Nikšić neka te slavi
jer ti si ga ljepotom predstavila.

Ljubav prema svemu te krasi.
Kad gradom prođeš
dobrotom i vedrinom zračiš.
Pa zar može neko da te ne shvati?
Hvala što si nas ljepotom
i ljubavlju zadojila.

• Prošle godine ste u okviru zimskog salona knjijge u Podgorici imali svoje poetsko veče.

Jesam bila sam predstavljajući svoju poeziju za djecu. Moja zbirka pjesama za djecu ,,Kraljevstvo Šigi Migi“ je proglašena za najbolju knjigu 2010. godine. Moje pjesme se uče i školi. Moj CD “Pjesmoslov” se koristi kao obavezno nastavno sredstvo uz bukvar, u drugom razredu osnovne škole. Trideset pjesama na tom CD-u je komponovala Olivera Dašić.

I tada unuka Marija nam pjesmom dočarava prvo slovo azbuke.

 

Drugi o Gordaninim stihovima

“Toliko nežnosti i blagosti, osećaja za opis unutarnjeg viđenja sveta, otmenosti i smirenosti, poetske gospodstvenosti strofa, odavno nisam sreo u jednim koricama.”, Pero Zubac, pesnik.

 

“Pesme Gordane Sarić se nižu kao biseri na kraljevskoj ogrlici opijajući posmatrača svojom čarobnom originalnošću, posebnošću i tradicionalizmom naših realista.”, doktor književnosti Rade Vučićević.

 

• Kakav je osjećaj naći se pored jednog Pera Zupca i uopšte medju umjetnicima koji razumiju tananost Vaše duše?

Ja sam imala pet književnih večeri u Beogradu, pred punim halama. A kakav je osjećaj? Pa znajući kakve su to ličnosti i kakvi književnici – može li biti veće sreće!? To mi daje krila, volim tu podršku svojih kolega. Ali naravno, iznad svih i ispred svih, tu je podrška mog Moma. Jer ja kad napišem pjesmu, pa kad smatram da je pjesma gotova pročitam je prvo njemu. Ako on kaže: “Nije loša, ali ima tu još malo rada”, ja se iznova vraćam pa je prepravljam. Ali kada mu se svidi, ja je ostavim i više ne diram. Momo je moj najveći kritičar.

.

“Taj poljubac jutarnji na usnulo čelo
nježno spušten kao pramen mjesečine,
znači mnogo više i od samih riječi
kojim ljubav zboriš kroz duge godine.”

(Poljubac jutarnji, Gordana Sarić)

“Ja sam se divio toj neizmernoj energiji ljubavi koja zrači iz poezije Gordane Sarić. Ljubav je tu kao u “Pesmi nad pesmama”, kao u svetim spisima iz najstarijeg doba, ono iz čega sve proizilazi i u šta se uliva.”, Srba Ignjatović, književni kritičar

Gordana Sarić: “Platon je rekao da je „pjesnik tanano i sveto biće u kome je božanski zanos”. I zbilja, mjesto pjesnika i jeste u nebeskim prostranstvima. Ne pripada mu da se bavi prizemnim, trivijalnim stvarima. On treba da se uzdigne, duše da spaja, oplemeni ih, iznad sna ponese. Ja sam najsrećnija kada stvaram.”

 

Dragica Tomas – ikona crnogorskog glumišta

Nakon jednog mog gostovanja na televiziji gdje sam recitovala svoju pjesmu, pozove me naša glumica Dragica Tomas. Dopala joj se ta pjesma koju sam recitovala a inače je bila posvećena mojoj Nataši. I još mi tada Dragica doda da sav ovaj moj sjaj ne bi važio da mi nije Momo pored mene. Ona zna šta je to ljubav. Dragica je to imala uz svog Petra. Ona zna šta je to poštovanje u braku i biti dio nekog. I kako sam ja bila puna pozitivne energije od Dragičine priče, ja tada napišem pjesmu “Uvijek si tu”, pročitam je mom Momu i… tu više nije bilo popravke. To mi je jedna od najdražih pjesama posvećena mom mužu i drago mi je što me baš Dragica inspirisala da je napišem. Ja nju izuzetno volim i cijenim. Za mene je Dragica pojam žene i kvaliteta! Ona je ikona crnogorskog glumišta!

Uvijek si tu

Uvijek si tu, uvijek pored mene,
u srcu i duši, u mojim očima,
u obruču sunca, u snu mjesečine,
svud te ko svjetlosti oko mene ima…

Ima te svakoga i časa i trena,
postojan u vremenu budućem i prošlom,
ima te u vazduhu i u vasioni,
u atomu svijeta za mene stvorenom.

Tu si kad me nebo sjajem blagosilja
ili kad me neka teška nemoć svlada
pa ne umijem u san da se vratim
gdje spokojstvo srca i mir duše vlada.

Tu si kao blagost i smiraj sutona,
ko blistavost dana u raskoši plima,
tu si kao poklon božijega trona,
hvala što te svuda radi mene ima.

Malo je ljubavi na ovom svijetu, zato je treba njegovati i promovisati i kako kaže Meša Selimović: „Razdvaja nas mržnja, održaće nas samo ljubav”. Mene interesuje samo ljudsko dobro. Meni je život poezija, ljubav, priroda.

Napomena: Gospođa Gordana je sa svojim suprugom, ostavila na „Plavu zvijezdu“ izuzetno pozitivne utiske: ona kao umjetnik, a oboje kao veliki ljudi. Iskreno se zahvaljujemo porodici Sarić na prijatnim trenucima u njihovom domu odakle isijavaju ljubav i želimo im još dugo, dugo „proljeće u srcima i kad studi zima“!

Intervju: Jelena Petrović
Fotografije: Saša Petrović

 

Podjela zemlje, Fridriha Šilera

Dajem vam zemlju u vašu baštinu –
Ljudima je s neba viknuo Zevs bog.
Poklanjam vam je u večnu svojinu
Samo do dela nek` svak dođe svog!

I tad požuri sve što ruke ima,
Staro i mlado na svoj pođe rad.
Ratar potrča poljskim plodovima,
A po šumama ode lutat lovac mlad…

Trgovac svoje napuni magaze,
Pop uze vino, kao deo svoj;
Kralj pozatvara mostove i staze
I reče: Od svega desetak je moj!

No, dockan – pošto ljudi sve uzeše,
Iz daljina pesnik dođe iznebuha tad,
Ali za njega ničeg već ne beše,
Jer sve je gazdu svog imalo sad.

Vaj! Zar svog vernog zaboravi sina?
Te da na zemlji ničeg nema on?
Odjeknu vapaj do božjih visina…
I pade tako pred Jupitrov tron.

 Ako su snovi svetski te zaneli
– Zevs reče – ništa ja kriv nisam tom –
Gde beše onda kad delila se zemlja?
Ja – reče pesnik – bejah na nebu tvom.

Gledao sam svetlost koju daješ sobom,
Slušao sam sfera i nebesa poj.
Oprosti duhu što, ozaren tobom,
Izgubi zemlju i udeo na njoj.

Šta ćeš – Zevs reče – svak ima svoj deo.
Podela zemlje već svršena je stvar.
No, ako sa mnom živeti bi hteo
Evo ti nebo i nebesa čar!