Pročitajte: Rumija nije limena crkva! Pročitajte priču o crkvi Svete Trojice i legendama koje je prate, o ljubavi Vladimira i Kosare, kako je dukljanski knez Vladimir ubijen. Koji je to krst koji se svake godine na Trojčindan iznosi na vrh ove planine i šta on predstavlja… Sve to, i još štošta sa padina Rumije…
Kako doći do polaznog mjesta ka Rumiji:
Prošli smo Virpazar, a onda preko Sutormana i sela Tuđemili i Velembusi stigli u mjesto Baltina. Tu se nalazimo na raskrsnici čiji jedan dio vodi prema Starom Baru, drugi prema sjeveru i Bijeloj Skali, a treći ka selu Mali Mikulići. Mi krećemo makadamskim putem, te pored izvora Kućina prolazimo Male Mikuliće i stižemo do Dobrog dola. Tu se završava pješačenje i nakon kratke pauze počinje istinsko planinarenje. Dobri do je na 960 mnh i predstavlja jednu od priključnih staza za vrh Rumije.
Od Dobrog dola ka Rumiji:
Staza od Dobrog dola je markirana od strane barske NVO Ahil i vodi nas kroz rijetku šumu. Dosta je strma, a hod otežava i siparasti teren. Jasno je zašto se ovaj dio naziva Ljuti krš. Osvajajući vrh Rumije vrlo je bitno nositi sa sobom nešto više litara vode obzirom na uvijek visoku vlagu u vazduhu.
Uz česte kratke pauze, nakon 2h hoda stiže se do prevoja u podnožju vrha Rumije. Tu je zaslužena pauza, jer najteži dio staze smo prošli. Kažu da se na tom prevoju zaustavlja i helikopter kada želi viđenije ličnosti odvesti do crkve Svete Trojice na vrhu Rumije. Sa tog mjesta je potrebno još 30-tak minuta hoda i znojenja, a onda kada u znoju i umoru ugledate krst na pomenutoj crkvi sva tjeskoba nestaje. I znoj postaje sladak.
Ovaj vrh se vidi iz mnogih uglova. Izgledalo mi je nevjerovatno da ću jednog dana stajati na tom mjestu. Ali nevjerovatno ne postoji. Zato danas prilazim ovoj crkvi i u ruci nosim manji kamen. Da i ja pomognem da ostvari se legenda – da se preko noći sagradi ljepša crkva.
Srce ispunjeno znanjem podiže sa tla
A crkva, istorija, predanja… Sva ta saznanja još više šire pluća.
Planinski masiv Rumije sa Vrsutom, Sozinom, Sutormanom i Lisinjom predstavlja prirodnu granicu između Jadranskog mora i Skadarskog jezera. Spušta se strmo prema jadranskoj obali, a nešto postepenije prema južnom dijelu Skadarskog jezera.
U 2005. godini je na ovom vrhu postavljena i osveštana crkva Svete Trojice. Po predanju, istoimena crkva je postojala i ranije na tom mjestu. Bješe je izgradio prvi dukljanski knez Vladimir, a istu su srušili Turci. Od tada je ostao običaj da vjernici na izvjesnoj udaljenosti uzimaju kamen i nose ga do vrha, obzirom na vjerovanje da će se crkva sama obnoviti kada se sakupi dovoljno kamenja.
Vladavina kneza Vladimira bješe tokom dugotrajnog rata između Vizantije i makedonskog carstva. Vladimir je pokušao da savezništvom sa Vizantijom sačuva svoju Duklju od makedonskog cara Samuila, ali bezuspješno. Naš knez bješe uhapšen i utamničen u Makedoniji. Odavde počinje ljubavna priča o našem zarobljenom knezu i kćeri makedonskog cara. Pisao je o tome Ljetopis Popa Dukljanina, pjesnici opjevali, glumci oživili… Ljubav Vladimira i Kosare.
Sramno ubistvo nad drvenim krstom
Car Samuilo je dao svoju Kosaru Vladimiru, te svog novopečenog zeta vratio na dukljanski prijesto.Nesreća počinje nakon smrti makedonskog cara. Naime, cara Samuila je nakratko naslijedio njegov sin Gavrilo Radomir kojeg je ubio brat od strica Jovan Vladislav koji je tada i preuzeo makedonski prijesto. Plašeći se za svoju vladavinu, Vladislav na prevaru ubija i našeg kneza Vladimira. Odsječena mu je glava ispred jedne makendonske crkve u Prespi. Pavle Rovinski je to zabilježio ovako:
„Vladislav je hitno poslao glasnike za Vladimira. Ali, Kosara ga nije pustila, već se spremala da sama ode k Vladislavu, govoreći: „Ako hoće, neka pogubi mene, samo da se tebi što ne desi“. Odlično su je primili, ali u tome je i bilo lukavstvo. K Vladimiru šalju nove poslanike sa zlatnim krstom i zakletvom da mu se ništa neće dogoditi: „Čega se plašiš?“ – pisao je Vladislav – „Tvoja supruga je kod mene, i njoj ne samo da ništa nijesu učinili, nego je s uvažanjem prihvatamo i ja i moji ljudi.“ Na to je naš knez odgovorio: „Poznato je da je Isus Hristos, koji je postradao zbog nas, bio razapet ne na zlatnom ili srebrnom nego na drvenom krstu. Zato, ako je tvoja zakletva časna i ako su tvoje riječi istinite, pošalji mi drveni krst po ljudima svešteničkog položaja.
Tada je Vladislav pozvao dvojicu episkopa i jednog pustinjaka i, pretvorivši se pred njima, kao da ništa loše ne zamišlja, predao im je krst od drveta. I poslao ih k Vladimiru, kako bi ga ubijedili da dođe k njemu. Oni su se, naravno, tog momenta otpravili na put, i stigavši kod Vladimira, pozdravili su se s njim i pozivajući ga da ide s njima, zakleli se da mu neće ništa biti učinjeno. Primivši krst od njih, Vladimir je pao pred krst na koljena, pomolio se, poljubio ga i, stavivši krst pod pazuho, krenuo je k imperatoru uzevši u pratnju nekoliko ljudi.
Car mu je, međutim, pripremio zasjedu, s namjerom da ga na putu ubiju i da niko ne sazna da je to urađeno po njegovoj zapovijesti. Ali ljudi kojima je to bilo naručeno nijesu ispunili naređenje. Vidjevši Vladimira živa, car se razgnjevio. Vladimir je, čim je stigao, pošao u crkvu da se pomoli. Za njim su upućene ubice. Još dok se molio Bogu, opkolili su ga vojnici, a on – dosjetivši se o čemu se radi, pozvao je onu dvojicu episkopa i pustinjaka, koji su se nalazili tu i upitao ih: „Šta je ovo, gospodo? Šta ste uradili? Zašto ste me tako obmanuli? Zbog čega moram da umrem nevin? Zar nijesam ovamo došao na vaš zahtjev, na vaše riječi i zakletvu?“
Od stida ovi nijesu smjeli u oči da ga pogledaju. Iza toga knez se još jedanput pomolio Bogu, ispovijedio se i pričestio i, držeći u rukama krst koji mu je poslao car, rekao: „Gospodo moja, molite se Bogu za mene! A ovaj časni krst, neka u sudnji dan bude svjedok kako sam umro bez krivice“.
Poljubio je krst, oprostio se sa episkopima i izašao iz crkve. Svi koji su se tu našli – plakali su. A pred samim dverima – vojnici su mu brzo odsjekli glavu. To je bilo 22. dana u maju (prim.aut. 22. maj u julijanskom kalendaru odgovara 4. junu u gregorijanskom)“ Uskoro je grob mučenika počeo da stvara čudesa. Prepavši ih se, makedonski car je dozvolio pokojnikovoj ženi, Kosari, da uzme njegovo tijelo i sahrani ga gdje želi. „Ona ga je uzela, zajedno sa krstom, i prenijela u mjesto koje se naziva Krajina, gdje je bio njegov dvorac, i tu ga položila u crkvu Sv. Marije.“ Nedugo nakon svoje smrti knez Vladimir je proglašen svecem.
Pavle Rovinski je opisao ovaj krst, koji se i danas čuva u selu Veliki Mikulići u porodici Adrovića. Svake godine se taj krst na Trojčin dan ili Duhove (pedeseti dan po Vaskrsu) iznosi na vrh Rumije. To je, dakle, isti onaj krst na kome se makedonski car Vladislav lažno zakleo, kao i isti onaj na kojem je naš knez Vladimir pogubljen.
Sveti Vladimir je zaštitnik grada Bara. Na centralnom gradskom trgu u Baru je postavljena njegova bronzana skulptura, mada ima mnogih koji tvrde da ista ne predstavlja Svetog Vladimira. I danas pomenuta skulptura ne sadrži ime osobe koja je njome predstavljena.
Mošti ovog prvog crnogorskog sveca se nalaze u Albaniji.
Pogled koji se pruža sa vrha Rumije širi pluća. Daje osjećaj ponosa što imamo mogućnost da vidimo taj prizor čija ljepota prelazi preko Skadarskog jezera, kučkih i albanskih planina, a sa južne strane preko primorskih južnih gradova. Kružimo oko bijele, limene crkve i polemišemo zašto je ista obavijena kamenim zidom. Fotografišemo ljepote i ne prestajemo da slavimo pobjedu. A svi smo pobjedili, jer ovog dana nije bilo planinara koji nije osvojio vrh Rumije. Čak i oni koji su sumnjali u sebe, uspjeli su. I to zahvaljujući sopstvenoj snazi, ali i upornosti i strpljivosti iskusnijih planinara.
Nakon silaska i povratka u Baltinu, kombijem se spuštamo u Stari Bar. I on ima svoju priču, koja zaslužuje poseban osvrt. I zasebnu reportažu!
Tekst: Jelena Aleksić-Petrović
Fotografije: Edita Files Bradarić
Objavljeno: Pobjeda, 26. maj 2008. god.
