Slađana Šoć – Jesam nagrađena od života

Razvoj kulinarskog umjeća Slađane Šoć je od mamine kuhinje, preko hotela “Svetog Stefana”, pa hotela Podgorica gdje je provela jedanaest godina kao prva žena kuhinje, a trenutno je šefica kuhinje u podgoričkom hotelu Hilton. Već pet i po godina svakog jutra kuva za nas u “Ukusima jutra” na nacionalnoj televiziji, a ovo je drugi put da radimo intervju.

– Bili ste mi talični prvi put: od tada sam prešla na novo radno mjesto, a suprug i ja smo proširili našu porodicu, te sada uz djevojčicu imamo i dječaka. 
– Onda ćemo napraviti poseban dogovor na kraju ovog intervjua.

“Sa osam godina sam znala da napravim pitu.”

 

„Kao djevojčica sam uvijek bila uz majku u kuhinji. I dok su moja dva brata i sestra bili zaigrani, ja sam gledala kako majka razvlači kore za pitu a onda bi mi dozvolila i da sjeckam krajeve kore. Sa osam godina sam znala da napravim pitu. Pravile smo i krofne. Moje komšije i rođaci još uvijek pamte te krofne, pa kada sam ih napravila u emisiji zvali su me da evociramo uspomene. “, tako je počelo naše druženje tada, 2016. godine, u podgoričkom parkiću dok su naše bebe uživale u aprilskom suncu.

U međuvremenu smo postale mame koje imaju po dvoje djece, a ovaj intervju koji slijedi smo uradile na predivnoj terasi hotela Hilton u Podgorici.

 

 

“Rad u hotelu Sveti Stefan je iskustvo koje prevazilazi svjetske škole”

Slađana je završila srednju Ugostiteljsku školu “Sergej Stanić” u Podgorici i potom dobila priliku da sa osamnaest godina radi četiri sezone u hotelu “Sveti Stefan”.

“Nakon osnovne škole svi u porodici smo razgovarali šta da upišem. Uvijek sam bila vrlo dobar đak i mogla sam da upišem koju god školu, ali na kraju smo ipak odlučili da to bude ugostiteljska škola. Ja inače obožavam kulinarstvo i poslastičarstvo, ali kada sam ja bila đak poslastičarstvo kao smjer nije postojao. I tako sam završila srednju školu, a nakon toga dobila predivnu priliku da radim u starom hotelu Sveti Stefan. A ta prilika se ne propušta.

• Koliko ste ostali u kuhinji hotela “Sveti Stefan”?
Tamo sam provela četiri godine i malo bi bilo vremena da opišem sve što sam naučila. To je iskustvo koje prevazilazi svjetske škole. Samo pomislite da tamo dolaze najuglednije ličnosti od predsjednika, ambasadora, svjetskih glumaca, sportista… i onda možete zamisliti kakva se sve jela tu pripreme i na kakve načine.

• Jeste li u kontaktu sa ljudima koji su vam davali prve lekcije i da li se oni zaboravljaju?
Imala sam sreću da me tada svi zaposleni lijepo prihvate, a onda i da svi ti vrsni kuvari, koji su bili pred penzijom, rado podijele svoje kulinarske recepte sa mnom. To su divni ljudi, otvoreni da mi uvijek daju podršku, pa čak i danas nakon mnogo godina. Naravno da ne zaboravljam šefa kuhinje Dragana Kustudića – Kustu i zamjenicu šefa kuhinje Milju Šanović. Pozovemo jedni druge često. Vole da me pohvale, da mi daju sugestiju…

• A ima li sutuacija da oni vas pitaju za savjet?
Oni su u penziji i izašli su iz ovog posla, ali sjećam se tog događaja: radili smo u starom hotelu Sveti Stefan, prije privatizacije, a šefica Milja je rekla: “Ja sad lagano mogu da idem u penziju jer znam ko će ovdje da ostane.” Ona me mnogo čemu naučila. Tada, kada sam ja tamo sticala znanje, imala sam svega osamnaest godina i bila sam jedina iz Podgorice. Nije sve bilo lako.

“Kada učim, trudim se da naučim sve što se može naučiti.”

Mnogo mi je bio važan susret sa Slađanom 2016. godine. Prateći je svakog jutra u jutarnjoj emisiji ponavljala sam njene recepte prilagođavajući ih ukusima moje porodice, navikama i mogućnostima. Bilo je jasno da iza nje stoji rad, posvećenost, školovanje i dosljednost. Kada smo se Slađana i ja tada srele i razgovarale, sve mi je to potvrdila svojim stavom i odgovorima.

“Po prirodi sam takva da volim da učim. Ništa mi nije teško, znatiželjna sam i uvijek vidim sebe u procesu napredovanja. Dok sam bila u hotelu svaki trenutak sam koristila da učim, te mi nije bilo teško raditi i u mesari koja je u sklopu kuhinje. I dok bi me kolege zadirkivale da to nije posao za mladu djevojku, ja sam ostajala dosledna tome da čovjek sve treba da zna u svom poslu. Uostalom, nikada ne znate u kakvoj situaciji možete da se nađete. Zato, ako radim, trudim da to činim najbolje što umijem. Kada učim, trudim se da naučim sve što se može naučiti. Posebno kada je čovjek mlađi. Sada sam mnogo srećna zbog toga.”

• Ovako ste mislili tada. Dajte da napravimo paralelu između Vašeg žara za učenjem onda i danas. Da li se nešto promijenilo?
Učenje nema veze sa godinama. Otkad sam počela da radim, uvijek sam radila na dva posla. Nikad mi to nije bio problem.
Dok sam radila u hotelu “Podgorica” uporedo sam studirala i završila menadžment u kulinarstvu. To je zahtjevalo mnogo truda, jer trebalo je usaglasiti dvokratni rad i učenje. Bilo je perioda i kada sam radila duple smjene, što je podrazumijevalo da sam na poslu od devet ujutru do ponoći. Kasnije se dešavalo da jednu smjenu odradim u hotelu Podgorica, a onda bih išla u tadašnji hotel City. To je zahtjevalo mnogo privatnih odricanja, ali sa druge strane je donijelo i mnogo naučenog u profesiji koju sam odabrala. Važno mi je da kao zadovoljna majka dođem svojoj djeci.

Zato ne priznajem kada mi muškarac koji radi na jednom poslu i jednoj smjeni kaže da je umoran. Tako nešto reći meni je potpuno nerazumljivo. Zato stalno podstičem mlade osobe da uče dok imaju više vremena na raspolaganju. Ulažite u svoje znanje. U koga ćete da ulažete u tim godinama ako ne u sebe i svoje obrazovanje? Kasnije vam se to ulaganje vraća. Sada nam je mnogo besplatnog znanja dostupno. Stavite sebe na čvrste noge. Kada imate mnogo znanja onda uvijek možete da ga iskoristite.

• Da li praviti razliku između muškaraca i žena u kuhinji?
Da, treba praviti razliku. Žene izbjegavaju da rade ovaj posao jer, ako ste na odgovornoj poziciji, morate raditi i po deset – dvanaest sati. Muškarcu je mnogo lakše. On ima prostora da se posveti poslu, ali nakon toga odlazi kući i može da ima vremena za aktivnosti koje želi. Pa čak i ako mu nije do nekih susreta ili aktivnosti, on ima izgovor da kaže da je umoran. Sa druge strane, žena je ta koja mora mnogo dobro da se organizuje, obično nema prostora za umor i pritom je potrebno da spremi ručak unaprijed. Ja kada radim, moram da spremim ručak za sjutra jer u protivnom sjutrašnji ručak bi bio večera.

Slađana je već pet godina šefica kuhinje u hotelu Hilton i kod sebe primjećuje veliki napredak u odnosu na ranija radna mjesta:

“Rad u ovom hotelu je potpuno drugačiji od onog gdje sam bila ranije. Ovo je hotel sa pet zvjezdica, zahtjeva mnogo više truda i ulaganja, mnogo više osoblja i veću posvećenost zaposlenog svom pozivu. Primjećujem da su u posljednje vrijeme ljudi zahtjevniji, da je povećan broj onih koji imaju problem sa glutenom ili koji ne jedu slatko ali ipak hoće kolač na prirodan način… Sve to razumijemo i trudimo se da nam gost bude zadovoljan i da naposljetku bude raspoložen.”

“Nikada mi nije dovoljno da istražujem i pitam.”

• Pošto ste u stalnom procesu napredovanja, da li tu ima prostora za poneku tajnu u svojim najboljim receptima?
Nije poenta da to što imam držim za sebe. Zato i jesam na televiziji da bih dijelila to što znam. Nijesam ja od onih starih kuvarica koje bi znale nešto i to čvrsto držale za sebe.

• A zašto neko krije recept?
Zato što ta osoba ne želi da uči: zna to i ne radi da sazna nešto više i dalje. Meni nikada nije dovoljno da istražujem i pitam. Nemam bojazan da odem kod starije žene i pitam za savjet ako ne znam. Hoću da znam originalne recepte, hoću da naučim, jer ja u krajnjem sa svim tim jelima mogu da se poigravam ovdje u hotelu i kod kuće.

• Prenose li znanje naše domaćice?
Uvijek i sa oduševljenjem! Nekad se iznenade zašto ih ja to pitam, a ja zapravo hoću da taj njihov recept uporedim sa mojom recepturom. Nekada će to sve da bude ukoričeno. Jelena, ja najbolje funkcionišem kada sam pod pritiskom i imam mnogo posla. Sada sam na porodiljskom odsustvu i potpuno sam posvećena porodici koja mi je dragocjena, a kada počnem da radim možda se posvetim i ukoričenju svih mojih recepata. To su sve moji recepti, svi su sačuvani, ali moram da napravim plan kako da sve predstavim na najbolji način. Treba sjesti i posvetiti se tom poslu, koji svakako, mora biti ispraćen i dobrim fotografijama.

“Vrlo poštujem odgovornost koja mi je data”

• Da li i danas radite radnim vremenom koje prevazilazi osam sati?
Ja volim svoj posao i zato vrlo poštujem odgovornost koja mi je data. Ono što mi je važno jeste da se posao završi i da gost bude maksimalno zadovoljan. U ovom hotelu imamo često i po pet – šest velikih i različitih događaja, na različitim mjestima. Tada se desi da ne bude isti jelovnik. Treba u svemu tome dobra organizacija, mnogo osoblja, da smo svi uigrani, da svako zna što mu je posao.

• Hoće li ljudi iz vašeg poslovnog okruženja da uče?
U našoj kuhinji se zna red, ali moj rad i te kako mnogo olakšava i čini uspješnijim tim koji imam uz sebe. To su ljudi u koje imam veliko povjerenje, sa kojima sarađujem veoma uspješno i kvalitetno, tako da su rezultati koje postižemo i koji su priznati od strane naših gostiju sasvim očekivani. Ali moram da priznam da to možda nije u onoj mjeri kao što sam nekada ja učila, čast izuzecima. Ja posmatram učenike koji nam dolaze na praksu i ponekad u nekome prepoznam sebe koja je u njihovim danima takođe izgarala za znanjem. Takve osobe su mi uvijek drage.

• Zašto je to tako?
Zato što je težak posao, zahtjeva mnogo odricanja, mnogo rada, dugo se stoji na nogama, a uz sve to hoćete da budete majka i supruga, da obavite sve kućne obaveze i budete besprijekorni.

• Ali upravo ste Vi primjer da sve to može. Šta se onda krije iza kamere?
Zato što imam podršku svog muža, sestre, majke i ostalih bližnjih, ali ovo su tri osobe koje me najviše razumiju i najviše mi pomažu. U protivnom ne bih mogla da dođem i mirno se skoncentrišem na posao. Oni su odlučili da mi pomognu i to zaista beskrajno znači. Zato im i jesam mnogo i iskreno zahvalna.

• Tada ste mi rekli: “ Zahvaljujući podršci muža, kao i ostalim članovima moje porodice, ja se svakog jutra budim kao ostvarena žena.” Da li to važi i sada?
Mislim da sam sada više ostvarena. Kada sagledam sve: da, jesam ostvarena više nego tada kada smo radile prvi intervju. Samo da tako i ostane.

• To se vidi na vama, jer otkako smo krenule jedna drugoj u susret, Vi ne prestajete da se osmjehujete i govorite sa velikim žarom o svojoj porodici i profesiji.
Mislim da se i zadovoljstvo i nezadovoljstvo vide na nama. To se vidi u svega par rečenica koje razmijenimo sa nekim.

“GOST uvijek prepozna na koji način je jelo pripremljeno”

• A da li je važno u kakvom raspoloženju kuvamo?
Svakako jesam za to da se sve emocije prenose na jelo. Ali objasniću vam šta je uloga mene i mojih kolega: kada serviramo jelo, mi se pretvaramo u dvije osobe – ona koja to jelo sprema i ona koja će jelo da jede. Dok radimo moramo biti kao dvije ličnosti.
Jer ako ja nijesam zadovoljna, onda neće biti ni gost, a ako sam ja stoprocentno zadovoljna – vjerujem da će biti i klijent. Nekad je gužva veća, nekada vas konobar požuruje… ali ni u jednom takvoj situaciji ne smijemo da kažemo: može ovo da prođe. Ne nikako. To dolazi do gosta a on uvijek prepozna na koji način je to pripremljeno. U krajnjem, on će to da plati i to mi je vrlo važno dok pripremam ukuse i serviram jelo. To mora da vrijedi.

• Ja bih onda rekla da vam se klijenti zato vraćaju.
Uvijek mi je važno da su mi gosti zadovoljni, ali priznaću da se možda posebno posvetim onima koji rijetko dolaze. Na primjer za Osmi mart. Tada u svoj posao, uz cjelokupno znanje i iskustvo, unesem i emocije: ko zna kada će ponovo te osobe da nam dođu i zato hoću da im napravim ugođaj koji vrijedi i koji se pamti.

• Jeste li kritični kada uđete u neki drugi restoran?
Mislim da sam najlaganiji gost. Ja sam vrlo kritična za sebe i za svoj tim na poslu. Ali kada sam u drugom restoranu, uvijek primjetim što je dobro i ono što nije, ali to loše nikad ne komentarišem. Nema potrebe da nekome ugrozim poziciju. Ali sve upoređujem sa svojim znanjem. Nekad mi je i ideja važna. Možda mi se jelo ne svidi, ali primjetiću nešto što će da mi da ideju da ja to pripremim na moj način.

• Koliko često gosti hotela u kojem radite pohvale Vašu kuhinju? Da li žele tada da vas vide, da li vam preko osoblja prenesu utiske ili pak možda dođu kod vas u kuhinju?
U našem restoranu nije kao nekada gdje ne možete doći do glavnog kuvara. Naprotiv. Svakako da imamo uobičajeni jelovnik, ali ja želim da znam šta gost zaista želi jer mi je cilj da izađem u susret njihovim ukusima. Ovakav pristup ima dušu i daje osjećaj poštovanja prema našim gostima i profesiji koju radim. Kada mi, na primjer, Parižanin kaže da sam mu pripremila guščju jetru kao da je u sred Pariza! Tada se sva ozarim jer nema bolje nagrade za mene.

• Da, to jeste veliki uspjeh.
Ili na primjer kada smo imali francusko veče, sa gostima iz Ambasade Francuske i francuskim menijem. To veče mi je mnogo značilo jer je ambasadorka Francuske bila oduševljena. Pozvala me je tada da izađem u restoran gdje su svi ustali i aplaudirali mi. Za njih su sva ta jela te večeri imali potuno isti ukus kao da su bili u Francuskoj. To mi mnogo znači, jer govorimo o ljudima koji znaju, prepoznaju, putuju na različita mjesta i u različite restorane. Oni najbolje mogu da nam sude da li je to nešto bilo dobro ili ne. Zato nagrada na taj način, svakako da mnogo znači.

• Kada hoćete da oduševite nekog, da li onda vodite računa i o detaljima za stolom: o dekoraciji, bojama u tanjiru, ambijentu?
Naravno. Meni je važno da poznajem ukus gosta, šta voli a šta ne. To mi pomaže jer ja hoću da mu pripremim hranu na način da uživa u njoj. Svi mi koji radimo u ovom poslu volimo da mijenjamo dekoracije. Čak i kada radimo jelovnik, onda fotografišemo kako neko jelo izgleda, ali ne volim da me ta slika kasnije ograničava. Kada dođe gost uvijek volim da napravim drugačiju dekoraciju, da nešto izdvojim, iako svakako ukus jela ostaje isti. Dekoracija na tanjiru može da napravi dojam da je u pitanju sasvim neko drugo jelo, a zapravo je ono isto koje je gost poručio sa jelovnika.

“Kome ću prvo da udovoljim, ako ne porodici?”

• A da li imate strpljenja i ukućanima da pravite takve dekoracije?
To obožavam! Kod mene kući uglavnom svi različito jedemo. S obzirom da sam na porodiljskom odustvu, želim da svima izađem u susret i ugodim. Ne znam kako će to sve da izgleda kada se vratim poslu i radnim obavezama. Ustalom, Jelena, kome ću prvo da udovoljim ako ne njima?

Jako mi je bitno, bez obzira šta spremam, da lijepo serviram sto i dekorišem. Naposljetku atmosfera ispadne kao da smo u nekom restoranu. Ništa mi nije teško, pa iako non stop ponešto kuvam i spremam.
Meni ćerka uskoro puno šest godina i mnogo sam ponosna kada mi kaže: “Mama, kako je ovo ukusno!” Meni znači sve što mi djeca pojedu, a kada mi još to pohvale – onda je to pun pogodak. Iznenadila me je ćerka prije neki dan kada me pitala da li umijem da spremam gvakamole. Ona je taj naziv čula u filmu za djecu i iznenadila me pitanjem. A još više kada sam shvatila da je ona cijeli recept zapamtila.

• A kakva je situacija kada dođu gosti?
Kada dolaze gosti onda osjećam odgovornost, jer se na neki način od mene očekuje da to što postavim za jelo bude drugačije. Postavka stola, dekoracija, raznovrsnost jela… sve je važno.

• Imamo li uvijek kulturu da se sjutradan zahvalimo domaćici? Kada sve prođe, prespavamo i vratimo se uobičajeniom aktivnostima, da li gosti pozovu da se zahvale na trudu?
Svi mi volimo da nas neko pohvali i uopšte nema razlike da li je to kući ili na poslu. Moje iskustvo je takvo da mi gosti uvijek pohvale trud, da kasnije prepričavaju i hvale način cijele organizacije. Svjesni su koliko ima posla u svemu tome i uvijek jesu zahvalni.

• Koliko ostanete u kuhinji kada spremate večeru za svoje goste kod kuće?
Bitna je organizacija, kod kuće i na poslu. Volim da znam da će gosti da dođu, da kupim sve što mi je potrebno, da napravim pripremu. Poenta u susretu sa prijateljima jeste da i ja uživam i sjedim sa gostima. Naše majke su navikle da stoje iznad gosta i ugađaju, a ja želim da se dobro organizujem i uživam sa njima za trpezom.

• Na osnovu svog skromnog iskustva, vjerujem da Vi sa ogromnim iskustvom pravite nekoliko jela uporedo.
Svakako! Nedavno smo imali goste koji su počeli da se iznenađuju kada su vidjeli sve riblje specijalitete koje sam spremila. A organizacija svega je počela izjutra kada sam otišla na pijacu da kupim ribu i povrće. I ta kupovina se ne odnosi samo na trgovinu, već volim da popričam sa ljudima na pijaci i razmijenimo iskustva iz kuhinje. Važno je da znate šta pripremate i onda odmah znate i koliko vremena vam treba za to nešto.

• Pomenuli ste pijacu. Je li vam teško da odete u nabavku namirnica i po začine?
To radim sa uživanjem. Uvijek idem na sve pijace. Kada i putujem, uvijek obiđem pijace mjesta gdje sam, jer pijace su odlika kulture tog naroda. Volim razgovore o namirnicima i o tome kako se uzgajaju.

• U svojim emisijama mnogo koristite začine.
Osim što poboljšavaju ukus, začini imaju brojna ljekovita svojstva, te ih stoga redovno koristim u pripremi mojih jela. Bogati su vitaminima i mineralima pa povoljno utiču na imunitet. Volim da koristim kardamom, kurkumu, vanilu, korijander, karanfilić, kim, limunsku travu jer jelima kao i desertima daju potpuno novu dimenziju.

• Kako nabavljate svoje začine?
Prijatelji mi kažu da se uplaše kada u emisiji pominjem začine. Ali oni nijesu skupi, dugo traju jer ne stavljate isti začin u svako jelo, a obroku daju potpuno drugačiji ukus. Začin jelo stavi na sasvim posebnu ljestvicu. Posebno ću vam izdvojiti kardamom. To je moj omiljeni začin. On ide sjajno uz mesna jela u kombinaciji sa drugim začinima, a savršeno ide i kao dio šećera u prahu preko krofni ili palačinki. Imala sam goste iz Italije koje sam htjela da poslužim. Iznenadilo me je kada je Italijanka osjetila ukus tog začina jer u toj situaciji sam ga samlela i pomiješala sa šećerom u prahu. Bila sam presrećna!

Primjetila sam da pojedini restorani uobičajenom nazivu dodaju ime tog začina, pa onda i to jelo zazvuči još ljepše. Na primjer, štrudla sa jabukama i kardamomom. Svi začini su korisni za zdravlje jer imaju ljekovita svojstva. Na primjer, lovor koristimo samo kuvajući pasulj, a on je zdrav i da se pije, čisti krvne sudove, odličan je za kožu, fleke…

• I to je sve u skladu sa onim što kažete: “Budite i zdravi i siti”.
Tako sam počela i idem dalje. Do sada je kroz emisiju “Ukusi jutra” odrađeno 1.800 jela. Govorimo o receptima koji nijesu ponovljeni. Tu emisiju radim pet i po godina.

• Da li nekad prifali ideje za emisiju?
Ne, ideja nikada ne fali. Dok je dobrih i raznovrsnih namirnica biće i dobrih ideja.

• Ali ne samo što je poruka Vaše emisije: “Zdravi i siti”, već Vi to i primjerom pokazujete. 
Ja probam svoja jela, imam svoje obroke i nikako nijesam naviknuta na čupkanje i grickanje. Za mene je bitan zdrav doručak i tu možemo da budemo slobodni. Ako štedimo da doručku ili ga preskačemo, nadoknadićemo tu količinu tokom dana i naposljetku će nas sačekati večera. Zato je meni doručak vrlo sit.

• Šta ste doručkovali jutros?
Mi ovaj razgovor vodimo oko 8h navečer. Ja danas nijesam stigla da ručam ali uopšte nijesam gladna. Moj doručak je bio ispasirana banana, rižine i ovsene pahuljice, sve sam prelila jogurtom, orasima i smrznutim malinama. To je odstojalo i pojedeno u slast.

• Ali kako se slaže banana i jogurt?
To vam je kao voćni jogurt, što svi mahom volimo. Ovo vam je sit, ukusan i zdrav doručak. I drži me od jutros, a nijesam ručala iako sam svim ukućanima spremila ručak. Čak sam spremila ručak i za sjutra, jer imam snimanje emisije pa da ne kasnim sa spremanjem.

• Ja Vas pamtim da uvijek pravite meni neobične kombinacije, koje kad probam ispadnu vrlo ukusne.
To ponekad izgleda nespojivo. Kombinacija slatko i slano bi nekome izgledalo vrlo neukusno, što i jeste ako vi to lijepo ne izbalansirate. Isto tako i ljuto i kisjelo. Ne smije da preovladava jedan ukus, već treba da se jedan začin utopi u drugi. U čokoladu tortu uvijek ide prstohvat soli, jer sol podstakne ukus čokolade ili kakaa, da ona bude još izraženija.

Slađana voli i želi da zna o kuhinjama sa svih meridijana tako da je gosti ni sa Kube, ni iz Argentine, Maroka i drugih krajeva svijeta nikada ne iznenade svojim kulinarskim željama. Ranije je aktivno učestvovala na takmičenjima:

“To su bila takmičenja gdje takmičar izvlači listicu sa tri namirnice i one su glavne za pripremanje jela. Imate i vremensko ograničenje, tako da za pola sata morate pripremiti jedno jelo, na jednom tanjiru a na dva načina. Uz glavno jelo morate pripremiti i dva sosa i dva priloga, ali u malim količinama. Svakako da je važna i dekoracija. Tu se gleda i koliko otpadaka se napravi prilikom pripremanja hrane, količina pripremljenog i još mnogo detalja.”

Putovanja su, nakon porodice i posla, Slađanina treća ljubav. Prije korone je putovala plantažama čajeva, kikirikija, riže, šećerne trske, kakaa, cimeta, fabrikama čokolade, ruma… U Meksiku je jela skakavce, u Kubi jastoga, a na Mauriciju meso od krokodila.

• Da li vam nedostaju putovanja?
Prethodno putovanje je bilo u januaru 2020. Bili smo tada na Tajlandu i nakon toga je tamo proglašena korona. Došli smo u Crnu Goru u zadnjem trenu bez posljedica i da ne osjetimo stres. Ove zime sam znala da neću nigdje jer imamo dječaka koji je još beba, a uzgred je i ova situacija sa koronom.

• Da li Vam se čini da se Vama sve uvijek poklopi na najbolji način?
Ja sam na porodiljsko odsustvo otišla u martu 2020. kada je kod nas proglašena korona. Vraćam se u septembru kada se iskreno nadam da će posao početi. Svaki posao traži posvećenost, a ovaj je takav da vam daje još više nakon svega što mu pružite. Čini mi se da tek kada ste posvećeni poslu koji volite, sve životne situacije se poklapaju kako bi trebalo. Da, na neki način, tada bivate nagrađeni od života.

Nakon ovog intervjua Slađana je otišla da pripremi sve namirnice za snimanje emisije “Ukusi jutra”. Stekla sam utisak da je kod nje svaki trenutak strogo isplaniran i da je to tajna njenog uspjeha.

Naposljetku mi ostaje samo da poželim: da joj i ovaj intervju bude taličan!

Intervju uradila: Jelena Petrović
Restoran hotela Hilton u Podgorici, jun 2021.