Da bih uradila intervju, moram da ostvarim kontakt sa svojim sagovornikom mnogo prije nego zamolim za razgovor. Moram da doživim nekoga, da pratim njegov rad i ličnost duže vrijeme da bih mogla da iznesem priču. Sa sagovornicom kroz ovaj intervju sam mnogo kilometara prešla planinom, ali u želji da je upoznam i u njenom poslu kojim se bavi, završila sam i njenu školicu za kuvanje. Snežana Fatić je nutricionista, gastronom i žena izuzetne energije koju nesebično dijeli sa drugima. Takva je i sa receptima. Valjda ljudi koji stalno rade na sebi i ulažu u sebe iznova i najbolje, bez problema daju ono što imaju jer ne stagniraju.
Snežana Fatić ima svoju kuhinju koja nosi naziv Baba ganuš. Tu svakim danom sa svojim timom prima i realizuje narudžbe, a dnevni meni Baba ganuš kuhinje je uvijek dostupan pet dana unaprijed. To je ono što je i nama polaznicima savjetovala: „Uvijek imajte nedjeljni meni po kojem ćete spremati obroke i onda je sve lakše.“
• Snežana, pripremajući se za ovaj prilog strahovala sam da li pomenuti Vaše godine. A želim ih pomenuti i to u najboljem smislu, kao primjer o ženi koja u tim godinama planinari, roni i ima energiju da isprati sve dnevne aktivnosti koje nijesu nimalo jednostavne. Mogu li ih pomenuti?
Ja smatram da su godine te koje bi trebalo uvijek pomenuti jer one imaju svoje značenje. Ako ništa drugo, barem zato što je dobar dio života prošao i time nam je data mogućnost da iscrpimo iz njega ono što je kvalitetno i prenesemo u naredni period. Ja svojim godinama nijesam opterećena. U prvi plan nikako ne stavljam svoj izgled, iako mislim da ne izgledam nimalo loše (prim.aut. Snežana je izuzetno i duhovita i šarmantna žena), ali prioritet mi je da crpim što više kvaliteta iz mog života koji je dobrim dijelom prošao i da se u tom trećem dobu, u koje ulazim lagano, osjećam fenomenalno u svojoj koži. Posložila sam benefite koje sam sticala iskustvom i godinama. Ljudi griješe u tome što treće doba života smatraju kao njegovim krajem pa se onda opuste u smislu da mogu jesti i raditi šta god požele. Tu je zamka, jer s obzirom da baš ljudima u trećem dobu nije ostalo puno vremena na raspolaganju, smatram da bi tada trebalo živjeti kao jak primjer i svojim karakterom i voljom pokazati drugima kako živjeti zdravu, kvalitetnu i oslobađajuću starost.
• Da li to znači da je možda baš to treće doba najljepši period žene, polazeći od toga da se ona do tada vjerovatno ostvarila na mnogim poljima koja su joj bila značajna i da se sada sa više svjesnosti i znanja o svojoj ličnosti može posvetiti sebi?
Ja iz svog ličnog iskustva, kažem da. Razlog toga je što sada osjećam sebe u punoj snazi i punini duha. Osjećam da me i okolina prihvata takvom. Sada sam potpuno oslobođena nekadašnjih predrasuda, stega društva ali i porodice jer složićete se da smo mi mahom svi odrasli u patrijarhalnoj porodici i pod pritiskom koji je govorio – ne tako, nego ovako -. Sada je moj duh slobodan i u snazi da se izrazi na način kako ja smatram da bi trebalo. Ja sam osoba koja je u kasnijim godinama završila nutricionizam, ali godine mi nijesu bile prepreka. Nikad nije kasno. Šta god poželite možete, a navešču i jedan inspirativni primjer žene koja me je baš sinoć kontaktirala da mi zatraži savjet samo da unaprijedi svoju ishranu i zdravlje: ima 81 godinu, želi da živi i u punoj je snazi. Ona vjeruje alternativi i ljudima. Takvi ljudi inspirišu i takvi mi ljudi dokazuju da sam i ja na pravom putu. U krajnjem, zbog takvih ljudi slobodno možemo da se pohvalimo godinama koje imamo i time da odgovorim i na vaše prvo pitanje, da ću uskoro napuniti 54 godine.
• Snežana, koje su to sve aktivnosti kojima se veselite?
Par godina sam se bavila izučavanjem biljaka i to je bio period kada sam iskreno uživala u svakom koraku planinom i dolinom. Potom sam imala izuzetan poriv da istražujem pečurke i njihovim proučavanjem se bavim neprestano, potpuno predano i zaneseno. Da bih valjda zaokružila tu priču, počela sam da istražujem i sitne životinje našeg podneblja, uostalom životinje i jesu ono što u prvom planu predstavlja prirodu. Kada u planini zgazimo na kamen, sasvim je prirodno da očekujemo da se ispod kamena nalazi neki gmizavac jer je to njegovo prirodno stanište. Mi smo odlaskom u planinu došli u stanište životinja i to bi trebalo poštovati. Moramo znati da prepoznamo životinju i pustiti je da ide svojim putem. Interesovanja nikako ne jenjavaju, čak šta više imam osjećaj da su ona još agresivnija u pozitivnom smislu. Priznaću da želim sebe da ostvarim do kraja i negdje imam žal što ne mogu da živim kao Hunzi po 120 godina.
• Snežana, poznavajući Vas, znam da je i to izazov pred Vama.
Složila se nasmijana! A Hunzi su stari narodi, smješteni na samoj granici Pakistana i Indije, a poznat je po tome što njihov životni vijek traje između 110 i 120 godina. Zato se njihova postojbina naziva oazom mladosti. Skoro nikada nijesu bolesni, a zahvaljujući genima uvijek izgledaju mladoliko. Iz iskustva mnogih stranaca pridošlica, došlo se do zaključka da je glavni faktor njihovog dugovječnog života zdrava ishrana.
Sa Snežanom Fatić sam napravila puno kilometara planinom sa planinarskim klubom čiji smo obije član. Bavi se ronjenjem, plivanjem, vozi bicikl. Voli i raduje je kuglanje. Dugi niz godina je iskreno uživala u vožnji rošulama, a negdje duboko u sebi je i danas kivna na rolere koje su zamjenile rošule iz njenog djetinjstva i djevojaštva. Kao prilog svim tim aktivnostima je i skijanje i džoging. Ako nije u mogućnost u zimskim danima poći na bazen, Snežana plivanje zamijeni sa tri ili četiri treninga trčanja.
• Jeste li uvijek bili tako puni energije?
Energija me uvijek pratila, ali priznaću da nije bila dobro kanalisana. Sazrijevanjem čovjek stiče znanje a samim tim dovodi sebe u mogućnost da bira šta najviše voli. Rasipala sam svoju energiju na nemudre stvari. Jelena, najbolje godine žene su od 35te do 45te kada ona izgleda najljepše. Tada žena i voli da izgleda najljepše i upravo u tim godinama ja sam na najbolji način razumjela i prepoznala svoju energiju. Tek u tim godinama sam naučila kako da je kanališem na najbolji način, kako da je praznim a potom i povratim u punoj snazi. Ja sam i po prirodi dosta temperamentna, tako da me jaka enegija uvijek pratila i dovela do toga da sam danas to što jesam.
„Dobra i čista misao važna je isto koliko i hrana“
• Hipokrat kao otac medicine je govorio da smo ono što jedemo, a nezdravost je vidio kao prirodnu pojavu kojoj uzrok leži u prirodnim uzrocima: klimatskim faktorima, hrani, nezdravoj vodi, hladnoći… Šta je sve ono, po Vama, važno za čovjeka pored zdrave ishrane?
Često me pitaju da li je hrana dirigent kompletnog orkestra u nama. Hrana jeste apsolutno bitna, ali vjerujte da je dobra i čista misao važna isto koliko i hrana. Moramo da se „nahranimo“ optimizmom da bi odoljeli svim iskušenjima današnjeg društva i svega što nas apsolutno čeka na svakom ćošku. Dakle, hrana, čista misao, fizička kultura o kojoj sam govorila a kroz koju primamo značajne hormone zdravlja i lijepog raspoloženja.
Dalje, moramo imati razvijenu sposobnost da prepoznamo slabost našeg prijatelja i ukažemo mu na nju, što dalje znači da moramo posjedovati razvijenu empatiju kao saosjećanje sa drugim ljudima. Kroz empatiju razvijamo prijateljstvo, jer prijateljstvo nije samo uzimati već i davati. U svemu ovome što sam rekla, veoma je važna i vjera. Duhovnost mora da bude u nama, a od nas samih zavisi gdje i ka čemu ćemo je kanalisati. Neko duhovnost pronalazi u Bogu, neko u samome sebi, ali važno je da ona postoji jer ono što poštujemo to i njegujemo, čuvamo i radimo na tome u najboljem smislu. Duhovnost ne znači religiju. Mi svi posjedujemo duh, pored tijela i uma, tj. razuma.
Svi ovi stilovi koje sam vam rekla, a u koje nikako ne smijem da zaboravim ni san jer nam upravo on proizvodi melatonin kao zaštitni faktor našeg imunološkog sistema, čine cjelinu koja predstavljaja naše zdravlje. Svakako da tu ima još mnogo detalja i trebalo bi na svima njima raditi, a to su one zakačke koje se kače na ovaj osnovni stub naših stavova prema zdravlju.
„Važno je sačuvati svoju individualnost“
Snežana Fatić je vegetarijanka već devet godina. Ne jede meso, a kozjim sirom se ponekad počasti jer mu ne može odoljeti u potpunosti. Zamolila sam je da me provede kroz svoj jedan dan, vjerujući da će mnogima, poput meni, biti inspiracija.
• Snežana, kako Vama izgleda dan koji zahtjeva punu Vašu energiju, jer aktivnosti koje obavljate nijesu nimalo jednostavne?
Ustajem se oko 5h, najkasnije do pola šest. Dakle, ranoranilac sam. Ustajem i odradim tzv. vježbu Pozdrav suncu u 15 ili 20 serija što mi je dovoljno da razgibam organizam i mogu da udahnem prvu jutarnju energiju. Lakše je to tokom proljeća i ljeta, ali veoma prija i zimi kada otvorimo prozor a onda nas osvježi i dodatno probudi prohladni vazduh.
Svako jutro popijem po čašu mlake vode. Moj partner i ja tokom cijele godine sa planina donosimo živu vodu, po 20 litara. To nam je dovoljno za zimski period, ali ljeti prifali. Volim živu vodu. Volim njene žive molekule, jer unoseći njih žive u naš organizam i organizam postaje življi.
Oko 6:15h odlazim u kuhinju gdje sa svojim timom i saradnicima počinjem da pripremam hranu za naše poslovne partnere. Jedni od naših poslovnih partnera jesu delegacija Evropske unije za koju spremamo hranu pune dvije godine, potom studio Bild sa kojima saradnja traje punih pet godina, kao i svi potrošači koji su nekada dolazili u naš restoran a kojima sada vršimo dostavu hrane na njihove kućne adrese. Kuvanje traje do 14h gdje sam ja u potpunosti uključena.
Nakon toga dolazim kući i ručam sa svojim partnerom. Volim ručak sa njim. Volim da podijelimo iskustva iz te polovine dana. Nakon ručka dolazi vrijeme za fizičke aktivnosti koje mi volimo: bicikl, trčanje, plivanje…
U svemu tome ima nešto što je veoma važno: sačuvati svoju individualnost. Ovo kažem iz razloga što nekad moj partner voli poći na bazen a ja u vožnju biciklom, ili pak obrnuto. To je doza samostalnosti ili osame koju je važno osjetiti.
• Znači li to da je i samoća dobra?
Kako da ne, a ovdje nikako ne govorim o usamljenosti. U trenucima kada tihujemo i osamimo se u svojim aktivnostima, mi iznova punimo svoju energiju. I zato je samoća katkad veoma divna i okrepljujuća.
• Šta se dešava u večernjih satima?
Mnogo učim. Tada sam za računarom i po četiri ili pet sati jer istražujem, upijam i učim nove recepte. Volim inostrane kuhinje, navešću ovdje francusku, pa i istočnjačku čije začine mnogo volim jer znam koliko znače za naše zdravlje posmatrajući iz ugla mene kao nutricioniste.
Nakon svega toga moj partner i ja volimo da organizujemo mali sastanak u trajanju od 30 minuta i napravimo rekapitulaciju svega što smo prošli tog dana, o idejama koje smo dobili, načinu kako ih realizovati. To je sastanak partnera na kojem prenosimo i analiziramo urađeno i ono što bi trebalo uraditi. Nekad odemo i u bioskop. Kućni televizor gledamo vrlo slabo a i kada gledamo to su sportski događaji koje veoma volim. Volimo i da čitamo knjige, nekada štampu, pa i moj „Baba ganuš“ koji je na društvenim mrežama. Kad pominjem društvene mreže, znamo da su one nešto što trebamo koristiti u pravoj mjeri iz straha da ne postanemo njihovi zavisnici.
Kada je školica kuvanja u toku, onda ona svakako zahtjeva još više učenja i vlastitog predavanja tome što želim da prenesem svojim polaznicima.
• Ako se budite ujutru u pola šest, kada uveče zaspete?
Oko 22h sam u krevetu. Konkretno, sinoć sam u 25 minuta do 10h bila u krevetu. To je presladak, lagan i jednostavan san. Ja ne pamtim kada sam bila u situaciji da ne mogu da zaspem ili da odem u krevet sa strahom da li ću uopšte moći zaspati. Da bi naš san bio lagan i lijep moramo imati tu „nepodnošljivu lakoću“, kao što kaže naslov Kunderine knjige. Meni treba pet minuta da zaspem, možda i manje. U snu takođe crpim dobru energiju za sve zadatke koje obavljam tokom dana, a meni kao visoko odgovornoj osobi ne mogu da dozvolim rad sa oslabljenom energijom. Radeći zadatke predana sam u potpunosti. Svi moji fizički, mentalni i emotivni pogoni su tada uključeni. Tako da mi je san rasterećenje, ali ujedno i prilika da obnavljam energiju za sljedeći dan.
Snežanini vikendi su rezervisani za odmor, razgovore i odlazak u planinu. Bez obzira na novac i mogućnost zarade koju bi ostvarili radeći pripremu i dostavu hrane i tokom tih dana, Snežana i njen tim su se toga lišili zarad aktivnosti i mira kojima su važniji.
• Znam da volite ugostiti prijatelje. Znam i da nakon cjelodnevnog branja pečuraka u planini rado pozovete prijatelje na večeru. Neko bi bio umoran za večernja kuvanja, ali ne i Vi. U čemu je tajna, pored nesporno sjajne organizacije u kuhinji?
U svima nama postoji energija i volim da izaberem prijatelje. Kada ste mlađi onda svakoga primate u svoj krug bliskih ljudi i prijatelja. Bilo je to vrijeme kada sam vrlo jako osjećala svačiju energiju i kao vrlo senzibilno biće često bivala tužna zbog nje. Doduše, nije ni to loše jer i to su situacije koje donose iskustvo. To je trajalo dok nije došlo vrijeme da sve posložim na drugačiji način i shvatim da i ja mogu da biram. Imam pravo na to. Tako da dolazak ljudi, koje smo pozvali u naš dom kao svoje prijatelje, se ne svodi na težinu koja podrazumijeva: spremiti i napraviti. Naprotiv, to je još jedan momenat novog druženja bez obzira što smo se družili i na planini čitavog tog dana, jer naša enegija ako je kvalitetno usmjerena se ne dozvoljava potrošiti. Zapravo, ona se troši, ali se i kvalitetno obnavlja. To je neprekidni krug koji mene dodatno dopunjuje. Divno je boraviti u kuhinji. Divno je družiti se sa svojom djecom i to doživljavam kao nešto najljepše. Divno je biti sa roditeljima, braćom i sestrama. Ali mnogo divno je biti i sa drugim ljudima koji nam nisu sve ovo što sam nabrojala ali jesu naši sadašnji ili budući prijatelji. A prijateljstvo se mora njegovati. Za mene je to veliko zadovoljstvo.
„Čovjek bez cilja, nade i ideje je polovična osoba“
Časovi u školici kuvanja kod Snežane Fatić nikako nijesu samo puka teorija. To su časovi na kojima, pored trikova u kuhinji, se daju savjeti i o knjigama, slobodnom vremenu, značaju druženja i drugim situacijama koje zapravo predstavljaju začin svakodnevnog života.
• Snežana, ovaj susret i razgovor se dešava uoči novogodišnjih praznika kada svi očekujemo i priželjkujemo nešto novo. Da li Vi vjerujete u nove početke?
Kako da ne!? I ta vjera u meni nikada ne jenjava. To sebi ne smijem ni da dozvolim, jer čovjek bez cilja, nade i ideje je po mom mišljenju polovična osoba. To je po meni vid amebe koja životari i kreće se dok traje. Dok trajemo moramo da se nadamo i imamo ciljeve ispred sebe. Naravno, ne treba praviti ciljeve na uštrb našeg slobodnog vremena ili karaktera. Ciljevi prvo moraju da se tiču nas samih, pa onda ići ka njihovoj materijalizaciji kroz posao. Na primjer, prvo sebi želimo zdravlje i mir, pa tek onda da nam cvjeta i posao.
• Iskoristiću ovdje moje poznanstvo sa Vama pa reći da poznavajući Vas, Vama početak se ne vezuje samo za novogodišnje praznike. Svaki dan je novi početak i prilika za nove ciljeve. Je li tako?
Tako je. Počeću od ovog našeg susreta: ja sam se iskreno radovala njemu jer znajući te znam da ću iz našeg susreta naučiti nešto lijepo, ali da će taj susret izvući i iz mene nešto novo. Važno je imati dobre provokatore koji nas motivišu da izvlačimo iz sebe dobro ili loše.
• Da li je teško početi sa novim navikama i da li je ikada kasno za njih?
To je dobro pitanje jer je to ljudima najveća konfuzija. Nije teško ako nešto jako želiš, ako u to vjeruješ i pritom imaš jasno iskristalisane ciljeve. Za sve je potreban proces jer ništa se ne dešava preko noći. Za sve je potreban i prvi korak.
Kada su u pitanju zdravi stilovi života, prvi korak bi bila naša vjera da ćemo istrajati. A zašto ne bi vjerovali? Mi smo na planeti da čitamo, učimo i primijenimo naučeno. Ne možemo rezultate radikalnih stvari očekivati za tri dana, ali uostalom zašto bi žurili? Vratiću nas ovdje na početak našeg intervju i moje 54 godine, a da imam jaču potrebu nego ikada da učim, gradim, razvijam se, trajem, primjenjujem. Mi nikad nijesmo do kraja razvijeni kao ličnost. Pa i onda kada nam neko izgleda inteligentniji od drugih opet je zakržljao u odnosu na nekog trećeg. Razvijajmo se uvijek kao ličnosti, jer granice ne postoje.
Čovjek jeste kadar da kaže: „Ja hoću“. Pomoć sa strane će dobro doći, ali ako ona izostane nemojmo dozvoliti da nam drugi urušavaju ono što hoćemo. To je možda i najveći problem savremenog čovjeka: nedostatak dovoljno jake podrške, a sa druge strane pojedinac nije dovoljno osnažio sebe da zauzme svoj stav i ostane mu dosledan. Borba mora da postoji, jer uzazovi su sa svih strana u društvu.
U svojoj školici kuvanja Snežana nas je naučila da je bolje pripremiti i malo nečega ali da je to zdravo i za organizam okrepljujuće, nego potrošiti ogromne sate na hranu koja našim ćelijama ne prija i ne znači gotovo ništa. Ona svakodnevno mijesi svoj hljeb i njeni savjeti kako to činiti brzo i jednostavno se pamte, zato je moram pitati:
• Kako istrajati u navikama?
Ako smo mi ušli u proces razvijanja naše ličnosti, ako razvijamo fizičku kulturu i sve one zdrave stilove o kojima smo razgovarale, onda više ne možemo da dođemo u sukob sa našom lijenošću. To sebi više ne možemo da dozvolimo, jer već tada iz dana u dan počinjemo da podižemo satnicu prema zacrtanom cilju poput kuvanja ručka. Ali to kuvanje nećemo sprovesti u šest sati, već ćemo da naučimo kako nešto spremiti a da je to brzo i kvalitetno. To je ono što učimo u našoj školici.
• I kako početi?
Prvo sa dobrom informacijom. Potom da dosledno sprevedemo u djelo tu informaciju. Mi volju gradimo vremenom. Lijenost je osnovni problem jer nas ne sprečava neznanje da pripremimo ručak, već je to obično lijenost. Uostalom mi ne moramo ništa. Ne moramo ni ručak da spremimo. Ali ako biram da budem čovjek, onda imam obavezu da ugodim sebi i svojoj porodici. U toj mogućnosti da biramo, uvijek izaberimo da budemo ljudi. To moramo, to je pitanje i našeg dostojanstva. A onda to dalje znači da moramo ući i u kuhinju. Mi tako gradimo našu kulu, od prvog dana preko svih ostalih. Neka taj boravak u kuhinji bude i pola sata, jer i to je dovoljno. Stičimo naviku.
Objasniću kako najbolje smršati ili izgraditi fizičku kulturu u sebi. To je japanska kultura koja glasi: vježba deset koraka.
• Šta to znači?
Ako smo izašli u prirodu da napravimo hodajući deset koraka, napravićemo i dvadeset. Pa i više, kada se pokrenemo i kada nas preplavi hormon zadovoljstva. To je sjajna zamka u koju upadamo sa velikom čežnjom i voljom. A ona se može prenijeti na mnoge aktivnosti u životu, pa i na rad u kuhinji. Počnite sa deset koraka.
• U čemu ste Vi griješili u ishrani kao mladi? Šta ste konzumirali tada a da to ne možete zamisliti sada? Znam da je čak i Vama bilo teško da odolite Bounty čokoladici koju vidite na kasi samoposluge dok čekate u redu. A danas, da li joj lako odolite?
Kada se osvrnem na prošlost, nijesu to bile velike i kardinalne greške jer me je štitilo društvo. Mi nijesmo tada imali toliko u izobilju šećera i gaziranih pića kao što je to dostupno danas. Sve to loše je tada ulazilo na mala vrata. Sa druge strane, ja sam odrasla u radničkoj porodici, kao i mnogi iz moje generacije, gdje se na selima uzgajala hrana. Imali smo svoje vrijedne bake i đedove koji su bili u seoskom području i održavali svoja lijepa i zdrava gazdinstva. Mi smo na taj način bili dobro zaštićeni. Uz takvu ishranu, bili smo neprestano fizički aktivni. Kad pogledate takav život, ja sam vrlo zahvalna mogućnosti da odrastam baš u takvom društvu.
Ali dolaskom prve čokolade, svakako da sam i ja bila u iskušenju da posegnem za njom. Tada mi kao djevojci nije bilo ni važno da li je to zdrava čokolada ili ne, baš iz razloga što je tada sve bilo zdravo. I ne govorim samo o tjelesnom zdravlju: bili su tada ljudi duhovno i emotivniji zdraviji. Tada se nije moglo dogoditi da nekome, na primjer, bude loše a da mu ljudi ne priteknu u pomoć. Danas ljudi nemaju vremena, jer žure, šef ih čeka, spreman da ih kritikuje što kasne na posao.
Što se tiče slatkog, nijesam ga voljela previše, ali da, Bounty čokoladica je ipak bila nešto posebno. Odavno već pravim svoje zdrave slatkiše, tako da ni na našim časovima školice kuvanja nikako ne pravimo kolače sa margarirom, šećerom, brašnom i ostalim uobičajnim namirnicama koje se stavljaju u tradicionalne kolače.
„Harizmatična žena je ona koja je puna osmijeha“
• Snežana, zaključila sam da mnogo tražite od sebe, pa počev i od detalja. Navešću najbanalniji primjer: ako poriluk nije iseckan u cjelosti kako treba rekli bi nam: “Kada pravite kod kuće uvijek neka to bude ukusno i do tančina lijepo pripremljeno. Dajete puno, ali da li to znači da i od drugih tražite mnogo u poslu i u međuljudskim odnosima? Od čega nikada ne želite da odustanete?
Tražim maksimum od ljudi koje smatram svojim prijateljima. Tražim maksimum i od ljudi za koje znam da mogu se dati intelektualno do one granice koju sam prepoznala da mogu iznijeti. Sve ispod toga doživljavam kao razočaranje, i u njih i u svoju procjenu. Ne tražim maksimum od društva jer se u krajnjem sve svede na pojedinca. Ali od ljudi tražim maksimum, jer se i ja dajem maksimalno. Onda, zašto da ne? Naposljetku, dobro je tražiti maksimum jer onda iz tog konkretnog pojedinca čupamo još njegovih mogućnosti. Gledajući na taj način, nije bi dobro postaviti granicu i limitirati pojedinca. Svi ljudi su pametni. Tako ako govorimo o pametnom i dobrom čovjeku, zašto onda ne tražiti maksimum? Zašto da od mene drugi ne traže maksimum, kada kod mene ima toliko mnogo prostora za razvitak moje ličnosti, karaktera, duhovnosti, poslovnosti… ? Minimumom se nikako ne mogu zadovoljiti kod nikoga.
• Kao vrlo harizmatičnu ženu želim da Vas pitam šta je ono što čini ženu u pravom smislu te riječi?
Smatram da bi trebalo da volimo sebe i to što jesmo. Nije važno da li smo rođene u periodu kada su se samo favorizovala muška djeca, a ovo govorim o mojim generacijama. Ja nikada nijesam zažalila zbog toga što sam rođena kao žena. Biti žena je lijepo. To je privilegija od Boga. Zašto je ženi data uloga majke, koja po meni nosi stub našeg karaktera i bitisanja? Možda baš zbog njenog nježnijeg bića koje sa sobom nosi pojačanu emociju. Ne može otac pružiti ljubav djetetu kao što to može majka. On može svakako da pruža maksimum, ali je ipak biološki amputiran samim tim što je majka ta koja dijete nosi pod njedrima i rađa.
Da pojasnim moje shvatanje harizmatične žene. Moje mišljenje je da je to oslobođena žena. Ona koja je rasterećena svih predrasuda koje jedno društvo sa sobom nosi. Ta žena bi trebalo da se osjeća ugodno u bilo čijem društvu i na bilo kojem mjestu. Harizmatična žena je ona koja je puna osmijeha. I nije važno da li ima bore, jer i Njegoš je rekao: „Samo ono lice koje nije razmišljalo i voljelo, nema bore.“ Žena koja je mislila, voljela, pa i patila… da, ona ima bore. Ja imam bore i ponosno ih nosim. Te bore imaju svoj trag i svoju priču. Prema tome, harizmatična žena je apsolutno oslobođena žena, ona koja svakoga može da pogleda u lice i ona čije je lice puno osmijeha. Uz sve to, harizmatična žena je i ona koja ima pamet kao dar od Boga a onda i želje da tu pamet nadogradi i razvije. Da, to je po meni harizmatična žena.
• Kod Vas sve djeluje lako. To je bio i komentar nas polaznica, jer kada vidimo kako Vi to sve organizovano pripremite pomislimo da to može svakodnevno na taj način, bez obzira koliko umorne došle sa posla. Da li Vam nekada dosadi kuhinja? Da li Vas uvijek ispunjava?
Nikada ne dosadi, jer kuhinja je moja teritorija i važno polje moga interesovanja. I u trenucima slabosti, pa i blage ravnodušnosti kojoj smo svi skloni katkad, ja bježim u kuhinju kao svoju teritoriju. U njoj se tada najljepše osjećam. Moje najbolje kreativne ideje su se iznjedrile tokom mog boravka u kuhinji. Sigurna sam u ovo što govorim. Uostalom i ideju za školicu kuvanja sam dobila upravo pripremajući nešto lijepo u kuhinji. Vjerujem da sve žene koje imaju izraženu ljubav prema kuhinji, ili kada je budu razvile, znaće o čemu govorim.
• Meni je lično veoma prijala Vaša školica. Ali kažite mi, koji su najbolji komplimenti koje ste dobili za rad od Vaših polaznica. Znam da je majka jedna polaznice bila oduševljena hlebom od cvekle koji je napravila njega ćerka po Vašim uputstvima. Znam i onu priču da je plan Vaše organizacije pojednostavio rad u kuhinji ženi sa višedecenijskim iskustvom čak i za 60 posto. Je li to sve tačno i kakva su još iskustva?
To jeste tačno i te reakcije su dosta česte. Ali to su sve finese, koje istina mnogo znače u kuhinji. Ali definitivno ono što volim da čujem od mojih polaznika jeste motivacija. Zaludu sve ja svoje polaznike naučila i o ishrani i uopšte o zdravlju, ako nijesu dovoljno motivisani. Najbolji kompliment koji mi upute jeste da sam dobar motivator. I mislim da to jesam. Definitivno najviše energije ulažem da svoje polaznike uvedem i motivišem za ulazak u kuhinju.
• I primjetila sam da bez problema dijelite svoje recepte. Možda je to baš zato što ste stalno u procesu učenja i nadogradnje svog znanja i nema potrebe za skučenošću.
To jeste baš tako. Čovjek ne može da se razvija ako to što dobija ne dijeli. Morate davati, da bi vam se dalo. Život čovjeka je sastavljen od potreba i ispunjenja, ali nemojte to shvatiti u egoističnom smislu. Sebični ljudi su oni koji čuvaju to malo znanja za sebe i tim znanjem žele da postignu neki status u društvu. To su ljudi koji ne žele da rade na sebi, a ja sa druge strane jesam neko ko misli da bi trebalo još puno toga da nauči. Nijesam ja još ni zagrebla iz sve riznice saznanja iz koje treba crpiti lekcije.
• Moram Vas pitati i zašto baš naziv Baba ganuš? Za taj namaz sam čula baš iz naziva Vaše kuhinje, naučila sam da ga pripremam i vrlo je ukusan. Ali kažite mi, zašto ste izabrali baš taj naziv?
Dugo smo razmišljali kako da damo naziv firmi. Presudno je bilo to što u svom nazivu „Baba ganuš“ ima riječ baba koja i te kako mnogo znači čovjeku. Baba je poslije majke i onih najbližih, nešto najljepše u našim životima. Ko može da daruje veću ljubav od babe, pa čak u mnogim situacijama i ispred majke? Majka zna i da bije, a baba to neće. Baba najljepše kuva. Baba najljepše krofne mijesi. Baba najljepše u krilu drži. Baba najbolje zna da upozna svoje unuče sa mačkom ili psom. Baba najbolje zna da čuva dijete, jer roditelj i pored nesporno velike želje, nema toliko vremena i snage da kao baba toliko mnogo nježnog, lijepog i kroz tepanje izgovori svom djetetu kao baba unučetu. Zato je baba tako dobar izraz u nazivu naše firme.
Sa druge strane, baba na istoku znači duhovni vođa. Tako da taj spoj naše babe kao izvornog rešenja u našem razvoju i djetinjstvu, imamo i kopču sa duhovnošću kao babom koja je vođa i lider u duhovnom smislu.
• Za one koji ne znaju, poslije svakog časa imali smo Snežaninu večeru. Tokom nje dijelili smo međusobno savjete o lijepim stvarima. Zato Vas pitam, šta u ovoj godini obavezno pročitati, koji film pogledati i kojom stazom hodati?
Knjige koje svakako izdavajam su Čišćenje organizma i Gladovanje od Genadija Petroviča Malahova (prim.aut. knjige su dostupne i u pdf formatu na internetu). Mislim da bi velika rješenja našli u toj knjizi počev od toga kako doći do zadovoljstva, kako podići stadijum zdravlja, dobiti posebne benefite iz svega ovoga što smo kroz ovaj intervju pomenuli.
Kad je u pitanju film, volim starije filmove koji u sebi nose pouke koje ne stare. Ti filmovi u sebi nose ljepšu pa i netaknutu emociju koja je u novijim filmovima narušena, pa i uprljana. Film „Sjaj u travi“ mogu da gledam i sto hiljada puta.
• Kojom stazom hodati?
Ja vodim planinarski dnevnik i po njemu, sada kada ovo razgovaramo, je na redu moja 198 tura. Ne mogu da izdvojim stazu jer sami osjećaj da sam u planini je sasvim dovoljan da budem ispunjena. Ali ako bih morala da posložim ljepote Crne Gore, po meni su neprikosnovene Prokletije. Odmah poslije njih je Durmitor, pa Bjelasica, Sinjajevina i Kučke planine. Ali, ja sam iz Sutomora i kako ne pomenuti primorske planine? Skoro smo imalo goste iz Belgije koje smo vodili upravo primorskim planinama iznad Boke kotorske. Za taj pogled ne postoje riječi, jer on ispunjava i oči, dušu, um. Čini mi se da je baš taj pogled najjači eksplozivni serotonin koji postoji. Primorske planine sam pomenula kao zadnje, ali ipak ih stavljam na prvom mjestu. Primorske planine su idealne i za početnike.
• Na čemu da više obratimo pažnje, a čega više da se klonimo?
Pažnju obratiti na svoju ishranu. Dajmo podršku našem seljaku i njegovim proizvodima, jer dobro ćemo učiniti i nama ali i tom čovjeku. Klonimo se loše energije i na poslu, ulici, pa i u kući. Prepoznajmo takvu energiju i pomognimo ako smo u mogućnosti čuvajući sebe. I da, neka nam lice bude puno osmijeha.
Intervju uradila: Jelena Petrović
U Podgorici, decembar 2019.
