Pročitajte: lični doživljaj prve planinarske ture. “Samo sam bezuspješno pokušala da odgonetnem šta više drhti u meni – stopala, koljena, zubi, srce, ruke ili žuljevi.” Nakon šest godina opet na istom vrhu, sa drugačijim utiscima i novim mislima, uz ljude koje volim!
Džon Kenedi, američki predsjednik, je svojoj državi zacrtao cilj osvajanje Mjeseca. Tada je, tokom obraćanja članovima Kongresa, rekao: “Zbog čega smo riješeni da prihvatimo ovaj izazov? Iz istih razloga zbog kojih je Lindberg preletio Atlantik, zbog kojih se ljudi penju na najviše planine. Mi danas ne znamo kakvu korist od toga možemo očekivati. Ali smo odlučni da odemo na Mjesec, ne zato što je to lako već zato što je teško, uvjereni da će ovaj poduhvat probuditi ono najbolje u nama.”
Nakon velikog fizičkog napora prilikom osvajanja Suke prije tačno šest godina (to mi je bila prva planinarska tura), ponovno osvajanje iste je za mene velika pobjeda.
Još veća pobjeda biće ako ove godine baš ja budem vodič na toj turi.
To biram, ne zato što je lako, već zato što je teško. I zato se i ovom prilikom, svom planinarskom klubu prijavljujem da mi daju tu mogućnost u ovoj godini.
Nekad i danas
Kada smo planinarili 28.januara 2007. godine, markacije na Suki skoro da nijesu ni postojale. Iskreno, ni staze. Nakon tadašnje ture u svom dnevniku sam zapisala: Ne umijem da opišem trenutak kada smo sišli. Samo sam bezuspješno pokušala da odgonetnem šta više drhti u meni – stopala, koljena, zubi, srce, ruke, zuljevi… I zbilja jeste bilo tako!
A onda sam čula da je neko od planinara markirao stazu do Suke. Ove godine, na jubilej svog prvog osvajanja ovog vrha, stajala sam iznova gore i to uz ljude koje volim. I nijesu mi drhtala stopala, ni klecala koljena, ni trnuli zubi. Bila je to jedna od najdivnijih tura, a markirana staza jedna od najboljih!
Saznala sam, stazu je markirao Ratko Popović, jedan od autora knjige “Planine Crne Gore, Vodič za planinare”. Diplomirani inženjer saobraćaja i dobar poznavalac crnogorskih planina. Planinar Popović je osim odlično urađene markacije, na vrh postavio i kutiju sa pečatom i upisnom sveskom koja bilježi planinarske impresije od 4. novembra 2012.
Hvala na svakoj markaciji, hvala što sam opet stajala na ovom vrhu. I hvala što Suku sada volim i želim da budem vodič na ovogodišnjoj turi.
Sljedeći cilj: osvojiti Suku i iz pravca Zatrijepča. Kažu da je staza lakša, takođe markirana. Mještanin kojeg smo sreli u selu pominjao je i pećine na tom prostoru.
Par redova iz dnevnika, Suka 2013:
“Hodajući ka vrhu upoređujem staze koju prelazim sada u odnosu na onu prije šest godina. Isti je cilj. Nije li zapravo tako i u životu? – samo je pitanje umjeća naći pravu putanju. A onda hod postaje radost, osvajanje ljepota, a cilj skoro i nevažan. ”
Donosim ti večeras
drugačiju sebe na dlanove.
Donosim ti miris snijega,
odlučnost stope,
ljepotu želje i truda.
Duša mi večeras
miriše drugačije.
Pomiriši me.
Udahni me u sebe
i postani planina.
I da se vratimo na početak… za nekog planinara je to sitan korak. Ali za mene i iskustvo sa Suke koje nosim u sebi – veliki!
Eto me ponovo gore! Kao vodič!
Staza: iz sela Prifte (320mnm). Vrh Suke (1214mnm)
Napomena: kako je to bilo tada, 2007 godine, možete pročitati u duhovitom prepisu iz MOG DNEVNIKA OVDJE >>>
Tekst: Jelena Petrović
Fotografije: Saša Petrović
