Godinu 2023. po Julijanskom kalendaru sam počela pismom sebi za dvadeset godina i hrabrošću da ga javno objavim na svojim društvenim mrežama….
Neka ovo bude godina puna izazova…
Tebi, Jeleno, koja imaš 60+
Ne znam hoću li umjeti da napišem ovo pismo.
Ili bi to trebalo da bude pjesma.
Ili će od tog pokušaja ostati ništa, ili pak utješni pokušaj,
s tim da i utješni pokušaj je bolji od ništa.
Draga, Jeleno.
Znam, ovo je pogrešan oblik vokativa,
ali zar je to važno?
Ni sada mi nije mnogo važno
kada pogriješim
u knjiškim pravilima dosadnog
svijeta,
a nadam se da će
do naših 60+ taj
značaj greške
aspolutno izblijedjeti.
Draga…
(a sasvim opravdano je reći
i najbliža),
za 20 godina imaćeš 62 godine.
I šta onda da ti kažem ja, koja sam sada,
u godinama kada zvjerski su ubili Hipatiju,
ne razumjevši njen istraživački duh,
njene zanose
i ljepote toga što je
žena.
Da ti odmah bude lakše:
kada budeš čitala ovo pismo
ne moraš da imaš nalakirane nokte,
ne moraš ni da farbaš kosu,
niti da stavljaš crveni karmin
ako ti i dalje bude smetalo
– kao što meni smeta danas –
to što ga uvijek pojedeš
negdje između
drugog i četvrtog smijanja.
Ne moraš ni da imaš
novi šešir,
jer je baš fora da i tada nosiš
ovaj iz naših
tinejdžerskih godina.
Ali, zato…
Nadam se, Jeleno,
da si odavno naučila da
praznike provodiš na suncu
a ne uz šporet.
Da si shvatila, konačno(!) shvatila
da na suncu si najsrećnija i
na pješačkoj stazi
najzahvalnija
na mogućnosti da hodaš.
Nadam se da na tim stazama
recituješ,
onako, “iz glave”,
najrazličitije pjesnike
i da pišeš svoje stihove
britko i sa lakoćom.
Nadam se
da si mladim ljudima
lijepa inspiracija
kao što su
meni,
i nama dvjema,
sve vrsne žene
koje su nas,
obije,
oblikovale.
Nadam se da si u dnevnoj sobi
postavila trajnu izložbu
porodičnih i svojih
neafirmisanih crteža
nastalih u hladovini jasmina
i mirisima
sunca,
tempera
i masnih boja…
ali svakako vani.
Nadam se da si se
i napričala sa svim pjesnikinjama,
piscima,
hodačicama ovog svijeta
koje te inspirišu u ovim mojim godinama sada.
Nadam se da
istih inspiracija
si našla i nakon ovih mojih
godina,
a o kojima ja, sada, ne znam ništa
ali za koje
ti znaš
i od srca se smiješ
što je tih inspiracija bilo mnogo.
Nadam se
da si objavila barem tri knjige
i njima napojila barem tri duše.
Nadam da se moja
(svakako, i tvoja) djeca
rado fotografišu sa tobom,
da štap ne nosiš
i nemaš suvišne kilograme
od “stolice i uvijek iste priče”
kako je to Bukovski pisao
prije nego je pobjegao iz
rada u administraciji.
Uostalom, ja i danas vjerujem
da svaki višak kilograma
je zapravo teret koji si pokupila
oko sebe
i pohranila
u predio oko svog struka i stomaka.
Rezime ovog zadnjeg je da se
nadam da terete ne skupljaš
nego osmijehe,
trenutke,
akorde omiljenih pjesama
koje onda i dalje pokušavaš
da sviraš na svojoj maloj gitari.
Kad smo kod te gitare,
nadam se da je odavno sviraš
na svim porodičnim zabavama
znajući da niko od tebe ne očekuje
nastup u Karnegi holu,
niti beogradskoj areni,
i podgoričkom KIC-u.
Nadam se i da ne farbaš kosu,
da ti je i dalje nesputana
šnalama i lastikama
kako bi sunce i svjetlosti
zvijezda,
mjeseca
i svih nebeskih i podnebeskih
tijela
mogli neomatano
ući među njene vlasi
(a da onda kada
spustiš glavu
na jastuk
čitav se svemir
rasprši po
pamučnom tkanju).
Nadam se i da nijesi
pokupila neki kancer
popijen iz
poslužene kristalne čaše
sa slamčicom,
da imaš
nekoliko različitih fascinatora
koje hrabro nosiš
onda kada hoćeš
da iskažeš svečanost što si živa.
Nadam se da
i dalje imaš
ludosti da zadnji euro
daješ na knjige, ulaznice,
haljine i
članarine u biblioteke
različitih gradova
u potrazi za
rijetkim naslovima.
Nadam se danas,
da u tebi ima nade i tada.
I nadam se da ćeš onda,
kada budeš čitala ove redove
reći:
“Mala, nas tek čeka
uzbudljiv,
inspirativan
i presmiješan ringišpil.”
U nadi da biće tako,
pozdravljam te…
I znaj da te volim,
Jeleno, meni najbliža
i najsmiješnija ženo
za koju ja,
do sada,
znam.
Jelena Petrović, januar 2023.
