Kada smo se pripremale za ovaj intervju dogovorile smo moj dolazak u Herceg Novi. Dogovarale smo i mjesto susreta u skladu sa temom našeg razgovora.
„S obzirom da je razlog našeg razgovora plivanje najbolje je da se nađemo na Škveru.“
I dogovor smo ispoštovale.
• Tia, hvala Vam što ste izdvojili svoje vrijeme i primili me u svoj grad. Kako inače provodite nedjelju, a pritom ste u Herceg Novom?
Dosad sam rijetko bila sama nedjeljom. Iako sam društvena i volim svoju porodicu i prijatelje, ja ipak imam i veliku potrebu da budem sama. Tako se ja tokom radne sedmice sretnem sa ljudima koji su mi dragi, razmijenim ženske informacije sa mojim prijateljicama ali nedelju volim da provedem kući. Mada je i vruće ljeto iza nas, tako da nijesam puno ni izlazila osim sa svojom porodicom do mora.
Volim svoj mir, volim kad razvučem vrijeme koje imam, i taj osjećaj da imam vremena veoma mi prija.
Nekad preispitujem sebe na osnovu čega biram svoje sagovornice. Kad se pogledaju njihova imena stiče se utisak da mene najviše privlače žene u poznijim godinama, valjda što njihov primjer želim da pratim. Tia Dožić je mudra i odmjerena žena sa beskrajno pozitivnim duhom u sebi. Razgovarale smo 90 minuta i kada sam pogledala minutažu na svom uređaju koji je snimao naš razgovor, nijesam mogla vjerovati da je prošlo toliko vremena. Htjela sam još biti u njenom društvu.
Tia Dožić je imala svega 15 godina kada je u Sloveniji osvojila titulu najbrže jugoslovenske plivačice. Bilo je to 1959.godine. Već naredne godine Tia je izabrana za najboljeg sportistu Crne Gore zbog sjajnog vremena i rekorda Jugoslavije na 100m delfin, a prema tadašnjim svjetskim plivačkim zapisima bila je među prvih osam u svijetu. Novljani su Tiu i ostatak plivačke ekipe 1959. nosili Herceg Novim. Pričaćemo o tome kakvi su tada bili uslovi za plivanje, podijeliću sa vama naš razgovor o životu, šta Tiu raduje i šta mi savjetuje.
“Komfor nikada nije nikog stimulisao.”
• Tia, našle smo se danas na bazenu, na Škveru. Koliko često dolazite ovdje?
Rijetko dolazim, mada sam srećna kada dođem. Ponesu me tada emocije.
Kada sam ja trenirala plivanje nijesmo imali ovakav divno uredjen bazen mada ovaj dužinski ne odgovara olimpijskim standardima za plivačka takmičenja. Ali, nije sve ni u uslovima. Komfor nekad i destimuliše, vjerujte mi. Komfor zapravo nikada nije nikog stimulisao.
• Koliko su Novljani voljeli plivanje onda kada ste ga Vi trenirali?
Bila je čast i radost biti dio te atmosfere i poleta koji su Novljani pokazivali prema plivanju i plivačima. Ljudi su se peli na krovove da bi nas pratili a donji dio ovog današnjeg šetališta je bio prepun. Eno, pogledajte onu ruševinu, to je bio hotel Topola. Na krov hotela su se ljudi peli. Ovim šetalištem je u to vrijeme bila željeznička pruga i ograda je štitila ljude od voza, tako da su se ljudi tiskali sve do te ograde, jedni preko drugih, u želji da vide šta se dešava na bazenu. Da vam iskreno kažem, u takvoj atmosferi nije bilo teško biti prvi.
• A kako je danas?
Dolazim ponekad da posmatram utakmice naše reprezentacije, ali meni se čini da danas nema nekadašnjeg žara kod navijača.
• Tia, mi smo danas na rekonstruisanom bazenu, ali da vratimo vrijeme u nazad. Vi ste odavde, iz Herceg Novog. Kada ste počeli da plivate i kakvi su bili tada uslovi za plivanje? Ispričajte mi šta se dešavalo zimi, jeste li imali zatvoreni bazen? Koliko je bazen „Jadrana“ bilo obožavano mjesto građana? Vratite me u te godine pričom.
Plivački-vaterpolo klub „Jadran“ iz Herceg Novog je osnovan 1926. godine, a godina kada sam ja počela da plivam je bila 1957. Već naredne godine, dakle 1958.godine, smo osvojili juniorsko prvenstvo Jugoslavije, a 1959. godine seniorsko prvenstvo u Jugoslaviji.
• Kako su tada izgledali treninzi? Je li bilo razlike u uslovima u kojima su trenirali klubovi u okolnim republikama?
Svi oni su imali zatvorene bazene i izgledalo je da samo mi nemamo uslove za treninge, koji bi bili u srazmjeri uspjehu koji smo postizale. Preko zime smo imali jake tzv. suve treninge: puno smo trenirali u sali, puno smo trčali. Naš trener koji je došao 1958.godine, Ivan Ivica Zuber, a koji je i danas aktivan u plivačkom sportu, je još tada uveo u naš klub inovacije koji se tiču treninga tokom zime, ali i tokom ljeta.
On je svoj posao shvatio ozbiljno, a gledajući njegov ozbiljni stav koji je zauzimao, onda smo i mi djevojke ozbiljno shvatile naše bavljenje ovim sportom.
On nam je uveo obavezne ljekarske preglede, pa multivitamine kao dodatak našoj ishrani, radili smo ozbiljne suve treninge preko zime. Ljetnji treninzi su bili vrlo naporni i oni su se izvodili ujutru i uveče od 07 do 10h. Tokom dana nijesmo mogle otići ni do plaže, koliko god to zvuči čudno, jer smo morale izdržati i večernji trening koji je bio jako naporan.
• Tia, kakav je sport plivanje? Mi vidimo plivača u bazenu i čini mi se da on mora jedino da ima fizičku spremnost da bi bio prvi, ali kada Vas slušam čini mi se da tu ima mnogo više od fizičke spremnosti.
Svaki sport ima svoje tajne. U plivanju vam je veoma važan kostim, važan je stil plivanja koji mora biti maksimalno koristan a kada kažem koristan mislim na sljedeće: vi znate kako se pliva, na primjer, prsno plivanje ali možda ne znate kako da plivate da bi to plivanje bilo maksimalno korisno. Sve to su naši protivnici imali do perfekcije razrađeno kad smo išli na takmičenja, plus su imali i zatvorene bazene.
Naši kontinentalni protivnici su trenirali u slatkoj vodi, a mi u slanoj koja je gušća. Kada plivač iz morske vode uđe u slatku ima osjećaj tzv. propadanja kroz nju. Treba vremena da se prilagodimo na slatku vodu. To su sve detalji sa kojima se plivači susreću. Svaki sport ima te detalje i tajne, a koje gledaocu možda i ne padaju na pamet da postoje.
• Tokom zime ste imali suve treninge, a kad ste ulazile u bazen?
Ako konkretno govorimo o pripremama za takmičenje 1959. godine, mislim da neću pogriješiti ako kažem da je to bio 17. mart te godine. Eto, mislim da sam i datum zapamtila! Bilo je hladno ali naš trener je tražio od nas da uđemo u vodu. Jelena, priznaću vam, kada sam skočila u tako hladnu vodu imala sam osjećaj da je moj mozak postao veličine klikera i da mi udara u lobanju.
• Da li je bilo teško biti posvećen u tolikoj mjeri jakim treninzima, pogotovo ako se uzme u obzir da ste Vi bile mlade djevojke od 15-16 godina?
Sad ću vam pokazati moju kuću gdje sam stanovala. Pogledajte, ona je praktično na par koraka od bazena. Ali i pored toga, ja sam se od svih mojih školskih drugarica posljednja priključila toj grupi i plivanju. Nijesam imala nikakvih ambicija da budem prva i pobjeđujem. To nikako. Ali, uvijek me nosila želja da dam sve od sebe, da bi moj klub bio prvi i dobio veći broj poena. Uvijek sam u štafetama skakala zadnja, pa sam imala i najteži zadatak da moram nadoknaditi ono što su možda moje prethodnice u trci propustile. Bilo mi je važno da dam sve od sebe.
Bilo je tada njih desetak u klubu: Melanija Meke Erdevički Andrić, Tinda Mađar Bulatović, Tia Čamdžić Dožić, Ljiljana Stanišić Zloković, Natalija Bajković Vukotić, Zagorka Golubin Mikić, Slobodanka Bobe, Klisura Vukčević, Biljana Katurić Tušup.
“Nas četiri smo tada našem “Jadranu” donijele 5 zlatnih medalja i državne rekorde, što je na kraju takmičenja odlučilo i ko će biti šampion. To je bilo u ženskoj ekipi.
Muška ekipa je brojala oko 5 mladića. Vaterpolisti su bili stariji od nas – studenti ili svršeni studenti. Oni su nam svojim primjerom i uspjehom pokazali kako dostići njihov novi.“
• Ispričajte mi šta se dogodilo te 1959. godine u Kranju?
Da, te godine odlazimo na državno prvenstvo koje se održavalo u Sloveniji, u Kranju. Mi smo pošle kao ekipa. Tada su najbolje ekipe bile Jadran Split, Primorje Rijeka i Triglav Kranj. Za Slovence smo govorili da imaju disciplinu kao Njemci. Oni su bili utrenirani, imali su bolje uslove i gvozdene radne navike. Imali su fantastične plivače. A mi smo došle da učestvujemo ali smo pobijedile!
Slušala sam Tiu netremice:
I počinje takmičenje. Mislim da je Natalija plivala prva, drugi dan Zagorka, a ja sam imala treći dan takmičenje. I sjećam se, moja konkurencija je bila plivačica iz Dubrovnika, vrlo vrsna i spremna sportiskinja Cajer Hilda. Sjećam se njenog samouvjerenog nastupa koji me obeshrabrivao i zbog kojeg mi se činilo da ja u toj trci neću ništa postići. Ali, Jelena, ja sam bila talentovana za plivanje, izuzetno talentovana, a da i nijesam toga bila svjesna.
Pobjedila sam je i postavila apsolutni državni rekord.
• Kako je na vas gledala konkurencija?
Mi smo bile skromne djevojke a sa druge strane u Splitu su se djevojke nosile po posljednjoj modi. Nabavljale su robu iz Italije i pritom bile mnogo lijepe. Ali i mi smo bile slatke i skromne. Njihovi momci su nas rado gledali, ali nije im bilo pravo što smo po kvalitetu bolje. I da, zvali su nas brđankama, ali ne u u ružnom kontekstu. Nije bilo u tome ničeg uvredljivog ili nečeg što bi nas degradiralo. Ne, ničeg lošeg se ne sjećam, jer ja svoj sportski period života pamtim kao divno iskustvo, a sve te sportiste kao divne prijatelje.
• Kako se to dešavanje tada pratilo ovdje u Herceg Novom, jer to je ipak 1959. godina i nijesu informacije bile lako dostupne kao danas?
Iskreno, ne znam kako su pratili. Vjerovatno preko novina i telefonom su se širile informacije. Ali svakako naši navijači iz Herceg Novog su znali šta se dešava.
Mi smo imali veoma dobro vođstvo kluba. To je bila uprava koja se samo mogla poželjeti: dolazili su da nas gledaju, davali nam savjete, pomagali za odsustvovanje iz škole ako je bilo potrebno, mada smo mi bile sjajni đaci.
• A onda se vraćate kućama, Vaš brod se prližava Herceg Novom i vi šta vidite? Koliko se živo sjećate tog događaja?
Čini mi se da se brod zvao Proleterka i sjećam se da je bilo predveče kada smo se približavali luci. Kako se brod približavao, postajali smo zbunjeni tolikim brojem ljudi na pristaništu. Nijesmo znali šta se dešava, nikada toliko putnika nije čekalo na brod da se ukrca, ako su to uopšte bili putnici. Da, bili smo zbunjeni.
I onda kako se brod približavao počela je da svira gradska muzika. Tada nam je postalo jasno da su nama sugrađani napravili doček da nam pokažu ljubav i pažnju. I tek tada je počelo pravo veselje. Možda smo tek tada postale svjesne kakav rezultat smo postigle.
• A sugrađani, kakve ih pamtite tada?
Nosili su nas, Jelena. Nosili su nas, grlili, ljubili. Bili su presrećni! Ne može se opisati koliko su bili radosni. U toj gužvi izgubih i cipelu pa dođoh bosa i čupava kući, iako mi je kuća bila eto tu, na par koraka od pristaništa.
• Koji je to bio mjesec?
Mislim da je bio kraj jula.
• Tia, je li postojala tada opasnost da toliki uspjeh i pažnja mogu da promijene djevojčicu od 15 godina, da je zaslijepi tolika popularnost? To se danas češto viđa, a je li bilo toga tada?
Reći ću vam iskreno, mi smo bile sve skromne djevojke. O tome što me pitate nije bilo ni govora. Nijesmo mi tražile ni pažnju ni ljubav, ali bile smo zahvalne što smo je dobile nakon onog nadljudskog truda koji smo uložile. Mi smo plivale po 14 km svakog dana i to se sve mjerilo štopericom, a pauze su nam bile po 10 sekundi, dovoljne da udanete malo vazduha. Tako da smo mi tu pažnju naših sugrađana prihvatili kao nagradu za naš trud.
• Prošlo je od tog uspjeha puno vremena. Jeste li u kontaktu sa plivačicama iz grupe?
Naravno, sretnemo se mi u Novom jer one su odavde.
• A da li Vas prepoznaju ljudi na ulici?
Ima još živih Novljana koji su nas tada dočekali nakon takmičenja. I mojih vršnjaka ima i uvijek nam je veoma drago da se sretnemo. Jelena, nama je svima „Jadran“ u srcu. To je bilo kultno mjesto okupljanja mladih ljudi, jer tada nije bilo puno razvijenih drugih sportskih klubova. Ovdje gdje sjedimo danas je bio centar okupljanja svih – od studenata, preko advokata, profesora, ekonomista pa do ostalih.
Tiu zbilja poznaju njeni sugrađani. Kada sam sišla na Škver, zamolila sam čovjeka na kojeg sam slučajno naišla u luci da mi pokaže gdje je bazen. „Imam susret sa Vašom sugrađankom Tiom Dožić i dogovorile smo se naći kod bazena na Škveru.“
„Sa Tiom! Kako ne znam Tiu?! Daću Vam ja moj telefon da je pozovete, da ne trošite svoj. Objasnite joj da ste na ulazu u Gradsku luku.“, ponudio se iskreno misleći da nijesam iz Crne Gore.
• Kako su Vaši roditelji gledali na uspijeh?
Roditelji su se plašili da ne popustim u školi jer je sport oduzimao puno vremena. Priznaću vam i ovo, bila sam tremašica. Dva dana pred takmičenje ja sam umirala od straha bez obzira što sam znala da sam odlična i da ću biti prva. Moj rad i posvećenost je bila vanserijska, ali bez obzira na to ja sam bila preplašena kako će moja trka da izgleda.
Zbog te treme kojoj sam bila sklona, mene roditelji nikad nijesu gledali kada nastupam. Eto, sad znate koliko smo blizu živjeli a oni niti su me gledali, niti su sa mnom komentarisali moj uspjeh. Njima je taj uspjeh koji sam postigla bio normalan, jer zaboga, ja sam se toliko trudila. Bilo je to bukvalno ovako: „Bilo bi ružno da nijesi prva poslije toliko truda.“
• Šta su Vas naučili tadašnji treninzi i uspjesi, a to ste ponijeli kasnije kroz život?
Ja sam bila jedinica u porodici i treninzi su mi prvo pokazali kako je lijepo sve raditi u društvu, bez obzira što ja i danas volim vrijeme kada sam sama sa sobom. I tada sam to voljela, ali učešće u klubu i naši treninzi su me uvukli u druženje sa drugaricama koje je bilo predivno. Jelena, vjerujte mi, to je bilo predivno zajedništvo!
Potom, ja sam bila pod gvozdenom disciplinom svog trenera i to me očeličilo za dalji život, iako mi takav način rada možda nije bio mio u nekim trenucima kao ni svakom djetetu i mladoj osobi. Ali kasnije se ispostavilo da je to dobro.
Naučila sam da ne odustajem. Bila sam sklona i odustajanju, posebno ako uzmete u obzir da sam bila i tremašica, ali plivanje me naučilo da to ne postoji. Uvijek idem naprijed. Sve mi je to pomoglo kasnije i u bračnom životu, pa se nastavilo i kada sam postala roditelj.
• Kako su izgledali trenuci kada ste sami?
Imali smo u kući jedan veliki krevet ispod kojeg sam kao dijete znala da se uvučem i tamo prelistavam divan bukvar na italijanskom jeziku. Do rata se u našim školama učilo na italijanskom. Bila sam mala, još ni u školu nijesam išla, ali voljela sam to povremeno samovanje ispod tog kreveta.
I danas pamtim glatkoću tih stranica na kojima sam podvlačila prstima riječi i divne ilustracije. Mnogo mi je radosti donosio taj bukvar zbog svojih boja i ljepote i nesvjesno me natjerao da naučim da čitam sa pet godina jer sam htjela da znam šta piše na tim stranicama.To su ta samovanja koja su lijepa i iz kojih sam eto i kao mala izvlačila koristi.
A onda smo razgovarale i o temama mimo plivanja.
• Tia, Vaše ime nije uobičajeno za naše prostore. Kako su se Vaši roditelji odlučili na njega?
Moji roditelji su živjeli iznad jedne jevrejske porodice. Nije to bilo u ovoj kući koju vidimo sa mjesta gdje sada sjedimo, nego u centru grada. Ta porodica je imala djevojčicu koja se zvala Tia i koja je često dolazila kod moje majke dok je bila trudna sa mnom.
Jednog jutra, kada se moja majka porodila, nije zatekla Finu, kako se zvala ta žena, ni njenog supruga, ni djevojčicu. Ostavili su samo poruku da su otišli u Rijeku i preko njihovih prijatelja koji su živjeli u Herceg Novom smo saznali da su tamo zdravo stigli.
• Da li ste saznali šta se desilo sa tom jevrejskom porodicom?
Ne znam šta se poslije dešavalo sa njima, ali se iskreno nadam da je djevojčica po kojoj sam dobila ime izrasla u srećnu ženu i da je danas ispunjena i zdrava baka. Interesantno je, ali preko puta nas je živjela još jedna mlada djevojka koje zvala Tia Šager koja je kasnije otišla u Zagreb.
• Izgledate veoma lijepo. Da li i danas plivate, da li se bavite sportom? Imate i troje djece i petoro unučadi. Kako unuci gledaju na umješnost svoje bake u vodi i sportu?
Razlikujemo se moja unučad i ja. Po njihovom mišljenju ja bih trebalo da sam pasivna i povučena baka, što ja nijesam niti želim da budem. Imam svoja interesovanja koja nekome nijesu zanimljiva, ali meni jesu i meni znače.
Ponekad me pitaju za neki savjet, da li im je stil plivanja dobar i slično.
Preko ljeta odem na plivanje sa ćerkom i njenom porodicom iz Italije čamcem malo dalje. Tada skočim i otplivam 200-300 metara.
• Pored fizičke jepote, prateći Vaše inspirativna i umna razmišljanja koja ostavite na društvenim mrežama, tvrdim da mnogo ulažete u unutrašnju ljepotu sebe, da se preispitujete i istražujete. Šta Vam je posebno važno u tom smislu, koliko Vas taj rad na sebi raduje i drži tako vitalnom?
Jelena, ja se uvijek nečim bavim. Tokom dana su to oni kućni poslovi koji i nijesu toliko inspirativni, ali koji se moraju obaviti. I tako u sred tih kućnih obaveza, ja dobijem inspiraciju. Neko bi pomislio da sam u nekom posebnom ambijentu, ali ja sam zapravo sama, upravo sam isključila peglu, namjestila se na moj kauč i smišljam. I tako napišem ponešto što nekome bude zanimljivo. Uglavnom nisam besposlena.
• Šta Vas je život naučio?
Ja sam mnogo putovala sa mojim mužem sa kojim sam bila u braku 25 godina. Uvijek sam voljela da vidim nešto novo. Volim nova mjesta, volim da sretnem nove ljude.
Meni je drago što sam vas upoznala. Mene sve to čini radosnom. Bila sam dugo idealista, vjerovala sam uvijek u lijepe stvari i lijepu stranu života, ali su mi se dešavale i ružne stvari. Nakon odredjenog vremena shvatim da sam se čak i iz tih ružnih situacija nečemu dobrom naučila.
• Volite li život?
Moraću vam reći: ja nijesam ni voljela ni cijenila život koliko ga je trebalo voljeti i cijeniti. Ali godine prolaze. To vam je kao na putovanju: vi putujete ali nijeste svjesni da prolazite kroz neke neslućene ljepote. Tek kasnije kad prodjete predio postanete toga svjesni i bude vam žao što nijeste gledali bolje dok je put trajao. Tako je i sa životom. Ima ljudi koji vole i poštuju sadašnjost života i trenutak ali nema ih puno. Imam primjere takvih ljudi.
• Pričajte mi o njima, Tia.
Živjela sam sa prekidima u Italiji dvadesetak godina. I evo kakvi su Italijani: oni kada su na poslu, njemu su posvećeni svim svojim kapacitetom. Ali zato kada se radno vrijeme završi oni, Jelena, pođu u kafiće sa odabranim društvom na aperitiv da zaborave sav stres sa posla. Zatim se u potpunosti posvećuju porodici i prijateljima. Na tim mjestima popodne oni zaboravljaju sve ružne stvari: i da se supruga žali da nema para, da je dijete dobilo slabu ocjenu u školi i da se druži sa lošim društvom. Meni se dopada ta njihova mogućnost izdvajanja.
To je važno: biti potpuno posvećen onome u čemu si sada i zaboraviti okolne stvari koje to ometaju. Italijani su takvi, a ja uvijek imam tzv. ometače koji mi ometaju trenutak.
Italijani su takvi i kada odu na godišnji odmor. Kod njih nema da ih šef zove, da ih neko nešto zapitkuje i kvari im ugođaj. Kada su na odmoru, oni su istinski na odmoru.
• A kako je to kod nas?
Jelena, ovdje ljudi na poslu pored poslovnih obaveza razmišljaju o problemima iz porodice i obratno. Ne umiju da imaju onaj svoj trenutak posvete sami sebi.To ne valja.
“Život je fenomen univerzuma.”
• Radili ste kao predavač u osnovnoj školi. Đaci veoma dobro pamte savjete svojih nastavnika, barem je kod mene tako. Šta je ono što je Vama bilo važno da im prenesete?
Radila sam skoro 30 godina u školi i predavala hemiju i biologiju.
Lični primjer je uvijek najbolja škola. Ja sam uvijek imala lijep odnos sa svojim učenicima koji je zahtjevao obostrano poštovanje. Nikada nijesam imala spornu situaciju sa svojim đacima. Roditelji su voljeli da budem razredna njihovoj djeci. Nijesam bila stroga i kod mene niko nije pao na polaganju. Za to nije bilo potrebe ako uložiš i najmanje napora da naučiš za minimalnu ocjenu. Voljeli su me đaci.
Biologija im je bila draga. Život je fenomen univerzuma. On je čudo, misleći tu i na biljke i na sve ljepote koje nas okružuju. Uvijek su me privlačile stvari koje nijesam dobro razumjela.
I Jelena, moji đaci me nikada nijesu ostavili na cjedilu.
• Kako to mislite, Tia?
Evo primjera. Ja sam položila vozački ispit ali vrlo brzo i udarila u zid tako da više nijesam vozila (prim.aut. Tia je beskrajno duhovita žena i svoje događaje često prepričava na duhovit način). Ali zato moji nekadašnji đaci, kada bi me sreli na ulici kako se vraćam od škole do kuće ili obratno, uvijek su mi stajali i nudili mi prevoz.
Mnogi su završili i zanate. Ma Jelena, šta god da mi je trebalo, moji nekadašnji đaci su mi priskakali u pomoć. To je pažnja i ja sam srećna što sam to doživjela.
• Šta Vas raduje, Tia?
Raduju me jednostavne stvari. Obraduje me kada me pozove sin a nijesam se tome nadala, ili kada dođe sin a nijesam se ni tome nadala. Obraduje me kada me ćerka pozove i kaže da joj se pas, koji je bio bolestan, osjeća bolje. To su sitne stvari od kojih ja živim, a velike mi ne trebaju. Mislim čak da velike stvari ni drugim ljudima ne trebaju.
• Žalite li zbog nečeg?
Žao mi je samo što više ne znam. Žao mi je što – to što znam – nijesam imala prilike da dublje istražim. A za to je potrebno i da se krećete. Ne možete iz jednog mjesta upoznati svijet. A ja sam sad već u godinama kada i nemam vremena za ta istraživanja u tolikoj mjeri koliko želim.
• Kako izgledaju Vaša druženja sa prijateljicama?
Ja nemam, Jelena, ni jednu prijatejicu sličnu sebi. Ja bježim od priče o smrti, o finansijskim problemima jer ih svi imamo. Voljela bih da putujem i to moji znaju pa mi priušte. Ćerka me često povede sa svojom porodicom da vidimo neku značajnu izložbu i posjetimo neko interesantno mjesto.
Pravim izlete i po svom gradu. Ima puno mjesta koja su ovdje a da ih nijesam posjetila. Ali to je zbog kola i onog mog nesretnog udarca kolima u zid, pa ne mogu svuda da stignem pješke– kaže mi sva ozarena.
“Čovjek je najveća inspiracija.”
• Volite li istraživanja na putovanjima?
Ja volim da putujem ali ne volim da putujem sa vodičem.To je možda nedostatak, ali to je tako jer jednostavno volim da sama steknem utisak o nečemu. Na putovanjima volim negdje da sjednem i posmatram ljude, čak i da pratim njihovu konverzaciju.
Priznala sam da i ja volim da posmatram ljude, tako da smo nastavile priču o ovome:
Čovjek mi je najveća inspiracija. Priroda naše planete ima neporecive ljepote koje nikad nijesam uspjela uspješno da opišem jer priroda je savršenstvo svega. Čovjek i njegova varljiva priroda me uvijek intrigiraju.
U prirodi čovjeka ima puno tajnih džepova. Ja, recimo, volim da se vozim autobusom i osluškujem dešavanja oko sebe. U autobusu dobijem puno inspiracija i naslušam se isječaka iz tuđih života kojima sama pravim završetke.
• A da li Vas nose emocije kroz život?
Emocije sam spoznala u onim trenucima dok sam listala onaj bukvar na italijanskom i prije nego sam znala šta taj izraz znači. Kasnije su se same, razdvajajući šta je dobro a šta je zlo, uključile emocije.
• A da li je nekad teško razdvojiti dobro i loše?
U mnogim situacijama emocije znaju zaista da pomute realnu sliku i razum, ali zato postoje ljudi od povjerenja i razgovor sa njima mogao bi u tom razlučivanju dobra od zla mnogo da pomogne.
Tia mi je dala puno savjeta. Odvajam ovaj:
„Jelena, bavite se svojom profesijom uvijek profesionalno i ozbiljno. Nemojte nikad da se opustite. Vi ste sami odabrali taj put kojim idete. Znam, veliki su izazovi da se kvalitet održi, ali treba se prihvatiti tog izazova. Ugledajte se uvijek na prave stvari, prave i priznate novinare i kreatore dobrih i značajnih emisija.“
Potpuno nenadano smo se dohvatile i priče o smrti.
„Ja mislim da neću umrijeti ako o tome ne mislim. I onda i ne mislim. Razumijem, ona je sastavni dio života, ali zbilja me strah od nje kako godine odmiču.“
Na rastanku smo se dogovorile:
„Tia, da nas dvije odmah danas dogovorimo naš sljedeći intervju za deset godina i da mi tada ispičate kako ste proveli deceniju pred nama. Može li?“
Nasmijala se i odgovorila:
„Ja nemam ništa protiv, ako vi imate vezu kod Svevišnjeg.“
Nasmijale smo se obije. Tokom ovog susreta stekla sam utisak da obije držimo do obećanja, tako da znam da ćemo dati sve što je do nas da dogovor ispoštujemo.
Intervju uradila: Jelena Petrović
Herceg Novi, septembar 2019.
