U želji da pokažemo našim prijateljima nešto drugačije, organizovale smo noćni uspon i izlazak sunca sa Velje gore (702mnv). Kako, gdje, zbog čega i još mnogo odgovora uz fotografije donosi prilog koji je pred vama. Želim da vas potaknem na nešto drugačije.
Onda kada se realizuje mašta
Prvo želim da izrazim jedno lično shvatanje i ne zamjerite na tome: mišljenja sam da svaki pojedinac posjeduje neki talenat kojim može na besplatan, zanimljiv, prijemčljiv, originalan način doprinijeti da se neko drugi, barem jedna osoba, osjeća bolje, snažnije, sadržajnije i u duhu kvalitetnije. Živjeti u društvu znači i učiniti nešto za to društvo, što u krajnjem doprinosi kvalitetnijem životu svih (a sve u skladu sa mogućnostima). Tako učlanjenje u neki klub ne smije biti samo puko članstvo, već smatram da bi svaki pojedinac morao preuzeti i sopstvenu odgovornost i zalaganje da taj klub bude kvalitetniji, a onda i drugi članovi zadovoljniji.
A onda da ispričam ovu priču.
Početkom kalendarske godine smo moja prijateljica Duška Vučeljić i ja, prijavile ideju Planinarskom klubu Gorica gdje smo obije članice već 10 godina, da u martu organizujemo uspon na Velju goru (702mnv). Klub je podržao ideju, a kako se vrijeme ture primicalo njena realizacija u našim glavama je dobijala sve ljepše i kreativnije zamisli.
Naposljetku je usvojena Duškina ideja da se umjesto klasičnog dnevnog uspona, kada se ture obično organizuju, predloži noćni/jutarnji uspon i praćenje izlaska sunca za sve ljude koji to vole i žele. Klub nas je i u tome podržao.
Priznali su nam kasnije naši prijatelji da su malo streknuli kada su vidjeli prijedlog, tačnije satnicu održavanja pohoda, ali je njih 13-oro ipak pokazalo odlučnost da naviju svoje budilnike najkasnije do 2:30h i dođu na polazno mjesto u 3:30 ujutru.
Pitate se, zašto baš izlazak, a ne npr.zalazak sunca?
Zato što je to dio dana koga smo najmanje svjesni.
Zato što taj dio dana u čitavom životu (čitavom!) gotovo uvijek prespavamo i skoro da nikada ne osjetimo u planini.
Zato što se tu provjerava hrabrost pojedinca da uradi nešto što do tada nije imao prilike, da napusti toplu postelju i počne da tabana uz osvjetljenje sa neba.
Zato što je drugačije, a to je naposljetku možda i dovoljno.
I dok je grad u najvećem dijelu doboko spavao, kolona automobila je grabila do Osnovne škole Gradac i crkve Svete Petke, odakle počinje uspon za Velju goru.
,
Kako doći do polazne tačke?
Prilazni put za Velju goru jeste na magistralnom putu Podgorica – Cetinje. Naime, kada se prođe Barutana, kod motela Izletnik treba skrenuti desno na lokalni put koji povezuje okolna sela. U pitanju je asfaltni put, dobro očuvan. Njime vozite pravo do škole, crkve i groblja gdje smo mi parkirali vozila i započeli pješačenje.
Detaljniji opis sa kilometražom:
Od tržnog centra Delta u Podgorici do Barutane ima 10 km.
Nakon Barutane se put nastavlja magistralom, a nakon 3 km se nailazi na tablu koja pokazuje pravac desno ka selima.
Od tog skretanja udesno do škole Gradac i crkve ima 4 km.
Napomena: držati se glavnog puta i prolaziti table koje pokazuju pravce za okolna sela.
Čim se prođe tabla na kojoj je putokaz desno ka selu Staniseljići, nailazi se na naše početno mjesto po lijevoj strani. Tu se parkirajte.
Škola potiče iz 1863. godine i jedna je od najstarijih škola u Crnoj Gori, a ono što je svakako za pohvalu jeste da su prizemni sprat škole iskoristili kao memorijalnu sobu. Crkva je posvećena Svetoj Petki i posjeduje uredno seosko groblje.
Sa tog mjesta se kreće lijevo, ka selu Parci. Ide se 1km slabijim i užim asfaltom, ali ukoliko želite možete i tu dionicu preći vozilom (mi smo taj dio prošli nogama).
Tehnički detalji same ture:
Početak staze je kod škole Gradac.
Početak makadama i uspon: selo Parci (487mnv)
Cilj: Velja gora (702mnv)
Vrijeme koje vam je potrebno za uspon: 1h do 1h30min (najviše)
Vrijeme za silazak do škole: oko 40minuta
Vode na stazi nema. Nema ni drveća, zato se tura ne preporučuje u vrelim danima.
Nema markacija jer je put sasvim jasan (premda je moje mišljenje da bi trebalo staviti markaciju kod kamene kuće u Parcima gdje se odvaja staza).
.
Fotografije sa noćnog/jutarnjeg uspona
Legenda o crkvi Svetog Ilije
Legenda kaže da u 17.vijeku bijahu zarobljena trojica crnogorskih vojvoda. Jedan od njih bijaše Vuksan Bulatović iz Rovaca. Tamnovali su u Skadru i jedina tačka koju su mogli vidjeti iz tamnice bio je vrh Velje gore. Vuksan se tada zarekao da će, ukoliko se ikada izbavi iz tamnice, na to mjesto sagraditi crkvu.
Uspio je pobjeći na dan Svetog Ilije 2.avgusta. Uz pomoć stanovništva uspio je i ispuniti obećanje: na vrhu je krajem 17.vijeka sagradio crkvu posvećenu Svetom Iliji. Na taj dan mještani, Rovčani i poštovaoci ove legende i sveca, okupljaju se na platou oko crkve.
Crkva je osveštavana tri puta: prvi put je to učinio Sveti Petar Cetinjski, drugi put Mitrofan Ban i treći Mitropolit Amfilohije.
Ispod crkve nalazi se tzv. Vilina pećina, gdje je kažu Vuksan sa dva radnika bio smješten dok su trajali radovi na crkvi. I do nje se može spustiti, ali pošto Duška i ja nijesmo uspjele naći stazu koja vodi do nje 10-tak dana prije zvanične ture, istraživanje smo ostavile za neki drugi put.
Na vrhu smo uz domaću pitu, kafu, čaj i rahatluk jedni drugima objašnjavali okolna sela, planine i uživali u pogledu na Skadarsko jezero.
Ovo je bila tura na kojoj smo svi dali doprinos: i oni koji su je organizovali, ali i oni koji su organizatorima ukazali povjerenje i došli. Hvala im beskrajno na tome!
Dragi ljudi, do nekog novog zajedničkog izlaska sunca,
Planinarski pozdrav,
Tekst: Jelena Petrović
Fotografije: Duška Vučeljić
