Vitraž od najčistijih emocija

Njen stih sam prvi put pročitala u finalu facebook takmičenja Mili dueli. Bio je drugačiji. A onda sam je preko iste društvene mreže upoznala. I ona je drugačija. Od najranijih dana vjeruje da je stvorena za let. Ljudima nafaka, sebi umjetnica koja nam “popravlja šavove na duši”, a po profesiji nastavnik likovne kulture i bibliotekarka. Želim da predstavim djelić ogromnog i šarenog životnog vitraža Zorice Baltić Ivanović iz Nikšića.

Šareni njeni klikeri

Svi ljudi su rođeni za uzlet, ali nekad kao da nam se krila umore. Tada nam duša sjedne kraj puta, gdje vjerujem da često i anđeli odmaraju od naših umora. I onda naiđe umjetnik i sa sobom donese nešto drugačije od čega se duše napoje. I eto ih ponovo u letu…

I Zorica Baltić Ivanović je upravo takva. Stihom nas izjutra umije, radosne u dan pošalje: “Ispeglaj dušu, očesljaj misli, umij riječi, širom otvori oči kao prozore, ne zaboravi uzeti osmijeh sa čiviluka i kreni ne pitajući se zašto izazivaš crv sumnje.”  

 

• Gospođo Zorice, postoji jedna divna Vaša priča Nafaka koja Vas opisuje na umjetnički način, ali kažite mi ko je zapravo Zorica Baltić Ivanović od najranijih svojih dana. Rođeni ste u Nikšiću i šta je ono čega se najživopisnije sjećate iz djetinjstva?

 

Kao Nafaka sam i došla u dom mojih roditelja, među moju braću koji su tada već bili odrasli, a ja sam kao neki mali kućni ljubimac došao iznenada. Da, od malena sam bila nekako drugačija od ostale djece možda baš zato što sam odrastala uz roditelje u godinama i braću koja su me učila svemu što su znala, a ja prihvatala samo ono što se meni dopadalo. Bilo je tu svega i ljutnje i smijeha, a najviše igre, one dječije, prave… Umišljala sam da sam rođena za let. Tada bih padala  i sva razbijena pokušavala nanovo. I danas kad ,,panem’’ pokušam ponovo jer znam da mogu kada želim dotaknuti zvijezdu…

 

” …Bila od rođenja drugačija , posebna, mnogi su je još tada doživljavali kao nekog ko donosi sreću ili kako bi rekli imala je nafaku u sebi. Uvijek i svuda kroz život bila je u gomili onaj poseban cvijet sa osmijehom i mirisom optimizma i svi su iz nje crpili snagu kad im je bila potrebna…”

.

• Jeste li i danas nafaka i da li je uopšte teško biti ljudima nafaka?

Da, kažu mi da jesam. Vole poneki ljudi da me sretnu kada im se nešto bitno treba desiti. Kažu donosi im sreću moj osmijeh. Mojim prijateljima kada je teško moja riječ ublaži muku. Nije teško biti ni Nafaka, ni čovjek ako voliš ljude.

.

Zorica Baltić Ivanović je rođena u Nikšiću, gdje živi, radi i stvara. “Završila sam Pedagošku akademiju – odsjek Likovno vaspitanje. Radim kako nastavnik likovne kulture i bibliotekarka i to je ključ moje povezanosti i vječite ljubavi prema književnosti. Bibliotečki smjer sam završila u Prijestonici Cetinje.”

• Šta mislite, vole li ljudi danas vidjeti nekog ko je “poseban cvijet sa osmijehom i mirisom optimizma”. Kao nekoga ko osmijeh i ljubav nosi u srcu i dijeli ga sa svima, pitam da li su ljudi danas više nego ikada spremniji da na naš iskren osmijeh uzvrate “osmijehom hijene” i zašto je to tako?

Čini se da je danas teže nego ikad biti neko sa osmijehom. Osiromašili su ljudi duhom, pogubili se u sebi samima. Osiromašili mislima, pogubili osmijehe negdje usput a pokupili krajputaške, one koji im ne pašu i koji nijesu od srca i od duše. I ne liče više na ljude nego na hijene, dvolične sa histeričnim smijehom. Puno je takvih, ali na svu sreću ima još ljudi sa punim značenjem te riječi-

Ovaj intervju bi bio kao usahla zemlja da se u njega ne stavi barem dio Zoričine poezije. Ona je poput cvijeća. Zato je poklanjam, radosna jer znam da njome dijelim radost.

…Oprosti ako sam ti osmjehom svojim
dala povoda da osmjehom hijene mi vratiš
i izvini me ako ti riječima svojim
dadoh štofa da krojiš sudbinu moju .

Bio je to moj trenutak kada sam mogla
dotaknuti Mjesec i kada sam mogla
hodati po vodi ,
hoću da znaš samo jedno
znam shvatiti nećeš
ali svejedno,
ja osmjehom dotičem visinu,
riječima svojim spoznajem taštinu
i opipavam tišinu
pogrešno me shvataš,
jer nikad nećeš spoznati visinu
ti gaziš po blatu sa osmjehom hijene
i želiš drugima krojiti sudbinu .

…Zato oprosti što neću da budem tvoja
nasmijana lutka od ružnoga štofa
koju ćeš po blatu da vučeš,
il’ baciš u ćošak,
ja samo živim neki svoj trenutak,
ma neka budem i nasmijana lutka
ali ti nikad nećeš biti moj nasmijani lutak.

Leptiri…klikeri…kišobrani… i oko koje sve to posmatra

• Kada ste počeli da stvarate umjetnost ili je zapravo bolje pitati kada je umjetnost odlučila da se ostvari kroz Vas u svom najljepšem smislu?

Mislim da sam uvijek ,,osjećala’’ umjetnost i oduvijek sam pokušavala da pokažem da sve može da se posmatra kroz boju ili onu drugačiju riječ.

• Slikate i pišete. Kakav je osjećaj stvarati?

Kada putem boje ili riječi pokažem i prolijem emociju kakva god da je, osjećaj bude kao kad pogledate sebe iznutra. Neponovljiv! A kada se to još nekome dopadne, onda je to nešto što ispunjava i potvrđuje trajanje.

• Mika Antić je rekao:

Nikog nemoj da pitaš šta znači neka izložba.
Izložba nije ono što ti je pokazano.

Ti se pokazuješ njoj.
Dužnost je izložbe da te vidi.

Stani pred delo i zahtevaj
da ti objasni šta ti značiš.

Vjerujem da i Vaše slike objašnjavaju u zavisnosti od toga šta posmatrač u njima može i umije vidjeti, ali umije li se naš čovjek pokazati izložbi i čuti i prihvatiti ono što mu ona kaže kao kritiku?

Pa sve zavisi i od čovjeka i od onoga što mu se rekla bih nameće da posmatra. Svaka slika nije za svakog posmatrača. Generalno gledano onaj ko dođe na izložbu ima svoje i viđenje i razloge, ma koliko oni bili apsurdni ili postavljeni onako kako bi trebalo. Lično smatram da slika je vrijedna onoliko koliko je na različite načine ljudi dožive.

• Suzuki je rekao: „Ja sam umjetnik življenja – moje umjetničko djelo jeste moj život“. Lično volim kada primjetim takva djela i pišem o njima. Jeste li ponosni na svoje umjetničko djelo koje svakodnevno stvarate?

Pa da li sam ponosna? Nekad možda i jesam, ali ne na djelo koliko na činjenicu da ono usrećuje druge ljude ili im barem samo malo popravi onaj ,,šav’’ na duši.

• Šta je ono što treba da čini život da bi se pretvorio u umjetnost?

Emocija! I to čista i sirova, najbolji je graditelj umjetnosti, jer onda niti je život običan niti je umjetnost bez vrijednosti.

“…Pogubili se kompasi… izblijedjeli kalendari… zaturila se stara mjerila vrijednosti u rusvaju novotarija… izlapili mirisi života… utrnula osjećanja…a ,,gomila” šizofrenično vrišti na sve i svašta…ili depresivno ćuti i gleda pogledom bez pogleda …svelo se bitisanje na dvije krajnosti…a ako si neko ko je između i grčevito se upinješ da osjetiš , živis i misliš…tu je ,,gomila” da te osudi, upre prstom i preda sudiji sa pogledom mrtve ribe….”, Zorica

Zorica piše “iz čiste potrebe da izrazi emociju kroz riječ kao što je izažava kroz boju.” Njene slike nemaju naslove već iste daju drugi po ličnom nahođenju kako ih dožive.

Svaki dan ponešto “šarne”. A najljepši stihovi joj nastaju iz “one sirove emocije bilo da je sreća, ljubav, razočarenje ili tuga. I to obično jutrom ili kasno uveče.  

“Sve češće mi se događa da oko sebe zapažam obilje nečeg polovičnog čemu se odaje počast. Obilje nesigunog, prikrivenog i krnjeg, a tako uvaženog. Recimo – vidim početak… svi okolo se dive, a meni nešto zasmeta. Osjećam, treba drukčije. Prepoznam starost novog… jalovost zahuktalog. Prepoznam gdje se miješaju velikodušnost i pohlepa, humanost i licemerje, saradnja i izazov, davanje i krađa. Izbrišem sve rukavom i sve ponovo započnem. Ili mi kažu – ovako izgleda savršenstvo. A ja vidim – ne izgleda. I krivo mi što vidim….a ne mogu da zažmurim …moram da kažem … da nemamo isti pogled …”, Zorica

.

.

Oko

Vjerujem da nekad i Zoričino oko zasuzi. I tada nastanu ovi stihovi:

“…Nije se ništa promijenilo, ista sam…samo sam malo ustuknula pred apsurdom i glupošću …zateče me ljudska zloba i prejaka riječ… puče mi šamar život na kvarno… pomjeri mi osmjeh pa liči na ironični kez, ali nije to ništa …ista sam … nema u meni ni truna ironije , ni mrve sarkazma i gorčine… znam liči na to ali nije… samo malo hoću da tihujem i u miru sklapam krhotine … da ih bojim i slažem u jedan novi životni vitraž, koji će ponovo pustiti sunce u dušu i osvijetliti i najtamniji njen kut …

Zato ne brini ja samo na svoj način potirem i pospremam, sklapam i pakujem u one moje kofere … nepotrebno, uzaludno, potrošeno, izgovoreno , doživljeno … a od nafinijih krhotina slažem vitraž koji postaje sve veći i ljepsi…

Zato ne brini ..ista sam ..i zovem te da ti pokažem šta sam napravila …znam te….znaš me…i vjeruj ostaćeš bez teksta …

• Kažete: „Osjećam se kao trun prašine…često ljudima upadam u oči…mnogima i suze krenu… nekom od smijeha, nekom od muke i bijesa”. Kakav čovjek treba biti danas da bi se razlikovao od drugih?

Kada bi svi bili onakvi kakvi jesmo, sa svim vrlinama i manama i takvi se ,,pokazivali “ ne bi bilo ni zla ni pakosti ni ničega lošeg na ovom svijetu. Prosto bi svi bili posebni. Nevolja je u tome što svi žele biti neko drugi ili biti kao većina, zato biti originalan znači odvojiti se od ,,gomile’’ .

 

• Napisali ste: …Dosta mi je više udaranja glavom o zidove tijesne provincije …ne mogu je učiniti boljom…” Je li teško biti drugačiji u sredini gdje drugačije još uvijek „bode oči“?

Pa meni lično nije nikad bilo, nijesam mnogo marila za klišee male sredine, a i ta me sredina nekako prihvatala na način koji je meni odgovarao, ali generalno gledano teško jeste ako nemaš stav za svoju različitost.

Nikšić je iznjedrio mnoge priznate umjetnike: glumce, pjesnike, slikare… Ipak, znam da bi mi Zorica zamjerila da ovdje ne prenesem njenu pjesmu o Viti Nikoliću. I treba, jer priča o Nikšiću bez Vita i ne ide.

…Sjetim se tebe nemiru
kad beskrajne kiše tutnje
po razrovanom nikšićkom drumu
nema lijeka za duše ove,
u pomračenom njihovom umu.

Drumujem sa tobom u mislima često
i dok sjedim za kafanskim stolom
na računu stihove šaram ,
onako bez reda i neke rime
istače se slovo po papiru lije,
a đe u kafani to za ženu svojstveno nije.

Al’ nikad po šablonu nikšićke ceste
ova žena ni bila nije,
osmjeh na licu ona nosi,
i onako iz duše stihove lije,
djeluje čudno pomalo svima,
a čudno ništa nimalo nije.

Sa tobom nemiru drumujem često
i sretamo zebre što im opraše šare,
posmatramo zajedno vrapce na telegrafskoj žici
bude mi žao što ne mogu ti reći
da ova cesta na kaljugu liči
i da drumu ni pomena nema
kao ni kraja mojoj priči …

• Da li pokušavate nekad da promijenite okruženje i čime?

Pa ja kad poželim sve vidim drugačije i to je tako, a okruženje uspijem da promijenim kada svojim optimizmom crno bojim u svijetle i najljepše boje i kada sa svojim klincima iz škole napravim neki dobar mural koji izazove pažnju i izmami osmijeh ljudi. Da, naravno, tu su moje priče, dosjetke, pjesme… sve to je nekako neraskidivo .

• Ipak, vjerujem, da svoj Nikšić volite najviše na svijetu. Jesam li u pravu?

Da, moj Nikšić jeste nešto što više ne liči na sebe, ali on je u duši i venama svih nas koji smo se ovdje rodili. Kazu neki stariji:,,Ko jednom popije vidrovansku vodu uvijek će se osjećati Niksićaninom’’. Ovo je bio i ostao grad sa dušom i rasadnik velikih ljudi iz svih oblasti života.

“…Dosta mi je više udaranja glavom o zidove tijesne provincije …ne mogu je učiniti boljom…dosade i ista lica …mjesta i uvijek iste asocijacije na tamo neke stare uspomene…Dosta mi je više i udaranja glavom o zidove moralnosti da bih zadovoljla jadne kriterijume društvenog dna koje je isplivalo …dosadi… možda ovo iz mene zbori ružno svitanje … hladan dan …blatnjavi karakteri …ali dosadim i sebi ponekad…pa istrpim …”, Zorica

• Rekli ste mi da nemate objavljenu zbirku, ali i da ste na putu da i to ostvarite. Do tada poeziju raznosite svijetom putem društvenih mreža. Da li Vam se čini da je elektronsko izdanje knjige pobijedilo nad onima koje popunjavaju naše biblioteke? Da li sada stihovi brže pronađu svoje poštovaoce, pa bili oni i na najudaljenijim meridijanima?

Nažalost čitanje knjiga je sve manje prisutno. To znam jer moj posao je među knjigama i onima koji bi trebalo da ih čitaju, ali sve ih je manje. Da, elektronsko iščitavanje je popularno ali to je mač sa dvije oštrice. Samim tim što pruža mogućnost više popularizacije sa jedne, tako rekla bih umrtvljuje čitalački poriv kod mlađih generacija sa druge strane koja se sve više okreće književnim interpretacijama umjesto klasičnom čitanju knjiga.

• U prethodnoj sezoni facebook takmičenja Mili dueli osvojili ste treće mjesto. I u novoj sezoni ćemo sigurno čitati Vaše radove. Koliko takva druženja znače za Vas I Vaš umjetnički poriv?

Druženja ovoga tipa zaista znače, ali takođe smatram da i nijesu mjerilo prave vrijednosti.

…Moja nit…

Jednom kad odem i kada me ne bude
pod ovim svodom ,
kada budem hodala nekim drugim drumom ,
ostaće trag i moja nit
u tebi što si moja krv
što si moja bit.

U tebi koju učim
da se ne može sve
prstom dotaći
i da su ljudi i
anđeli i demoni
i da za svakog imaš aršin pravi
shvataš ti mene što ti želim reći ,
nemoj nikad na pola stati
nego idi do kraja ,
vezi naše niti , nastavi.

Iz niti istih , izatkaj život
onaj vrijedan svake sekunde
dostojna budi življenja svoga
i nikad ne kloni duhom
i u letu i kad padaš ,
ne ispuštaj nit, ne prestaj da se nadaš.

Dozvoliš li sebi da zaturiš sve to
postaješ dio gomile sive
koja nema svoje niti
i što tuđe živote žive.

• Šta je ono što kao pedagog volite prenijeti svojih učenicima? Od čega se sastoje niti kojima gradimo svoje postojanje?

Kao pedagog radim 18 godina i uvijek sam pokušavala u radu sa djecom biti originalna i na svojstven način im približiti svijet oko njih. Svakodnevno ispredamo niti kroz ljepotu djetinstva i kroz umjetnost koju im ja prenosim. Učim ih da znaju gledati i osjetiti ljepotu, prepoznati je i dati joj lični pečat. Na taj način će uspjevati graditi sebe.

• Vi kao umjetnik koji voli boje i sve što je lijepo, kažite mi pod kojom bojom zvijezde živite svoje postojanje?

Ja sam račica i svoje postojanje živim pod zelenom…plavom i ljubičastom zvijezdom.

Teško je odabrati najbolje od Zoričinih radova. Mnogo ih je a iznova nastaju novi, ljepši od prethodnih. I tako svakodnevno na radost svih nas koji slavimo stih i volimo lijepo. Zato za kraj ove priče izdvajam još ove misli Zorice Baltić Ivanović:

…Koferi…moji…veliki i mali …svih boja i oblika…zaključani , a ključevi uredno poređani na ogrlici od snova…ne diram ih… neka ih tu … lijepa je to ogrlica, a što je najljepše svako malo dodam po još jedan ključić i ona biva jos veća i ljepša.

…Čuvam ja te kofere jer u njima su spakovani djelovi, komadi i mrvice moga života… uredno i sve po redu… nedam ih nikom i tu sam sebična do kraja … a i ne otvaram ih često … ponekad i poneki otključam, pogledam unutra i vidim sve isto .. ništa dirano nije , samo me poznati mirisi vrate u vrijeme kada sam živjela taj kofer …zaboli ..il’ nasmije..il’ zapara jako po duši …svejedno ..brzo ga zatvaram …zaključam dva put za svaki slučaj i vratim ključ na nisku ogrlice od snova.

…Evo upravo ovih jesnjih dana sam krenula u pakovanje još jednog kofera, lijep je to kofer i nov… ne veliki, ali dovoljan da se spakuje još jedan dio života , još jedna epizoda. Nekako mi je žao ali moram kao kad nešto postane preveliko i nije više to taj broj … preveliko je to za mene …oslabila sam puno i nemam ja više toliku težinu emocija … zato i stavljam pod ključ ono što na meni djeluje veliko i smiješno … što me čini još manjom i što me guši da me nema.

…A ima me i baš mi sve onako potaman …ni preveliko ..ni premalo …lijepo …zato dodajem još jedan kofer u ormanu sjećanja u kojem ima dovoljno mjesta …za još neke nove kofere koje ću kupiti na pijaci života i postaće moji …veliki …i mali …svih boja i oblika … i zaključani …

 

Napomena: Iskreno se zahvaljujem Gospođi Zorici Baltić Ivanović na vremenu i časti da nam pokaže vitraž od svojih osjećanja. Želim joj obilje stihova, boja i svega onog besplatnog a što najbogatije ispuni “kofere” naših postojanja. Radost je znati da će i Plava zvijezda zauzeti barem maleni džep jednog od njih! Zorice, srećno i hvala!!!

Intervju: Jelena Petrović
Fotografije: lična arhiva Zorice Baltić Ivanović