Da li ste znali da su postojala dva Branka Radičevića? I obojica su bili pjesnici. Jedan od njih je, pored svih aktivnosti kojima se bavio tokom života, bio i jedan od glavnih organizatora sabora trubača u Guči. Pročitajte i o divnom uticaju koji je na njega ostavila maštovitost njegove mame Kosare…
Branko vs Branko
Nije sramota ne znati – sramota je ne prihvatiti da naučimo. A kad naučimo, bogatiji smo. Ovo je priča o pjesniku Branku Radičeviću, ali ne onom na kojeg sam i ja mislila kada sam ime pročitala na spomeniku u Ovčar banji.
Na tom spomeniku piše: Branko V. Radičević, pesnik… A onda ne gledajući datum rođenja i smrti ovog pjesnika, pročitala sam dalje: “S poštovanjem i ljubavlju ostaješ u našem trajnom sjećanju.”
I šta mogu, osim da pomislim na onog Branka Radičevića. Onog koji je pisao o zvjezdicama i sestricama, koji je na srcu pjesme dojio, a Vukova kći Mina Karadžić Vukomanović o njemu pisala: „Nestalan, kao što su obično đenijalne naravi, bješe i Branko, a osobito kad je dolazio do izbora čega da se lati. Danas je s oduševljenjem učio medicinu, sjutra opet koju apstraktnu nauku. Danas bi nam ozbiljno rekao da će se nastaniti u Crnoj Gori, a već sjutra putuje po srednjoj Africi – penje se na Livan – plovi po Nilu itd. “ I zato pomislih… bio je i ovdje u Ovčar banji. Posebno kada se razbolio.
I tako, mnogo toga pomislih dok mi se pogled konačno ne spusti na datum fizičkog života ovog Branka Radičevića. Pisalo je, od 1925-2001. U tom trenu nastala je tišina u mojoj glavi, a u srcu se upalio plamen da istražim, naučim, zapitkujem…
Zavjera na početku puta
Ovaj Branko Radičević je rođen maja 1925. godine u Čačku, a preminuo 11. januara 2001. u Beogradu. Bio je diplomirani pravnik po struci, ali u duši pjesnik, romansijer , pripovjedač, autor knjiga za djecu, novinar, utemeljivač pjesničkih manifestacija, ali I Dragačevskog sabora trubača u Guči.
O svom imenu je napisao: “Ne znam kako se to dogodilo. Možda je za sve krivo ime — Branko. Da: Branko Radičević! Između imena i prezimena, umetnuto je slovo — V. Početno slovo imena moga oca — Velimira. Moja dobra stara, seda mati, čudno vesela i živahna, osmehuje se i danas, trideset i šest godina posle rođenja svoga sina: našalili smo se s tobom! I zaista, to je bila mala zavera. Na krštenju. Kada je novorođenom detetu nadeveno ime.” I tako se rodio ovaj Branko Radičević.
.
“Sto ruku ima naša seljačka mati.
S jednom te u svet šilje, s drugom vrati.
S jednom ženi, s drugom u vojsku prati…”
(Iz Brankove pjesme Storučica majka)
“Jedino što je (zasad) izvesno u njegovom životu zapisano je u radnoj knjižici: rođen 1925. u Čačku, otac Velimir, majka Kosara, najzanimljivija bajka na svetu; gimnaziju učio u Čačku; dva puta isključen: jednom zbog nestašluka, drugi put (“za sva vremena”) kao komunista. (Ipak je završio školovanje u čačanskoj Gimnaziji. prim.aut.) U Beogradu, upisao se na Pravni fakultet. Prva desetka iz Teorije države i prava prikucala ga za stolicu, pa je bilo i osmica i devetki. Urednik je ilustrovanog lista “Duga”. Nedeljom objavljuje članke u “Politici”. Voli fudbalske utakmice i boks. Nikada nije tvrdio da je već rođenjem postao pisac. Naprotiv, — mnogo je radio. I ako je nešto ozbiljno stvorio: hvala radu!”
Pjesnikovi svemiri u džepu kaputa
Čitajući zapise o njegovoj majci, sasvim je jasno da je zahvaljujući njoj jednog dana postao čovjek od pera. U “Đačkoj kapi” je napisao: “Kažu: majka Kosara priča najlepše priče za decu. Ja sam njen sin. Slušao sam priče. Čudne priče. Nikada nisu bile mačje, zečje. Priče bogate, vesele, nasmejane, strašljive. Ponešto sam upamtio. I prosto — prepisao za decu ovog veka.”
Kažu da je prve stihove čuo od oca, a priče od majke. Zamišljam tu ženu sa svemirom u srcu, kako isti prenosi svom djetetu u njegovom najranijem uzrastu. Poput amajlije, utisnula je čitavo šarenilo u njegove džepove, da poklanja boje umotane u papir od stiha. A onda, jednog dana, on to da ostavi svojim mališanima. Njena duša je mirisala na tamjan, jer da nije tako ne bi ni Branko napisao onu divnu pjesmu Majčina duša. Donosim lijep prepis iz “Lamartinove ulice”, autora Branka V. Radičevića, gdje pisac iznova sa toplinom pominje svoju majku.
Lamartinova ulica
Nisam pisao za decu. Nisam ni slutio da ću jednog dana pisati za decu. Jednog dana! Ne tako davnog dana. Jednog zimskog dana u zasneženom Sarajevu. Dogodilo se to sasvim slučajno. Vraćao sam se sa posla, kući, a devojčica me moja pitala: — Šta si mi doneo, tata?
Setio sam se svoje majke i nastavio igru započetu u detinjstvu:
— Doneo sam ti priču.
— Priču?
— Da: pravu, pravcatu priču.
— A kakva je to priča? — pitala je moja devojčica.
— Čekaj, što si nestrpljiva. Prvo, hajde da ručamo. A posle, polako, kada ti legneš da spavaš, ispričaću priču koju sam ti doneo.
I tako, otegla se priča kroz sve moje knjige za decu. Jer, ko će deci napričati toliko priča!
Nijedna priča nije dovoljno dugačka.
Pričam, pričam, ispričam priču, a ona mi govori — još pričaj, mala je ta tvoja priča.
Nijedna priča nije dovoljno šarena.
Pričam, smišljam, izmišljam, vezem, dolagujem, polagujem.
Ali opet čujem ono dozlaboga znano — još jednu priču, još samo jednu, molim te, još samo malo pričaj.
Kao da sam znao da će se roditi i radoznali dečak. O, da znate kako on voli priče! Pričaj, pričaj.
Ali njemu sam doskočio: priče su napisane. I sad — jednostavno čitam. I svoje i tuđe. Zar bi neko verovao: da čitam samo svoje.
Nedovoljno za bogatstvo dečjeg sveta.
Biseri kraj puta
Tokom života Branko Radičević je dobio vrijedna priznanja. Pokrenuo je niz kulturnih manifestacija, ali i Dragačevski Sabor trubača u Guči. Stvaralaštvo mu sadrži i preko sto naslova pjesama, pripovjedaka, romana i knjiga za decu.
- “Istraživao je i spomenike “krajputaše”. Krajputaš je njegova riječ.”, rekla nam je gospođa u obližnjoj samoposluzi u Ovčar banji,blizu koje je i biblioteka koja nosi ime ovog pjesnika. Tog dana nije radila, nažalost.
I zaista, kasnije pročitah da je Branko napravio dvije monografije o seoskim spomenicima – krajputašima. Možda je nekad pomislio da će i njegov spomenik biti prilika da neko nauči nešto o njemu. Za mene je bila, jer da nije bilo tog spomenika, na tom uglu omanje ulice, Branko V. Radičević bi u mom svijetu pjesništva ostao neotkriven, barem za sada.
Pjesnik u Guči
U Guči se svake godine održava tzv. Dragačevski sabor – trubački festival i festival folklora i narodnog stvaralaštva. Tom prilikom nekoliko stotina hiljada posjetilaca iz Srbije i inostranstva posjeti ovaj sabor. Godine 2005. je snimljen i dokumentarni film o ovom festivalu, a veliki doprinos u osmišljavanju ove priredbe dao je i Branko V. Radičević, koji je festivalu dao ime „Veliki (narodni) sabor »Sa Ovčara i Kablara«“. Na nagovor Branka V. Radičevića, u popularisanje srpske trube uključio se i list „Večernje novosti“, koji je godinama kasnije nastavio da dodeljuje „Zlatnu trubu“ najpopularnijem trubaču na Saboru.
Za kraj ove priče poklanjem pjesmu Marija, Branka Radičevića. Možda zato što u porodici imam jednu Mariju, pa da je potaknem da pročita još nešto od ovog pjesnika. Potaknite i vi vaše Marije.
Jednog dana možda dođem i do porodice ovog Branka Radičevića. Bilo bi lijepo saznati nešto o njegovom životu, vidjeti gdje su sada njegove nagrade, priznanja, stihovi napisani njegovom rukom i pisma. Vjerujte da već radim na tome, jer osjećam da to vrijedi!
MARIJA
Sve sam znao
što je bilo oko Marije.
Najtananiji hlad u podne,
njen vrt i šum vratnica.
Znao sam u koji će sat doći
i koja je i kada
na grani zapevala ptica.
I kad je ljuta,
po koraku sam poznao.
Kada je tužna
a kad najveselija.
I, srca sve zaljubljenija,
da nekog voli Marija.
Sve sam znao
što je bilo oko Marije.
I plakao sam jednom
kada je ona plakala.
I dugo bih posle
stajao na mestu
na kome je ona stajala.
Ko zna gde je sada
moja Marija.
Ima jedna livada
zelena i potok.
U potoku se možda ogleda.
Ko zna gde je Marija.
Raskršće seosko.
Noć je. Šumi leska.
Stoji bela od meseca
i zvezda.
Marija!
Pripremila: Jelena Petrović
