Branka Bogavac – Čovjek uvijek mora imati mirnu savjest

Plašila sam se ovog intervjua i to na njegovom kraju priznajem sagovornici. Naš susret u multimedijalnoj hali KIC-a "Budo Tomović"

0
192

Branka Bogavac je jedna od dvije žene od koje se učim istinskom novinarstvu. A sjećam se svog žala kada sam propustila promociju najnovije knjige Branke Bogavac “Susret je najveći dar” koju je imala početkom avgusta 2019. u Budvi. Bila sam ljubomorna na sve koje su prisustvovali tom velikom događaju.

Ipak, Snežana Burzan, direktorica KIC-a “Budo Tomović”, je uspjela da ovu veliku ženu dovede i u Podgoricu. Da bismo obavile ovaj intervju srele smo se u multimedijalnoj sali te ustanove. Same nas dvije! “Da li ste pročitali moju knjigu?”, pita me gospođa Bogavac. Rekoh da jesam. Pružila mi je ruku i napravismo ovaj razgovor koji Vam predstavljam, beskrajno zahvalna Branki Bogavac na strpljenju i vremenu.

Branka Bogavac na svom prvom intervjuu u Parizu

Gospođo Bogavac, Vaša sjećanja ste naslovili Susret je najveći dar. Pisanje knjige je počelo slučajno – kćer Milena je pitala, a Vi ste počeli da odgovarate. Vjerujete li u slučajnost, u te fantastične koincidencije kako ih nazivate, posebno ako se uzme u obzir i to da su mnogi Vaši intervjui nastali potpuno neočekivano?
Vjerujem u slučajnost. Vjerujem da postoje neke ljudima još nedostupne veze kojih nijesmo svjesni. Još ne posjedujemo savršena čula koja bi nam omogućila da shvatimo međuljudska osjećanja, ali sve više vjerujem u postojanje neopipljive veze i talasa koji idu od jedne osobe do druge i to je ono što nas neobično privlači. Zahvaljujući tim tajanstvenim talasima moje držanje je na peronu metroa privuklo pažnju mladića koji mi je po izlasku iz metroa prišao na Trgu Zvijezde kraj Trijumfalne kapije u Parizu i kasnije postao moj muž. Znači, slučajnost je učinila da ga sretem.

Meni je posebno zanimljiv upravo taj susret sa budućim mužem…
Tog dana pošla sam metroom da se javim na oglas u kojem je pisalo da se izdaje soba, za časove latinskog, jer sam dotada živjela u hotelu. Po izlasku iz metroa na pomenutom Trgu Zvijezde, zastadoh da pogledam plan grada i pronađem adresu gdje sam se uputila. Uto mi priđe mladić i upita me za neku ulicu, na šta mu uzvratih da ne znam, da i sama pokušavam da pronađem svoju. Na moje iznenađenje, on mi je odmah pokaza. Pošto smo išli u istom pravcu, neko vrijeme smo hodali zajedno u razgovoru, a kad stigosmo do mog traženog broja, pozdravismo se i rastadosmo. U zgradi sam ostala oko pola sata i, na povratku, isti onaj mladić odjednom iskrsnu ispred mene. Opet se uputismo k istom metrou, opet poče razgovor…
Za tog mladića sam se udala nepunih godinu dana od tog susreta.

Sjećam se svog oduševljenja kada sam početkom 2018.godine ovu knjigu našla u Narodnoj biblioteci Radosav Ljumović. Branka je sjedjela pred značajnim imenima javnog života svijeta i napravila izuzetne intervjue. Velika je čast realizovati ovaj razgovor.

Možete li ispričati još neki sličan primjer slučajnosti?
Evo još jednog primjera, koji mi se desio na Oktobarskim susretima u Beogradu, u Narodnoj biblioteci Srbije. Tema susreta te godine bila je Pisac i vlast. Predavanje jedne učesnice mi je privuklo pažnju i dopalo mi se, a nijesam znala ni ko je, ni odakle. Nakon njenog izlaganja željela sam da joj čestitam, ali za vrijeme pauze, dok sam se pozdravljala s poznanicima, ona se izgubi. Meni bi žao. Sjutradan, kada se svečanost na Kolarcu završila, ugledah ponovo tu damu. Priđoh joj, čestitah i nastavih dalje. S njom je bio jedan naš pjesnik koji je munu u mišicu i reče: “Znaš li ko je ovo – to je Branka Bogavac”. Kao na filmu ili pozorištu, a ovdje u stvarnosti, situacija se preokreće tako što ona sada trči k meni, obuhvati me rukama i kaže: “Vi ste vrlo pametni i obrazovani.” “A kako vi to znate?” “Ja prevodim vaše intervjue u Rumuniji i kod nas ste vrlo poznati. Treba da vas pozovemo.” To se zaista i desilo.

Vidite, to su te još neistražene veze koja nas povezuju, ali za koje još ne posjedujemo razvijena čula da bi ih protumačili. Vjerujem da se tu radi o postojanju neke duhovne veze koja iziskuje na neki način da pronađem tu damu, da stupim u kontakt sa njom, i da i ona, s njene strane, reaguje i na svoj način uzvrati razlog mog zanimanja za naš susret. Zar nije to neobičan ili magičan slučaj? Ja vjerujem u to. Svaki susret je avantura, događaj, rizik… Nikada ne znate šta vas očekuje. Kao i ovaj naš susret danas.

Beskrajno je zanimljiv i Vaš susret sa Borhesom. Uspjeli ste da dobijete razgovor od čovjeka do koga je bilo skoro nemoguće doći, a kada Vam je njegova supruga predložila da ručate sa njima, Vi odbijate i prihvatate samo doručak. To mnogo govori o Vama.
Njegova veličina i svjetska slava nijesu mi dozvoljavali takvu vrstu bliskosti kao što se meni činio taj ručak. Ja sam oduvijek gajila veliko poštovanje prema tim stvaraocima, i to što nijesam prihvatila ručak i toliku prisnost, smatram da je bio moralni dio moje estetike.

Branka Bogavac i Horhe Luis Borhes

Gospođo Bogavac, Vaša prva životna sjećanja počinju od perioda kada ste imali četiri godine u malom planinskom selu Boru na sjeveroistoku Crne Gore. Divno je što nikada nijeste zaboravili mjesto odakle ste. Da li čovjek smije sebi da dozvoli zaborav odakle je kada ode u svijet i upozna velike ljude i doživi velike uspjehe?
Ne radi se o tome da li čovjek smije ili ne smije da zaboravi zavičaj, nego koliko to novo mjesto u kome živi čini dio njega. Mene je moj zavičaj zauvijek obilježio i nikada ga nijesam zaboravila iako sam više od pola vijeka u inostranstvu.

Ova knjiga je počela pitanjima Vaše kćeri Milene upravo o Vašem životu prije dolaska u Pariz…
Moja kćer Milena, kod koje sam bila u gostima u Budimpešti 2006. godine, postavila mi je pitanje: “Majko, koje je tvoje najranije sjećanje?” To njeno pitanje me je vratilo u dane djetinjstva i odatle je počela cijela priča. Moje prvo sjećanje se odnosi na sam početak Drugog svjetskog rata, onog trenutka kada smo pobjegli od kuće. To sam sve opisala u knjizi. Izbjeglištvo naše porodice u ratu je trajalo pune četiri godine i svima nama je laknulo kada smo se vratili. Znači, tu sam porasla od prvog razreda osnovne škole i kasnije sam uvijek sanjala o mom selu Boru i bila beskrajno vezana za njega. Jer je zavičaj sastavni dio naše prošlosti i naših misli i ne može se zaboraviti. Ne može se zaboraviti čak ni kada je život u njemu bio težak. Često me ljudi pitaju odakle mi energija, a ja mislim da je to baš iz tih ranih i teških dana kada smo se nakupili snage za cijeli vijek.

U Vašim sjećanjima postoji dirljiv trenutak kada kao djevojčica od četiri godine vodite borbu sa sobom zbog male prevare da Vam se drijema, da biste ste izbjegli da idete pješice i malo kasnije kažnjavate sebe lišavajući se hrane uz moralnu lekciju.
Imala sam četiri godine i spadala sam u odrasle koji su morali da pješače. A da bih to izbjegla, izjavih da mi se spava. Tada me staviše na volujska kola zajedno sa bebama i stvarima koje smo mogli ponijeti u toj brzini pred bježanje. Žmurila sam da bih bila uvjerljiva da spavam, iako o spavanju nije moglo biti riječi u tako uzbudljivim trenucima. Baš tada se u meni budi i ta radoznalost koja me prati kroz čitav život.

Poslije dužeg putovanja, po potpunom mraku, stižemo u kuću prijatelja muslimana. I pošto ja “spavam”, mene preniješe na neki ležaj na patosu. E, tu zažalih zbog mog lukavstva, jer za večeru naši domaćini priniješe karlice s kajmakom koji sam mnogo voljela! A bila sam i gladna. Tada sebi držim lekciju: ne mogu dva puta u jedno veče da prevarim i bez kolebanja zabranjujem sebi “da se probudim”. Poštenje djevojčice od četiri godine je bilo jače i od gladi. Razgovarala sam o tome i sa ženom neuropsihijatrom da mi ona objasni kako dijete sa četiri godine tako razmišlja. Ona mi je objasnila da se i u to doba prenosi tradicija i vaspitanje porodice i postaje sastavni dio dječje psihe.
Čovjek uvijek mora imati mirnu savjest. Kazna za neko nedjelo uvijek postoji, ako nije pravnim putem dokazana, ona je sigurno prisutna u savjesti onih koji su zgriješili.

Opisali ste dane koje ste proveli u ratu. Čitajući te stranice samo se nametnulo da Vas pitam da li je današnjem čovjeku lako zaboraviti koliko mu je zapravo malo potrebno da bio bi srećan?
Po svojoj prirodi ja sam vječiti optimista. To je takođe nešto što nosim iz tih ranih i teških dana i što mi je mnogo pomoglo i u profesionalnom i u privatnom životu. Razni su načini da se čovjek brani od nesreće, što je već velika stvar. A sreća se nalazi i u malim stvarima, pa je zato ljudima potrebno samo malo da bi bili srećni. Kada bi čovjek umio da neprijatne trenutke savlađuje voljom, preokreće ih u nešto ljepše, podnošljivije, bio bi mnogo srećniji.

Čovjek koji čita više zna i onda umije i bolje da se brani od svega što ga zadesi. Navešću i jedan koristan primjer koga bi ljudi mogli da se pridržavaju: čuveni novinar Bernar Pivo, autor i voditelj Apostrofa, pita Dalaj Lamu: “Kako to da ste vi već 33 godine u egzilu, a stalno ste nasmijani?” A ovaj odgovori: “Ako ima neki problem i postoji mogućnost da ga riješite – vi ga riješite. A ako ne postoji način da ga riješite, problem i ne postoji.“
Ja se držim toga i vjerujte da to puno pomaže.

Čovjek lako može da nađe detalj koji će mu donijeti radost. Meni je neophodna ljepota bilo koje vrste i njoj uvijek težim. Ja mogu i cvjetiću da se divim. Skoro sam šetala sa kćerkom Milenom Kalemegdanom i divila se obliku ogromnog drveća, veličanstvenoj arhitekturi i basnoslovnim skulpturama! Ja u svemu uživam. Treba nastojati da ne budemo nesrećni, pogotovo kada nema razloga.

U neformalnom razgovoru kaže mi Branka kako joj je jedna djevojka rekla da je čitajući prvi dio plakala, a u drugom je uživala. I to zaiata jeste tako. Mene je lično zabolio nestanak Brankinog oca, ali Branka me podsjetila na još teži događaj: kada se drugom čovjeku bacila u naručje misleći da je njen otac! I onda mi pokazuje fotografiju tog čovjeka u knjizi, koji je inače njen stric.

Nobelovac Ivo Andrić je rekao da “svaki pravi život je lijep i težak.” Da li je to tačno?
Činjenica je da čovjeku nije dato da bude dugo ili neprestano srećan. Opisala sam to u jednom poglavlju svojih sjećanja. Na molbu majke, otišla sam daleko u planinu da navrnem dio rijeke u seoski potok za navodnjavanje. Zanesena ljepotom prirode, raznoraznim vrstama drveća i bojom lišća, pjevušim i kao da ne koračam, nego lebdim od neobjašnjive radosti. Kad odjednom: oštar bol od uboda u udubljenje lijevog stopala! Od zmije! Vidite, to je jedan od mojih primjera da uvijek mora postojati ravnoteža. Život je takav i ko se ne bi složio s Andrićem?

Emil Sioran i Branka Bogavac

Branka se ubrzo prisjeća i drugog vrlo zanimljivog primjera koji opisuje oscilacije koje ima svaki život. Čini mi se da ljepši primjer nije mogla izabrati:

Na predlog izdavača, pošla sam da se sretem sa Sioranom da ga zamolim da napiše monografiju o našem slikaru Dadu. Emila Siorana s pravom smatraju velikim francuskim, svjetskim filozofom i moralistom, a on je tada imao 82 godine i od medija tražio da mu se ne približavaju. Čak je i neke književne nagrade odbio samo da bi izbjegao medije.
A onda se desila ona slučajnost o kojoj smo pričale u ovom intervjuu: išla sam ulicom ka njegovoj kući i srela ga! Pošto smo se upoznali, on reče da je pošao nešto da kupi i da možemo zajedno do tamo, ako želim da razgovaramo. Pošto je to nešto kupio, u živom razgovoru smo napravili veliki krug uličicama kojima taj kvart obiluje, a onda on predloži da sjednemo i na klupu gdje smo duše razgovarali.
Objasnio mi je da ne može da napiše tekst o Dadu, jer je odbijao sve takve molbe, pogotovu od svojih Rumuna koji mu ne bi to oprostili. Bilo mi je žao. Kad je to propalo, pitala sam ga da li se možemo dogovoriti jedan intervje za Književnu reč i pristao je. Nijesam mogla vjerovati da sam tako lako dobila njegov pristanak. Ali onda nastaje razočaranje: kroz nekoliko dana dobih pismo da on, ipak, odustaje od intervjua koji je za njega psihičko opterećenje. Na posljetku je ipak pristao. Razgovarali smo dva sata i dvadeset minuta i razgovor je tekao prekrasno. Nijesu čak bile potrebne ni bilješke, stvari su se same nadovezivale. Veliki pisac je bio u izuzetnoj formi i raspoložen, kao nikad. Nijesam znala kako da tom čovjeku zahvalim za tako veliki poklon i napor koji je uložio vodeći taj razgovor. Ali onda se opet dešava katastrofa: kada sam izašla shvatam da moj aparat za snimanje ništa nije usnimio iako je bio uključen! Katastrofa! Ni riječi!
Vidite, to su te oscilacije o kojima govorim – čas je lijepo, čas ružno. Ipak, ponovili smo susret.

Naši, Branka Bogavac i Dado Đurić

Intervjue objavljujete više od 40 godina. Želim da Vas pitam šta ste radili da bi privoljeli nekog da pristane na razgovor kada to ne želi?
Nikada nijesam “privoljevala nekog ko ne želi” niti sam se ikad našla u toj situaciji. Nijesam na tom planu ništa radila. Vi znate kako sam došla do Margerit Diras: otišla sam kod njenog izdavača i ostavila telefon kao osoba koja želi da sa njom napravi intervju, ne vjerujući ni trena da će ona baš mene pozvati. A ipak jeste.

Margerit Diras i Branka Bogavac

Do Maria Vargasa Ljose nijesam lako došla zbog vrlo arogantnog izdavačevog posrednika, dok je on sam to želio. Ipak sam se srela sa Ljosom na jednom velikom koktelu ispod Pramide u Luvru, i on mi je dao telefon u Londonu gdje smo uradili intervju. Kad je čovjeku do nečeg veoma stalo, tu nema odustajanja.

Nikada nijesam žalila da odem na neki put. Tako sam i kod Ljose otišla sopstvenim sredstvima iz Pariza u London.

Branka Bogavac i Mario Vargas Ljosa

Vi imate bogato književno obrazovanje “koje vam je omogućilo da se sa velikanima osjećate normalno”. A da li ste ipak imali tremu kada je trebalo sresti se sa njima?
Idući na susret s Borhesom imala sam veliku tremu. Govorila sam sebi: “Ovo ti je, Branka, zadnji put da radiš intervju!” To je bilo strašno! Ali kada smo se sastali sve je bilo veoma prijatno.
Tremu s Umbertom Ekom nijesam imala, ali je bilo teško dogovoriti se za intrervju, jer je on tražio da mu napišem pitanja, a ja da se poslije njegovih odgovora ipak sretemo, na šta je on pristao.

Umberto Eko i Branka Bogavac

Sonja Tomović Šundić je rekla da “svaki čovjek je tajna, zagonetka… Branka Bogavac zna da tu zagonetnu sfingu razotrkiva prirodno tokom razgovora.” Da li je teško prići osobi na pravi način? Da li je za to potreban i talenat?
Treba naći pravi način razgovora sa sagovornikom. Ako dobro osmisliš pitanja i lijepo ih predstaviš, onda je stvar riješena. To je svojevrsni i obostrani ispit.

Prije šest godina dobili ste od francuskog Ministarstva kulture orden Viteza umjetnosti i književnosti. Ta nagrada spada u četiri važna odlikovanja Francuske. Lijepa mi je anegdota da ste za nagradu čuli od muža u Parizu, dok ste sa ćerkom bili na autobuskoj stanici u Budvi. Da li vas je ta nagrada promijenila i koliko vam ona znači?
Promijenila me nije, ali obradovala sam joj se mnogo. Vriskala sam od sreće kada sam čula za nju. Ta nagrada je velika moralna satisfakcija. Ali vidite, mene tom nagradom nagrađuju Francuzi, a ja intervjue šaljem u moju zemlju.

Branka Bogavac i Jelena Petrović

Plašila sam se puno ovog intervjua i to priznajem sagovornici na kraju. Branka mi kaže: “Ne treba se plašiti.” Nakon živog razgovora dobila sam i posvetu u knjizi u kojoj između ostalog stoji i napisano: “Predviđam joj lijepu budućnost u svakom pogledu.”

Objavom ovog intervjua vjerujem da sam položila test kod naše, još nenagrađene, nobelovke Branke Bogavac.

Intervju uradila: Jelena Petrović
multimedijalna sala KIC-a “Budo Tomović” na čemu sam iskreno zahvalna direktorici Snežani Burzan, oktobar 2019. godine

 

Link ka ličnom blogu gospođe Branke Bogavac

https://brankabogavac.wordpress.com/

Ostavite komentar