Anuška Bošković – Milena je bila predodređena da napravi krupnu promjenu u obrazovanju

Profesorica Milena Papić (1979-2023) je "bila vrlo skromna, tiha i nije željela da se ističe. Htjela je da bude nevidljiva kroz sve što radi. Nekad mi se čini da ljudi i ne znaju koliko je Milena bila velika i šta je sve znala. Zato sam poželjela da se ispriča ova priča o njoj."

0
387

Dogovarale smo gdje da napravimo ovaj osjetljiv razgovor.
Anuška me tada pozvala u svoj dom.

„Razmišljala sam da zamolimo Mileninu mamu za dopuštenje, te da ovaj intervju uradimo u Mileninom stanu. Oduševila bi vas njena biblioteka. Jednom prilikom sam rekla mojoj Mileni da imam želju da posložim sve te knjige – jednu na drugu, i pokažem tu veliku gomilu koja je mnogo veća od nje same. Nisam uspjela to uraditi i na pitanje Marijane, Milenine mame, ima li nešto što mi treba i što bih sada uzela iz njenog stana, rekla sam da bih rado napravila fotografiju svih knjiga koje je Milena pročitala. Svi ti naslovi su ostali pohranjeni u njoj. Zadnje što je pročitala je američki psiholog Skot Pek i njegova knjiga „Ljudi laži“.

Profesoricu Milenu Papić nikad nijesam lično poznavala, a otkako sam bila tinejdžerka pratila sam njeno ozdravljenje. Tada nijesam ni znala kako se zove moja vršnjakinja. Nije mi bilo ni važno ime, pored činjenice da bi djevojčica sa 13-14 godina trebalo da ozdravi.

Dozvolite mi da se vratim 30 godina unazad.

„Moram da budem uz svoju ćerku“

Fotografija iz djetinjstva, mala Milena sa mamom,© fotografija je iz lične arhive, zabranjeno je svako kopiranje i prenošenje

Tog dana se kroz podgoričku osnovnu školu koju sam pohađala pročulo: „Eno je nastavnica engleskog!”

I svi smo istrčali da je pozdravimo.
Sa svakim od nas se rukovala.
Prepoznala me među svom djecom i obratila mi se prezimenom (to mi je jedino smetalo).

Nastavnica Marijana Papić je bila od onih na čijim časovima ne učite samo njen predmet. Ona nas je učila životu.

„Uvijek imajte na umu da vas neko posmatra. Uvijek: i onda kada vam se čini da vas niko ne vidi, pa i kada ste apsolutno sigurni da vas ne vidi.” – te rečenice najbolje pamtim.

Kao grom je tog nesrećnog dana prostrujala vijest da nastavnica Marijana neko vrijeme neće biti u školi. Bolesna joj je ćerka. Ima Hodžkinovu bolest. Nijesmo ni znali kakvo je to oboljenje.

„Moram sad da budem uz ćerku.” – rekla nam je tog dana ispred škole kada ju je neko od nas pitao kada će se vratiti.

Nijesam znala kako joj se ćerka zove, a pretpostavka je bila da je naše godište.

I tako se završilo moje školovanje u Osnovnoj školi „Branko Božović”, a nastavnica Marijana se još nije vratila…

Od tada je prošlo skoro 30 godina.

***

Moja najbolja prijateljica se iznova bori sa kancerom. Ali ona je jaka. Pobijediće opet! -rekla mi je Anuška Bošković u martu 2023. godine kada sam ja prikupljala knjige da bi napravili malu biblioteku za žene koje se bore protiv kancera na Onkologiji Kliničkog centra Crne Gore.

To veče sam Anušku vidjela prvi put u životu. Došla je pred stambenu zgradu u kojoj stanujem i donirala „Moć podsvijesti“ od Džozefa Marfija.

Mojoj prijateljici ta knjiga mnogo znači. Uvijek je preporučuje svima i zato sam izabrala nju.

Sva je treperila to veče pod uličnim svjetiljkama i vjerovala da će prijateljici biti bolje.

Ona je jaka! Mnogo jaka!

Uvijek ostanem u povremenom kontaktu sa ženama koje upoznam. Pitala bih Anušku, s vremena na vrijeme, kako joj je prijateljica.

Osjeća se dosta dobro, čita mnogo. Ona nije pristala na konvencionalnu medicinu.

Jednom sam osjetila jak poriv da kopiram knjigu koje odavno nema u prodaji i pošaljem je po Anuški ženi koju ne poznajem. Ja nikad ne zadirem u intimu, zato nikad nijesam pitala za ime i prezime Anuškine prijateljice.
Knjigu sam odštampala i poslala…
Žena koju ne poznajem se i dalje borila.

U međuvremenu, kako godine prolaze, pratila sam izlječenje ćerke moje nastavnice iz osnovne škole. Znam da je ozdravila. I valjda bi trebalo da je ozdravljenje za cijeli život.

***

Bio je septembar 2023. godine kada sam na društvenim mrežama Anuške Bošković vidjela tužne zapise. Umrla joj je prijateljica.

Uzgred, gradom je odjeknula vijest da je preminula profesorica muzičke kulture Milena Papić.
Podgorica nije veliki grad, koliko god da nam se čini.

Počela sam da slažem cijelu priču od nastavnice Marijane, njene ćerke, povratak kancera Anuškinoj prijateljici, slična generacija…

– Draga Anuška, ne smijem ni da pitam… je li Milena Papić bila Vaša prijateljica kojoj se vratio kancer?
Da… ovog puta je izgubila. Njoj si poslala onu predivnu knjigu i lale. Na knjizi je bila baš zahvalna, htjela je i da ti piše, ali je bolest preokupirala i uzimala joj svu snagu. Bila je prekrasna i van vremena…

Profesoricu Milenu Papić nikad nijesam upoznala, a njena smrt me zaboljela kao da je znam decenijama. Na neki način i jesam.

„Put koji je moja Melani odabrala, biraju rijetki.“

Profesorica Milena Papić (1979-2023)

Te večeri, pred novogodišnje praznike, došla sam kod Anuške Bošković da mi priča o svojoj prijateljici. Anuška je takođe prosvjetni radnik i radi kao učiteljica u podgoričkoj Osnovnoj školi „Radojica Perović”. Milena je bila profesorica muzičke kulture u Osnovnoj školi „Maksim Gorki”.

„Milena je bila vrlo skromna, tiha i nije željela da se ističe. Htjela je da bude nevidljiva kroz sve što radi. Nekad mi se čini da ljudi i ne znaju koliko je Milena bila velika i šta je sve znala. Zato sam poželjela da se ispriča ova priča o njoj.”

I tako je nastao ovaj razgovor:

„Za Milenu nije postojala riječ problem i upotreba tog termina je bila zabranjena. Za Milenu su to bili isključivo životni izazovi, učenja i lekcije. O tim periodima životnih izazova nije mnogo govorila, nazivala ih je prošlim životima, a okolinu nije opterećivala svojim bolima. Izlazila je jača i vjerovala u život. Dva žestoka izazova bila su iza nje. Ovo je bio treći put da se suočava sa neželjenim stanjem.”

Kako je prolazila kroz iskušenja?
Mnogo je napredovala kroz bolest. Mnogo je naučila i bila izuzetno hrabra. Ona se preko trideset godina borila sa malignim bolestima, od svoje trinaeste godine, primajući razne terapije i učeći mnoge metodologije, pohađajući kurseve i radionice širom svijeta, a sve u cilju održavanja i jačanja zdravlja. Put koji je moja Melani odabrala, biraju rijetki. Zvala sam je Melani, jer bila je moj melem.

Kada sam se pripremala za ovaj razgovor diskretno sam svojim prijateljima nametala profesoricu  Milenu u razgovor. Komentari su bili: „Znam par ljudi koji su se družili s njom, obožavali su je!”, „Mojem sinu je predavala, a on je obožavao.” „Bila je nestvarna.”

Večeras mi Anuška priča o njoj:

Anuška Bošković i profesorica Milena Papić

„Aktivno je učestvovala u podizanju svijesti djece i uticaju muzike na mentalno zdravlje. Isticala je značaj muzičke, likovne i fizičke kulture na razvoj djeteta u punom potencijalu i na njihovo nepravedno zapostavljanje u obrazovnom sistemu i sistemu vrijednosti. Djecu nije učila samo muzici, nego životnim i konkretnim stvarima. U pedagoškom radu je imala najviše zvanje – nastavnik istraživač. Meni se čini da će ono za što se ona zalagala, u naš obrazovni sistem doći tek za mnogo, mnogo godina. Bila je holistički učitelj muzike ispred vremena.

Ako bi vidjela učenika da pije gazirano piće prišla bi mu i podsticala da za isti novac kupi cijeđeni sok u prodavnici pored škole. Kada god bi nastao neki problem među učenicima, okupila bi djecu i pomagala im da prevazilaze životne izazove. Iza nje stoje sati i sati volonterskog rada, brojne radionice koje su bile podrška učenicima u prevazilaženju prepreka na putu odrastanja. Teme su birali u zavisnosti od potreba djece i njihovih interesovanja ili bi Milena sama pokrenula neku oblast kada bi vidjela da im baš toga manjka.”

Kako su djeca to prihvatala?
Fantastično! Milena je imala običaj da nakon što izvede jednu generaciju, na kraju IX razreda, napravi upitnik od par pitanja i dobije povratnu informaciju o njenom radu kao profesorice. Uvijek je voljela da čuje učenike i pritom uvijek bila spremna da uči i konstantno se usavršava.

Sjećate li se, šta bi pisalo u tom upitniku?
Bila su četiri pitanja: 1. Šta vam se dopada na času muzičkog? 2. Šta vam se ne dopada? 3. Šta bi promijenili? 4. Pored posla nastavnika, čime bih još mogla da se bavim u budućnosti?

Za ovaj intervju objavljujemo i odgovore djece na upitnik njihove profesorice:

“… definitivno ću je spomenuti kada uspijem…”

***

“…imate važnu ulogu u mom životu…”

***

“… jedina nastavnica koja probleme na času rješava nepovišenim tonom..” Sva djeca su je vidjela u budućnosti kao psihologa, motivatora, pijanistu…

„Nemojte da ocjenjujete ono što učenik ne zna, ocijenite ono što on zna.“

Profesorica Milena nakon trke na podgoričkom maratonu

Šta je profesorici Mileni bilo važno da nauči svoje učenike?
Pored značaja muzike za njihov razvoj, učila ih je životu i životnim vještinama: kako da se izbore sa sobom i sa izazovima. Kako da pozitivno gledaju na stvari koje im se dešavaju, da ih prihvataju i da iz svakog poraza ustaju jači. Nik Vujičić i Novak Đoković su joj na časovima bili glavni motivatori i primjeri mentalne snage. A zapravo, najbolji primjer svega što je govorila je bila ona, koja je nakon svog drugog ozdravljenja istrčala rekreativnu trku od 5km u okviru podgoričkog maratona. Kao djevojčica se bavila atletikom i obožavala fizičku aktivnost.

Kakve je kvalitete po profesorici Mileni čovjek morao da posjeduje da bi bio dostojan zvanja predavača?
Da posjeduje socijalne i emocionalne vještine, samim tim i komunikacijske. Uvijek je govorila svojim kolegema: „Nemojte da ocjenjujete ono što učenik ne zna, ocijenite ono što on zna.“ Vjerovala je da profesor mora, prvenstveno, da bude pedagog i psiholog, da ima individualan pristup i bude podrška. Cijenila je inovativne kolege i one koje su dijete podsticali na rast u svakom pogledu.

Anuška, kako ste se vi i profesorica Milena upoznale, čime vas je osvojila?
Ja sam u Podgoricu došla da živim 2004. godine i tada sam upoznala i Milenu. Intenzivno smo počele da se družimo od 2006. godine, jer smo zajedno upisale program „Liderstvo i rad sa mladim ljudima“. Cijeli program je trajao od oktobra 2006. do juna naredne godine. Imao je šest modula, bio fenomenalno osmišljen i vodili su ga vrsni predavači iz regiona.
Tada se po prvi put upoznajemo sa pojmom neformalnog obrazovanja i shvatamo koliko je važno za nas, a i za djecu, mlade ljude. Bila je iskrena, prirodna, zabavna.

Uči li se značaj neformalnog obrazovanja na fakultetu kada se pripremate za poziv predavača?
Ono što smo naučile na fakultetu je samo baza, jer po završetku studija shvatate koliko dodatnih vještina nastavnik mora da posjeduje. Tada počinjete da tragate dalje za znanjima i nadogradnjom. Iskreno, dok smo mi studirale o tome nije bilo ni pomena. Sa mogućnostima i značajem neformalnog obrazovanja smo se upoznale kroz ovaj program. Stoga smo obje podsticale djecu da pored škole, sakupljaju dodatna znanja i životne vještine.

Kako su izgledali časovi profesorice Milene?
To su bile radionice, ogledni časovi, sa mnogo praktičnog rada i muzike. Koristila je savremene tehnologije u nastavi kako bi zainteresovala učenike. Svaki čas se završavao osmosmjerkom, koje je sama osmišljavala. Tu su bili i nezaobilazni muzički kvizovi kojima bi sistematizovala gradivo i razvijala takmičarski duh. Sa lakoćom je osmišljavala osmosmjerke, htjela je da izda knjigu onih koje je kreirala. Bilo bi lijepo sjesti i sagledati sve želje, ideje i njene radove koje nije stigla realizovati i objediniti ih. Svakako, profesorica Milena je bila i autor nekoliko udžbenika iz muzičke kulture. Djeci je nenametljivo približavala muziku, a njenim odlaskom je obrazovni sistem na velikom gubitku.

djeca na jednoj od brojnih radionica sa svojom profesoricom Papić

Na kojim je sve projektima radila?
Ona je bila inovativna i pokretač. Prvi put u Crnoj Gori je organizovala flesh mob – kada cijela škola izlazi na odmor i pleše koreografiju koju je ona osmislila. U saradnji sa nastavnicom likovne kulture podsticala je djecu da oslikavaju murale u svojim učionicama kroz koje bi promovisali prave vrijednosti: pokret, muziku i ljepotu življenja. Projektom Probudi dobro je željela da podstakne učenike od VI do IX razreda da snimaju i na nivou odjeljenja montiraju video-materijale o tome koja dobra djela čine jedni drugima.
Nije samo radila sa učenicima svog odjeljenja, već je uključivala i ostalu djecu. Nije odustajala ni tokom korone: tada smo subotom držale online nastavu i povezivale đake koji su trebali da upišu srednju školu. I moja ćerka je te godine upisala gimnaziju i priznala mi je da su joj naše subotnje radionice vrlo pomogle, posebno što su se organizovale u vrijeme pandemije, koja je i te kako uticala na njihov socijalni život, kao i na druge aspekte u tom osjetljivom razvojnom periodu. Tako je i nastao projekat Ples uMA, za koji mogu reći da je Milena idejni tvorac.

Od ove školske godine, 2023/2024., u Gimnaziji „Slobodan Škerović“ planirano je da se otvori jedno dvojezično odjeljenje gdje bi nekoliko predmeta učenici pohađali na francuskom jeziku. Milena je bila pozvana da predaje muzičku umjetnost na francuskom jeziku. Pored borbe za svoje ozdravljenje, pripremala se i radovala tom novom iskustvu.

Šta ste vi naučili od svoje prijateljice?
Da bi situacije trebalo prihvatiti dostojanstveno. I jedna i druga smo znale da su teške životne situacije lekcije, s razlogom nam date, i da ih trebamo savladati. Milena se kroz svoju bolest držala dostojanstveno, smireno, ne pomišljajući da odustane sa punim povjerenjem u sebe, vjerom u život i vlastito iscjeljenje.

Svi mi imamo svakodnevna iskušenja, zato pitam Anušku sjeti li se tokom dana tih lekcija. Odgovara mi:

„Jelena, vi znate da sam nedavno imala neprijatnu i jaku povredu i vjerujte da mi je u mislima bila Milena i sve lekcije koje smo naučile i zajedno savladale. Često je znala reći: „Ako mogu ja, možeš i ti”. Ta rečenica je tokom mog oporavka bila neprestano prisutna. Ja sam naučena da se zahvalim i na neprijatnom iskustvu i uvidu koji imam iz njega. Milena mi ne bi dozvolila da razmišljam drugačije.”

„U tim zadnjim mjesecima je znala reći: „Eh, da mi se negdje isplesati!“

Milena Papić se tri puta suočavala sa teškim životnim izazovom. Prvi put se izliječila konvencionalnom medicinom. Drugi put alternativnom i tada je imala 35 godina. Sličan način liječenja je izabrala i treći put.

Kada razgovaramo iskreno, da li joj nekad zamjerate što je bila isključiva u svom liječenju?
To nije za zamjeranje. Ona je liječenje konvencionalnom medicinom prošla kao djevojčica, a to je za tinejdžersku dob bila izuzetno velika trauma. Kao zrela osoba, sa svojim iskustvom i znanjima koja je stekla, napravila je svoj izbor. Žao mi je što nije znala da se naljuti, što nije bila glasnija i što je zabranila sebi „neželjene emocije“. Sada, sa ovim iskustvom, vjerujem da su te emocije tražile svoj put i uporno je opominjale kroz zdravstveno stanje.

Istražujući život profesorice Milene, zapazila sam da joj je fizička aktivnost bila važna. Zamolila sam Anušku da mi priča o tome:

„Milena je bila svjesna cjeloživotnog učenja. Šta god bi se pojavilo novo, ona bi bila tu da uči. Nije žalila ni novca, ni vremena da bi unaprijedila sebe. Imala je visoku svijest o važnosti da čovjek mora raditi na sebi, usavršavati se, pomjerati sopstvene granice, kako mentalne, tako i fizičke.

Skijala je, vježbala snagu u teretani, upražnjavala duge šetnje u prirodi, planinarila, plivala, vozila bicikl. Maštala je o kućici u prirodi i pokretanju proizvodnje organske hrane. Obožavala je da pleše. Organizovala je ples za parove koji su htjeli da se nauče osnovnim koracima. Učila bi ih valceru, tangu, baćati, a u školi je držala časove plesa za djecu kada je ples bio izborni predmet. Sjećam se, u tim zadnjim mjesecima, je znala reći: „Eh, da mi se negdje isplesati!“ Mnogo je čitala. Imala je mnogo prijatelja. Poznavala je mnogo raznolikih i kvalitetnih ljudi i umjela je da uveže sve njihove različitosti. Čini mi se da svi njeni prijatelji imaju želju da njeguju taj lanac prijateljstva i da ga ne prekidaju. U kontaktu smo, planiramo druženja i čini se da je i ona tu, u našim pričama, sa nama i u nama…”

Čini mi se da je profesorica Milena Papić voljela život i raduje me što mi i njena prijateljica to potvrđuje. Priča mi o njihovim zajedničkim putovanjima i aktivnostima:

„Voljela je da putuje. Naše najljepše putovanje bilo je u Split i žalim što nam se nije dalo da ga ponovimo. Tamo sam je upoznala sa dječijom knjigom „Safari duha“, Priče za buđenje mudrosti, Nade Bučević koja je držala seminare za djecu i roditelje. U časopisu za pedagošku teoriju i praksu, Milena je dala i svoj osvrt na knjigu Ane Bučević „Safari duha, Knjiga o mudrosti odgoja“ i preporučila ga kao priručnik za roditelje, vaspitače i nastavnike.

Milenina omiljena riječ je bila vorteks, vrtlog pozitivne energije, pa kad bi me pitala kako sam došla do knjige ili bilo čega drugog, našalila bih se i rekla: „U vortexu“. Znakovi pored puta su nam bili putokazi u našim aktivnostima i odlukama i pratili smo ih. Odluka da završimo PEAT, kod Tatjane Nikčević, odvela nas je u Visoko na obuku. Obje smo imale poriv za novim učenjima, a ta učenja i putovanja smo pretvarale u zabavu i nezaboravna druženja. Smijale bi se tada do suza. Nisam upoznala mnogo ljudi sa kojima sam se smijala kao sa Milenom. Mislim da je tu duhovitu crtu povukla na mamu.

Milenino i moje omiljeno mjesto je bio kineski restoran. Uvijek bi poručila patlidžan sa anisom i čupave gambore. Planiram da sjutra sa njenom mamom izađem u isti restoran i da naručim to isto jelo. Voljele smo odlaske na Cijevnu, Skadarsko jezero i u što prirodnije okruženje. Bila je nenametljiva. Nikada nije htjela sama da predloži susret da ne bi narušila porodični život svojih prijatelja. Srećom, u nazad tri godine, dok se nije razboljela, radile smo na zajedničkom projektu pa smo kroz taj rad provodile sate i sate zajedno, često na krovu njene zgrade, čije uređenje je ona inicirala.

Bila je humana, brinula o osjetljivim kategorijama, starim ljudima. Htjela je, kad ojača, da ode i posjeti starački dom i organizuje muzičku radionicu.”

sa prijateljima, bosanke piramide u Visokom

Kako je njena mama, moja nekadašnja nastavnica?
Marijana je jaka žena i dostojanstveno se nosi sa situacijom koju joj je život priredio. Ni Milena nikad nikog nije opterećivala težinom izazova sa kojima se nosila. Jelena, reći ću vam, ja Milenu nikad nisam pitala o njenoj bolesti koju je preživljavala prvi put, kao tinejdžerka. Ona to nikako nije voljela. Znala sam da je tada bila u Francuskoj, ali mogu vam ispričati ono što je i ona znala reći djeci na radionicama.

Taj period je za nju bio najteži u njenom životu. Iza nje je bila godina dana liječenja u drugoj zemlji, susret sa novom sredinom, novim drugarima, predavanjima na francuskom koji tada nije znala. Govorila bi na radionicama da, kad se osvrne na taj težak period svog života, akcenat stavlja na zahvalnost i ukazanoj prilici da nauči francuski jezik. Tim primjerom ih je učila životnom optimizmu i kako se u teškim situacijama fokusirati na dobro.

Anuška i profesorica Milena

„Ne poznajem osobu koja je toliko znala kao Milena.“

Na čemu ste zajedno radile?
Napravile smo program Ples uMA, a Milena je imala zamisao da taj projekat uđe u sve škole u okviru redovnog ili izbornog predmeta. To je program koji podrazumijeva jačanje ličnosti djeteta. Njime je trebalo da naučimo dijete važnosti socijalne i emocionalne inteligencije i značaju dobre komunikacije. Takođe, da problemi nisu oko nas, već u nama, ali da uz pomoć znanja i alata, koje im nudimo, mogu pomoći sami sebi. Prve nesigurnosti se kod djece javljaju u tinejdžerskom periodu. Tada im treba pomoći da sagledaju ko su, poraditi na njihovom samopouzdanju, naučiti ih da svaka promjena koju žele da vide u drugima počinje od njih samih. Važna nam je bila komunikacija, da se upoznaju sa pojmom asertivne komunikacije, da znaju da se zauzmu za sebe, a da ne povrijede druge. Ne zaboravimo optimizam i empatiju.

Nakon korone izmjestile smo naše radionice iz škole i u iznajmljenom prostoru osmišljavale rad sa djecom. Na taj način smo radile na širenju značaja i prepoznavanja naše priče. Sljedeća faza nam je bila da svoj rad predstavimo kroz projekat i dobijemo sredstva, a onda da u školama u toku nastave ili nakon nje, u grupama radimo sa djecom.

Milena je i bila i moj saradnik na kampu „Svici u kosi“, koji se organizovao na Vučju. Bila je zadužena za muzičke radionice i podučavanje određenih vrsta plesova. Dolazila su nam djeca iz Crne Gore, ali i iz inostranstva, a radionice su bile u prirodnom ambijentu.

O čemu ste maštale?
O Centru za mlade i da njime ukažemo na važnost mentalnog zdravlja kod djece. Jelena, ne smije obrazovanje djeteta da se svede na puko dobijanje ocjene i trku za odličnim ocjenama. Dijete mora biti u fokusu. Individualni pristup djetetu je izuzetno važan, jer svako dijete posjeduje neku vještinu i talenat, a zadatak obrazovnog sistema je da ga otkrije i razvija tokom cijelog procesa školovanja. Moje mišljenje jeste da je škola postala pretjesna i izuzetno teška najinteligentnijim učenicima. Oni se ne uklapaju u kalupe, a nisam sigurna da takve učenike sistem prepoznaje i ima sluha za njih. Ta djeca traže mjesto gdje će neko da ih čuje, vidi i podrži.

Imate li snagu da vi nastavite vašu zajedničku priču koju ste planirale?
Ne poznajem osobu koja je toliko znala kao Milena, niti sa kojom sam toliko mentalno povezana kao što sam bila sa njom. Bile smo na istom nivou svijesti, a takvu osobu ne poznajem. Milena je imala mnogo kontakata, ali nikad ih nijesmo koristile i zloupotrijebile. Šta god da smo radile bilo je to iz srca i sa najboljom namjerom.

„U ponedjeljak uveče je preminula, bez straha.“

Kada smo zdravi lako je oduševiti ljude. Kakva je profesorica Milena bila u svojoj trećoj borbi za svoje zdravlje? Da li se ikada uplašila?
Bila je neustrašiva. Kada je saznala da joj se bolest vratila po treći put, nije vjerovala. Sve je počelo od jakog bola u donjem dijelu leđa i loših nalaza. Ta borba trećeg puta je trajala osam mjeseci. Ako bi joj tokom dana ponestalo snage, to su bile kratke krize. Tada bi je majka poljubila, uvjeravajući je da će pobjediti i tog puta, a Milena bi na to odgovorila: „Treća – sreća.“

Svi smo uskakali tih zadnjih mjeseci, koliko su nam obaveze dozvoljavale, da pomognemo i provedemo vrijeme sa njom, a njena mama i tetka su tu bile uvijek. Nije vjerovala u drugi mogući scenario osim da će i po treći put ozdraviti. Redovno je ostavljala svoje zapise u svoj dnevnik. To je bila sveska njenih misli, ciljeva, zapažanja… U četvrtak je meni rekla: „Optimista moj!“, jer ja sam i dalje vjerovala da će uspjeti, a vjerovala je i ona. U ponedjeljak ujutru je postala svjesna da ne može dalje. U svom dnevniku se zahvalila i napisala: „Mislim da je moja misija na zemlji završena.“ U ponedjeljak uveče je preminula, bez straha. Dostojanstveno, mirno i uz svoju porodicu.

„Ona nam je u školi bila alfa i omega“. Bez Milene možemo biti samo omega.“

Kao osoba koja je profesoricu Milenu izuzetno dobro poznavala, šta mislite da je bila njena misija?
Milena jeste imala težak, ali izuzetan i ispunjen život. To je bio život sa misijom. Njena prijateljica Jelena Bogojević, profesorica sa Muzičke akademije, je rekla: „Biti holistički učitelj muzike i života je misija ljubavi i prosvetiteljstva.” Ja sam ubijeđena da je Milena bila predodređena da napravi krupnu promjenu u obrazovanju.

Posmatram sada koliko se moje kolege u obrazovnom sistemu okreću onome što je ona govorila. Pa i mimo posla, znamo da se preispitamo: „Šta bi nam Milena sad rekla na ovo?” Pazimo šta govorimo, kakve riječi koristimo. Riječi sa niskim vibracijama, koje se nesvjesno koriste u svakodnevnoj komunikaciji, se nikako u njenom prisustvu nisu smjele izgovoriti. Milena je posijala kvalitetnu klicu učenosti koja sada raste i koja će biti jasna vodilja njenim učenicima na putu zdravog i sretnog života. Tačno je, imala je mnogo zadataka pred sobom, ali preminula je svjesna i u miru da to što je uradila jeste maksimum.

Kakav je bio ispraćaj profesorice Milene kada se saznalo da je preminula?
Ja do tada nisam vidjela takav ispraćaj, kakav je ona imala. Kako od strane đaka, roditelja i kolega koji su, u školi gdje je Milena predavala, organizovali komemorativnu sjednicu. Bio je to dostojanstven ispraćaj, uz zvuke violine i Šopenov „Proljećni valcer“. Neko od njenih prijatelja joj je napisao: „Gospođo, to je, u najmanju ruku, junaštvo dostojno poštovanja: učiti nekog ljubavi – uz muziku.”

A njena čuvena rečenica po kojoj ću je pamtiti, a vjerujem i kolege iz škole, je bila: “Ako sam na jedno dijete svojom pričom i radom uticala, uradila sam dovoljno”. Ja bih rekla da nije uticala na samo jedno dijete, nego na mnoge, a pritom mislim i na djecu i na kolege. Njena koleginica iz škole mi kaže: „Ona nam je u školi bila alfa i omega”. Bez Milene možemo biti samo omega.

Šta biste voljeli da uradite, pa da se nastavi djelo profesorice Milene?
Marijana ima kod sebe mnogo, mnogo Mileninih svesaka u kojima je ona zapisivala svoje ideje, zapažanja, raznorazne osvrte. Ja imam veliku želju kada bi neko od njenih prijateljica i koleginica iz škole, uz moju skromnu pomoć, sabrao njen rad i zaokružilo ga u priručnik. Ja vjerujem da bi to bio priručnik za buduće generacije djece i profesora. Čvrsto vjerujem u to!

Draga Anuška, svoju prijateljicu, profesoricu Milenu Papić ste poznavali u dušu. Za kraj ovog susreta, kažite mi, šta bi nam ona sada poručila kao nauk?
Da uživamo u životu, sitnicama, lijepim trenucima. Da živimo u sadašnjem trenutku. Da se ne osvrćemo na prošlost, da ne odlažemo i čekamo idealan momenat da započnemo nešto svoje i za sebe. Da ne čuvamo stvari za specijalne prilike. Imati čaše za goste ili praznike? Toga nije bilo kod Milene, takve čaše nije imala. Sve su bile u opticaju svakog dana, a meni bi rekla: „Svaki dan je Nova godina i praznik.”

Razgovor smo završile sa sjajem u očima. „Milena ne bi ni htjela da bude drugačije.” Meni je mnogo žao što nijesam imala priliku da upoznam gospođu Milenu Papić. I zato jesam istim intezitetom zahvalna Anuški Bošković što me je ove večeri primila u dom svoje porodice i ispričala mi ovu priču.

Intervju uradila: Jelena Petrović
U Podgorici, 28. decembar 2023. godine

Ostavite komentar