Julija na ljubljanskom trgu

Pročitajte: zašto smo zbog samo jednog trga tog dana bili u Ljubljani i zašto je i poznati brazilski pisac hodao istim pločama. Ko je bio najveći slovenački pjesnik i koga ili šta prati njegov okamanjeni pogled sa biste. Ko je bila Julija i da li tek okamenjena uzvraća ljubav…

Verona ima svoju Juliju, ali i Ljubljana svoju. O mladoj ljubljanki sam pročitala kod brazilskog pisca prije više od decenije. Bilo je neobično da jedan Paulo Koeljo 1998. godine radnju svog romana postavi baš u Sloveniji. I kako to biva- kod njega sam pročitala, potom poželjela, a četrnaest godina kasnije i ostvarila san da sa suprugom sjedim na Prešernovom trgu i hvatam okamenjeni pogled pjesnika ka drugoj strani trga.

O Sloveniji iz knjige “Veronika je odlučila da umre”, Paulo Koeljo:

“Niko ne zna gdje je Slovenija.

Ali Slovenija je, svejedno, postojala i nalazila se tamo, napolju, i tu, unutra, u planinama na rubu obzora i na trgu ispod njenog prozora.”

“Mnoge je večeri provela vedra i vesela, šetajući ulicama Ljubljane ili posmatrajući – s prozora svoje sobe u samostanu – snijeg koji pada na mali trg s pjesnikovim spomenikom. Jednom je gotovo mjesec dana lebdjela u oblacima jer joj je neki neznanac, na istom tom trgu, poklonio cvijet.”

 “Jedne večeri,prošla je pored spomenika Prešernu, najvećem slovenačkom pjesniku, i počela da razmišlja o njegovom životu. U svojoj 34-toj godini, ušao je jednog dana u crkvu i ugledao mladu djevojku, Juliju Primicovu, u koju se smrtno zaljubio. Po ugledu na stare trubadure, počeo je da joj piše pjesme, u nadi da će se njome oženiti.

Međutim, Julijina porodica je pripadala visokom građanskom sloju i –poslije tog iznenadnog susreta u crkvi – nikad više nije uspio da joj se približi. Oči pjesnika na glavnom ljubljanskom trgu uperene su u jednu tačku: ko prati njegov pogled, otkriće – na drugoj strani trga – jedan ženski lik isklesan na fasadi jedne zgrade. Tamo je stanovala Julija; Prešernu je, čak i poslije smrti, ostala pred očima njegova nemoguća ljubav, da je posmatra, za vječita vremena.”

 

I kako ne poželjeti doći na to mjesto.
I kako ne biti srećan kad se želja ostvari, pa čak i nakon više od decenije.
Pa čak i kad na kraju tog okamenjenog pogleda ne nađete Juliju.

 

Ko je bio France Prešern?

Ako nekog od Vas zanese ova priča, slijedi kratki rezime života najvećeg slovenačkog pjesnika. Uostalom, poznato je da “više se voli ono o čemu se više zna”:

Godine 1800. (3. decembar) je rođen France Prešern. Sin siromašne seoske porodice, u kojoj je bilo osmoro djece.

Godine 1816.(30. maja) je rođena čežnja njegovog života Julija Primiceva. Kći bogatog ljubljanskog trgovca. (Obratiti pažnju na razliku u godinama!)

Godine 1833. su se prvi put sreli u jednoj od ljubljanskih crkvi. Julija je imala 17 godina, a France 33. Kažu i da je bila uskršnja subota 6. aprila, a isto je zabilježio i sam France u svom sonetu Od veselog je časa teklo ljeto. U njemu je opisao taj mali, a vasionski susret u kojem je Julija postala inspiracija njegovog postojanja. Iako mu nije uzvratila ljubav.

Mnogi istoričari ističu da France i Julija nikada nijesu ni došli u kontakt. Naime, Julija je znala za njegovu ljubav, ali djevojka iz bogate i ugledne porodice nije mogla biti data boemu slabog imovnog stanja. France je živio oskudno, iako je još 1823. godine doktorirao pravne nauke. Zbog problema sa policijom tokom studentskih dana, njegova molba za otvaranje advokatskog odjela u Ljubljani bila mu je pet puta odbijena. Tek 1846. godine mu je dopušteno otvoriti advokatski ured, ali tada je bilo kasno da sredi svoje imovno stanje. U nedostatku finansijski stabilnog života, France je sebi omogućio da svoju Juliju ljubi pjesmama.

 Smem li te ljubit – pitam oka dva?
al’ oko neće da odgovor da.
Smem li te ljubit – pitam oka dva?
al’ oko neće da odgovor da.
Izdaleka me ljupko gledaš, draga,
al’ ohola si kad sam blizu ja.
Ako te moje oči čežnjom prate,
bežiš ko da te plaši čežnja ta.
Al’ ako druge pogledujem deve
tad svako vidi da si besna sva.
Ili me mrziš ili voliš, dakle,
siroto srce kako će da zna?

Godine 1834. France je napisao Sonetni vijenac posvećen njegovoj čežnji. Izašao je kao poseban prilog slovenačkih novina i izazvao revolt Julijine porodice, a u malograđanskom društvu ogovaranje.

To je zbirka od 15 soneta. Svaki od soneta ima 3 ili 4 stiha, a početak svakog soneta predstavlja zadnji stih prethodnog soneta, tj. posljednji red svakog soneta jeste prvi red sljedećeg. I to nije sve. Kada se povežu prva slova svakog soneta dobije se ime njegove muze. Ali i dalje to nije sve. Naime, 15-ti sonet se sastoji od prvih redova svake pjesme i zove se magistrale. Početna slova 15-tog soneta daju Julijino ime. Sve je to bilo zaludu. (Sonetni vijenac, na adresi http://sl.wikisource.org/wiki/Sonetni_venec)

Godine 1838. u Prešernov život ulazi petnaestogodišnja Ana Jelovšek, mlađa 23 godine. Julija je bila od Franca mlađa 16 godina. Ana je bila iz siromašne ljubljanske porodice i ranije je radila kod Julijine majke.

Godine 1839. Julija se udala i u tom braku izrodila petoro djece. Imala je 23 godine. Kažu da nakon toga nastupa pauza u Prešernovom stvaralaštvu. Ne znam da li se ikad zapitao da bi Julija ipak bila njegova da on vanbračnim životom sa Anom nije  odustao od borbe za Juliju. A ovako, nije imao prostora za ljutnju.

Prešern se nikada nije vjenčao, ali je sa Anom Jelovšek imao troje vanbračne djece. Njihova prva djevojčica i prvo dijete umire nakon godinu dana života, tada se kvari i odnos između Ane i Franca, koji nije želio da se njihova veza legalizuje brakom.
Godine 1842., sa Anom dobija drugu ćerku .
Godine 1845. rađa mu se i sin i tada dolazi do sukoba i raskida sa Anom, pošto je France sumnjao u očinstvo djeteta.

Godine 1849. (08. februara) je preminuo France Prešern. Imao je 49 godina.

Godine 1864. (02. februara) je preminula i Julija. Imala je 48 godina.

Sedma strofa pjesme Zdravljica, čiji je autor France Prešern, jeste od 27.09.1989. himna Slovenije. 

Neka žive svi narodi
koji čeznu da dočekaju dan,
da, kud god sunce ide,
svađa iz svijeta bude prognana,
da zemljak
bude svaki slobodan,
a pomeđaš samo susjed, ne dušman!

Julijin okamenjeni pogled

Zanimljivost: Novine širom svijeta su 2008. godine objavile da je jedan Slovenac 25 godina pisao pisma i presretao na ulici ženu koja je odbila njegovu ljubav dok su pohađali istu gimnaziju u Ljubljani. Ona je nakon svih tih godina tražila zaštitu od suda, a optuženi je u svom odgovoru na tužbu izjavio: “Ako su pisma voljenoj osobi znak poremećenosti ili nezrele ličnosti, onda je poremećen bio i naš pjesnik France Prešeren jer je pisao pisma Juliji Primic koja mu na njih nije odgovarala”.

Jedna ljubav nas je dovela u Ljubljanu. Lijepo je imati san da se jednog dana nađete na nekom trgu koji ima priču. Lijepo je i vjerovati da će se taj san ostvariti i to na najljepši način. A France… on ne gleda u Juliju. Kao da je prevazišao tu zemaljsku čežnju, te pogled sa njegove biste gleda mimo nje, u samo njemu poznatu daljinu. Ali sada njen okamenjeni pogled vodi ka njegovoj bisti. Rekli bi: “Sve dođe na svoje…”

I tako je Prešernov trg ispričao svoju priču. Trubaduri su i tog dana svirali, parovi se držali za ruke, a iz franjevačkog samostana su izlazile neke nove djevojke, drugačije i iste kao Paulova Veronika. 

Ako se nekada nađete na ovom Trgu pomislite na “Plavu zvijezdu”, jer od tog dana i autorka ovog rada lebdi slovenačkim oblacima.

Tekst: Jelena Petrović
Fotografije: Saša Petrović

Leave a Reply