Marijana Bogavac – Trudnice i porodilje su srce naše države

Marijana Bogavac je glavna sestra klinike za ginekologiju i akušerstvo Kliničkog centra Crne Gore. Napravile smo ovaj intervju na najdivnijem mjestu i zahvaljujem se osoblju Kliničkog centra na toj dozvoljenoj mogućnosti.

0
314

Da bih uradila ovaj intervju u službenim prostorijama Kliničkog centra Crne Gore morala sam se obratiti službenim putem i dobiti dozvolu da to odradim na način na koji sam željela. Iskreno se zahvaljujem (!) osoblju koje mi je dalo zeleno svijetlo da ovaj intervju uradim na najdivnijem mjestu – u porodilištu crnogorskog Kliničkog centra. Moja sagovornica je glavna babica ove ustanove Marijana Bogavac, a godina 2020. je u cijelom svijetu posvećena medicinskim sestrama-tehničarima i babicama.

Gospođo Marijana, porodili ste me dva puta u Kliničkom centru u Podgorici i oba puta ste bili sasvim slučajno u smjeni. Sjećam se koliko sam bila zahvalna slučajnosti kada sam Vas vidjela drugi put, jer u tim trenucima poznato lice dodatno ohrabri. Koje je tačno Vaše zvanje u Kliničkom centru Crne Gore, a objasnite mi i divni događaj koji se obilježava čitave 2020. godine?
Ja sam visoka strukovna babica. Drago mi je što radimo ovaj intervju s obzirom da je odlukom Svjetske zdravstvene organizacije godina 2020. proglašena godinom medicinskih sestara-tehničara i babica. Naime, tokom ove godine se obilježava 200 godina od rođenja Florence Nightingale koja je bila bolničarka, medicinska sestra i utemeljivač sestrinstva. Uspostavila je mjere u njezi koje se koriste i danas, a prva je napisala i zakletvu namijenjenu medicinskim sestrama s namjerom da definiše njen moralni lik.

Vrata iza kojih se rađaju naša djeca

Gospođo Marijana, kada žena pređe ova vrata porodilišta, na koji način joj se dodjeljuje njena babica?
U svakoj smjeni postoje tri ili četiri babice i mi se među sobom dogovorimo koja će preuzeti porodilju. To je naš raspored, s tim da svaka smjena ima najstariju babicu, potom babicu u srednjim godinama i najmlađu. Imamo naš sistem rada i reda koji podrazumijeva da smo sve jednako uključene.

Intervju smo uradile u sobi okrečenoj u nježno-narandžastoj boji. Prije ulaska u nju morala sam ispoštovati proceduru oblačenja medicinske odjeće. Prisjetile smo se i kako je nekada izgledalo porodilište, a ja sam imala tu sreću da se porodim u starom, a onda i u novom porodilištu Kliničkog centra.

“Naše porodilište je 2014.godine renovirano i apsolutno je najmodernije porodilište u Crnoj Gori, a slobodno mogu reći i u regionu. Imamo pet porođajnih sala. Svaka sala je zasebna što znači da je žena sama u njoj, odnosno sa svojim partnerom ukoliko su tako odlučili. Sjećate se, nekada su porodilje bile zajedno sa drugim ženama u prostoriji i kao svjedoci su preživljavale sve što se dešava oko njih. Ovo što imamo od 2014. godine je pokušaj imitiranja prirodne atmosfere. Svaka soba ima sve što je potrebno za porodilju i njenog supruga, a tu je svakako i krevetić za bebu. Sve je prilagođeno za trudnicu i ono je za razliku od nekadašnjeg, kada sam ja na primjer počela da radim, mnogo drugačije i pruža više. Mnogo toga je drugačije nego nekad. Na primjer, nekada je bilo pravilo da žena u porodilištu ne smije da jede i pije, a ta pravila danas ne postoje. Ona sa sobom slobodno može da donese grickalice, sok ili vodu i koristi cijelim vremenom dok porođajni proces traje. Imamo čak i muziku u porođajnoj sali, tj. mogućnost da uključimo radio, a mama može da donese i svoju muziku koju voli i pusti je. Sve to mnogo znači ženi i na njen osjećaj opuštenosti, relaksacije i smirenosti.

Pored porođajnih sala je odmah i sala za carski rez. Ona je tu na pet koraka od porođajnih, što znači da u slučaju potrebe jako brzo možemo da pređemo na drugi način završetka porođaja, a da i majka i beba budu adekvatno zbrinuti.

Babice Kliničkog centra Crne Gore

“Nemamo u kulturi da nam neko kaže da je porođaj nešto najljepše što će nam se dogoditi.”

Vi ste u ovom poslu 18 i po godina. To Vam sigurno daje iskustvo da procijenite psihičko stanje porodilje kada pređe vrata porodilišta. Da li je strah porodilje lako uočljiv, ali da li uopšte i imate vremena da ga tada u razgovoru sa njom ublažite? Da li se o tome uči na fakultetu?
Strah je potpuno normalna i prirodna pojava, a posebno taj strah od porođaja. Mi, žene, otkako spoznamo svoje tijelo, slušamo priču o porođaju kao o nečemu što je vrlo teško i bolno, a što nas očekuje u nekom periodu života. Gotovo da možemo reći da se rađamo sa tim strahom, a sa druge strane nemamo u kulturi da nam neko kaže da je to zapravo nešto najljepše što će nam se dogoditi. A jeste i najveličansvenije, i najčarobnije i najmagičnije iskustvo koje može da vam se dogodi. Strah žene u ovim situacijama je sasvim prirodan. To je strah od nepoznatog i on je opravdan. Ono što nije normalno jeste da taj strah parališe. E to je ono što učimo da prepoznamo.
Ono što nas škola i nauka uče jeste da u ženi postoji hormonski orkestar. To znači da u ženi postoji čitav orkestar hormona koji u njoj igra u momentu kada se dijete rađa. Strah koji pominjemo može da bude kočnica u cijelom tom orkestru u smislu da zaustavi porođaj, da učini kontrakciju mnogo bolnijom, da stvori grč u tijelu. To su razlozi zbog kojih ne smijemo dozvoliti da strah pređe u nešto što je loše.

Kako onda doživjeti porođaj?
Porođaj je prirodna, fiziološka i najljepša stvar u reproduktivnom periodu žene. To nije nikakav napredak medicine. Jednostavno, na taj način je civilizacija nastala, opstala i tako će biti i poslije nas. Ono što jeste napredak medicine jeste da danas rađaju žene u znatno starijoj dobi u odnosu na nekada. Nekada je to bilo skoro pa nezamislivo, kao što je bila nezamisliva i trudnoća žene sa bolestima srca, sa transplantacijom bubrega, bez materice… Tim situacijama možemo objasniti napredak medicine. Porođaj je fiziologija i trebalo bi ga doživljavati na taj način.

Da li je u svijetu trend prirodnog porođaja?
Apsolutno, svuda u svijetu. Najveći dio udruženja, doktora, babica, akušera kažu da je prirodni porođaj moralni i etički imperativ! U svijetu imamo sve veći broj porođaja u porođajnim centrima i kod kuće. Važno je vratiti fiziološki prirodni porođaj na mjesto koje mu i pripada.

A kako da se žena barem malo opusti kada pređe vrata porodilišta?
Pomenuli ste da je vama značilo poznato lice kada ste došli drugi put na porođaj jer to vam daje dodatnu sigurnost. Iz tog razloga trebalo bi da je uz svaku porodilju njeno blisko lice kao podrška i osjećaj sigurnosti. Zato i smatram da je jako važno da je partner žene ili njena bliska osoba sa njom na porođaju.
To je ona bliskost i sigurnost kada porodilja osjeti olakšanje i pomisli: “Nijesam sama jer je on – ili ona- tu pored mene”. Jelena, kada žena dođe na porođaj vrlo je malo vremena da osoblje u porodilištu utiče na njen strah jer je porodilja već ušla u proces. A sa druge strane i nama je ovdje ritam posla takav da nije svejedno imamo li jednu ženu u porodilištu ili petnaest. Potrebno je vrijeme da bi se nekome posvetili u potpunosti, a to dinamika posla često ne dozvoljava.

Kada govorimo o strahu žene, želim spomenuti svoje predivno iskustvo sa školom za trudnice koja postoji u okviru Doma zdravlja u Podgorici. Da li u toku porođaja babica primjeti prednost majke koja je prošla školicu i koliko je po Vašem mišljenju ona važna?
Naravno, to su mjesta koja će da upoznaju ženu sa čime će sve morati da se suoči, šta je to na šta bi trebalo da obrati pažnju, kako se suočiti sa tim, koje je vrijeme kada bi trebalo krenuti u porodilište… Trudnica sebi ne bi trebalo da dozvoli strah i paniku kada dođe do prsnuća vodenjaka. Dalje, porodilja u porodilištu nikome ne smeta ali ona se prijatnije osjeća ako je u svom prirodnom okruženju kod kuće. Postoji pojam koji se zove gniježdenje: trudna žena kroz svoju trudnoću pravi svoje gnijezdo. Ona se za taj veliki događaj priprema: kreče svoj stan, sređuju prostor gdje će doći novi član… To dalje znači da je to mjesto gdje se ona osjeća najsigurnije, najljepše i najudobnije.
U bolnici naravno da ne postoji kućna atmosfera, postoje pravila rada. Smatra se da samo svijetlo reflektora i nepoznate osobe u uniformama mogu poremetiti prirodan tok hormona.
Zato, u školi za trudnice se uči kada je pravo vrijeme da trudnica krene u porodilište kako bi tamo provela što manje vremena i time lišila sebe vremena da je u nepoznatom prostoru kada se stvara i prostor za svakojake misli koje nam često nijesu ohrabrenje.

Uoči li iskusna babica prednost mame koja je sve to prošla u školi?
Apsolutno da i to prvo u stilu disanja. Dakle, porodilja zna šta je čeka, koje su procedure i zbog čega se radi to što se radi. I ovdje ću vas vratiti na onaj dio kada smo pomenule strah od nepoznatog. Strah je znatno blaži ako je porodilja upoznata sa tim šta je čeka, ako je svjesna koja su njena prava, ako zna da može birati položaj u kome će biti tokom kontrakcija, položaj u kome će rađati, kada učestvuje u donošenju odluka … To je osnovna razlika između trudnica koje su prošle školu za trudnice i one koje nijesu.

Gospođo Marijana, da li po Vama porođaj počinje i nekoliko mjeseci prije termina, pa čak i godinama ranije: koliko fizička aktivnost prije trudnoće, a onda i tokom nje utiče na sami porođaj, ali i na emocionalnu spremnost žene na majčinstvo?
Možda možemo slobodno reći da se mi cijelog života pripremamo za taj momenat, fizički i mentalno. Moram iznijeti razmišljanje do kojeg sam došla radeći ovaj posao, a to je da žene koje u zrelijim godinama požele da se ostvare kao majke jesu više motivisanije. Nekada su žene rađale sa osamnaest godina ili pak mlađe. Znači, govorimo o prednosti žene koja je zaokružila neke značajne životne aktivnosti: završila je studije, putovala je, ostvarila se barem jednim dijelom u poslu koji je odabrala… i nakon svega toga kada je na neki način potvrdila sebe, poželjela je da postane majka. Neko to postigne sa dvadesetsedam godina, neko sa četrdeset i to je individualno i to se poštuje, ali svakako smatram da žena mora biti zadovoljna sobom i tek potom se odlučiti na majčinstvo. Motiv je najvažniji u ovoj priči: stvarna želja a ne zato što bi tako trebalo i što se to od žene očekuje. Žena se odlučuje na trudnoću onda kada ona osjeti da joj je ta divna uloga majke potrebna da bi se u potpunosti ostvarila kao žena.

“Obrazovanje je ono što jako značajno utiče na nivo kvaliteta usluge”

Šta je ono što je presudilo u Vama da budete babica i radite u porodilištu?
Moram da vam priznam: bila je to stvar više sile koja je djelovala pri upisu u srednju školu, a kasnije i na fakultet. Ni kao dijete nijesam razmišljala o ovom poslu, ali jesam o medicini – farmaciji, koju i danas volim. S obzirom da je poziv bio stvar više sile onda se može reći da sam imala beskrajnu sreću od te “više sile”, jer ovo čime se ja bavim je apsolutno najljepši posao na svijetu. Iskreno uživam u njemu. Bila sam na drugoj ili trećoj godini srednje škole kada sam imala tu neopisivu radost da vidim kako porođaj izgleda. Taj događaj je apsolutno pečatirao moju odluku da se bavim ovim poslom. I danas se sjećam te žene. Bio je to njen peti porođaj koji je izgledao savršeno. Od tada je ovo moja misija.

A da li se sjećate svojih prvih učitelja koji su Vam prenosili praktično znanje?
Svaki čovjek od kojeg sam učila posao je u srž mog bića utkao po jedan dio sebe. Stilovi su različiti i imati uvid u sve njih je moje bogatstvo. Od svih vrsnih učitelja ovog poziva, a bilo ih je i ima ih mnogo, sam pokupila najbolje i danas imam znanje koje imam. Možda bih izdvojila Sonju Raičević, koja je bila moja nastavnica u Srednjoj medicinskoj školi a i danas je babica u našem porodilištu. Ona je definitivno uticala na moj životni put.

Šta je bilo važno naučiti tada, mimo knjiga, i da li se tih pouka držite i danas?
Iskustvo doktora i babica koje rade svoj posao preko dvadeset, trideset godina je neprocjenjivo. Ranije su uslovi, do napretka tehnike i tehnologije, bili takvi da su se oni morali snalaziti u nekim situacijama pa čak i po osjećaju. Bilo je to vrijeme kada nije bilo ni ultrazvuka, ni CTG-a, ali oni su znali stanje bebe u majci. Danas od tehnologije imamo mnogo više na usluzi, ali i tu bi trebalo biti obazriv i koristiti je onoliko koliko treba a ne pretjerivati. Sva ta iskustva koja sam sticala nekad u tim tehnološki siromašnijim uslovima, pa onda i ova koja stičem danas u znatno naprednijim, svakako utiču da funkcionišem sa znanjem koje posjedujem. Morate voljeti to što radite ako hoćete da ga obavljate kvalitetno i najboljim dijelom sebe. Kada radite posao koji volite onda i svoja žrtva koju ulažete u njega je drugačija i ne pada vam nimalo teško. Ja ovaj posao iskreno volim.

Vjerujem da ćete se složiti sa mnom da Vaš poziv traži i stalno usavršavanje.
Usavršavanje postoji cijelog života! Žene se porađaju na isti način otkako postoji civilizacija, ali svakako da moramo biti u toku sa svim trendovima, pratititi edukacije i dešavanja. Svuda u svijetu, a to će doći i ovdje, zanimanje babice je nešto što je vrlo jasno definisano. Ona nakon završene srednje škole ima još minimum tri godine fakulteta. Babice u svijetu i u Evropi su danas samostalne, prate fiziološku trudnoću i porođaj, a samo ukoliko postoji neka komplikacija uključuje se ljekar. Govorimo o babicama koje su edukovane i ja očekujem da će takav trend usavršavanja babica doći i u našu državu. Ulaskom u Evropsku uniju ćemo definitivno morati da imamo edukovane babice. Obrazovanje je ono što jako značajno utiče na nivo kvaliteta usluge koju će porodilja moći da dobije. Na primjer, u Sloveniji od 1982. godine nemate osoblje sa srednjom školom da radi u porodilištu, operacionoj sali i intezivnoj njezi. To je isključivo osoblje sa visokom školom. Uostalom, i Florence Nightingale, koju smo pomenuli na početku, je polazila od toga da se sestra obavezuje na stalno usavršavanje i podizanje svoje stručnosti na viši nivo.

Očekujete li da će se taj trend proširiti i na nas?
Svakako da očekujem. Naše trudnice će osjetiti koliko je djelotvorna ta edukativnost babica. Uostalom, pogledajte razliku u edukaciji danas u odnosu na period prije dvadeset godina. Očekujem da će se ove godine formirati Komora medicinskih sestara i babica Crne Gore. Od tog momenta ćemo biti u obavezi pratiti edukacije i skupljati bodove radi produžavanja licence za rad. Neće postojati mogućnost da se završetkom srednje škole završi obrazovanje i učenje.

u porođajnoj sali Kliničkog centra Crne Gore

“Naše porodilište je mjesto gdje se porodilja može osjećati potpuno sigurno i zaštićeno.“

Da li je nekad teško ograditi se od emocija, tj. napraviti emocionalnu distanciranost od porodilje u situaciji koja zahtjeva odlučnost i brzo razmišljanje?
U hitnim situacijama nikako nema vremena za emociju. Ovo svakako jeste posao satkan od emocije i one su prožete kroz svaki trenutak, ali vremenom naučite da ih dobro obuzdate u situacijama kada nema mjesta za njih. Babica u situacijama o kojima govorimo ima daleko veći prioritet – da odradi posao koji je neophodan, a emocije dolaze naknadno.

A jeste li se nekad uplašili svog poziva? Da li se desilo da ste nekada osjetili nesigurnost kada uđete u porođajnu salu?
Postoje rizične i teške situacije koje svi teško preživljavamo, ali ne mogu reći da sam se uplašila. Situacije koje pominjete podrazumijevaju timski rad. Značajno je da trudnica zna da je ovo mjesto, gdje se mi sada nalazimo, jedino mjesto u našoj državi gdje su 24h tokom dana na raspolaganju timovi od dva do tri ginekologa, neonatologa, anesteziologa sa svojim timom, dalje usluge koje nam pružaju laboratorija, transfuzija..… Ovdje su sve ekipe na raspolaganju i sve su u službi trudnice, to jest porodilje. Jelena, te žene su srce ne samo Kliničkog centra, već srce naše države!

Gospođo Marijana, onda da zaključimo da je ovo mjesto u Kliničkom centru Crne Gore – mjesto gdje bi porodilja trebalo i gdje se može osjećati potpuno sigurnom i zaštićenom, je li tako?
Apsolutno jeste tako.

“Smatram da je važno kako smo nekog dočekali na ovaj svijet”

Vi ste prva osoba koja dočeka dijete i isprati njegov prvi udah. Sjećate li se prvog porođaja u kojem ste upravo Vi bili ta prva osoba koja je dočekala dijete?
Sjećam se toga, ali vjerujte da je svaki put, kao taj prvi. Svaki put je ta magija stvaranja života nova i drugačija. Sva djeca su različita kao i načini njihovog dolaska na ovaj svijet. Tako je i sa porodiljama: ako govorimo o hiljadu žena, to je i hiljadu iskustava, a u svakom iskustvu mi smo tu da budemo apsolutno fokusirani na porodilju i njene potrebe, očekivanja, želje. 
Moje mišljenje je da mi zapravo znamo samo mali dio te čarobnosti i magije momenta stvaranja života i dolaska novog bića na svijet. To je nevjerovatan momenat, počev od dolaska bebe i njenog ponašanja, preko ponašanja majke, do trenutka kada se beba prvi put stavlja mami na stomak i grudi. Žena je u tom trenutku najsrećnija na svijetu. To je posebna dimenzija sreće.

Da li su babice svjesne da njih porodilje pamte cijeli život?
Ne znam da li nas pamte, ali se nadam da pamte trenutak kada su rodile život i da je on bio prelijep.
Smatram da je važno kako smo nekog dočekali na ovaj svijet. Ovaj posao nije fabrika i nije dobro da se obavlja rutinski.

Ja lično uvijek volim da Vas sretnem. Da li Vam se javljaju majke na ulici?
Mame me prepoznaju, ali ja mame nekad ne prepoznam. Ja se zaista trudim da ženi njen porođaj ostane kao njeno najdivnije iskustvo u životu, a ne kao nešto strašno. Moja misija se svodi na to da ženi pomognem. Ako uspijem u tome, onda sam odradila svoj posao kako bi trebalo i kako se očekivalo od mene.

“Tate na porođaju vrijede zlata”

Kakvi su očevi na porođaju svojih partnerki?
Moje iskustvo sa tatama na porođaju je apsolutno sjajno i njihov uticaj na porođaj njihovih partnerki nikako nije mali. Ne bi svakako trebalo vršiti pritisak na očeve da prisustvuju porođaju, tako da ako je došao to dalje znači da on to svojevoljno želi.
Danas su očevi generalno drugačiji u odnosu na raniji period kada je kultura bila drugačija – očevi su negdje sjedjeli i čekali da dobiju vijest da im se žena porodila. Sve je to nekada bilo drugačije a to mogu potkrijepiti i svojim iskustvom od skoro devetnaest godina rada u ovoj profesiji. Danas sve više očeva odlaze sa partnerkom na ultrazvuk i aktivno su uključeni u trudnoću i roditeljstvo. Da pođemo dalje, vi danas možete da vidite tate koji u kolicima šetaju bebe, što je opet nekad prije dvadeset i više godina bilo nezamislivo. Sve su to sjajne promjene i zato pohvalimo tate!

A jesu li emotivni?
Tate su emotivne svakako. Oni čekajući u holu brinu za svoje supruge i svoju djecu, preživljavajući porođaj na svoj način. Čuli su o tome isto kao i žene: da je porođaj nešto strašno. U tom našem hodniku vrijeme prolazi potpuno drugačije u odnosu na vrijeme u vanjskom svijetu. Kada tako pogledate, onda je za njih olakšanje kada su u porođajnoj sali sa svojom suprugom jer na taj način su u toku samog procesa. Znaju šta se to sve dešava, znaju da između kontrakcija žena komunicira… Ta bliskost je važna za porodilju i ovdje se vraćamo na početak našeg razgovora: suprug poznaje svoju ženu, oni imaju svoje priče, on ima znanje kako da je relaksira i opusti, kako ona reaguje u pojedinim situacijama jer su, vjerovatno, prošli mnogo toga zajedno. Tako da tate na porođaju vrijede zlata. Momenat rađanja bebe doživljavaju veoma emotivno.

Jesu li spremni da ponovo prisustvuju porođaju?
Sve tate koje su jednom prisustvovale porođaju poželjele su da budu tu svaki sljedeći put. Moje iskustvo sa tatama, kada ih kasnije sretnem u gradu, jeste da to iskustvo koje su doživjeli ne bi mijenjali nizašta na svijetu.
Jelena, reći ću vam i ovo: od tog trenutka kada se njihova partnerka porodila, muškarac potpuno drugačije posmatra na nju kao ženu. Kao da tek tada razumije značaj žene kao nekog ko je sposoban da rodi život.

A da li ste Vi nekada plakali od lijepih emocija nakon neke situacije u porođajnoj sali?
Ovo je emotivan posao, ali svakako da sam bila najemotivnija kada su se rađala djeca od mog brata i sestre. To su posebne i neopisive emocije.

A da li postoje anegdote iz porodilišta koje podijelite u krugu najbližih osoba?
Ima njih puno, ali u okviru etičkog kodeksa jasno je definisana obaveza čuvanja profesionalne, odnosno medicinske tajne. Van porodilišta anegdote se ne prepričavanju, jer mi smo tu da osiguramo intimu, povjerljivost, sigurnost i bezbjednost porodilje.

Gospođo Marijana, kada biste opet mogli da birate, da li biste ponovo izabrali isti poziv?
Apsolutno.

***

Tekst zakletve Florence Nightingale glasi:
“Svečano se obavezujem pred Bogom i u prisustvu ovog skupa, da ću provesti cio svoj život u moralnoj čistoti i da ću se odano baviti svojom profesijom.
Ja ću se uzdržavati od bilo kakvog nekontrolisanog postupka sa bolesnikom i neću svjesno primjeniti lijek koji bi ga mogao oštetiti.
Sve što je u mojoj moći, učiniću, da poboljšam nivo svoje profesije i držaću u tajnosti sve lične informacije koje sam saznala i sve povjerljive informacije koje doznajem prilikom obavljanja mog posla.
Sa punom lojalnošću, do kraja ću pomagati ljekaru u njegovom poslu i odano ću obavljati sve poslove oko bolesnog čovjeka.”

Intervju uradila: Jelena Petrović
Klinički centar Crne Gore, odjeljenje porodilište.
Januar 2020.

Ostavite komentar