Marina Radulović – Emotivnost je moja snaga

Povezala nas je Marinina lijepa ideja i od tada je lično poznajem. A za ovaj intervju mi u svom domu Marina Radulović govori o sebi. Ona je majka, intelektualka, slikarka.

0
254
Marina Radulovic

Kada smo dogovarale ovaj intervju pomenula sam njen atelje kao mogućnost gdje se možemo sastati. Marina Radulović me pozvala u svoj dom.

Marina je majka, intelektualka, slikarka. Ona je slobodnjak u duši i žena sa emocijama. U znak podrške, Danilo Kiš je tri mjeseca prije svoje smrti došao na njenu izložbu u Parizu. “Nije se pojavio na promociji svoje knjige, ali došao je da, zajedno sa svojom suprugom, pruži podršku meni kao mladoj umjetnici”, ispričala mi je Marina uz još puno anegdota koje prenosim.

“Na knjige sam davala i posljednji novac”

Kada uđete u Marinin dom prvo vas na vratima dočeka njen osmijeh, a onda, iza njenih leđa i velika biblioteka ispunjena knjigama i porodičnim fotografijama.

“Znala sam, još kao student, da i zadnju paru dam za kupovinu knjiga. U onim teškim godinama krize i inflacije, kad su mi djeca bila mala, jedan odlazak u Beograd sam htjela da iskoristim za kupovinu kaputa i čizama, koji su mi u tom trenutku bili neophodni. Međutim, kako sam počela da obilazim beogradske knjižare, nisam mogla da odolim i sav novac je otišao na knjige.“

Marinina ljubav prema literaturi je začeta još u ranom djetinjstvu uz oca profesora književnosti i majku koja je nju i brata uspavljivala čitanjem knjiga.

Moj prvi susret sa Marinom

Praveći srce od kamena, koje i danas stoji na vrhu Dajbabske gore. Marina i ja, 2018.

Kako sam upoznala Marinu? Oktobra 2018. Marina mi je poslala poruku sa idejom da organizujemo kulturno dešavanje na Dajbabskoj gori – malom izletištu na kojem je toranj koji se vidi iz svih uglova Podgorice. Odmah sam pristala i bio je to moj prvi susret sa njom, a do tada smo razvijale poznanstvo samo preko društvenih mreža.

Sjećam se, tada smo nekoliko sati provele u prirodi tražeći staze koje bi povezale toranj i dajbabski manastir koji je napravljen na pećini, a par dana nakon naše “izviđačke ture” napravile smo i dešavanje na Dajbabskoj gori koje je obuhvatalo čas likovnog sa Marinom, sadnju dva hrasta na vrhu brda i alternativnu pješačku turu od tornja do manastira.

“Od ničeg smo pRAVILI ČITAVE SVJETOVE”

Marina Radulović je rođena 1961. godine u Sarajevu. Njeni roditelji su iz Crne Gore, ali posao u prosvjeti ih je odveo u Sarajevo koje im je tada obećavalo lijepe uslove za život.
Ispričala mi je:

“Moj otac je iz Nikšića, a majka sa Cetinja. Sjećam se sa nostalgijom godina provedenih u Bosni, naše kuće koja je bila na periferiji grada i mog brata i mene koji smo uživali u slobodi i raskoši maštovitosti koju samo igre u prirodi mogu da pruže. Odlazili smo na rijeku, pravili logore, postavljali šatore. Od ničega smo pravili čitave svjetove. Naša kuća je bila stecište divnih druženja, pogotovu lijep bijeg od asfalta za one koji su živjeli u gradu.

Marinino djetinjstvo u Sarajevu

Roditelji su bili studijama vezani za Sarajevo, tata je nastavio školovanje, a mama ga je tamo započela, pa smo stalno bili u pokretu, na relaciji grad – naša mala oaza. Po meni, odlična mjera urbanog i prave doze blagodeti koje daje priroda. “

Kada sam je pitala za fotografiju iz tih dana pokazala mi je djevojčicu u travi. Marina i danas voli prirodu i često planinari.

“A onda smo sa mojih desetak godina došli u tadašnji Titograd.”

 

“U velikim gradovima pojedinac je posmatrač, a u malim je posmatran. To je ono što ne volim.”

Da li se Titograd razlikovao od načina života koji ste ostavili u Sarajevu?
Doživjela sam neku vrstu kulturološkog šoka, iako, naravno, to tada nisam umjela na taj način situirati i objasniti. Razlika u mentalitetu je bila upadljiva. Morala sam više od drugih da se dokazujem, uložim veću energiju i rad da bih zadržala odličan uspjeh. A doživjela sam i neprijatnosti zbog govora, nažalost, od onih od kojih se to ne bi očekivalo – nastavnika u školi. Nedostajala mi je i sloboda koju sam imala, širina, moje društvo. Naravno, uvijek je za dijete teško kad dođe u novu sredinu.

Šta za vas predstavlja veliki grad?
Oni vas svojom dinamikom uvlače u sebe, živite svaki njihov damar, beskrajno vam se otvaraju i pružaju vam stalna iznenađenja. Intrigantni su i mijenjaju se svakodnevno kao živa tvar. Vi birate kako ćete se postaviti, imate uvijek zaklon anonimnosti, mogućnost da se isključite u mjeri koja vama odgovara. U velikim gradovima pojedinac je posmatrač, a u malim je, zapravo, posmatran. To je ono što ne volim.

Marina, od Vašeg dolaska u Titograd je prošlo puno vremena. Jeste li se navikli na naš mentalitet i jeste li našli ovdje tu širinu za kojom imate potrebu?
Nisam u potpunosti. I Sarajevo mi je strano, ne nosim odavno taj žal za njim. Putevi su me vodili u druge sredine, pa vratili ponovo ovdje. Dugo već živim u Podgorici, djeca su mi se rodila i odrasla ovdje. Sada vjerujem da otpor ne treba gajiti zbog nas samih, na neki način vam se vraća istom mjerom. Prihvatanje onog što ne možete u tom trenutku promijeniti je jedna od najvećih životnih mudrosti koju treba savladati. I vrlo je ljekovita. Sjajno o tome Kavafi govori u pjesmi “Grad.”

“Morala sam postati slikar”

U petom razredu osnovne škole nastavnica likovnog je Marini pocijepala rad misleći da ga ona nije naslikala.

“Uzalud je moja drugarica iz klupe govorila da jesam, nastavnica nije vjerovala. Pocijepala ga je uz komentar da ne voli kada roditelji crtaju za svoju djecu. Plakala sam, naravno. Nastavnica se ubrzo uvjerila da sama radim svoje radove. Njen odnos prema meni se potpuno promijenio. Šta više, poklanjala mi je posebnu pažnju.”

Tokom školovanja Marina je voljela matematiku i književnost. Imala je odlične rezultate i ti predmeti su joj išli lagano. Predavači su takođe bili podsticajni i motivisali je, ali je nastavnica likovnog ipak imala najviše pozitivnog uticaja.

“Često mi je pričala o svom školovanju, o čuvenoj srednjoj umjetničkoj školi u Herceg Novom. Divna Branka Burzan mi je sa puno strasti prenosila svoju ljubav prema umjetnosti i glavni je “krivac” što sam još tada odlučila da budem slikar. Ništa me nije moglo skrenuti sa tog puta”

Marina na studijama, Beograd.

Kako je to izgledalo 80tih godina kada dođete roditeljima, koji su pritom Crnogorci, i kažete da želite biti umjetnik? Jeste li imali podršku?
Iako su tokom školovanja, u osnovnoj i gimnaziji, prihvatali moju želju da se bavim slikarstvom, nadajući se, pretpostavljam, da je prolaznog karaktera, bilo je lomova pred upis na fakultet. Samo moja tvrdoglavost i odlučnost su presudili. To što sam potpuno nespremna, bez priprema u nekoj specijalizovanoj školi ili kod nekog umjetnika, otišla za Beograd je imalo za posledicu pad na prijemnom ispitu, a to što sam se našla u užem izboru, bilo je odlučujuće da ne odustanem i da odem u Nikšić, na Pedagošku akademiju, kod profesora Nikole Gvozdenovića, da se pripremam za Akademiju.

Treba imati na umu da je konkurencija tih godina u Beogradu bila izuzetno jaka i da je nekoliko stotina kandidata iz cijele Jugoslavije pokušavalo da uđe na Akademiju. Sledeće godine sam prošla prijemni kao najbolja u generaciji. Tog dana sam vjerovala da ne postoji na svijetu srećnija osoba od mene. Upravo zbog otpora roditelja, za mene je to bilo pitanje od životne važnosti.

Kakav je bio Beograd u očima studentkinje?
Beograd je osamdesetih bio grad u ekspanziji, veoma otvoren, a još uvijek boemskog duha. Tih sedam godina, pet redovnih i dvije poslediplomskih studija, su me zauvijek vezale za njega. I danas gajem posebnu emociju prema Beogradu, doživljavam ga svojim. Pogotovu što me brojna i čvrsta prijateljstva vezuju za njega.

Po čemu ste se izdvajali?
Voljela sam kao mlada da isprobavam razne stvari, mijenjam imidž. Šišala sam kosu jako kratko, na “mušku frizuru”, farbala se u više boja, bila panker, nosila se apa-drapa, išla bosa…kao većina umjetnika u Beogradu pokušavala i spolja da izrazim različitost, uz sve one male stvari zbog kojih nas često proglašavaju “ludim”. Iz ove perspektive sve to izgleda benigno. Tada je izazivalo pažnju, pa i neželjenu. Naročito ovdje. U Beogradu manje, imala sam “saborce” među kolegama. Ono što je izgledalo kao bunt i suprostavljanje sredini, nije značilo ništa u Parizu. Tamo su me prijatelji proglasili konzervativnom. Naravno, kasnije mi taj spoljni efekat nije bio važan. Ono što jesam mi je bitno da izrazim kroz stvaralaštvo i ono što živim. Kako to drugi doživljavaju, manje mi je važno.

1980. godina, atelje na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu, klasa prof. Radomira Reljića

Marinino osvajanje Pariza

Marina je diplomirala sa 24 godine na Fakultetu likovnih umetnosti. Sa 26 godina je magistrirala na istom fakultetu u Beogradu.
A onda otišla u svijet.

“Imala sam 27 godina kad sam kao stipendista francuske vlade otišla u Pariz, na Beaux Arts, u klasu profesora Vlade Veličkovića.”

Pariz, 1989.g. – galerie Cite Internationale des Arts. Otvaranje Marinine izložbe i njen profesor Vladimir Veličković

Marina je sa 28 godina imala tri samostalne izložbe u Parizu, a učestvovala je i na nekoliko grupnih. Ljudi su dolazili, kritike su bile odlične, a ona je istraživala Pariz i bila srećna.

“Voljela sam te šetnje po Parizu, kao nekad one po Beogradu. Danima sam znala da tumaram pariskim ulicama, istražujem četvrti, otkrivam neke neobične kutke, zdanja, antikvarnice. Živjela sam u četvrtom arondismanu, jevreskoj četvrti, u Cite des arts-u. Tu u ateljeima žive umjetnici iz cijelog svijeta. Sami Cite ima nekoliko galerija i koncertnu dvoranu. Obilasci muzeja, galerija, izložbi su svakodnevno bili na repertoaru. Živite intezivan i ispunjen život, tempom koji je iz ove perspektive teško zamisliv.”

Pariz 1988.godina, Grand Palais

Jeste li u Parizu viđali sa ljudima iz Crne Gore, jeste li sarađivali, pomagali se?
Družila sam se i sa našim ljudima, ali mnogo više sa strancima. Zbog jezika prvenstveno, ali i želje da zavirim u drugačije svjetove.
Postoji jedna lijepa anegdota o tome kako sam učila francuski jezik sa mojom prijateljicom i koleginicom Šerezad iz Tunisa. Danas, ako se čovjek ne snalazi u nekoj stranoj zemlji, on na svom pametnom telefonu ima opciju google translate. Šerezad je uvijek nosila moj debeli francusko-srpski rečnik i, kada bi nastao problem u komunikaciji, listala po njemu. Nju je to zabavljalo, a meni pomoglo da brže savladam jezik. Lijepa prijateljstva su mi ostala iz Pariza, i sa našim ljudima i sa strancima.

Da li ste Danila Kiša upoznali u Parizu?
Danila i njegovu suprugu Paskal sam upoznala na mojoj izložbi na Svetom Stefanu, prije odlaska za Francusku.

Otvaranje Marinine izložbe u galeriji Arts Plastiques, Pariz 1989. Tri mjeseca nakon ovog događaja Danilo je preminuo

Kada ste vi izlagali u Parizu Danilo je već bio bolestan, ali ipak je došao sa svojom suprugom da vam da podršku i isprati vaš rad.
Već uveliko se govorilo o Danilovoj bolesti. Malo se kretao i netom ranije nije došao na promociju svoje i Tišmine knjige u Jugoslovenski kulturni centar. Pozivnicu za izložbu sam poslala više iz kurtoazije nego što sam očekivala dolazak.
Stigao je u pratnji supruge Paskal i priredio nam svima iznenađenje. Čak je, iako sa naporom, stajao tokom otvaranja, dok su dva moja prijatelja, muzičari iz Francuske i Češke, svirali na klaviru i flauti. Znajući koliko mu je snage za to trebalo ne mogu a da se sa posebnom emocijom i dubokim poštovanjem ne sjetim tog našeg poslednjeg susreta.

A onda nastavlja priču o Danilu:

U najboljem maniru velikog džentlmena i dobrog prijatelja, sa osmjehom na licu me pozvao da se fotografišemo, a ispred jednog velikog platna, na kom je naslikana “prazna” soba, stao je sa riječima: “Hajde da ispunimo ovu prostoriju”. Znam da je dolaskom želio da mi kao mladom umjetniku pruži podršku, da je bio svjestan kako će vijest o njegovom prisustvu odjeknuti. To je čin dostojan velikog čovjeka, vrijedan da ga pohranim među najdraže uspomene.
Tri mjeseca kasnije je otišao zauvijek.

Pariz 1989.godina, Marinina izložba. Na fotografiji su Nikola Rodić, Branka Bogavac, Danilo Kiš, Marina i Bato Brajović u galerie Arts Plastiques.
Dado u ateljeu na Cetinju prije nego je taj prostor postao galerija Dado, godina 1990, sjećanje na jedno lijepo druženje. Fotografisao Vidoje Konatar

Za Vas je naš Vojo Stanić rekao da ste rijedak slikar. A jeste li viđali Dada Đurića u Parizu?
Živio je na periferiji i nismo ga viđali na otvaranjima izložbi ili u našem kulturnom centru, gdje smo se obično susretali sa zemljacima. Nijesam željela nenajavljeno da odem, iako je to bio manir većine kolega, pogotovo iz Crne Gore. Upoznali smo se kasnije, ovdje, u Crnoj Gori.

Kako je izgledao oproštaj od Pariza?
Odnijela sam stvari na stanicu, ostavila ih i otišla u Luvr. Ostalo mi je taman toliko vremena da se u mimohodu pozdravim sa svim onim djelima koje sam mjesecima obilazila i izučavala.

Gojina dama u crnom – kontesa del Kaprio. Marinina omiljena slika dok je boravila u Parizu. “Satima sam je znala posmatrati”

Brzim hodom sam išla iz sale u salu, pogledom prelazila preko znanih slika i došla do one koja mi je, iz raciju nedokučivih razloga, bila posebnom – Gojina dama u crnom – kontesa del Kaprio. Moram reći da Goja nije slikar kojeg sam osobila. Bio je tu sjajni Vermer kog sam dugo proučavala, pa i radila diplomski rad o njegovom slikarstvu, kao i mnogi drugi, meni omiljeni slikari. Ipak, ne zalazeći u zamršene puteve izbora, ta skoro monohrona slika dame u prirodnoj veličini, moćna u svojoj jednostavnosti, bila je moje mjesto za oproštaj sa Parizom.

Majstor kičice je tamnu haljinu na sivoj pozadini centralno prosvjetlio bjelinom prozirnog vela, prebačenog preko ramena, usmjeravajući oko posmatrača ka blijedom licu, na kom se smjenjuje nježno ružičasta sa bojom inkarnata, dajući mu pandan u koloristički akcentovanoj, velikoj, raskošnoj, ružičastoj mašni u kontrastu sa zift crnom kosom. Satima sam je znala posmatrati. Tog jutra, napuštajući Pariz, svjesno sam je ostavila za kraj mog obilaska Luvra. Duboko sam joj se poklonila i otišla. Pred velikim djelima umjetnosti uvijek osjetim neku vrstu skrušenosti i potrebu da tim malim činom poštovanja iskažem dubinu emocije.

Od tada Marina još uvijek čeka na ponovni susret sa Parizom, a studijski je pored Francuske, boravila i u Njemačkoj i Španiji.

“Imam snagu da se obnavljam”

Marina Radulović, početkom ’90tih, atelje u Podgorici

Marina, kada gledam Vaše fotografije iz Beograda i Pariza i one poslije, čini mi se da ste bili najsrećniji baš u tim studentskim danima kada ste se usavršavali. Jesam li u pravu?
Bilo je i tada i dobrih i loših situacija, ali sve njih mladost ima snage da nosi. Život mi je kasnije donio neke veoma teške trenutke, koji slome mnogo toga u čovjeku. Ali i one izuzetne. Postala sam majka Danilu i Sari i ostala veoma rano sama sa njima poslije smrti supruga. Pa i ja, kada upoređujem svoje fotografije iz perioda prije i poslije smrti muža, primjećujem da mi osmijeh, pa i u trenucima istinske sreće, nije isti. Neki čudan grč ga prekriva. Obilježe nas, makar u jednom periodu, neki događaji i udare pečat. No, vjerujem da je i to izbledjelo. Mnogo je vremena proteklo, a u narodu postoji izreka da vrijeme liječi. Rekla bih da je istinita.

Jeste li slikali u tom periodu?
Slikala sam i pravila izložbe jer je to bio najbolji način da sebe izvučem iz onog što mi se događalo. Nije bilo lako pomiriti sve to, biti roditelj, odlaziti na posao i slikati. Umjetnost traži potpunu posvećenost. Tada sam često govorila da mi je jedna noga u šerpi, a druga u ateljeu. To nije bilo stanje koje mi prija, ali sam vremenom naučila da prihvatam i sebe i situaciju. Sami čin stvaranja je dovoljno mučan i težak, dovoljno se kao stvaraoci borimo sa sopstvenim inhibicijama, da bi onima spolja dopuštali da nas lome. Često sam u tome vidjela mogućnosti da ispitujem sopstvene granice i, pored svega, vjerovala u moć obnavljanja.

Otvaranje Marinine izlozba u Herceg Novom, 1991. Na fotografiji su Nada Stanić (Vojova supruga), Vojo Stanić, Dušan Kostić, naša Marina, Vidoje Konatar i Iso Kalač.

Jesu li Vas uvijek nosile emocije?
Da, uvijek i vrlo intezivno, čitavim bićem i tijelom. Mnogo puta sam bila ljuta na sebe, zašto bolje ne umijem da savladam emocije. Moralo je da prođe mnogo godina da to prihvatim. Naposljetku, kakav bi moj život bio i kakve bi moje slike bile, da sam uskraćena za ono što suštinski čini moje biće. To ne bih bila ja. Da sam radila na tome da suzbijam emocije, vjerovatno bih uspjela, ali udaljila bih se od onoga što jesam, moje stvaralaštvo bi sigurno trpjelo, bilo bi sputano.
Emotivnost je, paradoksalno, moja snaga. I ja je, ipak, volim kod sebe.

Marina ima poriv i da planinari. Fotografija napravljena na Prutašu, Durmitor

• Šta je ono što je Marini Radulović bilo uvijek veoma važno?
Od kada sam rodila djecu, od tada su, sasvim sigurno, oni na prvom mjestu. Ali postoji i još nešto, osim moje umjetnosti, što mi je jako, rekla bih, životno važno. Makar bilo nekad, sticajem okolnosti, učaureno. To je osjećaj slobode, lične slobode, potreba da je ostvarim u ovom i ovakvom svijetu.

Tu leži razlog zašto volim velike gradove ili, kontra tome, potpuno divlju, nekultivisanu prirodu. Pandan su jedno drugom. Nedostaje mi širina velikih gradova, taj osjećaj anonimnosti u najboljem smislu riječi, mogućnost da se izolujete ili uključite u mjeri koja vama odgovara. O profesionalnim mogućnostima neću ni da govorim. Malograđaština me izjeda, zbog nje se često povlačim u osamu. Priroda me obnavlja, čini cjelovitom. Vremenom sam naučila da se klonim svega što ne volim i što me troši.

Pogled na Rikavačko jezero. “Priroda me obnavlja i čini cjelovitom.”
Marinina izložba u galeriji “Velimir A. Leković” u Baru, 2010.godina. U prizemlju je bilo izloženo 30 slika, a na spratu oko 150 portreta, samo dio dvadesetogodišnjeg ilustratorskog rada u novini

Dvije decenije ste objavljivali portrete u dnevnom listu Pobjeda. Oni su prikazivani na više izložbi, ali šta je sada sa tim ilustracijama? Gdje ih čuvate?
Oni su uredno složeni u mom ateljeu. Već duže vremena razmišljam o drugačijem kontekstu i načinu njihovog prezentovanja, konceptu koji će ih aktuelizovati na potpuno nov, angažovan način. Ali, još nije vrijeme za realizaciju te ideje.

Marina na Dajbabskoj gori 2018.

Da li vas je uvijek nosio trenutak? Sjećam se Vas na Dajbabskoj gori kada sam pristala da podržim Vašu ideju da to izletiše približimo ljudima kroz javni čas slikanja i još nekoliko aktivnosti. Često povedem svoju porodicu na to mjesto i uvijek mi je drago sjećanje na taj dan.

Da li ste uvijek bili žena od inicijative?
Drago mi je da ti znaci našeg prisustva i poruka koju smo ostavili, žive i pokreću ljude. Što se tiče moje pokretačke snage, ranije sam, vjerovatno, bila u većoj mjeri “žena od inicijative”. Sa godinama, a i iskustvom nezainteresovanosti sredine, imala sam manje želje za tim, makar kad su u pitanju javne inicijative, one koje se tiču i drugih. Za one lične još uvijek imam i volje i snage.

Marina sa svojim đacima, polaznicima njene škole slikanja, pravi izložbu na otvorenom. Dajbabe, Podgorica 2018.

Vaši roditelji su bili prosvjetni radnici. Vi već nekoliko godina imate svoj atelje i u njemu podučavate djecu, mlade i starije slikanju. Šta vam je važno u tom radu?
Važno mi je da kod svih njih održim i razvijem ljubav prema slikarstvu. Nebitno da li će im to biti poziv ili utočište poslije napornog dana na poslu. Želim da kroz rad razviju razumijevanje, želju da više upoznaju tokove umjetnosti, ali i sebe same. Pričam im razne priče, one koje se striktno tiču tehnologije i rada, ali i neke drugačije. Kažu da vole da me slušaju i to me raduje. Često im govorim da kad uđu na vrata mog ateljea, spoljni svijet ostave ispred, zaborave na pravila, ograničenja, strahove, obaveze…. Kod mene ih niko neće ni ocjenjivati, ni procjenjivati. Nevjerovatno je koliko to može biti oslobađajuće.

Marina otvara izložbu polaznika svog Art studija Radulović, KIC Budo Tomović, Podgorica 2018

Bilo je prilike da sjedim u Marininom ateljeu i priča mi o njemu:

U mom ateljeu postoji dobra komunikacija, generacijska spona, njegujem je i veoma me raduje. Primjećujem, nažalost, da naše društvo gaji generacijsku netolerantnost. Sebe u mladosti ne pamtim kao takvu. Niti moje prijatelje i kolege. Mi smo se družili sa starijima u istoj mjeri kao sa svojom generacijom. Bitne su kvalitetne, ljudske relacije, saznavanje i učenje kroz dijalog. Uostalom, ni jezik umjetnika i umjetnosti nije određen godinama, te “prepreke” ne poznaje.

Marina sa sinom i kćerkom, 2019. u svom stanu

Kada sam je pitala da li na zidu svog stana drži isključivo svoje slike, odgovorila mi je:

“Ranije sam imala samo svoje slike, mijenjala ponekad postavke. Više je to bilo po inerciji i bez mnogo razmišljanja. Kad sam poželjela unijeti novu energiju u prostor u kom obitavam, tada sam opremila i postavila i slike svojih kolega. A uvijek u stanu imam i jedan štafelaj. Navika iz vremena kad su djeca bila mala i slikanje u stanu zbog mnogo razloga pogodnije. Moj stan je, takođe, moj atelje, kao i obrnuto.

Intervju uradila: Jelena Petrović
Podgorica, avgust 2019.

Facebook Stranica Marinine Škole Crtanja i Slikanja

P.S. Pogledajte Facebook stranicu i pratite rad Marinine Škole crtanja i slikanja klikom na sličicu ispred.

Ostavite komentar