Jasna Milošević: Sebi sam zacrtala da ću sa osmijehom da umrem

• Jasna, kada ste čuli dijagnozu, na šta ste prvo pomislili?
To je bio šok i nevjerica. Jelena, ja sam po prirodi optimista i koji god da imam problem ja uvijek tražim rješenje. Ovdje sam se plašila tog rješenja. Nijesam se plašila smrti! Smrt je nešto prirodno – kako smo se rodili tako ćemo i umrijeti. Ali strah je bio koliko ću da bolujem, kako će da izgleda to bolovanje i hoću li time da napatim sebe i svoju porodicu. Ja znam dobro koliko je to opterećenje.

• Jeste li imali iskustva u porodici?
Moj muž je osam mjeseci bolovao od karcinoma. Pet puta je padao u komu i pet puta sam mislila da je to njegov kraj. I moj otac je umro od karcinoma. Tokom bolovanja se dva puta operisao u Beogradu, a nakon tog drugog puta se nije vratio kući. To su velike muke, zato se jesam plašila svoje bolesti. Ja nisam željela da prolazim kroz toliku bol. Onda, u tim trenucima, i suicidne misli prolaze kroz glavu. Noći su mi bile posebno teške. Noću su mi suze same išle, nikako nisam mogla da se smirim. Plašila sam se toga kako će moj život da izgleda, a smrti ni najmanje.

Jasna i ja smo početkom maja putovale i slučajnost je bila da u autobusu sjednemo jedna pored druge. U dugoj vožnji koja je bila pred nama, počele smo da razgovaramo o životu. U priči me je okrznula informacijom da je prošlog ljeta imala intervenciju ljekara, „ali njene su godine u takvom broju kada sve pomalo popušta“. Tek kasnije sam, od drugih, saznala da je ta intervencija bila operacija kancera.

– „Ja to ne pričam nikome! Ako me pitate, ja ću vam sve ispričati, ali sama vam nikada neću reći.“ – odgovorila mi je kada sam joj priznala da sam saznala istinu.

Nakon putovanja i povratku kućama, sjele smo da mi ispriča svoju priču:

„Jelena, svako ima problema. Ali moramo da komuniciramo, družimo se i prenosimo iskustva na druge. Meni su falila tuđa iskustva kada se meni dogodio ovaj problem. Neznanje škodi. Zato i hoću sve da ispričam.“

„Ja volim život.“

Jasna se izliječila a ja sam sa velikim poštovanjem slušala kako mi polako i blago prepričava sve detalje od početka:

„Moj muž je preminuo 2000. godine, a naša djeca su vremenom postali odrasli ljudi sa svojim životima koje ja poštujem. Moja unuka se rodila u našem zajedničkom stanu, a onda je, kako bi i trebalo da bude, nakon sedam zajedničkih godina, mlađi sin sa svojom porodicom otišao u svoj stan. Stariji sin živi sa mnom, uživa u svom poslu i vodi svoj život. Sve su to prirodni tokovi, ali u svemu tome žena ostaje sama.

To me potaklo da se učlanim u razne aktivnosti: prvo u Nevladino udruženje  „Naše doba“, potom 2018. godine sam krenula na jogu, 2019. godine sam aktivno počela da planinarim sa planinarskim društvom, idem na folklor, pa i ples. I kada sam saznala za ovu dijagnozu, samo sam pomislila: šta ću sad da radim? Uplašila sam se da neću moći da se družim, a ja volim druženje. Ja, Jelena, volim život, a na svim ovim aktivnostima sam se uklopila među divne žene. Tu sam upoznala Milenu, Cicu, Vesnu, Miru… sve su to divne žene. Uplašila sam se svega, pa i mog umijeća da se organizujem i nastavim život.“

• Izgubi li čovjek tada, pa i na momente, povjerenje u život?
Pitala sam se zašto se to meni dešava. Taman sam bila krenula da lijepo živim i onda se desila epidemija Covid-a. Nakon nje, taman da se ponovo vratim svojim aktivnostima, desi se ova dijagnoza. Tada ne možete da se ne zapitate zašto se to dešava, zašto mi se uvijek nešto ispriječi i stopira me. Ali nastavljam. Ipak dalje nastavljam.

„Kada saznate potpunu istinu budete van sebe.“ 

• Jeste li tokom života odlazili na rutinske kontrole kod ljekara?
To je za mene kultura življenja – uvijek sam radila sve kontrole. I 2019. godine sam bila na kontroli i nalaz je bio uredan. U aprilu 2023. godine sam opet radila pretrage i tada je dogovor da vas ljekari pozovu ako nešto nije u redu. Priznaću, bila sam se opustila, dok nakon 15 dana od te posjete me nije pozvala medicinska sestra i rekla mi da se javim svom izabranom doktoru. Moja sreća je što sam imala divne doktore, a moj izbor je bio da vjerujem medicini i nauci.

Sjećam se tog prvog odlaska izabranoj ljekarki. Pokušala je da me ohrabri, da me ojača i potakne me da se ne plašim. Tada, Jelena, želite da vjerujete da je zaista možda taj prvi snimak nejasan i da je možda zbilja sve u redu. Ipak, kada sam uradila mamografiju i ultrazvuk, bilo je jasno da to ipak jeste nešto. Možda je to nešto benigno, ali svakako jeste nešto. Sjećam se i te doktorke, koliko je bila blaga prema meni. Sve vam je to u tim trenucima vrlo važno.

• Jeste li podijelili sa porodicom šta vam se dešava?
Nisam htjela nikog da opterećujem dok nisam došla do biopsije. A prije biopsije, pitala sam doktorku za dozvolu da idem na Brač i u Hrvatsku, sa mojim planinarima. Bila sam presrećna što mi je dozvolila. Nakon Brača se radila biopsija i to je bio trenutak kada je trebalo da kažem porodici. Zapravo, ni tada nisam imala hrabrosti da im kažem, nego sam snahi napisala poruku. Svi su se odmah pojavili pored mene.

Biopsija je pokazala da je to nešto ipak maligno i da mora da se operiše. E tada je u meni nastao šok. To je potpuni šok, jer do tog trenutka je postojao crv sumnje. Kada saznate potpunu istinu budete van sebe.

„Sjedjela sam u hodniku, potpuno šćućurena i uplašena.“

Jasna je odmjerena u našem razgovoru, te mi tako i opisuje cijelu situaciju kroz koju je prošla:

„Na konzilijumu je bilo pet ljekara, a među njima i divan čovjek, doktor Dobričanin. Prišao mi je  riječima da moram na operaciju, ali da se ne plašim i da je sve u početnoj fazi. Pitao me da li pristajem da me on operiše. Prije toga sam htjela da čujem mišljenja i drugih ljekara, pa i onih iz okruženja. Tri vrsna doktora su potvrdila da je operacija neizbježna i tada shvatate da nemate izbora. Tako da 12. jula odlazim na operaciju dojke koju je odradio baš doktor Dobričanin i operaciju sam dobro podnijela.                    

Dalje je trebalo da se ustanovi da li je kancer invazivan i da li se proširio na druge organe. Sve to traje, što nije uobičajeno, ali u mom slučaju je trajalo i u svemu tome sam se plašila da ne zakasnim sa terapijom i da kancer ne zahvati druge organe. A terapija je bila 15 zračenja. Uplašila sam se toga, ali i tu je doktor Dobričanin bio uz mene da me ohrabri. Pristala sam na zračenje. Mada, pristala bih i na hemioterapiju da je moralo. Čak sam imala u planu i periku da nabavim, jer nisam htjela da se suprotstavljam medicini.“    

• Sjećate li se tog trenutka pred prvo zračenje?
Sjedjela sam u hodniku, potpuno šćućurena i uplašena. Osjećala sam se bijedno. Porodica je htjela da ide sa mnom, ali nisam dozvolila. Uspostavila sam lijep kontakt sa doktorkom koja me vodila. Dobro sam podnijela tih 15 terapija koje sam primala radnim danima. A nakon svega – moralo se živjeti.

• A kakvi ste bili pred sobom?
Ne smijete da se predajete. Samo jedan dan nakon skidanja drugog drena, otišla sam u park. Boljelo me, ali hodala sam. Svo vrijeme su uz mene bili porodica i prijateljice. Snaha je svaki dan dolazila, njegovala me i previjala. Ona je bila moja velika pomoć nakon operacije, a ja sam u svemu izabrala da budem raspoložena i nasmijana. Pa sam se i šalila da je to bio samo moj remont, da su mi sklonili to što ne valja i da sam sad zdrava. Zračenje je trajalo tokom oktobra, a 7. novembra sam završila. Devetnaestog novembra sam igrala na svadbi svog bratanića, a devetog decembra sam bila na planinarenju.

• Koliko su sada vaši pregledi česti?
Kontrole su mi bile na dva mjeseca, sad su na tri, a pošto je moj kancer genetske prirode, nemam terapiju. Na kontroli odradim sve nalaze detaljno i redovno. Za sada je sve dobro, a tako se i osjećam. Jelena, ja imam 70 godina i sebi sam zacrtala: sa osmijehom ću da umrem i na nogama. Neću da tugujem, neću da opterećujem nikoga, hoću da svi pored mene budu opušteni, veseli i ja sam njima u istom raspoloženju.

A moja poruka svim ženama je da idu redovno na kontrole! Jelena, to je epidemija ove bolesti! Na onkologiji je toliko mnogo mladih žena, žena koje se još nisu ostvarile kao majke a već su morale da operišu jednu ili dvije dojke. To je žalosno.

„Moj doktor je rekao da je moja sreća u tome što sam došla na vrijeme.“

• Jasna, jeste li osjećali probleme prije nego ste otišli tada kod ljekara?
Ništa nisam osjećala. Apsolutno ništa. Nisam mogla ni da opipam promjene, a to što su mi našli kancer je bio rezultat mog redovnog pregleda. Uvijek sam se kontrolisala i uvijek je sve bilo u redu. Nuklearna medicina je morala da fiksira moj problem. Zato i jeste poruka: radite redovno kontrole! Pođite na vrijeme! Moj doktor je rekao da je moja sreća u tome što sam došla na vrijeme.

• Jeste li imali sve uslove da uradite nalaze koji su vam bili potrebni?
Kada je moj suprug bio bolestan, nije bilo uslova kao što postoje danas. On je bio bolestan 2000. godine. Njegov karcinom nije mogao da se operiše jer je bio na nezgodnom mjestu i išao je samo na zračenja. Sada imamo magnetnu rezonancu na tri mjesta, ali zbog velikog broja pacijenata moraju da se čekaju.

Pitala sam moju sagovornicu ima li nešto što bi ona rekla da je bio mogući okidač zbog nezdravosti koja joj se dogodila. Tada mi je ispričala svoju životnu priču, koju nikad ne bih mogla da pročitam sa lica njegovane žene koja je sjedjela preko puta mene i bila vrlo prijatno raspoložena:

„Otkako sam se rodila imala sam poneki problem. Kada sam imala pet godina, roditelji su mi se razveli a moj stariji brat i ja smo pripali ocu. Bila sam mnogo vezana za njega. On se ponovo oženio i to je bio brak na „neviđeno“. Iz tog braka, dobila sam brata i sestru i sa njima se odlično slažem. Moja majka, kod koje je ostao moj mlađi brat, nas je tokom cijelog tog vremena obilazila jer je imala na to pravo, ali ja sam zbog toga imala problema sa maćehom. Jelena, ja sam uvijek bila borac. Od nas petoro djece, ja sam najbolje učila. Nakon gimnazije završila sam Pravni fakultet i to je sve bilo u tim, neidealnim, uslovima. Život jeste šamarao, ali sam uvijek nalazila rješenje za svaki problem.  

Kada sam se udala, suprug i ja smo živjeli u zajednici. A Jelena, reći ću vam iskreno, kada živite u zajednici vi nemate ni jednog dana sa svojim mužem. On je umro prije nego sam ja od svoje firme dobila kadrovski stan. Nažalost, ni dana, cijeloga života, mi nismo živjeli sami! U taj novi stan sam otišla sa naša dva sina.

A onda je od srca preminuo moj najstariji brat kada je imao svega 48 godina. Bio je inženjer, završio Građevinski fakultet, jedno vrijeme je živio u Rusiji, a uglavnom u Novom Sadu. Komšinica moje mame me tada pozvala da mi kaže da je moj Mladen preminuo i vjerujte mi da ne znam kako sam tada ostala na nogama. Jedva sam preživjela tu bol, prije koje je preminuo i moj otac kojeg sam obožavala.

„Neću da narod bježi od mene. Hoću da budem dio društva i kolektiva.“

• Kakvi ste bili u takvim situacijama, znajući koliko ste jaki i veliki danas?
Sjećam se, na poslu smo uvijek imali radio koji bi bio uključen. Kada mi je brat preminuo, došla sam na posao i vidjela da je radio neuključen iz poštovanja prema meni i mojoj boli. Odmah sam koleginicama objasnila da sam ja na poslu radnik, a da kod kuće mogu da budem sestra i da tugujem.

Velika je to tuga za njima troje, mojih najdražih, ali nisam htjela da to prenosim na koleginice. Jeste, to je bilo vrijeme kada se nosila crnina i ja sam je nosila tri godine. Ali, Jelena, neću da narod bježi od mene. Hoću da budem dio društva i kolektiva. Majka nije htjela da nosim crninu kada ona premine, ali ja sam željela da ispoštujem barem tih 40 dana. Ona je umrla i nakon toga se otkrio moj karcinom. Na njenu godišnjicu nisam mogla da odem jer sam bila tek operisana.

Tako da moja životna priča jeste tužna ali idemo dalje. Moja djeca su dobro. Kada im je otac preminuo imali su 17 i 21 godinu. Imala sam sreću da su i tada bili ljudi i ostali su ljudi. To mi je uvijek bilo na prvom mjestu, pa tek onda njihovo obrazovanje. Mlađi sin je završio fakultet, zaposlili su se, vrijedni su i vole svoje poslove. Jelena, ja sam zadovoljna sa njima i to vam je ono kada u životu negdje dobijete a na drugom mjestu uzgubite. To je taj balans koji postoji u životu. Ja vjerujem u to i taj optimizam me održao.

• Jeste li sada posložili prioritete na drugačiji način u odnosu na nekad?
Bila sam ja uvijek nečija žrtva. Suprug je zbog posla dosta putovao i tada sam bila posvećena djeci. Moj izbor je bio da im budem posvećena i uvijek pored njih. Odbijala bih pozive koleginica za neka sitna putovanja. Ali sada mogu da budem mirna. Djeca mi žive svojim životima kojima su zadovoljni. Što se tiče okruženja, sada više ne moram nikog da trpim. Meni je sad strogo zabranjeno da se nerviram, a ja sam osoba koju i jedna riječ može da posiječe kao mač. Zato hoću da živim svojim životom u miru i da putujem. Već sada bih rezervisala nova putovanja.

• Šta vas je život naučio?
Uvijek idite naprijed i borite se. To kažem i svojoj djeci: širite vidike, idite dalje! Naravno, nikada na tuđu štetu! Prihvatite svaku šansu koja vam se ukaže, jer obično ne bude drugih prilika.

• Da li vas poslušaju?
Poslušaju me! Prate dešavanja u poslu, usavršavaju se. To mora tako, jer u protivnom svi idu naprijed a vi unazad. Jelena, ja u mojim godina znam da radim na laptopu, a kamoli naša djeca. Ja stalno učim u „Centru za aktivno starenje“, jer tamo uvijek imamo radionice. Neke nas interesuju manje, neke više, na neke odem, a na neke ne. Ali, učim!

„Imam krug mojih kvalitetnih žena sa kojima mi je mnogo lijepo.“

• Jasna, kada se sada pojavi neka situacija, sjetite li se operacione sale i straha pred ulazak u nju?
Sjetim se i nije svejedno. Najgore je što se, još i teže situacije dešavaju drugima i mlađima od mene. Hodnici na onkologiji su puni pacijenata i ne znam šta je razlog tome, ali kada to vidite i prođete, onda više ne možete sebi dozvoliti nerviranje. Sve se može riješiti i ja ih uvijek tražim. To je grijeh da se ja žalim kada vidim borbu tih žena koje idu na hemioterapiju. Jer i one se smiju! Tako i treba! Idemo dalje! Ali, moramo da se čuvamo i moramo da se kontrolišemo!

• Treba li vam sada mnogo za sreću?
Zbog malih sitnica sam srećna! Praktikujem da mi svake subote dođe mlađi sin sa porodicom na ručak, ili da stariji sin i ja odemo kod njih. To je naš svečani dan, iako se, svakako, obilazimo i tokom sedmice.

Planinarim na lakše ture koje su u skladu sa mojim godinama, obilazim maslinjake, tvrđave, pazim šta jedem. Idem u „Centar za aktivno starenje“ i tamo se mnogo lijepo družimo. Porodica mi je presrećna kada hodam i odmah se zabrinu ako iz nekog razloga preskočim turu te sedmice. Jelena, priznaću vam da bila sam odložila planinarske štapove. Mislila sam da nikada više neću moći da hodam planinom kao nekad, ali onda sam ipak vidjela da mogu. Naravno, konsultovala sam se i sa predsjednicom našeg kluba i izložila joj cijelu situaciju.

• Dajete li se sada sto posto ljudima?
Sada se sto posto dajem samo najbližoj porodici. A što se tiče prijatelja, uvijek sam teško sklapala prijateljstva. Nisam tip osobe koja se otvara lako i uvijek sam se plašila brzih poznanstava. Možda zbog toga izgledam arogantno, pa ljudi o meni steknu pogrešno mišljenje dok me ne upoznaju. Imam krug mojih kvalitetnih žena sa kojima mi je mnogo lijepo. Ja od njih učim, čujem i vidim lijepe stvari. Pred planinarenje ja porodici kažem da idem sa svojim ženama i njima je to odmah dovoljno da budu zadovoljni zbog mene. I treba da budu zadovoljni, jer i ja jesam zadovoljna sobom. Evo, na primjer, sada u nedjelju dolaze gosti planinari iz Srbije i idemo da zajedno krstarimo Skadarskim jezerom.

• Nakon svega što se dogodilo, jesu li sada vaše želje brojnije u odnosu na nekad?
Bila sam uvijek skomna, takve su mi ostale i želje. Voljela bih da se vratim jogi i to planiram od septembra kad vidim da mogu.

Za sada imam svoje vježbe koje radim ujutru i uveče. One su obavezne. U svemu je važna disciplina, jer ako smo za sebe dobro, onda ćemo biti dobro i porodici. To nije sebičnost, već suprotno: ako ne činimo za sebe dobro onda postajemo sebični jer stvaramo problem zbog kojeg drugi moraju da rade oko nas. To ne smijemo da dozvolimo!

„Meni je tada trebalo da me neko nauči kako da se ponašam.
Neznanje je za onkološkog bolesnika najteže.“

• Jasna, sada kada imate iskustva, da li biste uradili nešto drugačije i time pomogli i olakšali sebi u cijelom postupku liječenja kroz koje ste prošli?
U Kliničkom centru Crne Gore postoji mogućnost razgovora sa psihologom. Moja izabrana doktorka mi je tada, na samom početku, predložila da iskoristim tu mogućnost, ali ja je nisam ozbiljno shvatila. Pogriješila sam, jer trebao mi je tada razgovor sa psihologom!

Jelena, to su situacije kada vam je svaki pregled i nalaz koji uradite šok i nevjerica. Pogriješila sam tada i zato svakoj ženi preporučujem da iskoristi tu mogućnost odlaska psihologu zbog moralne podrške. Stručna osoba će kazati šta nas sve čeka, potaknuće nas na strpljenje, objasniti da moramo sebi dati vremena i da se ne plašimo. Da, to mi je nedostajalo, ali sad to razumijem i znam. I zato neka me žene poslušaju. Meni je tada trebalo da me neko nauči kako da se ponašam.

• Plašite li se sada kada idete da radite nalaze?
Ja se nikad neću moći osloboditi tog šoka i straha. Za sada sam dobro, ali ima mnogo žena kojima se problem sa jedne dojke prebacio na drugu. Ne znam šta će biti dalje, a morate da imate na umu da je onkološki pacijent uvijek onkološki pacijent. I uvijek imam strah da se ne inficiram kada čekam, iako, svakako, imam prednost kada radim nalaze. To je strah da se nešto ne zakomplikuje bez potrebe.

• Nakon iskustva kroz koje ste prošli, Jasna, šta je najvažnije u životu?
Porodica i njena podrška. Da nisam imala podršku porodice, ne znam kako bih se snašla i pored ovog mog optimizma i moje energije. Bili su uz mene i dan i noć. I sad mi, kada se čujemo telefonom, osluškuju boju glasa i vibraciju sa kojom pričam, pa ako nisam vesela odmah se alarmiraju. Tako da moram biti dobro.

U povratku sa Hvara, našeg zajedničkog putovanja kojeg sam pomenula na početku, Jasna je od vodičkinje puta dobila tzv. medalju za smijeh.

„Jelena, zajedno smo se mnogo smijale tokom tog puta! Ja sam, inače, uvijek voljela da se smijem. I moja majka je bila takva.“

Mnogo želim da tu medalju podijelimo i naredne godine na sličnom putovanju.

Intervju uradila: Jelena Petrović
Podgorica, maj 2024.godine