Početkom 2014. godine sam joj poklonila pjesmu, a da se nikada nijesmo lično upoznale. Ljepotom svojih stihova tada me potakla da iznjedrim ljepotu posvećenu Njoj. Na moju adresu je danas meni stigao Njen poklon – dvije zbirke poezije i proznih radova Dijane Jelčić, poetese iz Zagreba. Samo duše nalaze putanje, a njihove staze su neobjašnjive u svojoj ljepoti.
A ja i dalje čekam pravu priliku da se sretnem i popričam sa gospođom Dijanom. Maštam da uradim intervju u toplini doma koji gradi sa svojim suprugom. Iz tog doma ona širi ljubav, jer u njemu je i svaki ćošak, vjerujem, ispunjen istom. Iz sigurnog zagrljaja svog supruga, ona stihom grli čitav svijet. Njih dvoje “govore jezikom cvijeća. Drugi nas često ne razumiju i to je dobro. U našem vokabularu se riječi pretvaraju u leptire koji sjemenjem ljubavi oplođuju arboretum života.” (iz Dijanine zbirke priča “Umijeće vremena” 1987- 2014.)
Želim da je pitam kakav je osjećaj biti zadojen umjetnošću, jer Dijana Jelčić je dijete umjetnice. Voljela bih je pitati o Njenim prvim pjesmama, da li ih čuva, pamti, o poetskim slikama iz djetinjstva koje krije u naborima uma.
“Sudbina mi je bila naklonjena.
Obdarila me sjećanjem na sretne trenutke.
Danas znam tko sam, a mogla sam biti ovo što sam, ali bez čudjenja, žudnje i znatiželje u sebi, a to bi značilo, neko sasvim drugi.
Bolje je ovako.”… Dijana Jelčić “Gdje je gnijezdo mojih pradjedova”
U svom intervjuu za Mihelu Hadrian je rekla: “Pisala sam, prvo „tajne“ dnevnike, onda, po sada već požutjelim bilježnicama, pjesme, ljubavna pisma. Cijeli moj život je zapisan i još uvijek ljubomorno čuvam te rukopise… “ Kakva je sreća prelistati te stranice, jer je to život žene čijim krvotokom je još u majčinom stomaku počela teći poezija.
Voljela bih vidjeti njene rane fotografije. Njoj je mladost bila poezija. Voljela bih vidjeti kako izgleda kada se poezija uslika na fotografji. “Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpurne sutone i ljubičasta svitanja, lutala sam nebeskim bespućem, plesala sa mjesecom, tajne djelila sa zvjezdama i čitala poeziju.” (iz Dijanine zbirke prozno- poetskih tekstova „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2014.)
“Mladost je bila poezija. Provodila sam vrijeme u Blatu, Tingl-Tanglu, teatru, slušala poeziju i pisala. Prva ljubav i njen kraj, bjeg od mene same. Švicarska je bila spas. Davne 1986- te godine je moja mama skupila moje rukopise i ukoričila moju prvu zbirku pjesama „Osamnaest crvenih ruža“ . To je bio njen dar meni za jedan rođendan. Promocija je bila u Lapidariju, tadašnjem sastajalištu mladih pjesnika. Godinu dana kasnije sam se odlučila na izdavanje druge zbike „Odakle dolazi ljepota“…”
Dijana je diplomirana kineziterapeutkinja . Na pitanje novinarke da objasni zvanje, Dijana je odgovorila: “Kineziologija je anatomija pokreta, a kineziterapija, terapija pokretom.” Dijana pokretom svog uma stvara riječ, stih, pjesmu i mijenja svijet. Pokretom svojih neurona u mozgu stvara umjetnost na zemlji, ne znajući da time pomjera galaksiju barem za najsićušniju mjernu jedinicu.
U eleganciji stiha, živi svoju eleganciju. U uzvraćenoj ljubavi prema suprugu, živi ljubav prema pjesmi i svijetu.
Dobila sam Njene knjige “Mostovi pod kojima se budim” i “Nestvarno stvarni”. Ukoričena slova će se uvući u moje biće i zamirisati krvotokom. A vjerovanje da ćemo se jednom sresti ostaje I dalje da plamti.
.
Poštovana i draga Dijana, hvala Vam što naše dane činite još više purpurnijim i što u tim bojama Vašim najuzvišenijim stihom prolazimo kroz sopstvena postojanja.
A za sve one koje sam ovim skromnim doprinosom potakla da čitaju Dijanine radove, predlažem Njen blog na adresi http://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja/
Na posljetku, prilažem pjesmu “Sjedinjeni u obećanju” koja je samo jedna u nizu koja me oduševljava:
Sjedinjeni u obećanju…
“Krenimo do
kraja svijeta,
dotaknimo
tajne svemira
i vremena,
te daleke ljepote
zgusnute u naše
ovdje i sada.
***
Slušajmo tišinu
na trgovima,
pjev ptica
u parkovima,
osluškujmo
istinu srca.
Ti šapućeš
mirisom sna,
okusom meda,
cvrkutom ptica
probudi se ljubavi,
lijepo je
ovo svitanje.
Krenimo zajedno
do kraja svijeta
sjedinjeni
u obećanju
da ćemo
u svakom
zrncu pjeska
zrcaliti ljubav.” Dijana Jelčić
Dijana Jelčić rođena je 1949. u Sarajevu. Školovala se u Koprivnici, Zadru, Zagrebu, a u Švajcarskoj je živjela 38 godina. Sada ponovo stvara pod zvijezdama Zagreba. Pored knjiga Mostovi pod kojima se budim i Nestvarno stvarni, Dijana Jelčić je autor pjesničkih zbirki Osamnaest crvenih ruža (1986.), Odakle dolazi ljepota (1987.), stručne knjige Umijeće svakodnevnog pokreta (2006.).
Pripremila: Jelena Petrović
Fotografije preuzete sa interneta
